Odlično stanje Učenik Svetog Siluana Atonskog, osnivač obitelji Svatog Jovana u Eseksu, iz svog velikog duhovnog opita u svet šalje pouke o načinu na koji duša razgovara sa Bogom, izbegavajući zamke na putu ka Njemu. “Molitva neizostavno obnavlja u nama ono Božanstveno disanje koje je Bog dahnuo u lice Adama, blagodareći kome je Adam postao duša živa (Post 2,7). Molitvom preporođen naš duh počinje da se divi velikoj tajni Postanja. Moćna bujica ushićenja zapljuskuje naš um: Biće! Kakva predivna tajna… Kako je ono moguće?… Divan je Bog, i tvorevina Njegova je divna… Mi doživljavamo ono ono što je Hristos izrazio rekavši: Ja dođoh da život imaju i da ga imaju u izobilju (Jn 10, 10). Izobilje! I zaista je to tako.“ Arhimandrit Sofronije (Saharov), O molitvi Sofronije (23. rujna 1896., u Moskvi – 11. srpnja 1993., u Tolleshunt Knights[1]), poznat i kao starac Sofronije ili otac Sofronije bio je arhimandrit i jedan od istaknutih asketskih kršćanskih monaha dvadesetog stoljeća.[2] Najpoznatiji je kao učenik i biograf Silouana Atonjanina i kompilator Silouanovih djela, te kao utemeljitelj Patrijaršijskog stavropegijskog samostana Svetog Ivana Krstitelja u Tolleshunt Knightsu, Maldon, Essex, Engleska.[potreban citat] Ekumenski carigradski patrijarhat proglasio ga je svetim 27. studenog 2019.[3][4][5] Vremenska Crta Rani život Dana 23. rujna 1896. Sergej Simeonovič Saharov (ruski: Sergéj Semënovič Sáharov) rođen je od pravoslavnih roditelja u Rusiji. Odrastao je u brojnoj pravoslavnoj obitelji s četiri brata i četiri sestre. Kao malo dijete usvojio je duh molitve od svoje dadilje, koja bi ga vodila sa sobom u crkvu, a on bi molio i do tri četvrt sata u komadu.[6][7] Čak i kao dijete, Sergej je tvrdio da je iskusio nestvoreno svjetlo, koje je kasnije opisao kao Krista-Boga koji se očituje kao svjetlo, što prkosi pojmovima mjesta i volumena.[8] Mnogo je čitao, uključujući ruske velikane poput Gogolja, Turgenjeva, Tolstoja, Dostojevskog i Puškina. Zbog velikog umjetničkog talenta, Saharov je studirao na Umjetničkoj akademiji između 1915. i 1917., a zatim na Moskovskoj školi za slikarstvo, kiparstvo i arhitekturu između 1920. i 1921. Umjetnost je koristio kao `kvazi-mistično` sredstvo `za otkrivanje vječnog ljepota`, `probijanje sadašnje stvarnosti ... u nove horizonte postojanja`. Kasnije će mu to pomoći da napravi razliku između ljudskog intelektualnog svjetla i Božjeg nestvorenog svjetla. Otprilike u vrijeme njegova studija na Moskovskoj školi Saharov će uvidjeti da je kršćanska usredotočenost na osobnu ljubav nužno konačna; otpao je od pravoslavlja svoje mladosti i zadubio se u indijske mistične religije utemeljene na neosobnom Apsolutu. Godine 1921. Saharov je napustio Rusiju: dijelom kako bi nastavio svoju umjetničku karijeru u zapadnoj Europi, a dijelom zato što nije bio marksist. Nakon prvog odlaska u Italiju, odlazi u Berlin, a potom se 1922. nastanjuje u Parizu. Pariz Godine 1922. Saharov je stigao u Pariz gdje su njegove umjetničke izložbe privukle pozornost francuskih medija. Bio je frustriran nesposobnošću umjetnosti da izrazi čistoću. Smatrao je da racionalno znanje ne može dati odgovor na najveće pitanje, problem smrti. Godine 1924. zbog svoje spoznaje da Kristova zapovijed o potpunoj ljubavi prema Bogu nije psihološka, već ontološka, te da je jedini način povezivanja s Bogom, te da je nužnost ljubavi osobna, Saharov se na Veliku subotu vratio kršćanstvu. Doživio je nestvorenu svjetlost (u snazi neusporedivoj do kraja svog života) i kao rezultat toga udaljio se od svoje umjetnosti. Pravoslavni teološki institut Svetog Sergija počeo je sa Saharovim među prvim studentima. Ovdje su mu predavali Sergije Bulgakov i Nikola Berdjajev; međutim, iako su oboje utjecali na njega, problemi sa svakim (sofiologija i anti-asketizam, respektivno), značili su da je njihov utjecaj na njega bio ograničen. Godine 1925., uvidjevši da formalni teološki studij ne ispunjava rezultate, Saharov je napustio institut i Pariz i otišao na planinu Atos.