ALEKSANDRA KUČEKOVIĆ SAKRALNA BAŠTINA SRBA U ZAPADNOJ SLAVONIJI Izdavač - Srpsko kulturno društvo `Prosvjeta`, Zagreb Godina - 2015 352 strana 30 cm ISBN - 978-953-7611-71-2 Povez - Tvrd Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja SADRŽAJ: Uvod Registar sakralnih spomenika BASTAJI (VELIKI) Crkva svetog Georgija BATINJANI Crkva svetog Dimitrija BENKOVAC Crkva Rođenja svetog Jovana Preteče BIJELA Crkva svetih arhanđela Mihajla i Gavrila BOGIĆEVCI (DONJI) Crkva svetog Haralampija BODEGRAJI Crkva Uspenja Bogorodice BOLOMAČE Crkva svetog Ilije BOROVA Crkva Uspenja Bogorodice BRESTOVAC (DARUVARSKI) Crkva svetih Petra i Pavla BUKOVICA (GORNJA) Crkva svetog Ilije BUČJE Crkva svetog Nikole VETOVO Crkva svetih Petra i Pavla VIROVITICA Crkva Vaznesenja Gospodnjeg VOĆIN Crkva svetih Bogonosnih otaca VRBOVLJANI Crkva svetog Save VRHOVCI (CRKVENI) Crkva Uspenja Bogorodice GAZIJE Crkva Sošestvija svetog Duha GAĆIŠTE Crkva Rođenja Bogorodice GRADINA Crkva svetog Pantelejmona GRADIŠTE (BEKTEŠKO) Crkva Rođenja Bogorodice GRAHOVLJANI (DONJI)Crkva svetih Petra i Pavla GREĐANI Crkva svete Petke DAVOR Crkva svetih Petra i Pavla DARUVAR Crkva svetih Bogonosnih otaca DOBROVIĆ Crkva Vaznesenja Hristovog DOLJANI Crkva svetog Ilije DRAGOVIĆ Crkva svetog Stefana DRENOVAC (SLATINSKI) Crkva svetog Georgija IMSOVAC Crkva Pokrova Bogorodice JABLANAC Crkva svetog Ilije JASENOVAC Crkva Rođenja svetog Jovana Preteče KAMENSKA Crkva svetog Ilije KAPELNA Crkva Sošestvija Svetog Duha KATINCI Crkva svetih Petra i Pavla KLISA (VELIKA) Crkva svete Trojice KLOKOČEVIK Crkva svete Trojice KOBAŠ (SLAVONSKI) Crkva svetog Georgija KORENIČANI Crkva svetog Nikole KUKUNJEVAC Crkva svete Petke KUSONJE Crkva svetog Georgija KUĆANCI Crkva svetih Petra i Pavla LATINOVAC Crkva Uspenja Bogorodice LISIČINE Crkva svetog Georgija LOVSKA Crkva svetog Teodora Tirona LONDŽICA Crkva svetog Ilije…… MARTINCI (MIHOLJAČKI) Crkva svetog Ilije MACUTE Crkva Uspenja Bogorodice MAŠIĆ Crkva svetog Ilije MEDARI Crkva Preobraženja Hristovog MEDINCI Crkva svete Petke MELJANI (DONJI) Crkva Preobraženja Hristovog MIKLEUŠ Crkva svete Trojice MIHOLJAC (GORNJI) Crkva svete Trojice MLAKA Crkva svetog kneza Lazara NABRĐE (VELIKO) Crkva Uspenja Bogorodice NOVA GRADIŠKA Crkva svete Trojice OBRADOVCI Crkva svete Petke OBRIJEŽ (DONJA) Crkva svetog Jovana Bogoslova OKUČANI Crkva svetog Dimitrija ORAHOVICA Crkva Rođenja Bogorodice ORAHOVICA Manastir Prenosa moštiju svetog Nikole PAKA Crkva svetih apostola Petra i Pavla PAKLENICA Crkva Vaznesenja Hristovog PAKRA Manastir Vavedenja Bogorodice PAKRAC Saborna crkva svete Trojice / Episkopski dvor / Crkva svetog Ilije Crkva Rođenja Bogorodice POŽEGA (SLAVONSKA) Crkva svetog Georgija PUKLICA Crkva svetih Petra i Pavla RAJIĆ Crkva Preobraženja Hristovog RATKOVAC Crkva Pokrova Bogorocice RATKOVICA Crkva svete Petke (svetog Dimitrija) ROGOLJI (DONJI) Crkva svetog Georgija SVETA ANA Manastir Sveta Ana SIRAČ Crkva Uspenja Bogorodice SLAVONSKI BROD Crkva svetog Georgija SLATINA Crkva svetih Petra i Pavla SLATINIK (STARI) Crkva svetog kneza Lazara SLOBOŠTINA Crkva Prenosa moštiju svetog Nikole SMOLJANOVCI Crkva svetog Nikole SMRTIĆ Crkva Rođenja Bogorodice SMUDE Crkva Vaznesenja Hristovog STARA GRADIŠKA Crkva Prenosa moštiju svetog Nikole STARO PETROVO SELO Crkva svetog Luke SUBOCKA Crkva svetog arhanđela Gavrila SUHA MLAKA Crkva Uspenja Bogorodice TOPOLJE (NOVO) Crkva svetog Ilije TORANJ Crkva svetog Pantelejmona TREŠTANOVCI Crkva Vaznesenja Hristovog TROJEGLAVA Crkva svetog četvorodnevnog Lazara ULJANIK Crkva svetog Jovana Preteče CAGE Crkva Vaznesenja Hristovog CJEPIDLAKE (GORNJE) Crkva svetih Petra i Pavla ČAGLIĆ (DONJI) Crkva prenosa moštiju svetog Nikole ČEČAVAC Crkva Vavedenja Bogorodice ČOVAC Crkva svetih Petra i Pavla ŠNJEGAVIĆ Crkva Pokrova Bogorodice ŠUMETLICA Crkva svetog Georgija Registar imena Arhivski izvori i izabrana literatura (sa korišćenim skraćenicama) Poreklo ilustracija Zahvalnost O autoru `Ova knjiga predstavlja značajan doprinos očuvanju sjećanja i identiteta Srba u Hrvatskoj, rečeno je na predstavljanju knjige Aleksandre Kučeković ‘Sakralna baština Srba u zapadnoj Slavoniji’ održanom 23. decembra u Biblioteci ‘Prosvjete’ u Zagrebu. Predsjednik ‘Prosvjete’ Čedomir Višnjić naglasio je da je knjiga dio knjiga dio edicije registra kulturne baštine Srba u Hrvatskoj koji je pokrenula ‘Prosvjeta’, a čiji je cilj evidentirati postojanje preko 500 sakralnih objekata SPC-a u Hrvatskoj. U Dalmaciji, Zapadnoj Slavoniji koju pokriva Pakračko-slavonska i istočnoj koju pokrivaju Osječko-poljska i baranjska eparhija nalazilo se po stotinjak sakralnih objekata, od kojih o mnogima znamo samo iz pisanih izbora. Registrom će biti obuhvaćano i nekoliko desetina objekata na području zagrebačke mitropolije, kao i oko 180 objekata na području Banije, Korduna, Like i Primorja koja pokriva Gornjokarlovačka eparhija, rekao je Višnjić, dodajući da su do sada završene dvije knjige, a da su dvije u procesu pisanja, tako da je ostalo samo naći autora za knjigu o ovoj potonjoj cjelini. Naglasio je i da je stanje očuvanosti objekata, zbog stradanja u ratovima 40-ih i 90-ih najteže u Gornjokarlovačkoj eparhiji, a da je podjednako teško i u Slavonskoj koja pokriva područje zapadne Slavonije, zbog čega je knjiga Aleksandre Kučeković još značajnija. Da je knjiga obiman rad, naglasio je i vd. direktora pravoslavne gimnazije u Zagrebu protojerej stavrofor Slobodan Lalić, ističući da je, koji je bio paroh u Pakracu. Tokom obilazaka ustanovljavali smo da je devastacija crkvenih objekata nastavljena i u godinama nakon rata. Pakrac je kao vladičansko središte eparhije koja je nekad obuhvaćala i područje današnje Zagrebačke eparhije, bio jedan od centara Srba na području današnje Hrvatske i svatko od viđenijih ljudi koji je prolazio Slavonijom obavezno je dolazio i u Pakrac. Kompleks objekata vladičanskog sjedišta je bio devastiran, pa radovi na obnovi traju, rekao je Lalić.` Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Arsenije Čarnojević Arsenije Radivojević Atanasije Živković Nikola Ban Josip Bauer Ivan Bah Pantelija Bikicki Lazar Bogdanović Herman Bole Vera Borčić Vinko Brozović Platon Buzadžić Slavko Gavrilović Jovan Četirević Grabovan Radoslav Grujić Dragan Damjanović Delmashi Pakre Dositej Kutuzov Ivan Jakšić Josif Ačić Pakre Aleksandar Karađorđević Dušan Kašić Julije Kempf Kiril Živković Dimitrije Lončarevićć Marija Terezija Stevo Masleša Celestin Medović Slobodan Mileusnić Stevo Milojević Miron Nikolić Nikanor Grujić Nićifor Stefanović Vasilije Ostojić Marko Peroš Mita Petrović Petronije Ljubibratić Sreta Pecinjački Zaharije Popović Luka Puača Vinko Raušer Vasilije Romanović Teodor Solarić Sofroniej Jovanović Starek Stefan Kragujević Jeftimije Subotić Mojsej Subotić Dragomir Tadić Stanislav Teodorović Vladimir Tkalčić Branislav Todić Moler Trifon Pavle Fabac Rihard Frida Avramije Hlapović Filip Škiljan

Knjiga je veoma dobro očuvana.Malo se oseća blagi miris podruma. Od svečoveka do bogočoveka: hrišćanska filosofija vladike Nikolaja Velimirovića,Radovan Bigović Beograd,Društvo Raška čkola,1998,407 strana,21cm ,,Radovan Bigović (Nikšić, 17. januar 1956 — Beograd, 31. maj 2012) je bio srpski teolog, protojerej stavrofor Srpske pravoslavne crkve, profesor i dekan Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu i vršilac dužnosti starešine manastira Svetog Arhangela Gavrila u Zemunu. Radovan Bigović protojerej stavrofor Crkva Srpska pravoslavna crkva Osobni detalji Rođenje 17.januar 1956. Nikšić, NR Crna Gora, FNR Jugoslavija Smrt 31. maj 2012. (dob: 56) Beograd, Republika Srbija Život Srednju teološku školu (bogosloviju) je završio u manastiru Krka. Diplomirao je na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu i Filozofskom fakultetu u Beogradu. Za asistenta na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu izabran je 1986, za docenta 1993, zatim za vanrednog profesora 2000, te za redovnog profesora 2010. Doktorat je odbranio 1993. na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. U dva navrata je bio dekan Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta. Bio je urednik filozofsko-teološke biblioteke „Službenog glasnika“ i član Udruženja književnika Srbije. Dela Od Svečoveka do Bogočoveka: hrišćanska filosofija vladike Nikolaja Velimirovića, Društvo Raška škola, Beograd (1998), Sveti Vasilije Ostroški, Valjevac, Valjevo (1998), Crkva i društvo, Hilandarski fond pri Bogoslovskom fakultetu, Beograd (2000), Cъrkva i obщestvo, Omofor, Sofiя (2003), Mornari neba: razgovori sa o. Stamatisom Sklirisom i o. Markom Ivanom Rupnikom o savremenoj hrišćanskoj umetnosti, Hrišćanski kulturni centar, Beograd (2007), The Orthodox Church in 21 st Century, Fondacija Konrad Adenauer, Beograd 2009, Crkva u savremenom svetu, Službeni glasnik, Beograd 2010, Pravoslavna teologija ekumenizma, Hrišćanski kulturni centar, Beograd (2010)`

Povez: tvrd Br. strana: 102 Format: 19 џ 26 Kolor fotografije, štampano na kunstdruku! Иллюстрированная энциклопедия! Настоящее издание — это прекрасная иллюстрированная энциклопедия, которая рассказывает о самых известных православных храмах Москвы. Читатель любого возраста найдет что-то интересное для себя: не только основные сведения из истории этих храмов, но и познакомится с особенностями архитектуры, а также с интересными событиями и фактами, связанными с ними. СОДЕРЖАНИЕ Патриарший собор Успения Пресвятой Богородицы на Соборной площади Собор Благовещения Пресвятой Богородицы на Соборной площади Собор Святого архистратига Михаила на Соборной площади Храм Преподобного Иоанна Лествичникас колокольней Ивана Великого на Соборной площади Собор Двенадцати апостолов на Патриаршем дворе Собор Покрова Божией Матери что на Рву (собор Василия Блаженного) на Красной площади Собор Казанской иконы Божией Матери на Красной площади Кафедральный соборный храм Христа Спасителя в Чертолье Богоявленский кафедральный собор в Елохово Храм Троицы Живоначальной в Никитниках Храм Всех Святых на Кулишках Храм Воскресения Христова в Кадашах Храм Святителя Николая на Берсеневке в Верхних Садовниках Храм Софии Премудрости Божией в Средних Садовниках Храм Всех скорбящих Радость на Большой Ордынке Храм Троицы Живоначальной в Вишняках (Лужниках) Храм Священномученика Климента на Пятницкой Храм Мученика Иоанна Воина на Якиманке Храм Святителя Григория Неокесарийского в Дербицах Храм Святителя Николая в Пыжах Храм Святых апостолов Петра и Павла на Новой Басманной Храм Святого благоверного царевича Дмитрия при Первой градской больнице Храм Ильи-пророка в Обыденном переулке Храм Воскресения Словущего на Успенском вражке Храм Вознесения Господня в Сторожах, у Никитских ворот Храм Святителя Николая в Хамовниках Храмы Успения Пресвятой Богородицы и Воскресения Словущего в Крутицах Храм Рождества Пресвятой Богородицы в Путинках Храм иконы Божией Матери «Знамение» в Ховрино Храм иконы Божией Матери «Знамение» в Аксиньино Храм Благовещения Пресвятой Богородицы в Петровском парке Храм иконы Божией Матери «Знамение» в Переяславской слободе Храм Троицы Живоначальной на Пятницком кладбище Храм Тихвинской иконы Божией Матери в Алексеевском Храм Троицы Живоначальной в Останкино Храм Покрова Пресвятой Богородицы в Медведково Храм Воскресения Христова в Сокольниках Собор Покрова Пресвятой Богородицы в Измайлово Храм Успения Пресвятой Богородицы в Вешняках Храм Спаса Всемилостивого в Кусково Храм Святых апостолов Петра и Павла в Лефортово Храм Влахернской иконы Божией Матери в Кузьминках Храм Рождества Пресвятой Богородицы в Старом Симонове Храм Вознесения Господня в Коломенском Храм Казанской иконы Божией Матери в Коломенском Храм Троицы Живоначальной в Воронцово Храм Святых благоверных князей Бориса и Глеба в Зюзино Храм Троицы Живоначальной в Коньково Храм Покрова Пресвятой Богородицы в Филях Храм Троицы Живоначальной в Троице-Голенищево

DEJAN MEDAKOVIĆ OTKRIVANJE HILANDARA Izdavač - Prometej, Novi Sad; Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture, Petrovaradin Godina - 2022 442 strana 25 cm Edicija - Dela Dejana Medakovića ISBN - 978-86-515-1965-2 978-86-80929-51-4 Povez - Tvrd Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja SADRŽAJ: Uz ovo izdanje Otkriće Hilandara I razdoblje II razdoblje III razdoblje IV razdoblje V razdoblje VI razdoblje VII razdoblje VIII razdoblje Put u Hilandar Vekovi Hilandara Stara viđenja Hilandara Stara i nova otkrivanja Hilandara Istraživanje Hilandara Zaboravljene vesti o manastiru Hilandaru Drvorezna ikona Raspeća u manastiru Hilandaru Reč uz Miroslavljevo jevanđelje Dva pisma Save Hilandarca proti Stevi Dimitrijeviću Pismo 1 Pismo 2 Manastir Hilandar u XVIII veku I Veze manastira Hilandara i Karlovačke mitropolije u XVIII veku II Veze manastira Hilandara s Bosnom i Hercegovinom III Veze manastira hilandara s Dubrovačkom republikom, Bokom Kotorskom i Dalmacijom IV Veze Hilandaraca sa ruskom državom V Veze Hilandara sa Bugarima VI Manastir Hilandar i narodno pesničko stvaranje VII O duhovnoj kulturi u manastiru Hilandaru u XVIII veku VIII O hilandarskom živopisu u XVIII veku Prilog 1 Žefarović i Sveta Gora atoska Čudo u Solunu Pod Turcima, XVIII i XIX vek Istorija Duhovni život Zbivanja u XIX veku Savremeni Hilandar Registar imena Poreklo ilustracija Beleška o piscu `Iako je proslava osam vekova manastira Hilandara doista upečatljivo dokazala da je tematika vezana za ovo viševekovno duhovno središte srpskog naroda gotovo neiscrpna, smatrao sam korisnim i svojom obavezom da i sam priložim svoj skromni doprinos odazivajući se pozivu Odbora za obeležavanje ovog jubileja koji je i podstakao temu vezanu za šire nazvani naučni problem: „Otkriće Hilandara”. Upravo ova tema čini i okosnicu ove moje knjige. U njoj sam sabrao i neke druge ranije objavljene radove kao svedočanstvo mojih neprekidnih nastojanja da i sam doprinesem trajnoj obavezi naše nauke oko proučavanja ovog manastira čija je vekovna uloga nemerljiva u oblikovanju srpske duhovnosti. Ako sam u tome imalo uspeo, smatraću da sam ispunio svoj zadatak. Ovakva nada me je podstakla i ohrabrila da ovako sadržajno sklopljenu knjigu predam oceni naše javnosti. Na kraju imam prijatnu dužnost da najtoplije zahvalim svima koji su se trudili oko objavljivanja ove knjige a posebno Odboru za obeležavanje osam vekova Hilandara i mom izdavaču Prometeju koji je i ovoga puta imao sluha da se založi za dela posvećena našoj duhovnoj baštini. Akademik Dejan Medaković (Zagreb, 7. jul 1922 — Beograd, 1. jul 2008) bio je srpski istoričar umetnosti, univerzitetski profesor, književnik i akademik. Medaković je bio predsednik Srpske akademije nauka i umetnosti (1998—2003), dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu (1971—1973), predsednik Vukove zadužbine u tri mandata kao i potpredsednik Srpske književne zadruge. Tokom života objavio je ukupno 46 knjiga, od čega 21 knjigu na stručne teme. U svom istraživanju interesovao se za široki raspon tema od srednjovekovne umetnosti do modernog slikarstva, ali je težište njegovog rada bilo na srpskom baroknom slikarstvu, srpskim kulturnim prilikama u 18. veku i srpskom slikarstvu u 19. veku. Predavao je po pozivu na više evropskih univerziteta i naučnih ustanova. Uz stručni rad, uporedo se uspešno bavio književnim stvaralaštvom i pisao poeziju, prozu, putopise. Pisao je sve vrste naučnih radova od eseja, prikaza i prigodnih reagovanja na politička i umetnička dešavanja do monografija i sintetičkih pregleda. Njegove studije su brižljivo inventarisane i sabrane u nekoliko knjiga. Prevođen je na mnoge jezike. Za svoje delo nagrađen je nizom međunarodnih i domaćih odlikovanja, nagrada i drugih priznanja. U Medakovićevu čast 2008. godine ustanovljena je nagrada „Dejan Medaković”. U kakvom istorijskom trenutku našega naroda stižu nas veliki vekovi ovog manastira? Opravdano se možemo pitati, kakve duhovne poruke smo kadri da iščitamo upravo danas, kada smo prinuđeni da preispitamo svoje postojanje u ovom sukobljivom svetu čije posledice snosimo sa tako mnogo ličnog i opšteg bola? Jer, celo naše nacionalno biće teško je ranjeno, ispresecana je njegova celovitost, oslabljena je biološka snaga, a nerešena pitanja koja odlažu i koče naše smirivanje prete novim nesrećama. U takvom neredu koji podstiče i umnožava tzv. „međunarodna pravda” i sama sazdana na sumnjivim osnovama, treba se okrenuti ne prema obmanama ovog verolomnog trenutka, već prema onim vrednostima koje je proveravalo vreme, a manastir Hilandar je o njihovoj uzvišenosti svedočio punih osam vekova.` Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Dimitrije Avramović Dragutin Anastasijević Arsenije Jovanović Šakabenta Atanasije Hilandarac Vasilije Barski Dimitrije Bogdanović Đurđe Bošković Barski Vasilije Ivan Vasiljevič Gerasim Radoslav Grujić Dinko Davidov Jovan Damaskin Danilo Arhimandrit Proiguman Danilo Aleksandar Deroko Vasilije Dimitrijević Vladika Stevan Dimitrijević Prota Nićifor Dučić Vojislav Đurić Hristofor Žefarović Mirjana Živojinović Jefrem Jovan Jovanović Episkop Bački Miodrag Jovanović Timotej Jovanović Vuk Stefanović Karadžić Nikodim Pavlovič Kondakov Mita Kostić Lazar Hrebeljanović Leonid Makarije Sofronije Malenović Marko Kraljević Kralj Milutin Lazar Mirković Kiril Mihailović Mihajlo Mihailo Mitropolit Pop Naidin Rastko Nemanjić Sveti Sava Pavle Nenadović Slobodan Nenadović Monah Nofit Dositej Obradović Mihailo Obrenović Zaharija Orfelin Visarion Pavlović Pajsije Partenije Pahomije Petar Aleksandrijski Petar Veliki Vladimir Petković Sreten Vićentije Popović Onufrije Popović Jelisej Radionovič Đorđe Radojičić Svetozar Radojčić Jovan Rajći Mojsije Mojsej Raojvić Jovan Rilski Dimitrije Ruvarac Sava Hilandarac Sevastijanov Ivanovič Sveti Mirotiočivi Simeon Stefan Nemaja Vasa Stajić Stanoje Stanojević Ljubomir Stojanović Stefan Stratimirović Teodor Stratilat Vladimir Ćorović Porfirije Uspenski

