Dunja Hebrang : Osjetljivi barbar : eseji / Beograd: Gardoš, 1989 Materijalni opis 173 str. ; 20 cm Str. 167-168: Bilješka o piscu. Hrvatska književnost. Eseji Očuvanost 4- ; ima autorkinu posvetu. Dunja Hebrang (Otočac, 11. studenoga 1943. – Zagreb, 13. travnja 2021.) Rođena je u ratnome vihoru, u Otočcu, ličkome gradiću, u kojem su u vrijeme njezina rođenja partizani držali vlast, a na njihovu čelu bio je vrlo krupna, zapravo stožerna figura hrvatskoga partizanskoga pokreta, njezin otac Andrija. Diplomirala je psihologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a poslijediplomski studij završila na Ekonomskom fakultetu (1973.) te radila stanovito vrijeme u propagandi ondašnje RTV Zagreb, a potom je izabrala rizični status samostalne spisateljice. Pisala je pretežito pjesme i oglede i počela ih objavljivati početkom sedamdesetih u brojnim časopisima. Objavila je poetske zbirke: Utočišta; Dnevni glasovi; Kazaljka vremena; Izvan kalendara; Mrak i ruža; Kugla cijele zemlje... Kao pjesnikinja progovara glasom “pesimističnoga lirskog subjekta” koji svijet prikazuje, opisuje i tumači iz “kaveza načinjenoga od samoće”. U njezinu izrazu ima i minijaturizma (zbirka Mrak i ruža, 1989.), također i naturalističke izravnosti i žestine (zbrika Kugla cijele zemlje, 1993.). u njezinim se poetskim sastavcima može prepoznati i “ironijski otklon od stvarnosti te svojevrstan intimni ludizam same autorice” (Helena Sablić-Tomić). Objavila je dvije zbirke ogleda (Gospoda mužjaci, Osjetljivi barbar), u kojima dotiče muško-ženske odnose te pritom iskazuje i zadršku spram dominantnih, radikalnih feminističkih tendencija. Objavila je i autobiografski roman Šum crnih limuzina (1993.), fikcijsko-fakcijski amalgam kojemu “obrađuje” tragičnu sudbinu svoga oca Andrije kojoj je nedvojbeno pečat dao i Josip Broz te “rekonstuira” društvene i političke nevolje “rastrojene obitelji”. Godine 1990. objavila je (u Beogradu) publicističku knjigu Kronika zla i mučnine u kojoj čitamo rečenice: “Kad je 1952. godine objavljena knjiga Slučaj Andrije Hebranga imala sam osam godina, znala sam čitati što je bilo dovoljno da me ljubazni ljudi dovedu do vrata čitaonice na periferiji Zagreba i u izlogu pokažu knjigu: Gledaj, radi se o tvojem ocu. U to vrijeme čitajući školske knjige, nisam shvaćala što je to politički falsifikat (…) Desetak godina kasnije kad sam se domogla privremeno zaboravljene knjige Slučaj Andrije Hebranga, na čijim koricama piše ime policijskog istražitelja: Mile Milatović, s užasom sam otkrila da ima knjiga napisanih zato da lažu. Cijeli sustav škole i znanja rušio se pred mojim očima. (…) Svijet znanja i razuma, povijest i stvarnost neki ljudi htjeli su survati u provaliju tame i pisanim lažima uspostaviti patološku fikciju. U te svrhe mnogi dokumenti o Andriji Hebrangu, iz svih faza njegova života, ništeni su, srećom, ne svi. Stvarnost uvijek nadilazi falsifikate, bogatija je, jača, moćnija.” O knjigama Dunje Hebrang pisali su Milivoj Slaviček, Stijepo Mijović Kočan, Nedjeljko Mihanović, Vladimir Reinhofer, Igor Mandić, Joja Ricov, Giacomo Scotti, Branko Maleš, Krešimir Nemec…