Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Nikola Andrić (Vukovar, 5. prosinca 1867. - Zagreb, 7. travnja 1942.), bio je hrvatski književni povjesničar, prevoditelj, filolog, dramaturg, novinar, feljtonist, leksikograf i kazališni djelatnik. Životopis Nikola Andrić rodio se u Vukovaru 1867. godine. Pučku školu pohađao je u rodnom gradu a gimnaziju u Osijeku (1879.-1887.).[1] Studirao je slavistiku u Beču (1887.-1889.) i romanistiku u Parizu (1889.-1991.) a u doktora filologije promoviran je 1897. godine, na osnovi rada iz 1892. godine, Prijevodna beletristika u Srba od god. 1777-1847,[1] u Beču. Bio je dramaturg (1894.-1898. i 1901.-1907.) i intendant Hrvatskog narodnog kazališta (1920.). Zajedno sa Stjepanom Miletićem 1898. utemeljio je zagrebačku glumačku školu. Godine 1907. jedan je od osnivača i prvi upravitelj osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta. U Kraljevini SHS bio je pomoćnik ministra nastave Stjepana Radića (1925.-1926.).[1] Od 1909. do 1913. godine bio je član redakcije Narodnih novina gdje je uređivao prosvjetnu rubriku i feljton te pisao tekstove o kazalištu i novim knjigama.[2] U mirovinu je otišao 1927. godine. Umro je u Zagrebu, 1942. godine, i sahranjen je na Mirogoju.[3] Književno stvaralaštvo U književnosti stekao je velike zasluge ne samo kao raznorodni pisac, nego i organizatorskim sposobnostima i pokretačkim, osobito nakladničkim zamislima. Pisao je feljtone, putopise i književno-povijesne rasprave, a njegov Branič jezika hrvatskoga iz 1911. godine važan je doprinos hrvatskom jezičnom purizmu. Od 1913. do 1941. godine,[2] gotovo trideset je godina izdavao Zabavnu biblioteku koja je u 603 zelena sveska podarila čitalačkoj publici mnoštvo dotad u nas nepoznatih vrijednih djela. U Zabavnoj biblioteci objavio je većinu od četrdesetak knjiga svojih prijevoda. Djela U vagonu, Zemun 1894. (pod pseudonimom Miloje Fruškogorac)[2] Spomen-knjiga Hrvatskoga zemaljskog kazališta, Zagreb 1895. Izvori starih kajkavskih drama, Zagreb, 1901. Značenje Marka Marulića, Zagreb, 1901. Iz ratničke književnosti hrvatske, Zagreb, 1902. Život i književni rad Pavla Solarića, Zagreb, 1902. Pod apsolutizmom. Historija šestoga decenija hrvatske književnosti (1850-1860.), Zagreb, 1906. Ženske pjesme (Romance i balade), (Ur.) 1909. Branič jezika hrvatskoga, Zagreb, 1911., (2. izd. Zagreb, 1911., prijetisak 2. izd. Pergamena, Zagreb, 1997.) Ženske pjesme (Pričalice i lakrdije), (Ur.) 1914. Od Balkana do Montblanca. Putničke impresije., I-II., Zagreb, 1927. Ženske pjesme (Ljubavne pjesme), (Ur.) 1914. Šta je šta. Stvarni hrvatski rječnik u slikama. Priredili Iso Velikanović i Nikola Andrić, Zagreb, 1938., (prijetisak, Zagreb, 2007.) Junačke pjesme (Uskočke i hajdučke pjesme), (Ur.) 1939. Junačke pjesme (Historijske, krajiške i uskočke pjesme), (Ur.) 1940. Haremske pričalice i bunjevačke groktalice, (Ur.) 1942. Andrić, Nikola, hrvatski književnik, filolog i prevoditelj (Vukovar, 5. XII. 1867 – Zagreb, 7. IV. 1942). Studirao je slavistiku i romanistiku u Beču i Parizu, doktorirao 1897. u Beču. Na poziv S. Miletića postao dramaturg Hrvatskoga zemaljskoga kazališta u Zagrebu (1894–98; 1901–07). God. 1898. osnovao s Miletićem Glumačku školu, na kojoj je i sam predavao niz godina. Jedan od osnivača te prvi upravitelj HNK-a u Osijeku (1907). Pokrenuo 1913. popularnu Zabavnu biblioteku i bio njezin glavni urednik sve do smrti. U tome je razdoblju u njoj objavljeno više od 600 svezaka uglavnom prevedenih romana, ali i domaće beletristike. Biblioteka je imala veliku ulogu u oblikovanju ukusa domaće čitateljske publike. Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika, a 1925–26. pomoćnik ministra prosvjete S. Radića u Beogradu. Uspješno je djelovao na različitim područjima. God. 1887. u Srijemskome Hrvatu objavio je crticu Lov na sjedećke, parodiju istoimene Korajčeve humoreske. Od 1888. redovito je surađivao u Vijencu ogledima iz francuske književnosti. Prva knjiga, U vagonu (1891), okupila je mladenačke feljtone i nema veće umjetničke vrijednosti. Nešto su uspjeliji njegovi putopisi Od Balkana do Montblanca (I–II, 1927), premda često opterećeni suvišnim podatcima. Andrićevi književnopovijesni i jezikoslovni radovi mnogo su vrjedniji od beletrističkih. U knjizi Pod apsolutizmom (1906) sintetizirao je hrvatsku književnu produkciju u vrijeme Bachova apsolutizma (1851–60), a u studiji Izvori starih kajkavskih drama (Rad JAZU, 146, 1901) traga za manje poznatim, pretežito njemačkim predlošcima kajkavskih drama iz XVIII. stoljeća. Objavio je i knjigu o nastajanju svjetovne književnosti u Slavoniji (Iz ratničke književnosti hrvatske, 1902), monografiju o srpskom piscu P. Solariću te Spomen-knjigu Hrvatskog zemaljskog kazališta pri otvaranju nove kazališne zgrade (1895). Najpoznatije mu je djelo Branič jezika hrvatskoga (1911), jezični savjetnik koji karakterizira otklon od leksičkoga normativizma hrvatskih vukovaca. Dao je i vrijedan prilog leksikografiji (Šta je šta, 1938., s I. Velikanovićem), prvi slikovni rječnik hrvatskoga jezika. Priredio je sedam knjiga hrvatskih narodnih pjesama te objavio niz prijevoda s francuskoga, njemačkoga i ruskoga.