„Ја га волим…“ – Породици и пријатељима алкохоличара и наркомана / Јекатерина Савина Страна: 368 Повез: меки Писмо: ћирилица Формат: 23 цм Јекатерина Алексејевна Савина, рођена у Москви 11. децембра 1957. године. Живи и ради у Русији. Директор рехабилитационог центра «ЗЕБРА», специјалист по психолошком консултовању. Добивши више психолошко и православно образовање, више од двадесет година се бави рехабилитацијом алкохоличара, наркомана и њихових ближњих. Широм Русије организује обучавање специјалиста за рад са проблемима зависности. Аутор је три књиге: “Повратак Каја“, „Духовном жеђу морен“ и „Ја га волим…“. Књига није намењена само алкохоличарима, наркоманима и њиховим рођацима зато што су примери применљиви у свакодневном животу – у односима између супруга, родитеља и деце, пријатеља… Сви смо ми помало сазависни и треба да научимо да будемо храбри да волимо и себе и друге када је то најтеже. Да пустимо друге да осете последице свог понашања, а да сачувамо љубав према њима. Такође нам фали вере у Бога, да се препустимо његовој вољи и да имамо поверења у њега. – Ивана Мунђа, професор руског језика (преводилац) САДРЖАЈ: Захвалнице Одзиви на књигу О аутору Предговор српском издању Увод Алкохолизам и наркоманија – основни појмови. Шта се догађа са породицом? Наш заједнички проблем – сазависност Васпитана сазависност Тест на сазависност Искуство живљења у љубави Реални циљеви и перспективе породице Мотивација за сопствено оздрављење. Да ли желимо да он оздрави? Мала дигресија: Породица, рај и спасење душе Здрава породица и породица у невољи. Дистанца с љубављу, права личности и одговорност за своје поступке Зауставите насиље које се врши над вама и које ви вршите над другима! Осећања и живот, увређеност, страх, гнев, кривица, усамљеност Наши општи страхови – „мотор“ сазависности Ко је крив? Прихватање зависности ближњег „Пустити“ Мала дигресија: Обраћање верницима и неверујућим. Вера Личне границе у породици Уметност помагања, интервенција и мотивација Уметност активног слушања Разрешење конфликта Контакт Други корак. Систем подршке Први кораци на новом путу. Издржавати зависника или не издржавати? Или, о саветима „искусних људи“ Мала дигресија: Шта значи „морам“, „желим“ и „могу“? Порицање. Показало се да смо слични Породично позориште Цена речи „није ми сад до тебе“. Одлучили смо да променимо свој живот – Трећи корак Мала дигресија: Зашто одлазите на састанке група Ал-Анон? „Лаж само шкоди“ И други духовни закони Брачни односи. Неверство и праштање „Кукање – плакање“ или Не бркајте љубав и сажаљење! Морални инвентар – четврти корак Прихватање себе – пети корак Како живети даље? – шести корак Васпитавање осећања – седми корак. Рад са увредама које смо ми нанели другима и које су нанете нама. Опраштање – осми и девети корак Признавање грешака и захвалност – десети корак Мала дигресија: Опасност од фарисејства и одсуство осећаја за свој грех Прихватање оздрављања ближњег. Поверење У сусрет једно другом Молитва за себе и ближње. Молитва мајке је велика сила. – једанаести корак Најлепши Дванаести корак – пренети смисао наших идеја зависницима Зашто смо дошли у групу „кораци“? Рецидив у сазависности Закључак Прилог. Речник термина Дванаест корака Ал-Анона (Нар-Анона): Путокази на путу оздрављења Девизе Ал-Анона и друга „хитна помоћ“ Ванредне ситуације Списак литературе

Tatjana Gračova: KADA VLAST NIJE OD BOGA Najamnici u vlasti. Poznaćete ih po njihovim plodovima. Kako uništavaju tradicionalnu državnost? Novo ropstvo preko vakcinacije sa čipovima. Najamnici u crkvi: Vatikan protiv svete Rusije. Zašto se oni plaše Ivana Groznog? Mek povez, 264strane, ilustrovano,izdavač: SVETA RUSIJA - Beograd U svojoj novoj knjizi, Tatjana Gračova nam pokazuje, pre svega, primer hrišćanskog stajanja u Istini, života po pravdi – bez laskanja, laži, licemerja. Slično Svetom Jovanu Preteči, ona poziva narod da se obrati istinskoj veri svojih predaka, zato što zna, kako su iščezli i bili rasejani drevni Judeji zbog bogoodstupništva. Pamti šta se desilo dvadeset vekova kasnije sa dvorjanima, spahijama, trgovcima i oficirima Rusije, koje je zbog bezverja razobličavao Sveti pravedni Jovan Kronštantski. Gde su oni sada? Gde su njihovi dvorci, spahiluci, unosne kuće i veleposedi? Ali, i razobličavati i opominjati – danas je znatno složenije nego što je to bilo početkom dvadesetog veka. Kako ubediti ljude u to da je sadašnja vlast dopuštena od Boga zbog naših grehova? Više od osamdeset godina genetske selekcije, praktično genetskog rata protiv ruskog naroda, uništenje naslednog odabira ruske nacije, dovelo je do toga da mnoge Ruse danas sa velikom teškoćom možemo nazvati Rusima. Propaganda današnjih sredstava javnog informisanja, aktivno koristeći mnoga `kulturna` sredstva, formira lik nekakvog novog Rusa – nešto potpuno bezidejno, bezvoljno, egoistično, ogrezlo u strastima, bez Otadžbine, bez privrženosti i ljubavi prema svojoj naciji. Iz ženskog mentaliteta su skoro izbačeni geni skromnosti, stida, celomudrija, muškarci se lišavaju ruske neustrašivosti, odvažnosti, časti... Pa ipak, uprkos svoj tragičnosti sovjetskog perioda, naša Crkva je živa, i Sveta Rusija je takođe živa. A spasile su ih, po rečima patrijarha Pimena, `bele marame`, naše žene koje nisu odstupile od vere, koje su svojim molitvenim podvigom pomogle našem narodu da odnese pobedu u Velikom Otadžbinskom ratu i preživi sve strahote dvadesetog veka. I evo, u naše lukavo i tragično vreme, kada nevidljiva Hazarija sve žešće i aktivnije sprema Rusiji novu Golgotu, Gospod opet daje odvažnu muževnost ženi. Kao što je On dao muževnost ženama mironosicama da odstoje kod Krsta (kada su se svi učenici, osim mladog Jovana Bogoslova, uplašili i pobegli u strahu, napustivši Učitelja), tako je On danas darovao tu žensku neustrašivost Tatjani Gračevoj, čiji nas primer nadahnjuje na muževnost, otrežnjuje naš zemaljski um, koji je prestao da misli o Višem, o spasenju sopstvene porodice i rođene Otadžbine, koji je prestao da razlikuje neprijatelje koji su ušli u svaku rusku (i srpsku; prim. prev.) kuću... Knjiga Tatjane Gračove je poziv našoj omladini da se izvuče iz zombiranog informacionog prostranstva, poziv da se promene životna načela – od potrošačkih i naslađivačkih ka požrtvovanom služenju Bogu, Otadžbini i Narodu. Da pojme svu odgovornost za sudbinu Rusije (i Srbije; prim. prev.) tako što će u skoroj budućnosti uzeti kormilo upravljanja državom. Ova knjiga – čiji izlazak smatra neophodnim i pravovremenim arhiepiskop Vladivostočni i Dalekoistočni Venijamin – plameni je poziv patriotama Rusije da se vrate veri svojih otaca, koju su čuvali tokom cele istorije Rusije, da se vrate Bogu i postanu Božiji. Zato, ako želimo da spasemo Rusiju bez Boga, tada ni rat više neće biti Božiji, već naš...

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Rimska mitologija naziv je za skupinu tradicionalnih priča o osnutku grada Rima i njegovih najstarijih religijskih ustanova, kako su te priče prikazane u rimskoj književnosti i likovnoj umjetnosti. Rimljani su uglavnom vjerovali da njihova predanja govore o povijesnim činjecama, čak i kad su bila ispunjena čudesnim i natprirodnim elementima. Te se priče vrlo često tiču politike, patriotizma, moralnih osjećanja, odnosno, općenito govoreći, povezanosti osobnog integriteta pojedinca s njegovom odgovornošću prema zajednici i rimskoj državi, pa jednu od važnijih tema čini heroizam. Kad rimska predanja govore o osnutku kakvih religijskih običaja, uglavnom se više bave ritualom, proricanjem i vjerskim ustanovama nego teologijom ili kozmogonijom.[1] Proučavanje rimske religije i mitologije otežavaju, prvo, vrlo rani prodor grčke religije na Apeninski poluotok, do kojeg je došlo još u vrijeme protohistorije Rima, a potom i kasnije ugledanje rimskih pjesnika u grčke književne obrasce. Na području teologije Rimljani su dosta rano vlastita božanstva poistovjetili s grčkim bogovima (taj je proces poznat kao interpretatio Graeca), a priče o grčkim božanstvima reinterpretirali su nadjenuvši im rimska imena.[1] Najstariji rimski mitovi i legende povezani su i s etruščanskom mitologijom, no te su veze daleko slabije posvjedočene. Premda u rimskoj mitologiji nema opsežnih pripovijesti o božanskim bićima, kakvima obiluje grčka književnost,[2] prikaz Romula i Rema kako sisaju vučicu znamenita je kao gotovo bilo koja predstava iz grčke mitologije, s iznimkom trojanskog konja.[3] Budući da je u srednjem vijeku i za vrijeme renesanse rimska književnost na zapadu bila daleko bolje poznata od grčke, interpretacija grčkih mitova koja se mogla naći kod rimskih autora često je imala veći utjecaj od grčkih izvora na književne i likovne prikaze motiva iz antičke mitologije. Osobito su veliki prestiž stekle i bile uzdignute gotovo na razinu kanona one varijante grčkog mita koje je prikazao Ovidije u svojim Pretvorbama tijekom Augustove vladavine.... Stewart Henry Perowne OBE, KStJ, FSA, FRSA (17. lipnja 1901. - 10. svibnja 1989.) bio je britanski diplomat, arheolog, istraživač i povjesničar koji je napisao knjige o povijesti i antikvitetima Sredozemlja. Rođen u Hallowu, Worcestershire, u uglednoj crkvenoj obitelji, Stewart Perowne bio je unuk Johna Perownea, biskupa od Worcestera, i sin Helene Frances (rođene Oldnall-Russell) (1869. – 1922.) i Arthura Williama Thomsona Perownea, koji bio je prvi biskup Bradforda, a zatim i biskup Worcestera. Njegov stariji brat bio je Francis Edward Perowne (1898–1988). Njegov mlađi brat, Leslie Arthur Perowne (1906. – 1997.), bio je šef glazbe na BBC-ju i bio je odgovoran za izvođenje Alberta Ketèlbeya iz mirovine kako bi dirigirao velikim BBC-jevim Ketèlbeyjevim koncertom u Royal Albert Hallu prije Drugog svjetskog rata. Perowne se školovao na koledžu Haileybury, gdje je bio prvak u sprintu, i na koledžu Corpus Christi u Cambridgeu, gdje je studirao klasičnu arheologiju i arhitekturu.[1] Zatim je studirao na Harvardu gdje je stekao diplomu iz klasike. Otišao je u Palestinu 1927. pod britanskim mandatom, kao šef obrazovanja u Palestinskoj vladinoj obrazovnoj službi, predavajući u anglikanskoj školi St George`s u Jeruzalemu. Tečno je govorio arapski i pisani jezik. Godine 1930. Perowne je prešao u upravnu granu palestinske vlade, radeći neko vrijeme kao pomoćnik okružnog povjerenika za Galileju.[2] Godine 1931. imenovan je časnikom Časnog reda svetog Ivana.

Odlično stanje Naslov: Pravoslavlje - Pregled učenja pravoslavne crkve Autor: Sergej Bulgakov Izdavač: Književna zajednica Novog Sada tvrd šiveni povez, ćirilica, 21 cm, 283 str. Sergej Nikolajevič Bulgakov (rus. Сергей Николаевич Булгаков; Livni, 28. jun 1871 — Pariz, 12. jul 1944) je bio ruski ekonomista, filozof, teolog i sveštenik Pravoslavne crkve. Njegova filozofija religije je u tradiciji Vladimira Solovjova. Pohađao je crkvenu školu i Livniju i proveo četiri godine na teološkom seminaru, prije nego što je upisao pravo na Moskovskom univerzitetu, 1890. godine. Pravo je diplomirao 1894, a 1895. počinje da predaje političku ekonomiju na Moskovskoj tehničkoj školi. U periodu između 1898. i 1900. godine, putuje po zapadnoj Evropi i Velikoj Britaniji, prikupljajući materijal za svoju kapitalnu disertaciju Kapitalizm i zemledelie (Kapitalizam i zemljoradnja; 2 toma, Sankt Peterburg, 1900). Preko ovog djela i drugih radova na temu ekonomskih i društvenih pitanja, Bulgakov je vrlo brzo stekao nacionalnu reputaciju. U Kijevu je radio kao profesor pet godina, da bi se vratio u Moskvu 1906. godine, gdje preuzima katedru ekonomije na Moskovskom institutu trgovine. Iste godine je dobio svoje mjesto u donjoj komori Dume, kao konstitucionalni demokrata. Doktorirao je 1912. godine na Moskovskom univerzitetu, a 1917. je na njemu dobio mjesto profesora političke ekonomije. Iako je Bulgakov u deceniji 1890-ih, bio jedan od vodećih tumača marksizma, ipak je više puta potvrdio superiornost Imanuela Kanta, te ubrzo krenuo da se udaljava od Marksa dajući prednost drugim društveno-ekonomskim pitanjima. U svojoj kapitalnoj disertaciji, Kapitalizam i zemljoradnja, tvrdio je da Marksova terija o centralizaciji proizvodnje, nije primjenljiva na zemljoradnju, gdje je proizvodnja na malo daleko stabilnija i svrsishodnija od proizvodnje na veliko.[1] Biografija[uredi | uredi izvor] Mladost[uredi | uredi izvor] Sergej Nikolajevič Bulgakov je rođen 16. jula 1871. godine u porodici pravoslavnog sveštenika (Nikolaj Bulgakov) u gradu Livni, Orlovska gubernija, u Rusiji. Porodica je šest generacija pravoslavnih sveštenika, počevši od šesnaestog veka sa njihovim pretkom Bulgakom, Tatarom od koga potiče i prezime.[2][3][4] Mitropolit Makarije Bulgakov (1816–1882), jedan je od najznačajnijih pravoslavnih teologa svog vremena i jedan od najznačajnijih ruskih crkvenih istoričara, bio mu je daleki rođak.[5] Sa četrnaest godina, nakon tri godine provedene u lokalnoj parohijskoj školi, Bulgakov je otpočeo školovanje u bogosloviji u Orelu. Međutim, 1888. Bulgakov je napustio bogosloviju nakon što je izgubio veru. Bulgakov kasnije primećuje da je strast za sveštenstvom opala kako je postao razočaran pravoslavljem jer njegovi učitelji nisu mogli da odgovore na njegova pitanja.[6] Nakon što je Bulgakov napustio bogosloviju, upisao je sekularnu gimnaziju u Eletsu da bi se pripremio za pravni fakultet Carskog moskovskog univerziteta. Rana politička misao: 1890–1897[uredi | uredi izvor] Godine 1890. Bulgakov je upisao Carski moskovski univerzitet gde je studirao političku ekonomiju i pravo. Međutim, kako je razmišljao godinama kasnije, književnost i filozofija su mu bile prirodna sklonost i pravo ga nije zanimalo. Bulgakov je odlučio da studira pravo samo zato što je izgledalo verovatnije da će doprineti spasenju njegove zemlje.[7] Nakon diplomiranja 1894. godine, započeo je postdiplomske studije na univerzitetu i dve godine predavao na Moskovskom komercijalnom institutu. Bulgakov je tokom postdiplomskih studija studirao kod ekonomiste Aleksandra Čuprova . Bulgakovljeva razmišljanje tokom studija kod Čuprova uglavnom se posmatrala kroz prizmu marksističko-populističke debate. Iz ove perspektive, on je označen kao „ pravni marksista“.[8] On je 1895. objavio recenziju nedovršenog trećeg toma „ Kapitala“ i napisao esej 1896. „O pravilnosti društvenih pojava“. Sledeće godine Bulgakov je objavio studiju „O tržištima u kapitalističkim uslovima proizvodnje“. Upravo su ovi spisi prvobitno utvrdili Bulgakova kao značajnog predstavnika marksizma u Rusiji. Od marksizma do idealizma: 1898–1902[uredi | uredi izvor] Na 14. januar 1898. godine, neposredno pre nego što je krenuo u zapadnu Evropu, Bulgakov se oženio Elenom Tokmakovom, sa kojom je imao dva sina i ćerku.[9] Bulgakov je 1898. otišao u Zapadnu Evropu da bi započeo istraživanje za svoju disertaciju, Kapitalizam i poljoprivreda, koja je imala za cilj da testira primenu Marksove teorije kapitalističkih društava na poljoprivredu. Bulgakov je ispitao celokupnu poljoprivrednu istoriju Nemačke, Sjedinjenih Država, Irske, Francuske i Engleske. Teza je završena mišlju da Marksova analiza kapitalizma, ograničena osobinama engleske ekonomije, nije integrisala ovaj sistem sa ekonomskom teorijom poljoprivrede i nije bila realan, univerzalni prikaz kapitalističkog društva. Tokom 1900. Bulgakov je izložio svoju gotovu disertaciju na ocenjivanje. Upravo je ovo ispitivanje dovelo do toga da Bulgakov postane predavač na Kijevskom univerzitetu i profesor političke ekonomije na Kijevskom politehničkom institutu 1901. Da se Bulgakov već udaljio od marksizma, videlo se u predavanjima poput „Ivan Karamazov kao filozofski tip“ u Kijevu. Dok je Bulgakov bio pod jakim uticajem neokantovizma, stanovištu krajnje suprotnom marksizmu, Vladimir Solovjev, koga je počeo da čita 1902. godine, uticao je na Bulgakova da konačno odbaci materijalizam i prihvati idealizam. Bulgakovljev idealizam ga je na kraju vratio u Pravoslavnu crkvu. Previranja: 1903–1909[uredi | uredi izvor] Zajedno sa Petrom Struveom, Bulgakov je izdavao časopis Liberation i sa njim je bio aktivan osnivač ilegalne političke organizacije „Unija oslobođenja“ 1903. godine. Posle Revolucije 1905. njeni članovi su formirali Ustavotvorno-demokratska partijau, koja je imala najviše mesta u predstavničkim skupštinama, Prvoj i Drugoj Dumi (1906–1907). Bulgakov se nije pridružio kadetima i umesto toga je formirao Uniju hrišćanske politike, stranku koja se zalaže za hrišćanski socijalizam. Iako je 1907. izabran u Drugu Dumu kao poslanik Orlovske gubernije, Bulgakov nije bio partijski opredeljen. U junu 1907, Druga Duma je raspuštena nakon jedva pet meseci zasedanja. Ranije, 1905. godine, Bulgakov je, zajedno sa Bratstvom hrišćanske borbe, episkopima, sveštenicima i mnogim drugima, podržao poziv za sazivanje sabora pravoslavne crkve u cilju podrške socijalnim reformama. Godine 1906. predsaborna komisija je pripremila šest pisanih tomova informacija za sabor. Car Nikolaj je osujetio planirani sabor, ali pripremljene informacije će biti korišćena kada se konačno sastane jedanaest godina kasnije. U leto 1909. Bulgakovljev četvorogodišnji sin Ivašečka je umro. Na sahrani Bulgakov je doživeo duboko religiozno iskustvo koje se generalno smatra njegovim poslednjim korakom na njegovom povratku u pravoslavlje.[10] Bulgakov će kasnije razmišljati o značenju smrti u svojim kasnijim delima, uključujući Neuvenuću svetlost. Građanski život: 1918–1944[uredi | uredi izvor] Godine 1918. Bulgakov je rukopoložen za sveštenika i postao je istaknut u crkvenim krugovima. Učestvovao je na Sveruskom saboru Ruske pravoslavne crkve koji je izabrao patrijarha moskovskog Tihona. Bulgakov je odbacio Oktobarsku revoluciju i odgovorio je „Na piru bogova“, 1918, knjigom sličnom Tri razgovora Vladimira Solovjeva. Nakon objavljivanja njegove knjige Jagnje Božije, Bulgakova je 1935. godine mitropolit moskovski Sergije optužio za učenja suprotna pravoslavnoj dogmi i preporučio mu isključenje iz Crkve dok ne popravi svoje „opasne“ stavove. Osudi se pridružio i Karlovački sinod (tj. Ruska pravoslavna zagranična crkva). Mitropolit Evlogije je u Parizu osnovao komisiju za istraživanje Bulgakovljevog pravoslavlja, koja je donela preliminarni zaključak da je njegova misao oslobođena jeresi. Međutim, do zvaničnog zaključka nikada nije došlo. Bio je načelnik instituta i profesor dogmatske teologije sve do smrti od raka grla 12. jula 1944. godine. Njegov poslednji rad bio je posvećen Apokalipsi. Sahranjen je na ruskom groblju u južnom predgrađu Pariza.

