Filteri
close
Tip rezultata
Svi rezultati uključeni
keyboard_arrow_down
Kategorija
Sve kategorije
keyboard_arrow_down
Opseg cena (RSD)
Prikaži sve
keyboard_arrow_down
Od
RSD
Do
RSD
Sortiraj po
keyboard_arrow_down
Objavljeno u proteklih
keyboard_arrow_down
Sajtovi uključeni u pretragu
Svi sajtovi uključeni
keyboard_arrow_down

Pratite promene cene putem maila

  • Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-1 od 1 rezultata

Broj oglasa

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream
1-1 od 1
1-1 od 1 rezultata

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream

Režim promene aktivan!

Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje

Kao na slikama paideia označen tekst kao na slici (samo na par mesta na početku) inače lepo očuvano Marsel Prust (franc. Marcel-Valentin-Louis-Eugène-Georges Proust; Pariz, 10. jul 1871 — Pariz, 22. novembar 1922) bio je francuski intelektualac, romanopisac, esejista i kritičar, najpoznatiji po delu U traganju za izgubljenim vremenom u 7 tomova, koje je izdavano u periodu od 14 godina (poslednja tri posthumno) i koje je ostavilo dubok trag, ne samo u Francuskoj, već i u evropskoj književnosti 20. veka i izvršilo veliki uticaj na mnoge književnike.[1][2] Jedan je od predstavnika impresionizma. Biografija[uredi | uredi izvor] Marsel Prust (sedi), Robert de Fler (levo), Lusijen Dode (desno) Rođen u bogatoj lekarskoj porodici, nežan i osetljiv, u detinjstvu je bolovao od astme, što je obeležilo čitav njegov potonji život. Prustov otac, Ahil Adrijan Prust, bio je ugledan patolog i epidemiolog, zaslužan za proučavanje i pokušaje izlečenja uzroka i širenja kolere, koja se u to vreme širila kroz Evropu i Aziju; bio je autor brojnih članaka i knjiga o medicini i higijeni. Prustova majka, Žan Klemans Vil, bila je kći iz bogate i kulturne jevrejske porodice iz Elzasa.[3] Bila je veoma načitana; njena pisma pokazuju razvijen smisao za humor[4] i dovoljno poznavanje engleskog jezika da pruži pomoć sinu u prevođenju dela Džona Raskina.[4] Prust je odgojen u očevoj katoličkoj veri.[5] Kršten je 5. avgusta 1871. i kasnije se potvrdio kao katolik, ali nikada nije formalno praktikovao svoju veru.[6][7] Kada je imao 9 godina, doživeo je prvi teži napad astme i otad su ga smatrali bolešljivim detetom. Godine 1882. postao je učenik škole Lycée Condorcet u Parizu. Zbog bolesti je prekinuo školovanje. Uprkos lošem zdravlju, Prust je odslužio jednu godinu u francuskoj vojsci u Orleanu. Ovo iskustvo mu je poslužilo za treći deo ciklusa romana „U traganju za izgubljenim vremenom“, „Vojvotkinja de Germantes“. U mladosti je pohađao salone gđe Štraus, udovice Žorža Bizea i majke Prustovog prijatelja iz detinjstva, Žaka Bizea, te salone Madlen Lemer i Madam Arman de Kajave (Leontin Lipman), majke njegovog prijatelja Gastona Armana de Kajavea, u čiju se verenicu bio zaljubio (Žan Poke). Preko Madam Arman de Kajave je upoznao Anatola Fransa, njenog ljubavnika. Prust je bio vrlo blizak sa majkom. Kako bi umirio oca, koji je insistirao da izgrađuje karijeru, Prust je uspeo da dobije mesto volontera u biblioteci Mazarin u leto 1896. Značajnim naporima dobio je bolovanje, što se protegnulo na nekoliko godina, te se smatralo da je napustio radno mesto. Nikada nije radio, te se nije selio iz roditeljskog stana sve do njihove smrti. Poslednje godine i smrt[uredi | uredi izvor] Prustov grob Njegov život i porodično okruženje znatno se izmenilo između 1900. i 1905. U februaru 1903. njegov brat Robert se oženio i napustio dom. Iste godine u novembru mu je preminuo otac.[8] Naposletku, u septembru 1905. godine izgubio je majku, što ga je najviše pogodilo. Majka mu je ostavila značajno nasledstvo. Kroz ovaj period zdravlje mu je bilo naročito narušeno. Poslednje tri godine svog života proveo je u svojoj spavaćoj sobi, spavajući danju i radeći na romanu noću.