Odlično stanje Učenik Svetog Siluana Atonskog, osnivač obitelji Svatog Jovana u Eseksu, iz svog velikog duhovnog opita u svet šalje pouke o načinu na koji duša razgovara sa Bogom, izbegavajući zamke na putu ka Njemu. “Molitva neizostavno obnavlja u nama ono Božanstveno disanje koje je Bog dahnuo u lice Adama, blagodareći kome je Adam postao duša živa (Post 2,7). Molitvom preporođen naš duh počinje da se divi velikoj tajni Postanja. Moćna bujica ushićenja zapljuskuje naš um: Biće! Kakva predivna tajna… Kako je ono moguće?… Divan je Bog, i tvorevina Njegova je divna… Mi doživljavamo ono ono što je Hristos izrazio rekavši: Ja dođoh da život imaju i da ga imaju u izobilju (Jn 10, 10). Izobilje! I zaista je to tako.“ Arhimandrit Sofronije (Saharov), O molitvi Sofronije (23. rujna 1896., u Moskvi – 11. srpnja 1993., u Tolleshunt Knights[1]), poznat i kao starac Sofronije ili otac Sofronije bio je arhimandrit i jedan od istaknutih asketskih kršćanskih monaha dvadesetog stoljeća.[2] Najpoznatiji je kao učenik i biograf Silouana Atonjanina i kompilator Silouanovih djela, te kao utemeljitelj Patrijaršijskog stavropegijskog samostana Svetog Ivana Krstitelja u Tolleshunt Knightsu, Maldon, Essex, Engleska.[potreban citat] Ekumenski carigradski patrijarhat proglasio ga je svetim 27. studenog 2019.[3][4][5] Vremenska Crta Rani život Dana 23. rujna 1896. Sergej Simeonovič Saharov (ruski: Sergéj Semënovič Sáharov) rođen je od pravoslavnih roditelja u Rusiji. Odrastao je u brojnoj pravoslavnoj obitelji s četiri brata i četiri sestre. Kao malo dijete usvojio je duh molitve od svoje dadilje, koja bi ga vodila sa sobom u crkvu, a on bi molio i do tri četvrt sata u komadu.[6][7] Čak i kao dijete, Sergej je tvrdio da je iskusio nestvoreno svjetlo, koje je kasnije opisao kao Krista-Boga koji se očituje kao svjetlo, što prkosi pojmovima mjesta i volumena.[8] Mnogo je čitao, uključujući ruske velikane poput Gogolja, Turgenjeva, Tolstoja, Dostojevskog i Puškina. Zbog velikog umjetničkog talenta, Saharov je studirao na Umjetničkoj akademiji između 1915. i 1917., a zatim na Moskovskoj školi za slikarstvo, kiparstvo i arhitekturu između 1920. i 1921. Umjetnost je koristio kao `kvazi-mistično` sredstvo `za otkrivanje vječnog ljepota`, `probijanje sadašnje stvarnosti ... u nove horizonte postojanja`. Kasnije će mu to pomoći da napravi razliku između ljudskog intelektualnog svjetla i Božjeg nestvorenog svjetla. Otprilike u vrijeme njegova studija na Moskovskoj školi Saharov će uvidjeti da je kršćanska usredotočenost na osobnu ljubav nužno konačna; otpao je od pravoslavlja svoje mladosti i zadubio se u indijske mistične religije utemeljene na neosobnom Apsolutu. Godine 1921. Saharov je napustio Rusiju: dijelom kako bi nastavio svoju umjetničku karijeru u zapadnoj Europi, a dijelom zato što nije bio marksist. Nakon prvog odlaska u Italiju, odlazi u Berlin, a potom se 1922. nastanjuje u Parizu. Pariz Godine 1922. Saharov je stigao u Pariz gdje su njegove umjetničke izložbe privukle pozornost francuskih medija. Bio je frustriran nesposobnošću umjetnosti da izrazi čistoću. Smatrao je da racionalno znanje ne može dati odgovor na najveće pitanje, problem smrti. Godine 1924. zbog svoje spoznaje da Kristova zapovijed o potpunoj ljubavi prema Bogu nije psihološka, već ontološka, te da je jedini način povezivanja s Bogom, te da je nužnost ljubavi osobna, Saharov se na Veliku subotu vratio kršćanstvu. Doživio je nestvorenu svjetlost (u snazi neusporedivoj do kraja svog života) i kao rezultat toga udaljio se od svoje umjetnosti. Pravoslavni teološki institut Svetog Sergija počeo je sa Saharovim među prvim studentima. Ovdje su mu predavali Sergije Bulgakov i Nikola Berdjajev; međutim, iako su oboje utjecali na njega, problemi sa svakim (sofiologija i anti-asketizam, respektivno), značili su da je njihov utjecaj na njega bio ograničen. Godine 1925., uvidjevši da formalni teološki studij ne ispunjava rezultate, Saharov je napustio institut i Pariz i otišao na planinu Atos.

KNJIGE SU KAO NOVE,OSIM POSVETE U PRVOJ KNJIZI,NA PRVE DVE PREDSTRANE,KNJIGE SU KAO NOVE,OCENA BI BILA ODLICNA(5),JEDINO ZBOG POSVETE U 1.KNJIZI-SVE OSTALO JE(5+) NOVO! Studije iz srpske religije i folklora 1910-1942 (1-2) Veselin Čajkanović Godina izdanja: 1994 ISBN:978-86-379-0280-4-1.knjiga,/978-86-379-0281-2-2.knjiga Autor: Domaći Jezik: Srpski Oblast: Veselin Čajkanović Sabrana dela iz srpske religije i mitologije u 2.knjige ISBN:978-86-379-0280-4-1.knjiga,/978-86-379-0281-2-2.knjiga Izdavač: Grupa izdavača, Beograd 1994; Sabrana dela iz srpske religije i mitologije: knjige-1 i 2 KNJIGE SU KAO NOVE,OSIM POSVETE U PRVOJ KNJIZI,NA PRVE DVE PREDSTRANE,KNJIGE SU KAO NOVE,OCENA BI BILA ODLICNA(5),JEDINO ZBOG POSVETE U 1.KNJIZI-SVE OSTALO JE(5+) NOVO! Veselin Čajkanović Sabrana dela iz srpske religije i mitologije u dve knjige: 1. Studije iz srpske religije i folklora 1910-1924; 2. Studije iz srpske religije i folklora 1925-1942; Izdavači: SKZ-BIGZ-Prosveta-Partenon, Beograd, 1994. Tvrd povez sa zlatotiskom, 21 cm ВЕСЕЛИН ЧАЈКАНОВИЋ 1 - 2 Издавачи: СРПСКА КЊИЖЕВНА ЗАДРУГА Б И Г З ПРОСВЕТА ПАРТЕНОН Б Е О Г Р А Д 1994 САБРАНА ДЕЛА а) Срби - Религија б) Србија - Митологија ц) Народна веровања - Срби Р е ф е р е н ц е 1. СТУДИЈЕ И РЕЛИГИЈЕ И ФОЛКЛОРА 191О-1924 2. СТУДИЈЕ ИЗ РЕЛИГИЈЕ И ФОЛКЛОРА 1925-1942 ......................................................... Предговор написао и приредио академик ВОЈИСЛАВ ЂУРИЋ РЕГИСТАР БЕЛЕШКЕ УЗ ТЕКСТ Ћирилица Тврде корице Шивен повез Detaljnije: tvrd povez, strana 474+546, 21cm, Stanje knjiga:NEKORISCENE-KAO NOVE-KNJIGA BR.1.IMA POSVETU NA PRVA DVA PREDLISTA Naučna delatnost Veselin Čajkanović --------------------------------------------------------- Njegova naučna delatnost je obuhvatala tri oblasti: 1)Klasična filologija Klasična filologija je bila njegova osnovna naučna oblast. Izdavao je narodne umotvorine, pisao udžbenike latinskog jezika, na kojem je napisao mnoge svoje radove. Prevodio je s klasičnih jezika i bio jedan od najvećih svetskih eksperata za klasične jezike.[11] Prvi prevod i to s engleskog jezika „Seoski ponos” od Irvinga, je objavio još kao student Velike škole (1901).[28] Prvi objavljeni tekst koji se bavi antičkom književnošću, prevod komedije Menehmi Tita Makcija Plauta datira još iz perioda njegovih studija u Nemačkoj (1905).[29] Objavljen je u Srpskom književnom glasniku, a iste godine u ovom časopisu je objavio i prikaz Trbojevićevog prevoda Plautove komedije „Hvališa”.[30] Među njegovim radovima iz klasične filologije, naročito se ističu radovi o antičkim poslovicama, knjiga „Vergilije i njegovi savremenici”, objavljenoj povodom dvehiljadugodišnjice Vergilijevog rođenja, u kojoj je prikazao Vergilija, njegov rad, njegove najznačajnije savremenike, prijatelje i život u Rimu tog doba „O Zenobijevoj zbirci poslovica i njenim izvorima”, u kojoj je rešeno pitanje o izvorima Zenobijeve zbirke poslovica, odnosno izvorima Zenobijevih izvora,[31] prevodi Plautovih komedija, prevod i tumačenje Tacitove „Germanije”,[32] u kojoj je dao objašnjenje mnogih pojava, kao što su šibanje (kao česta kazna u rimskoj vojsci), učestvovanje boga-zaštitnika u borbi, otkrivanje grudi, životinjske i ljudske žrtve, gatanje po pticama, krvna osveta i gostoprimstvo i druge, i na koju se veoma često pozivao.[33] 2)Latinski je toliko dobro poznavao da je pored prevođenja i neke svoje veće radove pisao na ovom jeziku.[13] Prvi je od srpskih naučnika proučavao klasične izvore u basnama Dositeja Obradovića i o tome objavio delo „O grčkim i rimskim izvorima Dositejevih basana” (1914), povodom stogodišnjice Dositejeve smrti, u kome se bavio pitanjem odnosa grčih i rimskih pisaca i Dositeja Obradovića. Pokazao je da je Dositej primio ideje grčkih humanista i da je od klasičnih grčkih pisaca čitao one koje su vizantijski kritičari smatrali za dobre, naročito Plutarha. Kao osnova za njegovu zbirku basana poslužila je neka zbirka Ezopovih basana, koju je dopunio basnama drughh basnopisaca starog i novog veka.[34] Ovaj rad je jedan od prvih relevantnijih tekstova u ovoj oblasti kod Srba.[35] 3)Folkloristika Folkloristika, naročito istraživanja narodnih umotvorina, pesama i pripovedaka. Na osnovu rukopisnih zbirki Srpske akademije nauka objavio je jednu zbirku pripovedaka s kritičkim napomenama i komentarom, dok je za potrebe školske nastave uredio jednu komentarisanu zbirku pripovedaka. Radio je i na kritičkom izdanju Vukove zbirke, folklorna građa iz Vukove zaostavštine koju je u Petrogradskoj javnoj biblioteci našao Ljubomir Stojanović.[36] Objavio je malu antologiju narodnih pesama, „Petnaest srpskih narodnih pesama”, namenjenu širokoj čitalačkoj publici.[37] Stara srpska religija i mitologija Bavio se vizantološkim pitanjima, ali i nizom drugih tema sa ovog područja.[38] Posebno je proučavao religiju Srba pre primanja hrišćanstva.[11] Za narodna verovanja se zainteresovao još dok je radio na knjizi „O Zenobijevoj zbirci poslovica i njenim izvorima”.[13] Znanje klasičnih jezika i književnosti i upućenost u uporedne religije omogućili su mu da protumači nejasne pojave iz srpske religije i mitologije i da pristupi njihovoj sistematskoj rekonstrukciji.[30] Pošto u vreme kada je započeo svoja istraživanja nije bilo pouzdanih izvora, kao polazište je uzimao narodne umotvorine i tradicionalna narodna verovanja. Uočio je da se na njima umnogome zasniva i današnja religija. Naime, uravo na osnovu vere, uočio je hiljadugodišnji kontinuitet u postojanju srpskog naroda, s obzirom da je u svojim elementima ostala onakva, kakva je bila i u prvim vekovima primanja hrišćanstva, nalazeći da su neke srpske religijske forme starije od antičkih, dok su svadbeni i pogrebni običaji preneseni u nepromenjenom obliku, još od bronzanog doba, da su u tesnoj vezi sa prastarim kultom predaka ostali i najpopularniji praznici (Božić i Slava), kao i najraspostranjeniji običaji (kumstvo i gostoprimstvo), da su neki mitovi prenošeni s pokolenja na pokolenje, bez većih izmena, a neki su vezivani za pojedine istorijske ličnosti (Sveti Sava, Miloš Obilić, Marko Kraljević, Stevan Visoki, Ivan Crnojević), dok su funkcije glavnih paganskih bogova, a naročito vrhovnog boga, prenesene na najuglednije hrišćanske svece (Sveti Jovan, Sveti Nikola, Sveti Đorđe i ponajviše Sveti Sava) ili đavola. Otkrivajući kako se srpski narod pokazao veoma konzervativan u religijskim shvatanjima, posebno u kultu predaka, kao jezgru svoje religije, gde je čak crkveno svetosavlje preradio u mitsko i mnogobožačko,[39] došao je od zaključka da se srpska religija uglavnom bazira na paganskoj i da je bliža sujeverju nego veri.[40] Otkrio je i uticaje ne samo paganstva i hrišćanstva, nego i mnogo starijih sistema verovanja, kao što su preanimizam, animizam i totemizam, koji su vekovima ostali očuvani u narodnoj religiji.[13] Mada su se njegovi zaključci o istoriji stare vere u izvesnoj meri kosili sa stavovima dogme Srpske pravoslavne crkve, a raniji istraživači narodne tradicije, kao što su Milan Đ. Milićević i Stojan Novaković su već ukazali na to da su mnogi srpski običaji očuvani iz starina i da predstavljaju dragocen izvor za proučavanje onog perioda kulture, o kome nema drugih dokumenata, Čajkanović je ovakva zapažanja pretvorio u svoje osnovno istraživačko načelo[41] i svojim radom na ovom području se svrstao među malobrojne osnivače novih nauka, zasluživši status prvog srpskog istoričara religije.[14] Krajnji zaključak njegovih studija je da se na osnovu zajedničkih elemenata u religijama slovenskih naroda može rekonstruisati religija Slovena u njihovoj prapostojbini, dok se iz zajedničkih elemenata u religijama indoevropskih naroda mogu odrediti njihova verovanja, dok su bili u zajednici.[34] Nažalost, obimna istraživanja u ovoj oblasti, nije stigao da uobliči, zbog uklanjanja sa Univerziteta i prerane smrti.[14] Njegov pokušaj rekonstrukcije čitavog sistema stare srpske religije i mitologije predstavlja prekretnicu u proučavanju srpske paganske religije, kao osnove tradicionalne duhovne kulture, a valorizacija njegovih naučnih rezultata je pretpostavka svakog daljeg proučavanja ovog važnog aspekta narodne duhovne tradicije.[42]

Autor - osoba Guénon, René, 1886-1951 = Genon, Rene, 1886-1951 Naslov Simbolika krsta / Rene Genon ; preveo sa francuskog Miodrag Marković Jedinstveni naslov ǂLe ǂsymbolisme de la Croix. srp Vrsta građe knjiga ; odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.) Jezik srpski Godina 2019 Izdanje 2. izd. Izdavanje i proizvodnja Beograd : B. Kukić ; Čačak : Gradac K, 2019 (Sopot : Slava) Fizički opis 118 str. ; 23 cm Drugi autori - osoba Marković, Miodrag, prevodilac, 1953- = Marković, Miodrag, prevodilac, 1953- Zbirka Alef / Gradac K ; ǂknj. ǂ38 (GK; broš.) Napomene Prevod dela: ǂLe ǂsymbolisme de la Croix / René Guénon Tiraž 300 Napomene i bibliografske reference uz tekst. Predmetne odrednice Simboli -- Krst Filozofija religije Nema sumnje da u duhovnoj istoriji Evrope XX veka Rene Genon, sa svojim učenjem „integralnog tradicionalizma“, predstavlja sasvim jedinstvenu, iznimnu pojavu. Ne možemo označiti njegove učitelje i prethodnike, tim pre što i sam Genon, na jednom mestu, izričito odbija da nas obavesti o pravim izvorima svojih saznanja („ni na jedan način nismo skloni da obavestimo publiku o našim realnim izvorima, pošto su za nas prevashodno u pitanju znanja koja se nipošto ne nalaze u knjigama“). Uvod u delo Renea Genona „Sumnjam da neko, sa normalnim ukusima i prtljagom modernog intelektualnog obrazovanja, pri prvom susretu sa Genonovim delom ne oseća odbojnost.” Posredstvom predočene tematske zbirke radova Renea Genona (1886-1951), u prostor naše kulture prvi put1 značajnije ulazi stvaralaštvo... Na ovom mestu, obeleženom trima tačkama – koje čitalac može shvatiti i kao trostruki udarac Heraldovog štapa pri ceremonijalnoj objavi ulaska veličine u dvoranu kulture – zastaje nam misao, prožeta zapitanošću: kako predstaviti Renea Genona? Nije legitimno usvojiti stav reprezentativnih istoričara masonske misli i reći da je Genon najznačajniji izdanak i tumač ezoterijske doktrine operativne masonerije, jer takvo određenje ne samo ograničava i umanjuje magnitude Genonovog duha, već i samo biva ograničeno i umanjeno jednom činjenicom duhovne biografije: pri kraju mladosti, Genon je napustio lože i potom objavio možda najprodornije kritike zabluda i izrođavanja moderne masonerije.2 Uostalom, skoro sva dela, svakako sva najznačajnija, Genon je stvorio i objavio na muslimanskom putu religioznosti, pod okriljem i uz pomoć značajnih upućivanja islamske tradicije. Ali predstaviti Genona atributom jednog od najvećih mislilaca u istoriji islamske metafizičke misli – takođe nije potpuno tačno, jer su njegovi spoznajni pogledi i zaključci često daleko prevazilazili horizonte islama, stricto sensu, težeći otkriću i određenju vrednosti univerzalne i jedinstvene Tradicije, koja idealno prethodi i ishodišno nadvisuje sve potonje izvode, partikularne doktrine i regularne religiozne puteve metafizičkog postvarenja čoveka. Možda ćemo biti najbliži istini ako Renea Genona predstavimo kao velikog učitelja metafizičke misije čoveka, čiju katedru poštuju i najkvalifikovaniji duhovi Istoka i Zapada, od Kumarasvamija do Evole. Po najsažetijem određenju, Genon je univerzalni učitelj vertikalnog pokreta i kvalitativnog preobražaja ljudskog elementa na nad-racionalnim putevima uspona ka idealu „Istinskog Čoveka”, odnosno, dalje i više, ka onom vrhuncu koji dalekoistočna tradicija označava sintagmom „Univerzalni čovek”.3 Sa zadivljujućom veštinom i spregom ezoterijske erudicije i uzvišene nadahnutosti, Genonov pogled na svet tradicija prevazilazi granice prostora i vremena kultura Istoka i Zapada, osvetljavajući jedinstvena ishodišta i odredišta metafizičkog pregnuća čoveka. Istraživački i egzegetski, Genonov pogled obuhvata basnoslovne trezore nasleđa, od sinkretizma operativne masonerije i zapadne alhemije, preko katoličkog i islamskog ezoterizma, do vedantističkih i taoističkih doktrina. Izvanredna otvorenost i dalekosežnost Genonovog pogleda izraz su i uverenja u idealno (prvobitno realno a danas samo virtuelno) jedinstvo svih regularnih metafizičkih tradicija. Nagovestivši, poslednjim redovima, osnovnu liniju snage Genonove spoznajne perspektive – koju ćemo kasnije podrobnije osvetliti – ovde moramo otvoriti zagradu da bismo predočili uobičajene teškoće u pristupu Genonovom učenju. Uprkos spektakularnosti značenja i značaja tog učenja, ono privlači veoma ograničeni, zapravo elitni, auditorijum, jer i njegove formalne osobine predstavljaju teško premostive prepreke za forma mentis modernog čoveka. Impersonalni ton retorike, asketska ekonomija izraza i suvoparnost, ekskluzivizam terminologije, „matematička” struktura mišljenja i dokazivanja, sklonost apsolutizaciji i dogmatizaciji, ekstremizam ideja, uz totalna poricanja osnovnih ideja i vrednosti ustanova modernog sveta – to su najuočljivije osobine Genonovog stila i učenja koje prosečnom modernom intelektualcu izazivaju nesavladiva osećanja odbojnosti. Posebnu prepreku pristupima Genonovom učenju uspostavlja ograničena priroda njegovog opusa: svako pojedino delo iziskuje od čitaoca poznavanje celine da bi se u potpunosti otvorilo htenjima spoznaje. Ograničena priroda Genonovog opusa zahteva da pristup jednom aspektu njegovog učenja – koji predstavljamo zbirkom radova pod naslovom Mračno doba4 – olakšamo osvetljavanjem barem osnovnih koordinata celine. Krajnjim uopštavanjem, Genonov opus možemo svesti na dve osnovne teme: izrazi manifestacija „Primordijalne Tradicije” i kritika modernog sveta. Prva tema prožima čitav Genonov opus, već od prvih objavljenih radova u časopisu La Gnose (1909), dakle u dvadeset trećoj godini života, preko Introduction generale a l’etude des doctrines hindoues (1921), Orient et Occident (1924), L’Homme et son devenir selon le Vedanta (1925), L’Esoterisme de Dante (1925), Le Roi du monde (1927), Autorite spirituelle et pouvoir temporel (1929), Le Simbolisme de la croix (1931) i Les Etats multiples de l’etre (1932), do Le Grande riade (1946), Aperçus sur l’esoterisme chretien (1954) i Simboles fondamentaux de la Science sacree (1962). Sa druge strane, skoro svako Genonovo delo sadrži makar implicitne kritike modernog sveta, ali je ona najpotpunije izložena u delima La Teosophisme, histoire d’une pseudo-religion (1921), L’Erreur spirite (1923), La Crise du monde moderne i najsveobuhvatnije u Le Regne de la quantiute et les signes des Temps (1945). „Primordijalna Tradicija” Ne poričući snagu i značaj uticaja istorijskih, geografskih, društvenih i etničkih faktora na oblikovanje posebnih, dakle delimičnih i posrednih, manifestacija sadržaja „Primordijalne Tradicije”, Genon teži spoznajnom prevazilaženju horizonata sveta kontigencija i uglavnom negativnih uslovljavanja, i otkriću superiornog i jedinstvenog znanja, primordijalnih formativnih i informativnih principa svih regularnih tradicija i doktrina metafizičke misije čoveka. Izloženu težnju – od inferiornog i partikularnog ka superiornom i univerzalnom – sam Genon je definisao jednom jezgrovitom formulom: „Jedinstvena Tradicija postoji od početka sveta i upravo to nastoji da osvetli naše razmatranje.”5 Usvojivši tradicionalna učenja o cikličnoj strukturi razvoja prostora-vremena i odgovarajuće doktrine o četvordobnoj i regresivnoj dinamici svakog ciklusa, Genon u „Primordijalnoj Tradiciji” prepoznaje spomenik prvog, „zlatnog”, doba i zaveštanje ne-ljudskog ili nad-ljudskog porekla. Pretnje regresivnih procesa prinudile su poslednje čuvare „Primordijalne Tradicije” da njene vrednosti sačuvaju, prenesu budućim pokolenjima i sačuvaju od zaborava, posredstvom pogodnih oblika skrivanja i očuvanja, dakle posredstvom mitova i legendi: „Kada jedan tradicionalni oblik dođe do tačke iščezavanja, njegovi poslednji zastupnici mogu da kolektivnom nasleđu voljno predaju zaveštanje, koje bi, u protivnom, bilo nepovratno izgubljeno. To je i jedini način da se spase ono što može biti spaseno. Istovremeno, nerazumevanje masa je dovoljna garancija da ono što poseduje ezoterijski karakter neće zbog toga taj karakter izgubiti, ali će ostati neka vrsta svedočanstva za one koji će u nekoj drugoj epohi biti sposobni za razumevanje.”6 Drugim rečima, po Genonu, mitovi i legende, regularne religije i metafizičke doktrine, tradicionalni simboli i obredi, nisu ništa drugo do popularni oblici očuvanja i prenošenja primordijalnog znanja, parčad organona „Primordijalne Tradicije” prevedeni u šifre i enigme – u očekivanju pojava ljudskih moći kadrih za obnovu verodostojnih značenja, za restauraciju i rehabilitaciju integralnog trezora istina. Pod svetlom tradicionalne indoevropske doktrine četvorodobnog i regresivnog ciklusa, jasno je da će potpuna restauracija i rehabilitacija „Primordijalne Tradicije” obeležiti početak novog ciklusa, obnovu „zlatnog doba”. Genonovo učenje sadrži uverenje da sila cikličnog determinizma nije dovoljna za obnovu „zlatnog doba”, ona iziskuje i ljudsko učešće, pa je zadatak posvećenih da čuvaju ostatke primordijalnog znanja i da teže restauraciji i rehabilitaciji originalnih vrednosti.7 Po Genonu, ovaj zadatak je najjasnije i najsažetije izražen jednom masonskom formulom, koja prosijava perspektive kosmogonijskih spoznaja niza tradicionalnih doktrina: „Širiti svetlost i okupljati ono što je rasuto.”8 Genon se istrajno posvećivao tom supremnom zadatku, nastojeći da razagna privide razlika i osvetli jedinstva i saglasnosti mnoštva tradicija Istoka i Zapada, težeći najvišem mogućem približavanju primordijalnom znanju, sa one strane aktuelnog sveta, u znaku finalnih i ubrzavajućih procesa raspadanja i izobličavanja nasleđa. Izložena težnja karakteriše čitavu životnu putanju Renea Genona. Premda je Genon – u skladu sa tradicionalnim idealom impersonalnosti i nad-individualnosti – pred javnošću brižljivo prikrivao svaki izraz svoje individualnosti, njegova korespondencija sa Julijusom Evolom (koju nam je primalac, pred smrt, ljubazno pružio na uvid)otkriva ne samo potvrde uverenja da je verodostojni metafizički preobražaj nemoguć bez regularne inicijacije, već i život u znaku skoro očajničkog traganja za takvom inicijacijom, za „lancem inicijacije”, i ezoterijskom organizacijom legitimnog zastupanja „Primordijalne Tradicije”. Na početku svoje duhovne pustolovine, Genon je pristupio masoneriji, verujući u primordijalno poreklo njene doktrine i organizacije. Potom, razočaran osvedočenjima sekularizacije spekulativne masonerije,9 on istupa i, sudeći po nekim usmenim svedočanstvima savremenika, već 1916. pristupa islamu, uveren da je u pitanju najočuvaniji i najdirektniji lanac prenosa vrednosti „Primordijalne Tradicije”. Godine 1930. on napušta Evropu i seli se u Kairo, pod okrilje piramida, gde preuzima titulu sheikh i novo ime: Abdel Vafid Jaša. Kraj mračnog doba U već povelikoj biblioteci „apokaliptičnih” i katastrofoloških osuda modernog sveta, Genonovo delo se izdvaja kritikom koja poriče i samu mogućnost postojanja alternative spasa unutar moderne kulture i civilizacije. Za Genona, moderni svet je skup simptoma krajnjeg stadijuma regresivnog, cikličnog, procesa, koji odgovaraju prizorima poslednjeg perioda „mračnog doba”, kakve su predvidela drevna učenja, poput onog izloženog u Vishnu-purana.10 Genonova kritika modernog sveta nastoji da bude izrazito pozitivna, odnosno zasnovana na principima i primerima vrednosti „Primordijalne Tradicije” i odgovarajućih, najvernijih, manifestacija tradicionalnih kultura i ljudskih zajednica. Tako Genon svojom kritikom obrazuje manihejski poredak dualizma: sa jedne strane je svet apsolutizma sakralnosti koja metafizički inspiriše i osmišljava svaku ljudsku delotvornost i instituciju (što još samo islam odražava), a sa druge strane je svet totaliteta, sekularizacije, apsurda i otuđenja od duhovnih suština. Idealni svet Genonove vizije je otvoren nad-individualnim perspektivama razvoja ljudskih mogućnosti, u znaku „vladavine kvaliteta” – a moderni svet je podvrgnut demoniji kvantiteta koja zatomljava pozitivne mogućnosti čoveka i usmerava ga ka larvalnim i pod-ljudskim stanjima egzistencije, odnosno stanjima van-bitnosti. Tradicionalnu zajednicu karakteriše ograničenost poretka i pluralizam puteva delotvornosti, saobraznih ljudskim prirodama, dok je moderno društvo mehanički aglomerat koji vrši prinudnu masifikaciju i uniformizaciju. Regresivni procesi se ubrzavaju u znaku „solidifikacije” (odnosno umrtvljenja energija) i „disolucije” (odnosno raspadanja vrednosti). Danas, „ni jedna snaga superiorne prirode ne može intervenisati da bi se suprotstavila” regresivnim procesima i odgovarajućim, pokretačkim, silama; „dakle, svet je napušten i bez odbrane od svojih neprijatelja, a napadi su tim opasniji zbog stanja aktuelnog mentaliteta koji potpuno ignoriše opasnosti”.11 Skoro svaki značajniji domen moderne kulture i civilizacije Genon je podvrgao bespoštednoj analizi i kritici: od moderne nauke i njene fasciniranosti kvantitativnim aspektima predmeta istraživanja, preko racionalizma, pozitivizma, istoricizma, sociologizma, psihoanalize i „iluzija statistike”, do degeneracije prirode, funkcije monete i vulgarnog materijalizma. Premda je stajalište Genonove kritike čisto metafizičke i spiritualne prirode, ono ništa manje nije nemilosrdno spram modernih oblika „spiritualizma” ili „druge religioznosti”, od mistifikacija teozofije do praznoverja spiritizma. U tim oblicima pseudo-spiritualnosti i kvazi-religioznosti, Genonova analiza ubedljivo probija prividne i izveštačene antiteze modernog pozitivizma i racionalizma, te sredstva tajnog rata okultnih sila protiv ostataka verodostojnih vrednosti. Praznine i slabosti Genonovog učenja Ako čitalac uspe da savlada predočavane odbojnosti prema Genonovoj misli, preostaju mu još dve mogućnosti da susret sa Genonovim učenjem bude promašen, da izgubi dragocene vrednosti koje ono sadrži. Prva mogućnost: nekritički usvajati sve što Genon tvrdi. Druga mogućnost: nekritički odbacivati sve što Genon tvrdi. Druga mogućnost, svojstvena modernoj „akademskoj” kulturi, dovoljno je rasprostranjena, pa je ovde nije potrebno podrobnije opisivati. Prva mogućnost karakteriše takozvane „genoniste”. Genonov prezir prema modernim naukama i filozofskim pokretima, preuzet bezrezervno i primenjen dogmatski, poprima oblik nepremostivih prepreka intelektualnim napredovanjima i spoznajnim obogaćivanjima. Prenebregavanjem rastućeg bogatstva naučno-istraživačkih spoznaja – upravo u domenima Genonovih razmatranja – izostaju vanredne mogućnosti za ispravke, potvrde i dopune Genonovog učenja. Takva intelektualna slepila onemogućavaju razvoj spoznajnih perspektiva izvedenih iz Genonovog učenja. Uostalom, sam Genon, uprkos deklarisanom preziru prema modernim naukama i odbijanju da pruži uvide u izvore svojih saznanja, pomno je pratio istraživanja modernih naučnika, o čemu svedoči, posredno, argumentovanost njegovih kritika, i njegovi brojni osvrti na pojedine moderne teorije.12 Dakle, uzimamo slobodu da čitaocu preporučimo „zlatnu sredinu” pristupa Genonovom učenju: biti oslobođen od predrasuda i slepila svojstvenih modernom obrazovanju, ali pri tom sačuvati intelektualnu distancu, koju omogućuje upravo nasleđe modernog kriticizma. Stoga je naša dužnost da čitaoca upozorimo na bar neke od značajnih praznina i slabosti Genonovog učenja. Osnovna slabost Genonove spoznajne optike jeste posledica voluntarističke greške u perspektivi sagledavanja manifestacija „Primordijalne Tradicije”. Naime nizom indikacija Genon posredno i neposredno sugeriše ideju o „hiperborejskom” ili „polarnom”, odnosno indo-evropskom poreklu takve Tradicije. Ipak, pod svetlom najviših katedri indo-evropskih istraživanja, mnogi elementi „Primordijalne Tradicije” ne dopuštaju takvo određenje porekla. Sa druge strane, Genonovoj mapi „Primordijalne Tradicije” ne samo da nedostaju mnogi bitni spomenici indo-evropskog kontinenta duhovnosti, već i čitava, ogromna i nezaobilazna, prostranstva tih kultura. U tom pogledu veoma je simptomatično totalno ignorisanje slovenskih tradicija, i samo sporadično obraćanje germanskim tradicijama. Genonov odnos prema gnozi operativne masonerije jasno potvrđuje voluntarističku i pristrasnu prirodu njegove spoznaje: on je uporno želeo da vidi organički spomenik Tradicije u tom isključivo mehaničkom i sinkretičkom skupu izobličenih fragmenata često nespojivih tradicija. Dosledno potcenjujući stvarni značaj manifestacije istorije, Genon je usiljeno nastojao da sve izraze temeljnih kulturnih razlika i odgovarajućih dualizama vidi u nekakvom idealnom, ali često himeričnom, poretku harmoničnih dualnosti ili komplementarnosti koje, navodno, potiču iz jedinstvenog ishodišta. Dakle, njegova vizija „Primordijalne Tradicije” bliža je nekoj modernoj konstrukciji nego metafizičkoj stvarnosti. U tom izveštačenom nastojanju da sve različitosti privede jedinstvenom ishodištu, Genon je prečesto koristio sekularne elemente određenih doktrina ili religija, zaobilazeći ili ignorišući njihove osnovne stožere i sadržaje. U suštini, Genonova „Primordijalna Tradicija” je znatnim delom spekulativni proizvod koji odražava svetlost zalaska sunca duhovnih energija na poprištima nekad velikih duhovnih borbi, gde su ostale samo ruševine ruševina. Ni njegova misao, inače prodorna, nije uspela da potpuno prevlada regresivne procese kraja „mračnog doba”, jer ih i sama osvedočava. Ipak, naš izloženi sud nikako ne osporava vrednost i idealnu osnovanost Genonove intuicije postojanja neke Primordijalne Tradicije i njene potonje disperzije. Na žalost, njegova intuicija najviše doseže drugo, „srebrno”, doba intuicija, prožeta „lunarnim” duhom, lišena duhovne virilnosti svojstvene spomenicima solarne kulture „zlatnog doba”, najdrevnijim spomenicima indo-evropske tradicije. Izložena svojstva Genonove intuicije jasno odaju jednu individualnu ali manjkavu psihologiju čija uslovljavanja Genon nije uvek uspevao da prevaziđe, uprkos usvajanja ideala impersonalnosti nad-individualnog duha. Sklonosti i idiosinkrazije te psihologije posebno odaje Genonova verzija tročlane strukture indo-evropske zajednice, gde prvoj, suverenskoj, funkciji samo „kroz zube” priznaje „aktivistička” svojstva, premda najdrevniji spomenici tradicije koju evocira nedvosmisleno svedoče da je prva funkcija ravnopravno integrisala moći kontemplacije i akcije.13 Otuda i Genonovo ignorisanje figure ksatriya i odgovarajućih, aktivističkih, puteva metafizičkog ostvarenja čoveka, i potpuni previd niponske tradicije gde figuru idealnog čoveka otelotvoruje samuraj.14 Premda Genon usvaja ideju da različiti oblici tradicija izražavaju i različite, etničke, prirode čoveka, premda on u evropskom čoveku jasno prepoznaje prirodu prevashodno sklonu putevima akcije, pri