[9] Preminuo je od upale i apscesa pluća 1922, a pokopan je na groblju Per Lašez u Parizu. Seksualna orijentacija[uredi | uredi izvor] Marsel Prust je bio homoseksualac. Njegova seksualnost i veze sa drugim muškarcima često su bile opisivane u biografijama o Prustu.[10] Iako njegova kućepaziteljka Selest Albare u svojim memoarima negira ovaj aspekat Prustovog života,[11] njeno poricanje je u suprotnosti sa izjavama mnogih Prustovih prijatelja i savremenika, uključujući i pisca Andre Žida.[12] Prust nikada otvoreno nije priznao svoju homoseksualnost, iako su njegova porodica i bliski prijatelji znali ili sumnjali da jeste. Godine 1897. Prust je čak imao dvoboj sa francuskim pesnikom i romanopiscem Žanom Lorjenom, koji je javno doveo u pitanje Prustovu vezu sa Lusijenom Dodeom. Obojica su preživeli dvoboj.[13] Iako je Prust javno negirao, njegova romansa sa kompozitorom Rejnaldom Hanom je dobro dokumentovana.[14] Stvaralaštvo[uredi | uredi izvor] Kao izobražen i prefinjen mladić kretao se u modernim građanskim, umetničkih i aristokratskim krugovima, pisao i prevodio, posebno dela engleskoga estetičara Džona Raskina, koji je presudno uticao na njegovo kasnije stvaralaštvo. Iz tog perioda potiču članci iz mladosti skupljeni pod naslovom „Užici i dani“ (1896) i autobiografski roman „Žan Santej“ (posthumno 1952). Rani radovi[uredi | uredi izvor] Prust se bavio pisanjemi i objavljivnjem od ranog doba. Pored književnih časopisa sa kojima je bio asociran, i u kojima je objavljivao dok je bio u školi (La Revue verte i La Revue lilas), od 1890 do 1891 on je objavljivao regularnu društvenu rubriku u časopisu Le Mensuel.[4] Godine 1892. on je učestvovao u osnivanju književnog pregleda zvanog Le Banquet (takođe francuskog naslova Platonove Gozbe), i tokom sledećih nekoliko godina Prust je regularno objavljivao manje komade u tom časopisu i u prestižnom La Revue Blanche. Godine 1896. je objavljen Les Plaisirs et les Jours, kompendijum mnoštva tih ranih komada. Knjiga je obuhvatala predgovor Anatola Fransa, crteže gospođe Lemer u čijem salonu je Prust bio čest gost, i koja je bila inspiracija za Prustovu gospođu Verdurin. Ona je pozvala njega i Rejnalda Hana u njen šato de Revejon (model za La Raspelije gospođe Verdurin) tokom leta 1894. godine, i tokom tri nedelje 1895. Ova knjiga je bila tako raskošno proizvedena da koštala duplo više od normalne cene knjige njene veličine. Te godine je Prust počeo da radi na romanu, koji su konačno objavili 1952. godine pod naslovom Jean Santeuil njegovi posthumni editori. Mnoge od tema kasnije razvijenih u U traganju za izgubljenim vremenom nalaze svoju prvu artikulaciju u ovom nezavršenom radu, uključujući enigmu memorije i neophodnost reflekcije; nekoliko sekcija U traganju za izgubljenim vremenom se mogu naći u prvoj verziji knjige Jean Santeuil. Portret roditelja u Jean Santeuil je vrlo oštar, što je u izrazitoj suprotnosti sa obožavanjem sa kojim su roditelji prikazani u Prustovom remek-delu. Nakon lošeg prijema rada Les Plaisirs et les Jours, i unutarašnjih problema sa razrešavanjem radnje, Prust je postepeno napuštao Jean Santeuil 1897. godine i prestao s radom u potpunosti do 1899. godine. Počevši od 1895. godine Prust je proveo nekoliko godina čitajući Karlajla, Emersona, i Džona Raskina. Putem tog čitanja on je rafinirao svoje teorije umetnosti i uloge umetnika u društvu. Isto tako, u Povraćenom vremenu Prustov univerzalni protagonista se priseća da je preveo Raskinov Sezam i Ljiljani. Umetnikova odgovornost je da se suoči sa pojavom prirode, izvede zaključak o njenoj suštini i prenese ili objasni tu suštinu u umetničkom delu. Raskinovo shvatanje umetničke produkcije bilo je centralno za ovu koncepciju, i Raskinov rad je bio toliko važan za Prusta da je tvrdio da zna „napamet” nekoliko Raskinovih knjiga, uključujući, Sedam svetiljki arhitekture, Bibliju Amiena, i Praeterita.