razmatranju evropskih tradicija Genon potpuno prenebregava odgovarajuće metafizičke perspektive, osvedočene templarskom i gibelinskom tradicijom. Uostalom, izložena Genonova idiosinkrazija i logički protivureči istini: ako prvu i zaista primordijalnu figuru, suverensku, karakteriše venčanje moći kontemplacije i akcije – što Genon priznaje – kako je moguće potom dati svu prednost figurama kontemplacije i potpuno potceniti ili ignorisati figure akcije? Posebna Genonova slabost zove se „Istok”. Njegova „lunarna” priroda gajila je, često razložne, netrpeljivosti prema modernom Zapadu i bezrazložne i himerične nade da na Istoku još postoje živa predanja „Primordijalne Tradicije”, to jest da će sa tog i takvog Istoka doći spas Zapadu. Da Istok zaista raspolaže takvim spasilačkim moćima – on bi pre svega sebi pomogao. A nije, niti može, pa je postao samo provincija modernog Zapada. Razmatrajući „orijentalizam” Genonove nade, Julijus Evola je lucidno uočio da ona protivureči upravo „cikličnim zakonima” tradicija koje Genon usvaja. Po logici upravo tih „cikličnih zakona”, upravo je Zapad – budući daleko ispre Istoka na liniji cikličnog propadanja – „bliži kraju ciklusa, time i novom početku”,15 dakle, početku novog „zlatnog doba”. Na kraju, neophodno je istaći da izložene praznine Genonovog učenja ne karakterišu samo slabosti njegove forma mentis ili individualne psihologije, već i snage uslovljavanja modernog sveta kojima nije uspevao da potpuno odoli. Stoga i Genonovi pozitivni primeri, koje suprotstavlja institucijama i idejama modernog sveta, često imaju izgled simetričnih antiteza, kao da su uslovljavani predmetima osporavanja. Međutim, pri ocenjivanju Genonovog dela treba imati u vidu i činjenicu da vrednost neke doktrine ne odmeravaju samo kriterijumi istine, već i plodnosti.16 Genonovo delo je vršilo i vrši plodonosne uticaje na niz značajnih protagonista duhovnog uspravljanja na Istoku u na Zapadu. Poučno je priznanje jednog zakasnelog čitaoca Genonovih dela, Andrea Žida: da je u mladosti, umesto u starosti, susreo Genonova dela, njegov životni put bio bi potpuno drugačiji. Genon je sazdao jedan od onih spomenika koji, uprkos oštećenja ili manjkavosti, mogu inspirisati bitne pozitivne odluke u životu, po formuli pesnika Rilkea, ispisanoj pred ruševinom jednog arhajskog Apolonovog torza: „Du musst dein Leben ändern!” „Moraš drukčije živeti!” (Ovaj tekst prvobitno je objavljen kao predgovor za knjigu ogleda Renea Genona Mračno doba, prevod sa francuskog Nada Šerban, izbor i predgovor Dragoš Kalajić, „Gradac”, Čačak, 1987) NAPOMENE 1 Po našim saznanjima, prvi srpskohrvatski prevod Genonovog rada je u Panorami savremenih ideja Gaetana Pikona. Mnogo godina kasnije, usledio je prevod jednog odlomka iz L’Esoterisme de Dante, objavljen u hrestomatiji koju smo pod naslovom Ezoterija objavili u časopisu Delo, avgust-septembar 1976. Potom, Genonove Beleške o angelologiji arapskog alfabeta srećemo u zborniku Sufizam koji su priredili Darko Tanasković i Ivan Šop (Beograd, 1981). Poslednji nagoveštaj potpunijeg otvaranja za delo Renea Genona je Bilten autora br. 12, izdat u Lučanima, decembar 1986, u redakciji Branka Kukića, posvećen jednom od fundamentalnih Genonovih radova, Ideja centra u antičkim tradicijama. 2 V. Rene Guenon: Etudes sur la Franco-Maçonnerie et le Compagnonnade, Pariz, 1934. Neophodno je precizirati da se Genonove kritike odnose prevashodno na takozvanu „spekulativnu”, dakle sekularizovanu i politizovanu masoneriju, na njene para-masonske emanacije i forme direktne subverzivne intervencije u profanom svetu, kao što su teozofizam, spiritizam i mnoštvo drugih, sličnih, oblika „novog spiritualizma”. Po Genonu, godina 1717. nije datum osnivanja već degeneracije masonerije (kako smo pročitali u njegovom pismu od 20. jula 1949, upućenom Julijusu Evoli). Do kraja života Genon je čuvao respekt i odgovarajuću nadu spram anglosaksonske masonerije, uveren da u njoj, ipak, istrajavaju originalna nasleđa. 3 V. Rene Guenon: La Grande Triade, Pariz, 1946. 4 Ovom zbirkom radova nastojimo da jugoslovenskom čitaocu predstavimo Genonov pogled na ustanove i ideje moderne kulture i civilizacije. Izbor smo izvršili iz La Crise du monde moderne (1927) i Le Regne de la quantite et les signes des Temps (1945). Naslov uvodnog poglavlja prve knjige proširili smo na čitavu zbirku, premda izabrani Genonovi radovi, strcto sensu, osvetljavaju finalni period „mračnog doba”. 5 V. Rene Guenon: Etudes sur la Franco-Maçonnerie et le Compagnonnade, Pariz, 1934. 6 Rene Guenon: Le Saint Graal, u „Le Voile d’Isis”, , br. 170, Pariz, 1934. 7 O izloženom uverenju svedoči zapravo čitavo Genonovo spoznajno i egzegetsko preduzeće i javna predaj „tajnih” znanja. U formalno-filozofskom smislu, takvo uverenje idealno počiva na etosu Advaita Vedanta, dakle na etici škole apsolutnog monizma vedantističke tradicije koju je Genon u značajnoj meri asimilovao. (V. Rene Guenon: L’Homme et son devenir selon Vedanta, Pariz, 1925) 8 Rene Guenon: Rassembler ce qui est epars, u „Etudes Traditionalles”, Pariz, oktobar-novembar 1946. 9 „Masonerija je bila žrtva infiltracija modernog duha, kao što je to na egzoterijskom nivou danas katolička crkva, i sve više...” (Po našem prepisu Genonovog pisma Julijusu Evoli, od 20. jula 1949) 10 Genon često pominje te podudarnosti, ali ih nije dokumentarno predočio. U našem radu Smak sveta (Zagreb, 1980), u poglavlju „Kali yuga” pružili smo delimično uvid u dokumentarnu osnovu poređenja između „proročanstva” Vishnu-purana i odgovarajućih simptoma u modernom svetu. 11 Rene Guenon: Le Regne de la quantite et les signes des Temps, Pariz, 1945. 12 Uzgred rečeno, pri osvrtima na moderne teorije, a osobito na kritike njegovih radova, Genon je često prenebregavao ideal impersonalističkog i nad-individualnog stava, otkrivajući veoma razdražljivu i uvredljivu psihologiju. 13 Ista drevnost, potom, daje prednost putu akcije: „Kako ničeg nema višeg od” ksatra, brahmani „tokom kraljevske žrtve sede na jednom stepeniku niže od ksatriya.” (Brhad-aranyaka-upanisad, I, 4, 11) U istoj, najdrevnijoj upanišadi, ksatriye podučavaju brahmane o supremnim znanjima (VI, 2, 7 ili VI, 1, 15). 14 Samuraj (zbirka tekstova Jamamotoa Cunetomoa, Jukija Mišime i Ivana Morisa), Beograd, 1986. 15 Julius Evola: Introduzione, u Rene Guenon, La crisi del mondo moderno, Rim, 1953. 16 Umetnost pruža dobar primer, zasnivajući se često na svojim ili tuđima naučnim teorijama koje vreme potom odbacuje, ne umanjujući vrednost i plodotvorne uticaje takvih umetničkih dela. MG64

Naslov Biblija ili Sveto pismo / Stari zavet preveo Đura Daničić, Novi zavet preveo Dimitrije Stefanović Jedinstveni naslov Biblia. scc Ostali naslovi Sveto pismo Vrsta građe knjiga Jezik srpski Godina 2003 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Biblijska liga, 2003 (Beograd : Branmil) Fizički opis 933 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Daničić, Đura Stefanović, Dimitrije (broš.) Napomene Kor. nasl. Tekst štampan dvostubačno Tiraž 5.000. Biblija (kasnolat. Biblia, od grč. βıβλία, deminutiv mn. [jed. βıβλίον] od βίβλος: knjiga), sveta knjiga židovstva i kršćanstva, zbirka raznovrsnih spisa koji su nastajali tijekom više od 1000 god. pr. Kr. (Deborin hvalospjev, Suci 5) pa do kraja I. st. (2 Pt). Naziva se i Sveto pismo, katkad Pismo ili Pisma. Kršćani je dijele na Stari zavjet (SZ) i Novi zavjet (NZ). Biblijski spisi Popis biblijskih knjiga iz kojih vjerska zajednica razumijeva svoj identitet i koje su za nju normativne naziva se kanon Svetog pisma, a to proizlazi iz shvaćanja da je Biblija istodobno i ljudska i Božja riječ. Tematska osovina koja ujedinjuje izbor djela različitih oblika (poetskih, mudrosnih, zakonskih...) iz židovske i ranokršćanske književnosti od kojih se sastoji Biblija povijest je spasenja. Kanonski popis u židovstvu i kršćanstvu nije sasvim istovjetan: među raznim kršćanskim zajednicama (katolici, protestanti, pravoslavni) postoje neke razlike u broju biblijskih spisa. Biblijski kanon u židovstvu Još u razdoblju između završetka formiranja SZ i nastanka NZ, ne može se govoriti o istovjetnom kanonu sveukupnog židovstva. Zajednica u Kumranu davala je velikom broju spisa određeni autoritet. Samarijanci su imali samo Petoknjižje. Židovi se u dijaspori služe grčkim prijevodom, tzv. Septuagintom. Krajem I. st., oko dva desetljeća nakon rušenja jeruzalemskog hrama, odlučeno je u Jamniji da u kanonu hebrejske Biblije bude 39 spisa. Uglavnom su na hebrejskome, malim dijelom na aramejskome. Svrstavaju se u tri skupine: Torah (Zakon, Petoknjižje ili Pentateuh), Nebī’īm (Proroci) i Ketūbīm (Spisi, Hagiografi). Skraćeni židovski naziv za Bibliju TaNaK dolazi od početnih slova svake skupine takve trodijelne podjele, a za hebrejsku Bibliju upotrebljava se i naziv Mikra (Pismo). Ako se katkad govori o manjem broju knjiga hebrejske Biblije, primjerice o 22 (J. Flavije), tada je riječ o drukčijem načinu brojanja tih spisa. Biblijski kanon u kršćanstvu Stari zavjet. Novozavjetni se pisci u I. st. služe Septuagintom (LXX), grč. prijevodom Sedamdesetorice. Tijekom nekoliko stoljeća kršćanski autori skloni su katkada kraćem (palestinskom), katkada dužem (LXX) popisu knjiga Staroga zavjeta. Origen (182–251) naginje palestinskomu kanonu, ali smatra da i ostali spisi imaju autoritet. Počinje se praviti razlika između kanonskih i crkvenih knjiga. Jeronim (347–420) koleba se između dužeg i kraćeg popisa, dok je Augustin (354–430) bio za duži. Na koncilu u Rimu 382. zaokružen je popis »božanskih Pisama« prema kojem SZ ima 46 knjiga. Tridentski koncil 1546. prihvaća takav kanon SZ s 39 protokanonskih (istovjetne s palestinskim kanonom) i 7 deuterokanonskih knjiga koje se svrstavaju na povijesne, poučne i proročke. Latinski prijevod Vulgatu proglašava službenim (autentičnim) biblijskim tekstom za Katoličku crkvu. Martin Luther 1522. isključuje deuterokanonske knjige iz kanonskog popisa SZ. Biblijska izdanja u protestantskim crkvama imaju zato obično kanon SZ od 39 knjiga. Uobičajen je naziv za deuterokanonske knjige u protestantizmu apokrif. Parabiblijske spise, koje katolici nazivaju apokrifima, protestanti zovu pseudoepigrafima. Pravoslavlje se u svojem kanonu SZ ravna prema Septuaginti, koja ima duži popis i »apokrifne« dijelove. Ekumenska biblijska izdanja koja priređuju bibličari različitih konfesija sadrže protokanonske i deuterokanonske knjige SZ. Popis biblijskih knjiga i njihove kratice na hrvatskome STARI ZAVJET (SZ): Naziv knjige Kratica Naziv knjige Kratica Postanak Post Mudre izreke Izr Izlazak Izl Propovjednik (Kohelet) Prop Levitski zakonik Lev Pjesma nad pjesmama Pj Brojevi Br Knjiga Mudrosti Mudr Ponovljeni zakon Pnz Knjiga Sirahova Sir Jošua Jš Izaija Iz Knjiga o sucima Suci Jeremija Jr Ruta Rut Tužaljke Tuž Prva knjiga o Samuelu 1 Sam Baruh Bar Druga knjiga o Samuelu 2 Sam Ezekiel Ez Prva knjiga o Kraljevima 1 Kr Daniel Dn Druga knjiga o Kraljevima 2 Kr Hošea Hoš Prva knjiga Ljetopisa 1 Ljet Joel Jl Druga knjiga Ljetopisa 2 Ljet Amos Am Ezra Ezr Obadija Ob Nehemija Neh Jona Jon Tobija Tob Mihej Mih Judita Jdt Nahum Nah Estera Est Habakuk Hab Prva knjiga o Makabejcima 1 Mak Sefanija Sef Druga knjiga o Makabejcima 2 Mak Hagaj Hag Psalmi Ps Zaharija Zah Job Job Malahija Mal Kurzivom je ispisano 7 deuterokanonskih knjiga. NOVI ZAVJET (NZ): Naziv knjige Kratica Naziv knjige Kratica Evanđelje po Mateju Mt 1. Poslanica Timoteju 1 Tim Evanđelje po Marku Mk 2. Poslanica Timoteju 2 Tim Evanđelje po Luki Lk Poslanica Titu Tit Evanđelje po Ivanu Iv Poslanica Filemonu Flm Djela apostolska Dj Poslanica Hebrejima Heb Poslanica Rimljanima Rim Jakovljeva poslanica Jak 1. Poslanica Korinćanima 1 Kor 1. Petrova poslanica 1 Pt 2. Poslanica Korinćanima 2 Kor 2. Petrova poslanica 2 Pt Poslanica Galaćanima Gal 1. Ivanova poslanica 1 Iv Poslanica Efežanima Ef 2. Ivanova poslanica 2 Iv Poslanica Filipljanima Fil 3. Ivanova poslanica 3 Iv Poslanica Kološanima Kol Judina poslanica Jd 1. Poslanica Solunjanima 1 Sol Otkrivenje Otk 2. Poslanica Solunjanima 2 Sol Novi zavjet, samo kršćanski dio Biblije, nastao je u drugoj pol. I. st. Njegovo uključivanje u biblijski kanonski popis trajalo je nekoliko stoljeća. Već ranokršćanski spis Didahe (I. st.) daje biblijsko poštovanje nekim novozavjetnim spisima. Marcion (85–160) je zastupao mišljenje da kršćanski biblijski kanon treba imati samo Lukino evanđelje i Pavlove poslanice. Irenej (II/III. st.) počinje nazivati Pismima i najranije kršćanske spise. Tzv. Muratorijev novozavjetni popis s kraja II. st. definitivno je zaokružen na koncilu u Rimu 382. Premda su s reformacijom dovedene u pitanje Poslanica Hebrejima, Jakovljeva poslanica, Judina poslanica i Otkrivenje, sve kršćanske crkve prihvaćaju 27 novozavjetnih spisa: 4 evanđelja, Djela apostolska, 13 Pavlovih poslanica, Poslanicu Hebrejima, 7 katoličkih poslanica i Otkrivenje. Kritička izdanja biblijskog teksta Autografi biblijskih knjiga ne postoje, nego mnogobrojni njihovi prijepisi, tzv. tekstualni svjedoci. Služeći se njima biblijska znanost – tekstualna kritika nastoji prema znanstvenim metodama prirediti pouzdan biblijski tekst. Za tekst Staroga zavjeta tekstualna je kritika do kumranskih otkrića imala na raspolaganju Ben Ašerov tekst, kodeks B19a (L) iz 1008. s masoretskim sustavom vokalizacije, koji je cjelovit i kvalitetan rukopis hebrejske Biblije. Čuva se u Sankt Peterburgu. Drugi tekstualni svjedoci Staroga zavjeta imali su nedostataka. Najstariji je među njima papirus iz I. ili II. st. s biblijskim citatima. U kairskoj genizi pronađeni su biblijski fragmenti iz V. st., Kairski kodeks iz IX. st. sadrži samo proroke. Tekst iz Aleppa, X. st., djelomično je oštećen. U bogatoj biblioteci rukopisa koji su otkriveni 1947. u špiljama u Kumranu (Qumrān) kraj Mrtvoga mora nađeno je oko 220 biblijskih rukopisa koji su onamo skriveni u I. st. Među njima je i vrlo dobro uščuvan tekst proroka Izaije nastao na prijelazu iz III. u II. st. pr. Kr. Kumranskim otkrićem došlo se do novih spoznaja o tekstualnim tradicijama hebrejskoga teksta, o samarijanskom Pentateuhu, o vrijednosti Septuaginte i o starozavjetnim deuterokanonskim knjigama. Rezultat je rada tekstualne kritike tzv. kritičko izdanje Biblije. Biblia Hebraica Stuttgartensia (Stuttgart, 19904) vrsno je takvo izdanje hebrejskog biblijskog teksta. Tekstualnoj kritici Novoga zavjeta na raspolaganju su vrlo brojni i kvalitetni tekstualni svjedoci. Papirus p52, koji se čuva u Manchesteru, John Ryland’s Library, potječe s početka II. st. Od 274 uncijalna manuskripta najvrjedniji su: Codex Vaticanus, Codex Sinaiticus i Codex Alexandrinus. C. Vaticanus (sigla: B), iz IV. st., sadrži novozavjetne knjige do Heb 9,14 (nedostaju još 1 Tim i 2 Tim, Tit, Flm i Otk). Evanđelja i Djela ovoga kodeksa najčistiji su oblik aleksandrijskoga tekstualnog tipa novozavjetnog teksta o kojem svjedoči p75 iz II. st. Kodeks se čuva u Vatikanskoj biblioteci. C. Sinaiticus (sigla: A) iz IV. st. sadrži svih 27 knjiga NZ, te Barnabinu poslanicu i dijelom Pastira Hermu. Otkrio ga je C. von Tischendorf u XIX. st. u samostanu sv. Katarine u podnožju brda Sinaja, po kojem kodeks nosi ime. Čuva se u Londonu (British Library), dijelom u Leipzigu i Sankt Peterburgu. C. Alexandrinus (sigla: A) potječe iz V. st., u njemu se novozavjetni tekst javlja u tri oblika: bizantski (evanđelja), aleksandrijski i dijelom zapadni tip (Dj). Nedostaje mu jedino cezarejski novozavjetni tekstualni oblik. Čuva se u Londonu (British Library). Najvrjednija su suvremena kritička izdanja novozavjetnoga grčkoga teksta Nestle-Aland, Novum Testamentum Graece (Stuttgart, 199327) i The Greek New Testament (Stuttgart, 1983³). Tumačenje Biblije, egzegeza i hermeneutika Biblijske tekstove potrebno je tumačiti jer se radi o drevnim tekstovima koji su stari i do 3000 god. Osim toga vjernici smatraju da Biblija kao Božja riječ sadrži objavu istine vjere i ćudoređa za čovjeka svakog razdoblja. Tumačenje biblijskoga teksta koje slijedi znanstvene metode i hermeneutička načela naziva se egzegeza. Katkada sâm biblijski tekst upućuje na potrebu njegova tumačenja (Dj 8,30–35). Židovstvo je u razmeđi era već rabilo neke egzegetske metode. Istraživanje i izlaganje biblijskog teksta za aktualnu situaciju zvalo se midraš (hebr. miḏrāš: komentar, tumačenje). Javljao se u tri linije: halaha (hebr. halākāh: zakon) – primjena teksta na konkretne životne okolnosti; hagadah (hebr.: priča) – tekst se ilustrira poticajnim riječima, primjerima iz prošlosti i iz života velikana; pešer (hebr.: objašnjenje) – u događajima sadašnjosti otkriva se ispunjenje onoga što je najavljeno u biblijskom tekstu. U dijaspori se koristilo alegorijsko tumačenje (Filon Aleksandrijski). Rano kršćanstvo služilo se u nekoj mjeri židovskim metodama s bitnom razlikom u pristupu: biblijske su tekstove kršćani razumijevali kristološki. Povijest čitanja Biblije praćena je razvijanjem interpretacijskih metoda i pristupa. Origen počinje razlikovati književni (literarni) i duhovni smisao biblijskog teksta. S vremenom nastaju dvije velike interpretacijske škole. Antiohijska daje težište književnomu smislu, dok aleksandrijska u biblijskom tekstu prvotno nastoji raspoznavati duhovni smisao. U patrističkim školama razlikuju se četiri smisla biblijskog teksta: književni (literarni), alegorijski, moralni i anagogijski (eshatološki). Toma Akvinski (1225–74) vraća se Origenu ističući dva smisla: literarni i duhovni. Reformacija uvodi hermeneutičko načelo »sola Scriptura« (»samo Pismo«) prema kojem svaki pojedinačni biblijski tekst dobiva svoj smisao jedino iz cjeline Sv. pisma. Tridentski koncil naprotiv ističe da se biblijski smisao ne očituje neovisno o Crkvi. Odatle načelo »Scriptura et traditio« (»Pismo i predaja«). U XX. st. pape s nekoliko dokumenata potiču znanstveni pristup Bibliji. Pio XII. enciklikom Divino Afflante Spiritu traži proučavanje starih biblijskih i drugih jezika te filologije radi boljega služenja Biblijom na izvornim jezicima. Time Vulgata prestaje biti jedinim službenim tekstom u Katoličkoj crkvi. Dokumentom Dei Verbum uvodi se obveza prevođenja Biblije na suvremene jezike s izvornih jezika. Od katoličkih egzegeta očekuje se suradnja s biblijskim ekspertima ostalih konfesija. Od pojave djela F. Schleiermachera, W. Diltheya i M. Heideggera egzegeti sve više vode računa o danostima suvremene filozofske hermeneutike. Za njezinu primjenu na tekst Biblije značajni su posebno R. Bultmann, H. G. Gadamer i P. Ricoeur. Bultmann je razradio teoriju egzistencijalne interpretacije novozavjetnih spisa. Takva biblijska hermeneutika trebala bi pružiti kerigmu koja zahvaća ljudsko biće i čini od njega novog čovjeka u njegovoj egzistencijalnoj situaciji. Za Gadamera je hermeneutika dijalektički proces jer shvaćanjem teksta nastaje shvaćanje sebe. Prema Ricœuru bogatstvo simboličkog jezika Biblije neiscrpivo je budući da je to jezik s dvostrukom dimenzijom: usredotočen je na transcendentalnu stvarnost i istodobno čini ljudsku osobu svjesnom duboke dimenzije svojega bića. Takva hermeneutika upućuje na prijelaz od razumijevanja kao načina spoznaje k razumijevanju kao načinu postojanja. G. Ebeling i E. Fuchs s više teološkog polazišta svojom hermeneutikom Riječi ističu da riječ postiže svoje istinsko značenje tek onda kada dosegne one kojima je upućena. Skupina egzegeta iz cijeloga svijeta, tzv. Papinska biblijska komisija, pripremila je 1993. god. dokument Tumačenje Biblije u Crkvi kojim također ističe važnost filozofske hermeneutike i znanstvenih spoznaja u književnosti za biblijsku egzegezu. Taj dokument u većem svojem dijelu donosi opis različitih metoda i pristupa koji se koriste u suvremenoj interpretaciji Biblije, upućuje na njihove mogućnosti i ograničenja. U zadnjim dvjema točkama govori o nekim aspektima koji su karakteristični za katoličku interpretaciju Biblije i o mjestu koje tumačenje Biblije zauzima u životu Crkve. Najraširenija je suvremena znanstvena metoda tumačenja Biblije povijesno-kritička, koja ima trostruko načelo: povijesno – osvjetljuje povijesne procese koji su doveli do nastanka biblijskih tekstova; kritičko – služi se znanstvenim kriterijima, što je moguće objektivnijima, bez apriornih sudova; analitičko – istražuje biblijski tekst na isti način kao što bi istraživala bilo koji drugi drevni tekst. Takvoj metodi priznaje se prvorazredna vrijednost, ali ona nije dostatna jer se dijakronijski zaustavlja na smislu teksta u njegovim povijesnim okolnostima nastanka. S pomoću drugih metoda, tzv. sinkronog usmjerenja, nastavlja se u traženju smisla biblijskog teksta za suvremenog čitatelja. To su metode literarne analize – retorička, narativna i semiotička. U interpretaciji biblijskog teksta ovim metodama očekuje se njihova otvorenost prema povijesti. Semiotička se metoda usto treba osloboditi pretpostavke strukturalizma, koji negira izvantekstualne povijesne subjekte i odnose. Pristupi utemeljeni na tradiciji – kanonski, rabinski, pristup povijesne učinkovitosti teksta – prilaze biblijskim tekstovima u njihovim suodnosima jer su samo kao cjelina svjedočanstvo velike tradicije. Pristupi humanističkih znanosti – sociološki, antropološki, psihološki i psihoanalitički – respektiraju činjenicu da Biblija, premda Božja riječ, nosi psihološke uvjetovanosti različitih autora njezinih spisa. Dva su kontekstualna pristupa biblijskom tekstu: oslobodilački (liberacionistički) i feministički. Oslobodilački pristup nastoji istaknuti u biblijskim utemeljujućim događajima sposobnost i poticaj novim aktualizacijama u sadašnjoj povijesti. Značenje i ulogu žene u Bibliji i početcima Crkve nastoji osvijetliti feministički pristup. Nijedan pristup i metoda tumačenja Biblije nisu sami dovoljni. Dokument Biblijske komisije odbacuje jedino fundamentalistički pristup Bibliji, koji karakterizira opasnim jer je doslovan, vrsta »intelektualnog samoubojstva«. Suvremene metode tumačenja i pristupa biblijskomu tekstu nose u sebi interkonfesionalnu oznaku. Egzegeti različitih konfesija služe se istovjetnim metodama i pristupima, analogni su im hermeneutički ciljevi i zato mogu biti angažirani na zajedničkim biblijskim projektima. Biblijski prijevodi Biblija je danas cjelovito ili dijelom prevedena na većinu jezika svijeta. Najstariji su pokušaji prevođenja Biblije postegzilska parafraziranja hebrejskih tekstova na aramejski jezik, tzv. targumi (postbiblijski hebr. targūmīm, aramejski targū’m prijevod). Targum Onkelos iz II. ili III. st. postao je službeni sinagogalni targum. U III. st. pr. Kr., prema predaji iz Aristejeva pisma, 72 prevoditelja prevode Toru na grčki za kralja Ptolemeja. To je početak prijevoda Septuaginte ili Sedamdesetorice. Ona služi kao polazište verziji Vetus Latina (II. st.), koptskomu (III. ili IV. st.), etiopskomu (IV. st.) i armenskomu (V. st.) prijevodu. Potkraj IV. st. Jeronim je priredio latinski prijevod Biblije, Vulgatu, koja nakon Tridentskoga koncila (1546) postaje službenim tekstom u Katoličkoj crkvi i ostaje u uporabi sve do reformi II. vatikanskoga koncila. Po nalogu pape Pavla VI. priređena je 1979. Nova Vulgata. Zbog značenja i utjecaja biblijskog teksta u kulturi svakog naroda, u priređivanju suvremenih prijevoda Biblije često rade zajednički egzegeti i lingvisti. Prevođenje Biblije u Hrvata U hrvatskim krajevima biblijski tekstovi tijekom povijesti prevođeni su na tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Pisani su glagoljicom, latinicom, bosančicom i ćirilicom. Najstariji biblijski termini s hrvatskim osobinama jesu bilješke iz XI. i XII. st. na marginama Radonove Biblije. Staroslavenski prijevod Ćirila i Metodija iz IX. st. bio je prihvaćen i među Hrvatima. Najraniji hrvatski biblijski tekstovi priređivani su za lekcionare, izbor biblijskih čitanja za liturgijske potrebe. Hrvati su u XIII. st. imali liturgijske glagoljske knjige. O tome svjedoči pismo pape Inocenta IV. senjskomu biskupu iz 1248. kojim se otklanja sumnja u pravovjernost takvih knjiga. Tijekom stoljećâ nastajali su lekcionari s dijalektalnim i alfabetskim osobitostima. Očuvani fragment korčulanskog lekcionara iz XIV. st. na čakavskom najstariji je rukopis neke knjige uopće na hrvatskom jeziku. Na čakavskom je i zadarski lekcionar iz XV. st. Sa splitskim Bernardinovim Lekcionarom na čakavskome Hrvati dobivaju 1495. prvu tiskanu knjigu latinicom na hrvatskome. N. Ranjina iz Dubrovnika pripremio je 1508. prvi lekcionar na štokavskom narječju. U XVI. st. pojavljuju se tri protestantske postile redom glagoljicom, latinicom, pa ćirilicom. I. Bandulavić je 1613., imajući za uzor Bernardinov Lekcionar, priredio lekcionar na štokavskom za Bosnu. Lekcionar B. Kašića, autora prve hrvatske gramatike, tiskan je 1641. u Rimu. Zaslugom A. Vramca izlaze 1586. lekcionari na kajkavskom Postila po nedelne dni te Postila po godovne dni. Nedjeljna su čitanja bila popraćena tumačenjem. Raniji kajkavski lekcionari nisu sačuvani. U kajkavskim krajevima bio je prihvaćen osobito lekcionar Szveti Evangeliomi N. Krajačevića iz 1651. Gradišćanski Hrvati dobivaju svoj lekcionar 1732. Biblijska poetska zbirka psalama prevođena je selektivno za redovnički Mali oficij, no nastali su vrlo rano i cjeloviti prijevodi psaltira. S područja Dubrovnika je tzv. Vatikanski hrvatski molitvenik iz XIV. st. koji je najstariji hrvatski rukopisni oficij s psalmima. God. 1512. tiskan je jedan takav molitvenik kao prva tiskana knjiga na bosančici. U XVI. st. izlaze Psalmi Davidovi Luke Bračanina. I. Gundulić, kao i više pjesnika prije i nakon njega, slobodnije su prepjevali dio ili cijeli psaltir. Prevođenjem psalama i biblijskih tekstova općenito je obogaćivano hrvatsko teološko i drugo nazivlje. Na hrvatskom području od XV. st. do danas nastalo je najmanje osam cjelovitih prijevoda Biblije na hrvatski jezik, od kojih su četiri u cjelini i tiskana. Za prvi cjeloviti biblijski prijevod na hrvatski dao je nalog 1521. Bernardin Frankopan Grobnički. Za njegovu se Bibliju zanimaju P. Trubar, u predgovoru svojega slovenskog NZ 1557., i Riječanin F. Barbo. Sačuvani su prijevodi Post i Izl u Dubrovniku iz XV/XVI. st. Protestanti P. Trubar, S. Konzul Istranin i A. Dalmatin izdaju u Tübingenu (pa Urachu) Novi zavjet glagoljicom u dva dijela 1562. i 1563., a 1564. i Proroke. Kada je B. Kašić 1625. započeo s prijevodom SZ, već je imao svoj prijevod NZ. Taj drugi cjeloviti hrvatske prijevod Biblije ostao je u rukopisu. Crkvene su ga vlasti odbile tiskati iz jezičnih razloga. Bio je na narodnome jeziku i latinici, a ne na crkvenoslavenskoj jezičnoj tradiciji. U XVIII. st. S. Rusić priređuje u Dubrovniku Novi Uvjet na narodnome jeziku. Rukopis trećega cjelovitog hrvatskog prijevoda Biblije, Poljička Biblija, na štokavskoj ikavici, čije je prevođenje počelo 1768., čuva se u arhivu HAZU. M. Jurjetinović-Ivakić Kaštelanin popratio je 1794. svoje Pismo Sveto Staroga Zakona pučkoga razglasa komentarom. M. Vrhovac inicira 1803. kajkavski biblijski prijevod, no posao nije dovršen. Napokon, kao prvi cjelovito tiskani hrvatski prijevod, izlazi u Budimu u 6 svezaka Sveto pismo… sada u jezik slavno-ilirički izgovora bosanskog prenešeno s paralelnim latinskim tekstom i bilješkama. Prevoditelj toga četvrtoga cjelovitog biblijskog teksta na hrvatski bio je M. P. Katančić. Oko 30 godina nakon Katančića, 1858–61., Hrvati dobivaju drugi cjelovito tiskani prijevod Biblije u Beču pod naslovom Sveto pismo staroga i novoga uvita u 12 svezaka. Autor ovoga petoga cjelovitog prijevoda, na dalmatinskoj štokavskoj ikavici, bio je I. M. Škarić. Marom B. Šuleka izlazi 1877. pohrvaćeni NZ s Psalmima, a u srodnoj obradbi M. Rešetara 1895. i cijela Biblija Đ. Daničića i V. Karadžića. Iste god. počinje izlaziti u Sarajevu Sveto pismo Novoga zavjeta J. Stadlera u 4 sveska s komentarom. Prijevod V. Čebušnika Sveto Pismo Staroga i Novoga zavjeta, 1811. i 1813., nema cjelovit SZ, a jezično se oslanja na V. Karadžića. Sveto Pismo Novoga Zavjeta F. Zagode iz 1925. priređeno je prema grčkom izvorniku i Vulgati i oslobođeno utjecaja prijevoda V. S. Karadžića. Između dvaju svjetskih ratova A. Sović prevodi s izvornih jezika cijelu Bibliju. Taj šesti cjeloviti hrvatski prijevod ostaje u rukopisu, ali će biti poslije dijelom upotrijebljen za tzv. Zagrebačku Bibliju. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta I. E. Šarića iz Sarajeva sedmi je cjeloviti hrvatski prijevod, treći u cjelini tiskan 1941–42. U prijevodu Lj. Rupčića izlazi 1967. Novi zavjet. Velik uspjeh doživio je osmi hrvatski prijevod cijele Biblije, četvrti cjelovito tiskan, Biblija: Stari i Novi zavjet, tzv. Zagrebačka Biblija iz 1968. Tekst s izvornih jezika prevelo je više prevoditelja, izdanje su priredili zajednički bibličari i književnici pod uredničkim vodstvom J. Kaštelana i B. Dude. Ta je Biblija postala »koine hrvatskog jezika« (T. Ladan) u okolnostima koje su bile vrlo nepovoljne za taj jezik. S. Grubišić, jedan od prevoditelja Zagrebačke Biblije, izdao je u Chicagu, 1973–84., svoj prijevod SZ, Hrvatsku Bibliju u 8 svezaka, da otkloni »neujednačenosti« Zagrebačke Biblije. Luksuzno izdanje Ilustrirane Biblije mladih iz 1968. doživjelo je desetak izdanja. Sličnu dobru prihvaćenost ima i prijevod Novoga zavjeta B. Dude i J. Fućaka kojega su tekstovi priređivani prvotno za liturgijske potrebe. Taj će NZ 1992. biti popraćen uvodima i bilješkama francuskoga ekumenskog prijevoda Biblije (TOB). Isti će prijevod 1994. nadomjestiti Rupčićev prijevod NZ u Zagrebačkoj Bibliji, koja izlazi s prevedenim uvodima i bilješkama iz La Bible de Jérusalem. Prijevod G. Raspudića Novi zavjet izlazi 1987., a u prijevodu T. Ladana pojavile su se 4 novozavjetne knjige: Evanđelje po Ivanu (1980), Evanđelje po Luki (1985), Evanđelje po Marku (1990), Apokalipsa (1992). Važnost Biblije prelazi okvire njezine vjerske upotrebe. Biblija, enciklopedija židovske religije, povijesti, filozofije i književnosti, s kršćanstvom i helenizmom dobiva svjetsko značenje. Preko nje su hebrejski, grčki, a i latinski jezik, stil, pojmovi, estetika i moral duboko impregnirali jezike, misaoni svijet i mentalitet europskih narodâ. Biblijski prijevodi postali su temelj i plodno tlo za osnivanje i razvoj pismenosti i književnosti mnogih naroda, pa tako i hrvatskoga. Hrvatsku kulturu, kao i ostale europske kulture, posebice likovne umjetnosti i književnost, nemoguće je razumjeti bez poznavanja biblijskog sadržaja. Terminološki i tematski Biblija je prožela hrvatsku književnost od M. Marulića (Judita u versih harvacki složena, Davidijada) do S. S. Kranjčevića i M. Krleže (Adam i Eva, Saloma). MG118 (N)