[4] Prust je želeo da prevede dva Raskinova rada na francuski, ali mu je taj poduhvat otežavalo njegovo nedovoljno poznavanje engleskog. Da bi kompenzovao za to on je pretvorio ove prevode u grupnu aferu: inicijalni prevod je radila njegova majka, nacrte je prvo revidirao Prust, a zatim Mari Norlindžer, engleski rođak njegovog prijatelja i ponekad ljubavnik[15] Rejnaldo Han, zatim je konačno prevod polirao Prust. Na pitanja njegovog urednika o njegovom metodu, Prust je odgovorio, „Ja ne tvrdim da znam engleski; ja tvrdim da znam Raskina”.[4][16] The Bible of Amiens, sa Prustovim proširenim uvodom, je bila objavljena na francuskom 1904. godine. Prevod i uvod su bili dobro primljeni; Anri Bergson je nazvao Prustov uvod „jednim važnim doprinosom psihologiji Raskina”, a imao je slične pohvale za prevod.[4] U vreme objavljivanja, Prust je već prevodio Raskinovo delo Sesame and Lilies, što je završio juna 1905, neposredno pre smrti njegove majke, a knjiga je objavljena 1906. godine. Književni istoričari i kritičari su konstantovali da su pored Raskina Prustovi glavni književni uticaji bili Sen-Simon, Montenj, Stendal, Flober, Džordž Eliot, Fjodor Dostojevski, i Lav Tolstoj. Godina 1908. je bila važna za Prustov razvoj kao pisca. Tokom prvog dela te godine on je objavljivao u raznim časopisima pastiše drugih pisaca. Ove vežbe u imitaciji su možda omogućile Prustu da ojača svoj sopstveni stil. Dodatno, u proleće i leto te godine Prust je počeo da radi na nekoliko različitih framenata pisanja koje će kasnije sjediniti pod radnim nazivom Contre Sainte-Beuve. Prust je opisao svoje napore u pismu prijatelju: „Ja imam u toku: studiju o plemstvu, pariski roman, esej o Sent-Bevu i Floberu, esej o ženi, esej o pederastiji (što nije lako objaviti), studiju na nadgrobnim spomenicima, studiju o romanu”.[4] Iz ovih različitih fragmenata Prust je počeo da oblikuje roman na kojem je kontinuirano radio tokom tog perioda. U traganju za izgubljenim vremenom[uredi | uredi izvor] U traganju za izgubljenim vremenom, tom I, Put ka Svanu (1919) Svoje glavno životno delo pisao je desetak godina, u trci sa bolešću i smrću. U gotovo potpunoj osami i odustajanju od svih drugih delatnosti nastalo je jedno od najobimnijih i najvrednijih dela svetske književnosti, veliki roman „U traganju za izgubljenim vremenom“ (1913—27). Roman se sastoji iz sedam knjiga: „U Svanovom kraju“, „U seni devojaka cvetova“, „Oko Germantovih“, „Sodoma i Gomora“, „Zatočenica“, „Nestala Albertina“ i „Vaskrslo vreme“ („Pronađeno vreme“).[17] Središnji deo prve knjige koji nosi naziv „Jedna Svanova ljubav“ često se izdaje kao samostalni roman. Roman od oko 3.200 stranica (zavisno od izdanja) obuhvata period druge polovine 19, početak 20. veka i Prvi svetski rat, kao i teme koje su potresale francusko društvo toga doba (npr. Drajfusova afera). Radnja se odvija u ladanjskoj porodičnoj kući u gradiću Kombreju (u stvarnosti Ilijer), u Parizu, na normandijskoj obali, u Veneciji. Roman ima oblik esejizovanih memoara: to je zapravo fikcionalizovana i minucioznim raščlanama povezana kvaziautobiografija u kojoj su svi elementi uzeti iz realnosti, ali stilizovani u smislu Prustove filozofije i estetike, u simbolističkom i impresionističkom duhu vremena. To veliko sintetičko delo moguće je čitati na više načina: npr. kao balzakovsku studiju društvenih odnosa u doba propadanja aristokratije i uspona bogate građanske klase, smeštenu većim delom