Autor - osoba Lawrence, David Herbert, 1885-1930 = Lorens, Dejvid Herbert, 1885-1930 Naslov Apokalipsa / D. H. Lorens ; preveo Jovica Aćin Jedinstveni naslov Apocalypse. srpski jezik Vrsta građe knjiga Jezik srpski Godina [1989] Izdavanje i proizvodnja Beograd : Grafos, [1989] ([b. m. : b. i.]) Fizički opis 127 str. ; 19 cm Drugi autori - osoba Aćin, Jovica, 1946- = Aćin, Jovica, 1946- Zbirka Horizonti / [Grafos, Beograd] Napomene Prevod dela: Apocalypse / D. H. Lawrence Napomene i bibliografske reference uz tekst. Predmetne odrednice Sveto pismo. Novi zavet. Otkrivenje svetoga Jovana Bogoslova – Tumačenja Stanje: mestimično podvlačeno grafitnom olovkom, može se obrisati Dejvid Herbert Ričard Lorens poznatiji kao D. H. Lorens (engl. David Herbert Richards Lawrence; Istvud, Velika Britanija, 11. septembar 1885 – Vans, Francuska, 2. mart 1930) bio je engleski pisac. Pisao je pesme, priče, romane, drame, eseje, psihološko-filozofske studije i putopise, ali je najznačajniji po svojim romanima i pripovetkama u kojima se bavi psihologijom ljudskih odnosa, njihovom nagonskom osnovom i industrijalizacijom Engleske i njenim uticajem na društvo. Njegovo najpoznatije delo je roman Ljubavnik ledi Četerli koje je zahvaljujući otvorenom tematizovanju ljudske seksualnosti i preljube dospelo na sud i dugo bilo cenzurisano sve dok nije 30 godina nakon Lorensove smrti konačno objavljeno u svom integralnom obliku. I u drugim svojim delima Lorens se nije libio da otvoreno progovori o muško-ženskim odnosima i represivnim društvenim normama engleskog društva zbog čega se čitav život borio sa cenzurom. Uz Džejmsa Džojsa i Virdžiniju Vulf danas se smatra jednim od najvećih pisaca modernizma koji su pisali na engleskom jeziku. Bavio se i slikarstvom. D. H. Lorens je rođen u Istvudu u srednjoj Engleskoj u porodici rudara kao četvrto od ukupno petoro dece Artura Lorensa i Lidije Birdsol. Otac mu je bio alkoholičar i gotovo nepismen, ali je majka, inače učiteljica koja je radila kao čipkarka da bi izdržavala porodicu, mnogo polagala na njegovo obrazovanje, naročito pošto je Lorensov stariji brat umro. U trinaestoj godini je pošao u višu školu u Notingemu ali je napustio pošto se zaposlio u fabrici hirurških pomagala. Upoznao je Džesi Čejmbers sa kojom je zajedno čitao i razovarao o pročitanim knjigama. Ona ga je inspirisala da počne da piše.[3] Pohađao je razne kurseve i naposletku stekao diplomu učitelja. Majka mu umire od raka 9. decembra 1910. i ubrzo posle toga Lorens se verio sa Lui Barouz, prijateljicom sa koledža.[3] Radio je kao učitelj sve dok nije objavio svoj prvi roman Beli paun 1911. godine. Nakon toga, živeo je od svog književnog rada. Dve godine je proveo na proputovanju kroz Nemačku i Italiju. Vrativši se u Englesku, jula 1914. oženio se Nemicom Fridom Vikli koja je zbog njega napustila muža, Lorensovog profesora Ernesta Viklija i troje dece. Bio je proganjan zbog sumnje da je bio nemački špijun za vreme Prvog svetskog rata i dugo nije mogao da dobije pasoš. Godine 1919, Lorens je sa Fridom napustio Englesku i živeo potom u Italiji, Nemačkoj, Australiji, Cejlonu, Novom Zelandu, Tahitiju, Francuskoj, Sjedinjenim Državama, Meksiku i Novom Meksiku. U Taosu u Novom Meksiku stekao je krug učenica čije svađe oko njegove pažnje su postale osnova legende o njemu. Ceo život je bio bolešljiv i umro je u 44. godini od tuberkuloze u Vansu u francuskim Primorskim Alpima. Mnogi su ga tada smatrali pornografom koji je proćerdao svoj talenat. Književni ugled mu je porastao nakon pozitivnih mišljenja značajnih književnih kritičara poput E. M. Forstera i naročito F. R. Livisa. Njegov prijatelj i poštovalac njegovog dela Oldos Haksli izdao je 1932. izbor Lorensovih pisama, koja daju živopisnu sliku Lorensovog lutalačkog života i njegovog odnosa sa svojim prijateljima i poznanicima. Književni rad Lorens je bio plodan pisac koji je za dvadesetak godina svog književnog rada napisao oko 30 tomova različitih književnih dela nejednakog kvaliteta. Najpre je pisao pesme pod uticajem Ezre Paunda i imažista, objavivši ih prvi put u časopisu English Review 1909. godine, ali je odbio Paundov poziv da se pridruži njegovom književnom kružoku odlučivši da ostane nezavistan. Njegova poezija crpi inspiraciju iz prirode, peva o unutrašnjem životu biljaka i životinja, dok s druge strane izražava otvoreno negativan stav prema konzervativnom engleskom društvu i njegovom puritanskom moralu te industrijalizaciji koja dovodi do otuđenja kojima Lorens suprotstavlja nagonski život, seksualnost, podsvesno i prirodu.[4] Pošto je kritikovao političare, Prvi svetski rat i imperijalističku politiku, cenzura je toliko uništila njegove pesme da su bile gotovo nečitljive, a to je bio samo početak njegovih borbi sa cenzurom.[9] Dve njegove najpoznatije pesme koje su prisutne u svim antologijama su „Snake“ i „How Beastly the Bourgeoisie is“ a njegova najznačajnija zbirka pesama je Birds, Beasts and Flowers koja je objavljena 1923. Već u svom prvom romanu Beli paun predočio je sve teme koje će kasnije razvijati. Njegov drugi roman Sinovi i ljubavnici objavljen je 1913. To je autobiografsko delo koje se oslanja na tradiciju engleskog realističkog romana inspirisano Lorensovim odnosom sa majkom te se može tumačiti kao psihološka studija o borbi sina da se odvoji od majke i, naposletku, o Edipovom kompleksu. 1915. izlazi njegov prvi veliki roman Duga na koji se 1920. nastavlja roman Zaljubljene žene. U prvom romanu Lorens slika uticaj postepene industrijalizacije na englesku porodicu čiju istoriju prati kroz tri generacije. Drugi roman je prikaz već industrijalizovane Engleske i njen uticaj na Lorensu savremeno društvo. Istorijske prilike su u oba dela osnova na kojoj pisac daje psihološki iznijansiranu sliku muško-ženskih odnosa, podsvesno i instinktivno u čoveku i odnos čoveka i prirode. Roman Aronova palica iz 1922. pokazuje uticaj Ničea, a u Kenguru koji je izašao 1923. Lorens je prikazao svoju ideju natčoveka. Kad se pojavio roman Ljubavnik ledi Četerli, to je umnogome uzdrmalo puritanske slojeve engleskog društva zbog otvorenog tematizovanja ljudske a naročito ženske seksualnosti zbog čega je ovo delo postalo predmet oštre cenzure kao pre njega Duga u nešto manjem obimu. Roman je najpre izašao 1928. u Firenci u Italiji, a sledeće godine u Francuskoj i Australiji. Prvo englesko necenzurisano izdanje izašlo je tek 1960. Kada ga je objavila, izdavačka kuća Penguin Books je optužena za opscenost. Glavni tužilac Mervin Grifit Džons pitao je u toku suđenja: „Da li biste odobrili svojim mladim sinovima, mladim ćerkama – jer devojke mogu da čitaju kao i dečaci – da čitaju ovu knjigu? Da li je to knjiga koju bi ostavili u vašoj kući? Da li je to knjiga koju biste poželeli da vaša žena ili vaše sluge pročitaju?“ Ipak, izdavač je dobio slučaj, i to jednoglasnom odlukom porote koja se sastojala od tri žene i devet muškaraca. Ovaj sudski proces je izazvao ogroman publicitet zbog kojeg se roman prodao u 3 miliona primeraka. Sudska odluka da dozvoli objavljivanje integralnog romana smatra se prekretnicom u istoriji slobode izražavanja i otvorene diskusije o seksu u popularnoj kulturi. Romani The White Peacock (1911) The Trespasser (1912) Sons and Lovers (1913) The Rainbow (1915) Women in Love (1920) The Lost Girl (1920) Aaron`s Rod (1922) Kangaroo (1923) The Boy in the Bush (1924) The Plumed Serpent (1926) Lady Chatterley`s Lover (1928) The Escaped Cock (1929), kasnije preimenovano u The Man Who Died Zbirke priča The Prussian Officer and Other Stories (1914) England, My England and Other Stories (1922) The Horse Dealer`s Daughter (1922) The Fox, The Captain`s Doll, The Ladybird (1923) St Mawr and other stories (1925) The Woman who Rode Away and other stories (1928) The Rocking-Horse Winner (1926) Mother and Daughter (1929) The Virgin and the Gipsy and Other Stories (1930) Love Among the Haystacks and other stories (1930) The Lovely Lady and other tales (1932) The Tales of D.H. Lawrence (1934) – Heinemann Collected Stories (1994) – Everyman`s Library Poezija Love Poems and others (1913) Amores (1916) Look! We have come through! (1917) New Poems (1918) Bay: a book of poems (1919) Tortoises (1921) Birds, Beasts and Flowers (1923) The Collected Poems of D H Lawrence (1928) Pansies (1929) Nettles (1930) The Triumph of the Machine (1930) Last Poems (1932) Fire and other poems (1940) The Complete Poems of D H Lawrence (1964), ed. Vivian de Sola Pinto and F. Warren Roberts The White Horse (1964) D. H. Lawrence: Selected Poems (1972), ed. Keith Sagar Snake and Other Poems Eseji Movements in European history (1921) Psychoanalysis and the unconscious (1921) Fantasia of the unconscious (1922) Studies in classic American literature (1923) Reflections on the death of a porcupine and other essays (1925) Pornography and obscenity (1929) Assorted articles (1930) Apocalypse (1931) Phoenix: the posthumous papers of D H Lawrence (1936) Phoenix II: uncollected, unpublished and other prose works by D H Lawrence (1968) Putopisi Uredi Twilight in Italy and Other Essays (1916), edited by Paul Eggert. Cambridge University Press.1994. ISBN 978-0-521-26888-2.. Twilight in Italy paperback reissue, I.B.Tauris. 2015. ISBN 978-1-78076-965-3. Sea and Sardinia (1921), edited by Mara Kalnins. Cambridge University Press.1997. ISBN 978-0-521-24275-2. Mornings in Mexico and Other Essays (1927), edited by Virginia Crosswhite Hyde. Cambridge University Press.2009. ISBN 978-0-521-65292-6.. Sketches of Etruscan Places and other Italian essays (1932), edited by Simonetta de Filippis. Cambridge University Press.1992. ISBN 978-0-521-25253-9. D. H. Lorens u prevodima na srpski i hrvatski jezik Romani Lady Chatterley i njezin ljubavnik / D. H. Lawrence ; preveo s engleskoga Iso Velikanović. - Zagreb : Binoza. 1937. Sinovi i ljubavnici. Sv. 1-2 / D. H. Lorens ; [preveo s engleskog originala Mihailo R. Stojović]. - Beograd : Kosmos. 1939. Sinovi i njihove ljubavi. Knj. 1-2 / D. H. Lawrence ; preveli Mira Jurkić-Šunjić i Mirko Jurkić ; uvod napisao Josip Torbarina. - Zagreb : Matica hrvatska. 1943. Zaljubljene žene. [Knj. 1-2] / D. H. Lorens ; [preveo s engleskog originala Nenad Jovanović]. - Beograd : Omladina. 1954. Duga / David Herbert Lawrence ; [preveo Zlatko Gorjan]. - Zagreb : Zora. 1955. Sinovi i ljubavnici / D. H. Lawrence ; [prevela s engleskog Tatjana Blažeković]. - Rijeka : „Otokar Keršovani“. 1955, 1975. Ljubavnik lady Chatterley / D. H. Lawrence ; [preveo s engleskog Milivoj Mezzorana]. - Rijeka : „Otokar Keršovani“. 1956, 1958, 1963, 1966, 1975. Bijeli paun / D. H. Lawrence ; [preveo s engleskog Mladen Car]. - Rijeka : „Otokar Keršovani“. 1957, 1975. Prekršitelj / D. H. Lawrence ; [preveo s engleskog Milivoj Mezzorana]. - Rijeka : „Otokar Keršovani“. 1960, 1975. Aronova palica / D.H. Lawrence ; preveo s engleskog Omer Lakomica. - Rijeka : „Otokar Keršovani“. 1961. Sinovi i ljubavnici : roman / D. H. Lorens ; [preveo s engleskog Mihailo R. Stojović]. - Beograd : Prosveta. 1963, 1966. Izgubljena devojka. 1-2 / D. H. Lorens ; [prevela Kaliopa Nikolajević]. - Cetinje : Obod. 1965. Duga / D. H. Lawrence ; [preveo s engleskoga Zlatko Gorjan]. - Rijeka : „Otokar Keršovani“. 1975. Prva Lady Chatterley : (prva verzija romana „Ljubavnik Lady Chatterley“) / D. [David] H. [Herbert] Lawrence ; predgovor Frieda Lawrence ; prevela s engleskoga Ljerka Radović. - Zagreb : Naprijed. 1976, 1983. Zaljubljene žene. Knj. 1-2 / D. [David]H. H. [Herbert] Lawrence ; prevela s engleskoga Ljerka Radović. - Zagreb : Naprijed. 1976. Duga / David Herbert Lawrence ; preveo Zlatko Gorjan. - Zagreb : Liber. 1981. Ljubavnik Lady Chatterley / D. H. Lawrence ; preveo s engleskog Milivoj Mezzorana. - Split : Logos. 1983. Zaljubljene žene / D. [David] H. [Herbert] Lawrence ; preveo s engleskog Milosav Popadić ; predgovor Ivo Vidan. - Sarajevo : Veselin masleša. 1987. ISBN 978-86-21-00097-5. Ljubavnik ledi Četerli / D. H. Lorens ; prevod i predgovor Svetozar Ignjačević. - Beograd : Nolit. 1988. ISBN 978-86-19-01597-4. Ljubavnik ledi Četerli : roman, prva verzija / D.H. Lorens ; preveo Branko Vučićević. - Beograd : BIGZ. 1990. ISBN 978-86-13-00407-3. Ljubavnik ledi Četerli : roman : prva verzija / Dejvid Herbert Lorens ; preveo Branko Vučićević. - Beograd : Draganić. 2004. ISBN 978-86-441-0545-9. Prva ledi Četerli / D. H. Lorens ; [prevod Marija Janić]. - Beograd : Politika : Narodna knjiga. 2004. ISBN 978-86-331-1689-3. Ljubavnik lejdi Četerli / Dejvid Herbert Lorens ; prevod Svetozar Ignjačević. - Podgorica . Daily Press.2005. ISBN 978-86-7706-069-5. Prekršilac / D. H. Lorens ; [prevela Ana Peković]. - Beograd : Politika : Narodna knjiga. 2005. ISBN 978-86-331-2179-8. Sinovi i ljubavnici. Knj. 1 / D. H. Lorens ; [prevela Ana Peković]. - Beograd : Politika : Narodna knjiga. 2005. ISBN 978-86-331-2243-6. Sinovi i ljubavnici. knj. 2 / D. H. Lorens ; [prevela Ana Peković]. - Beograd : Politika : Narodna knjiga. 2005. ISBN 978-86-331-2244-3. Beli paun. Knj. 1-2 / D. H. Lorens ; [prevela Milica Pavlović]. - Beograd : Politika : Narodna knjiga. 2005. ISBN 978-86-331-2492-8. Duga. Knj. 1 / D. H. Lorens ; [prevela Milica Pavlović]. - Beograd : Politika : Narodna knjiga. 2005. ISBN 978-86-331-2541-3. Duga. Knj. 2 / D. H. Lorens ; [prevela Milica Pavlović]. - Beograd : Politika : Narodna knjiga. 2005. ISBN 978-86-331-2542-0. Ljubavnik ledi Četerli / Dejvid H. Lorens ; prevod Svetozar Ignjačević. - Beograd : Novosti. 2006. ISBN 978-86-7446-107-5. Sinovi i ljubavnici / D. H. Lorens ; [preveo Branislav Stanojević]. - Beograd : Zograf. 2007. ISBN 978-86-7578-175-2. Prekršilac / D. H. Lorens ; [prevod Ana Peković]. - 2. izd. - Beograd : Narodna knjiga. 2007. ISBN 978-86-331-3265-7. Ljubavnik ledi Četerli / Dejvid H. Lorens ; prevod Svetozar Ignjatović [i. e. Ignjačević]. - Novi Sad : Kuća dobre knjige. 2011. ISBN 978-86-87445-16-1. Ljubavnik ledi Četerli / D. [Dejvid] H. [Herbert] Lawrence ; prevod s engleskog Svetozar M. Ignjačević. - Beograd : Plato. 2014. ISBN 978-86-447-0673-1. Ljubavnik ledi Četerli / D. H. Lorens ; prevod sa engleskog Svetozar M Ignjačević uz intervencije Zvezdane Šelmić. - Beograd : Vulkan izdavaštvo. 2016. ISBN 978-86-10-01777-9. Zbirke priča i priče u časopisima Uredi Žena koja je odjahala od kuće : roman / D. H. Lorens ; s engleskog Nik. B. Jovanović. - Beograd : Narodna knjižnica. [19??]. Sent Mor ; Devica i Ciganin / D. H. Lorens ; [s engleskog preveo Ranko Bugarski]. - Sarajevo : Džepna knjiga. 1959. Lisac i druge priče / Dejvid Herbert Lorens ; [s engleskog preveo Aleksandar V. Stefanović]. - Sarajevo : Svjetlost. 1960. Čovjek koji je umro / D. H. Lawrence ; [preveli s engleskog Mirjana i Dragan Vilke]. - Rijeka : „Otokar Keršovani“. 1962. Pruski oficir ; Lisac / D. H. Lorens ; [preveo Aleksandar V. Stefanović]. - Beograd : Rad. 1963, 1967. Djevica i ciganin / D. H. Lawrence ; [preveli s engleskoga [prvo i drugo delo] Mirjana i Dragan Vilke, [treće delo] Ante Lakoš]. - Rijeka : „Otokar Keršovani“. 1975. Čovek koji je umro / D. H. Lorens ; [s engleskog preveo Đorđe Krivokapić]. - Beograd : Rad. 1989. ISBN 978-86-09-00198-7. Pruski oficir i druge pripovetke / Dejvid Herbert Lorens ; preveo s engleskog Nikola Radosavljević ; predgovor Zoran Paunović. - Beograd : Nolit. 1997. ISBN 978-86-19-02158-6. Jedno drugom smo potrebni / H. D. Lorens ; sa engleskog prevela Vesna Dragojlov. - U: Krovovi. - God. 7, br. 27/28 (1992), str. 47-50. ISSN 0353-6351 Kćer trgovca konjima / D. H. Lorens ; [s engleskog prevela Bojana Ranković]. - Beograd : Rad. 2000. ISBN 978-86-09-00700-2. Slijepac / Dejvid Herbert Lorens ; prevela Marija Knežević. - U: Stvaranje. - Vol. 56, br. 1/3 (2001), str. 34-52. ISSN 0039-422X Devica i ciganin / D. H. Lorens ; [prevela Ana Peković]. - Beograd : Politika : Narodna knjiga. 