u doba Drajfusove afere. Poput Balzaka, Prust teži sveobuhvatnosti i sintezi, predočava celi niz likova iz najrazličitijih društvenih sredina i njihove sudbine. No delo je, znakovito za ono doba, mešavina romana i eseja: autor prati svoje pripovedanje psihološkim komentarima, kulturnoistorijskim reminiscencijama, estetskim digresijama i sentencioznim opservacijama. Celovitost prividno haotičnog i heterogenog teksta proističe iz kompozicije izgrađene na mreži isprepletenih lajtmotiva, kao u Vagnerovim operama, te mita o Vremenu kao dominantnoj nevidljivoj sili u čijem se polju oblikuju i rastaču bića i odnosi. Teme i poetika[uredi | uredi izvor] Proustove su velike teme korozija bića u proticanju vremena, ljubomora i ljubav (heteroseksualna i homoseksualna), telesnost i determinacije psihe telom, nestalnost međuljudskih odnosa i nespoznatljivost stvarnosti, problematičnost identiteta i sebstva, snobizam i politička kultura i diplomatija uoči Prvog svetskog rata. Smatra se da je vreme glavni junak tog romana, no ono Prustu nije zanimljivo kao filozofska apstrakcija (npr. kao u Sv. Avgustina) nego kao medij i uzrok svih metamorfoza; ono dovodi do mena identiteta, ljudske komunikacije, te i do gubitka samog smisla života. Pod uticajem francuskog filozofa Anrija Bergsona, pisac nalazi izlaz iz naizgledne jalovosti i prolaznosti života u otkriću činjenica da podsvest skladišti sve impresije, pa je naizgled izgubljeno vreme pohranjeno i dostupno u nesvesnom segmentu bića. Ono nije zauvek mrtvo, nego se može prizvati na nivo svesti i izraza nehotičnim, čulnim sećanjem tela, koje pamti, ne samo zbivanja, nego i minule porive i emocije. Dvostruko gledište pripovedanja sastoji se od emocija neiskusnog glavnog lika i inteligencije zrelog pripovedača koji se neprimetno smenjuju iza prvog lica setnog i često grubo humornog monologa i sarkastičnih komentara. Ali, razlika među njima nije samo u iskustvu nego i u činjenici da je pripovedač svestan svog poslanja i smisla života koji otkriva u pisanju: njegov životni neuspeh ne dovodi nikada u pitanje vrednost života. Poruka pesnika i modernog egzistencijalnog metafizičara Prusta afirmiše život - iako ne izrekom: život ne postoji zato da bi jednog dana bio slikom ili knjigom; on je sam po sebi najveća umetnost, svojevrsno remek-delo. Kao iu većem delu romana, prisutna je dvostruka optika: svest pripovedača, nikad fiksna, evoluira u vremenu kao entitet; istovremeno, autor često eksplicitno poriče bilo kakav kontinuitet sebesvesti i identiteta osim ukorenjenosti u telu (što je navelo mnoge da proglase piščevu duhovnu srodnost s orijentalnom, hindu-budističkom metafizikom koja poriče zapadnu tradiciju jedinstva ličnosti); jasna je poruka dela da je svrha Traganja zapravo pripovedačevo duhovno spasenje i u neku ruku ozbiljenje esteticizma Valtera Patera i simbolizma konca 19. veka; no, s druge strane, Prustvo delo uspostavlja čaroliju života nezavisno o piščevoj apologiji umetničke vokacije - njegovoj privatnoj opsesiji koja za savremenog čitaoca deluje anahrono i marginalno, dok je njegova usredsređenost na analizu izazvala i dosta kritičkih komentara koji se mogu svesti na dve tačke: Prust `ubija život` hiperanaliziranjem, a spiritualna dimenzija postojanja ostaje mu dobrim delom skrivena zbog totalne uronjenosti u vremenom ograničena iskustva. Naslednik Montenja, francuskih moralista, memoaristike vojvode de San Simona, Stendala i Dostojevskog, Prust je ostvario jedno od najvećih dela u istoriji književnosti, delo koje se galerijom likova (preko 2.000, od ​​toga više od 30 velikih), mudrošću, humorom i humanošću može svrstati u vrhunce pisane reči uopšte.

Prikaži sve...
990RSD
forward
forward
Detaljnije
Nazad
Sačuvaj