2005. ISBN 978-86-331-2126-2. Devica i ciganin / D. H. Lorens ; [prevela Ana Peković]. - 2. izd. - Beograd : Narodna knjiga - Alfa. 2007. ISBN 978-86-331-3273-2. Žena koja je odjahala od kuće / Dejvid Herbert Lorens ; [preveo Nikola Jovanović]. - Beograd : Alma. 2010. ISBN 978-86-7974-159-2. Poezija Uredi Ribe / Dejvid Herbert Lorens ; sa engleskog prevela Ivana Milankova. - U: Gradina. - God. 26, br. 6 (1989), str. 109-113. ISSN 0436-2616 Poezija D. H. Lorens ; s eng. prev. Mirko Magarašević. - Sadrži: Morska liga, Argonauti, Životna bitka, Usamljenost, Po gradovima, Pansies, Budimo ljudi... i dr. — U: Mostovi. - 21, 3/4 (1990), str. 111-119. ISSN 0350-6525 Brod smrti / D. H. Lorens ; prevela s engleskog Tatjana Risojević. - Sadrži: Mala kornjača, Početak, kraj i Brod smrti. — U: Reč. - God. 3, br. 23/24 (1996), str. 78-83. ISSN 0354-5288 Dok je život bujao / D. H. Lorens ; prev. i belješka Tatjana Risojević. - Sadrži: Zadušnice, Kolibri, More, Kako su odvratni buržuji ... i dr. — U: Sveske. - God. 9, br. 33/34 (1997), str. 182-185. ISSN 0353-5525 Labud / Dejvid Herbert Lorens ; preveo sa engleskog Raša Livada. - Tematski blok: Mala antologija pesama o labudu. — U: Međaj. - [God. 20], br. 46 (2000), str. 6. ISSN 0351-5451 Poezija / D. H. [Dejvid Herbert] Lorens ; prevela i pogovor napisala Tatjana Lozanovska. - Sremski Karlovci : Brankovo kolo. 2002. Glasovir / Dejvid Herbert Lorens ; odabrao, prepjevao i priredio, bilješke i biografske podatke napisao Robert G. Tillы. - Nadređeni stv. nasl.: Anglo-američke poetike. — U: Kvartal. - Br. 1 (2003), str. 54. ISSN 1451-6772 Zeleno / Dejvid Herbert Lorens ; priredio i preveo Nikola Živanović. - (Antologija imažističke poezije). - U: Gradina. - God. 45, br. 29/30 (2009), str. 143-145. ISSN 0436-2616 U čamcu ; Pismo iz grada: sivim martovskim jutrom ; Posle opere ; Palimpsest sutona / Dejvid Herbert Lorens ; [izbor, beleška i prevod Vladimir Jagličić]. - U: Lipar. - God. 10, br. 38/40 (2009), str. 450-451. ISSN 1450-8338 Hladnoća u ljubavi / D. H. Lorens ; prevela Tatjana Lozanovska. - U: Da dopletem venac započeti : panorama poezije / priredio Nenad Grujičić. - Sremski Karlovci : Brankovo kolo. 2013. ISBN 978-86-85203-86-2. str. 34-35. Eseji Uredi Pornografija i opscenost / D.[David] H.[Herbert] Lorens. — U: Savremenik. - God. 13, knj. 25, br. 2 (februar 1967), str. 97-110. ISSN 0036-519X Tajne feniksa : odabrani eseji / D.H. Lorens ; izbor Mirko Magarašević ; prevod David Albahari ... et al. - Beograd : Rad. 1977. Poov „Pad kuće Ašer“ / Dejvid Herbert Lorens ; sa engleskog prevela Danica Šterić. - Odlomak iz knjige D. H. Lorensa Studies in Classic American Literature, objavljene 1923 god. — U: Gradina. - God. 24, br. 1 (1989), str. 70-73. ISSN 0436-2616 Apokalipsa / D. H. Lorens ; preveo Jovica Aćin. - Beograd : Grafos. 1989. Apokalipsa / D. H. Lorens ; [preveo Jovica Aćin]. - Beograd : Rad. 1996. ISBN 978-86-09-00415-5. Apokalipsa / D. H. Lorens ; [preveo Jovica Aćin]. - Nova Pazova : Bonart. 2002. ISBN 978-86-503-0075-6. Apokalipsa / Dejvid Herbert Lorens ; preveo Jovica Aćin. - Beograd : Službeni glasnik. 2009. ISBN 978-86-519-0156-3. Sezanova borba / Dejvid Herbert Lorens ; sa engleskog jezika preveo Milovan Novaković. – Odlmak iz Introduction to these Paintings; D. H. Lawrence, Late Essays and Articles. Cambridge University Press.1994. str. 201-215.. - U: Gradina. - God. 61, br. 66/67 (2015), str. 286-297. ISSN 0436-2616 Putopisi Uredi Suton nad Italijom / Dejvid Herbert Lorens ; s engleskog prevela Marija Knežević. - Nikšić : Jasen. 2001. Etrurska mjesta / Dejvid Herbert Lorens ; sa engleskog prevele i predgovor napisale Marija Knežević i Aleksandra Nikčević-Batrićević. - Podgorica : Oktoih. 2005. ISBN 978-86-7659-346-0. Italija / Dejvid Herbert Lorens ; preveo sa engleskog Milan Miletić. - Beograd : Službeni glasnik. 2012. ISBN 978-86-519-0473-1. Etrurske naseobine / D. H. Lorens ; preveo Milan Miletić. - Beograd : Bukefal E. O. N. 2016. ISBN 978-86-89107-73-9. Jutra u Meksiku / D. H. Lorens ; preveli sa engleskog Angelina Mišina i Pavle Rak. - Beograd : B. Kukić ; Čačak : Gradac K. 2018. ISBN 978-86-89901-37-5. MG30

Lepo očuvano za ovaj tip knjiga Aleksandar Zamurović - MITOLOGIJA GRKA I RIMLJANA I-II izdavač: Slavija, Novi Sad, 1936. Predgovor napisao: Dr Milan Petrović povez broš knjiga I+II. 463 str., ilustrovano, ćirilica, format : 18,5 x 12.cm Grčka mitologija naziv je za skupinu mitova koji pripadaju starim Grcima i govore o njihovim božanstvima i herojima, prirodi svijeta te o podrijetlu i značaju njihovih vlastitih kultova i vjerskih rituala. Mitologija je sastavni dio drevne grčke religije. Znanstvenici danas proučavaju ove mitove nastojeći ovijetliti religijske i političke ustanove stare Grčke i njezine civilizacije te razumjeti prirodu samog nastanka mita.[1] Grčko trojstvo i rasprostranjenost tri kraljevstva Zemlje: Zeusa Boga (Nebo), Posejdona (Seas i okeani) i Hada (Podzemlje). Teosi (manji bogovi) su djeca ovog trojstva. Bista Zeusa iz Otricolija (Museo Pio-Clementino, Vatikan). Grčka je mitologija obrađena u velikom broju priča, ali i u grčkim umjetničkim djelima kao što su slike na vazama i votivni darovi. Grčki mit nastoji objasniti podrijetlo svijeta i opisati život i doživljaje velikog broja bogova, božica, heroja, heroina i mitskih bića. Te su se priče prvibitno širile usmjenim putem, no danas su grčki mitovi uglavnom poznati iz grčkih književnih djela. Najstariji književni izvori, Homerovi epovi Ilijada i Odiseja, bave se trojanskim ratom i događajima koji su uslijedili neposredno nakon njega. Dvije pjesme Hezioda, koji je živio nedugo nakon Homera, Teogonija i Poslovi i dani, pričaju o postanku svijeta, smjeni božanskih vladara, smjeni ljudskih rodova, podrijetlu ljudskih nesreća i podrijetlu žrtvenih obreda. Drugi su mitovi sačuvani u homerskim himnama, u fragmentima pjesama koje su pripadale grčkom epskom ciklusu, u lirskoj poeziji, u djelima grčkih tragičara iz 5. stoljeća pne, u spisima učenjaka i pjesnika helenističkog razdoblja, kao i u tekstovima koje su u vrijeme rimske vlasti napisali autori kao što su Plutarh i Pauzanija. Jedan od važnih izvora o detaljima iz grčke mitologije predstavljaju i arheološki nalazi, budući da su mnogi artefakti ukrašeni predstavama bogova i heroja. Geometrijska keramika iz 8. stoljeća pne. sadrži scene iz trojanskog ciklusa, kao i iz Heraklovih pothvata. U idućim razdobljima ― arhajskom, klasičnom i helenističkom ― pojavljuju se razne druge mitološke scene, koje nadopunjuju postojeće književne izvore.[2] Grčka je mitologija izvršila snažan utjecaj na kulturu, umjetnost i književnost zapadne civilizacije i dio je zapadnog naslijeđa i jezika. Pjesnici i umjetnici o antike su do današnjih dana crpili inspiraciju iz grčke mitologije otkrivajući u njoj ono što je i u modernom vremenu zadržalo svoj značaj i važnost.[3] Izvori Uredi Grčka je mitologija danas prije svega poznata iz grčke književnosti i iz predstava na objektima materijalne kulture, od kojih najstariji potječu iz geometrijskog razdoblja oko 900–800. pne.[4] Zapravo, književni i arheološki izvori međusobno se nadopunjuju, pri čemu se ponekad međusobno slažu, a ponekad proturječe; međutim, u mnogim slučajevima postojanje ovog korupusa podataka predstavlja snažnu naznaku da mnogi elementi grčke mitologije imaju jake činjeničke i historijske korijene.[5] Književni izvori Uredi Mit je igrao važnu ulogu u gotovo svim žanrovima grčke književnosti. Međutim, iz grčke se antike do danas sačuvao samo jedan opći mitološki priručnik ― Pseudo-Apolodorova Biblioteka. To djelo nastoji pomiriti proturječne priče koje iznose pjesnici te daje izuzetno značajan i poduži sažetak tradicionalne grčke mitologije i herojskih legendi.[6] Apolodor iz Atene živio je od oko 180. do oko 125. pne. i napisao je mnoge spise na te teme. Možda su ti spisi i poslužili kao temelj za Biblioteku; međutim, u Biblioteci se spominju i događaji koji su se zbili dugo vremena nakon njegove smrti, pa se zato to djelo označava kao Pseudo-Apolodorovo. Prometej, Gustave Moreau, 1868). Mit o Prometeju prvi se puta spominje kod Hezioda, a potom je pslužio kao temelj za Eshilovu dramsku trilogiju, koju su činile tragedije Okovani Prometej, Oslobođeni Prometej i Prometej vatronoša. Među najstarijim književnim izvorima nalaze se dvije Homerove epske pjesme, Ilijada i Odiseja. Drugi su pjesnici pripadali tzv. epskom ciklusu, no ove poznije i kraće pjesme gotovo su u potpunosti izgubljene. Usprkos njihovom tradicionalnom nazivu, Homerske himne nemaju nikakve direktne veze s Homerom. To su korske pjesme i pripadaju starijem razdoblju grčke lirske poezije.[7] Heziod, koji je možda živio nedugo nakon Homera, u svojoj Teogoniji (`Postanku bogova`) daje najpotpuniji prikaz najstarijih grčkih mitova, koji se bave postankom svijeta, postankom bogova Titana i divova, a uključuju i detaljne genealogije, narodne priče i etiološke mitove. I Heziodovi Poslovi i dani, didaktička pjesma o životu na selu, obrađuju mitove o Prometeju, Pandori i naraštajima ljudskog roda. Pjesnik daje savjete o tome kako opstati u svijetu punom opasnosti, kojega njegovi bogovi čine još opasnijim.[2] Lirski pjesnici često su uzimali građu iz mita, no u njihovom je pristupu mitu s vremenom bilo sve manje narativnosti i sve više aluzija. Grčki liričari, među kojima su najznamenitiji Pindar, Bakhilid, Simonid Kejanin te bukolski pjesnici kao Teokrit i Bion iz Smirne, obrađuju pojedine detalje iz mitologije.[8] Mit je činio i središnji dio grčke tragedije. Dramatičari Eshil, Sofoklo i Euripid većinu su svojih zapleta uzimali iz mitova herojskog razdoblja i trojanskog ciklusa. Mnoge velike tragične priče (npr. o Agamemnonu i njegovoj djeci, o Edipu, Jazonu, Medeji itd.) svoj su klasični oblik dobili u ovim tragedijama. Na upotrebu mita nailazi se i u grčkoj komediji, npr. u Aristofanovim Pticama i Žabama.[9] Povjesničari Herodot i Diodor Sicilijski i geografi Pauzanija i Strabon, koji su proputovali grčkim svijetom i zapisali priče koje su na svojim putovanjima čuli, opisuju mnogobrojne lokalne mitove i legende te često daju slabo poznate alternativne verzije mitova.[8] Naročito je Herodot proučavao različita predanja koja je čuo i nastojao pronaći povijesne ili mitske korijene u sukobu Grčke i orijenta.[10][11] Herodot je pokušao izmiriti početke i miješanje različitih kulturnih koncepata. Pjesništvo helenističkog i rimskog razdoblja stvarano je prvenstveno kao umjetnička književnost, a ne obredne i kultne svrhe. Ipak, ono sadrži mnoge važne detalje za koje se inače ne bi znalo. Tu pripadaju grčki helenistički pjesnici (Apolonije Rođanin, Kalimah, Pseudo-Eratosten i Partenije iz Nikeje), zatim grčki pjesnici iz razdoblja pozne antike (Nono, Antonin Liberal i Kvint Smirnjanin), te rimski pisci kao što su Ovidije, Stacije, Valerije Flak, Seneka Mlađi i Vergilije sa Servijevim komentarom. Među proznim piscima koji u tom razdoblju u svojim djelima obrađuju i mitološke teme nalaze se Apulej, Petronije, Lolijan i Heliodor iz Emese. Važne prozne izvore predstavljaju i djela Priče (Fabulae) i Astronomija (Astronomica) rimskog pisva Higina, zatim Slike (Imagines) Filostrata Starijeg i Filostrata Mlađeg, kao i Kalistratovi Opisi. Napokon, neki bizantski pisci također daju važne detalje o grčkim mitovima, često na temelju antičkih grčkih tekstova koji su u međuvremenu izgubljeni. Među njima su Arnobije, Hezihije iz Aleksandrije, enciklopedija Suda, Ivan Ceces i Eustatije Solunski. Ti autori o mitologiji često pišu iz kršćanske moralizatorske perspektive.[12] Arheološki izvori Uredi Rimski pjesnik Vergilije, prikazan ovde na rukopisu iz 5. stoljeća koji se zove Vergilius Romanus, u svojim je djelima obradio mnoge detalje iz grčkih mitova. Schliemannovo otkriće mikenske civilizacije u 19. stoljeću i Evansovo otkriće minojske civilizacije na Kreti u 20. stoljeću pomogla su objasniti mnoga otvorena pitanja o Homerovim epovima i pružila su arheološke dokaze za mnoge mitološke detalje o bogovima i herojima. Nažalost, podaci o mitovima i ritualima na mikenskim i minojskim lokalitetima u potpunosti se sastoje iz objekata materijalne kulture, budući da se linearno B pismo (drevni oblik grčkog jezika zabilježen i na Kreti i u kopnenoj Grčkoj) rabio poglavito za zapisivanje inventara, premda su na tim zapisima identificirana i neka moguća imena božanstava i heroja.[2] Geometrijska keramika iz 8. stoljeća pne. sadrži scene iz trojanskog ciklusa, kao i iz Heraklovih pothvata.[2] Ove vizualne predstave mitova važne su iz dva razloga. Prvo, mnogi su grčki mitovi posvjedočeni na vazama prije nego u književnim izvorima: primjerice, od dvanaest Heraklovih pothvata, jedino je njegova borba s Kerberom zabilježena u nekom suvremenom književnom tekstu.[13] Drugo, na materijalnim su izvorima ponekad prikazani mitovi ili mitološke scene koje u sačuvanim književnim izvorima uopće nisu zabilježene. U nekim slučajevima prvi poznati prikaz nekog mita na geometrijskoj umjetnosti za nekoliko je stoljeća stariji od njegova prvog prikaza u arhajskom pjesništvu.[4] U arhajskom (oko 750–oko 500. pne.), klasičnom (oko 480–323. pne.) i helenističkom razdoblju (323–146. pne.) pojavljuju se razne druge mitološke scene, koje nadopunjuju postojeće književne izvore.[2] Pregled mitske povijesti Uredi Grčka se mitologija s vremenom mijenjala slijedeći evoluciju helenske kulture, čiji registar promjena upravo predstavlja i mitologija, kako otvoreno tako i u njezinim neizrečenim tezama. Grčka mitologija, onako kako je sačuvana u književnosti, uglavnom na kraju progresivnih promjena, inherentno je politička, kako tvrdi Gilbert Cuthbertson.[14] Drevne stanovnike Balkanskog poluotoka činilo je zemljoradničko stanovništvo koje je, prakticirajući animizam, pripisalo duh svakom aspektu prirode. Naposljetku, ti magloviti duhovi dobili su ljudska obličja i kao božanstva ušli u lokalnu mitologiju.[15] Kad su plemena sa sjevera prodrla na Balkanski poluotok, sa sobom su donijeli novi panteon, temeljen na osvajanju, snazi, ratničkom umijeću i borbenom heroizmu. Drugi stariji bogovi zemljoradničkog svijeta pomiješali su se s božanstvima moćnijih osvajača ili su prepušteni zaboravu.[16] Od polovine arhajskog razdoblja mitovi o ljubavnim odnosima bogova i heroja postaju sve prisutniji, što odslikava paralelni razvoj pederastične ljubavi u grčkom društvu (παιδικὸς ἔρως), eros paidikos), za koju se misli da je uvedena oko 630. pne. Do kraja 5. stoljeća pne. pjesnici su mnogobrojnim herojima i svakom važnom bogu, s iznimkom Aresa, pripisali odnos s barem jednim eromenosom, tj. adolescentom koji je bio njegov ljubavnik.[17] Mitovi koji su vć postojali, kao na primjer mit o Ahileju i Patroklu, tad su također promatrani u svijetlu pederastije.[18] U tom su svijetlu grčke mitološke ličnosti obrađivali i alksandrijski pjesnici, a potom i književni mitografi iz doba ranog Rimskog carstva. Epska je poezija stvorila cikluse priča, a time i razvila novi smisao mitološke kronologije. Tako se grčka mitologija odvija kao jedna od faza u razvoju svijeta i ljudskog roda.[19] Premda proturječnosti u ovim pričama onemogućuju iscrtavanje neke apsolutne kronologije, može se ocrtati jedna približna kronologija. Time se dolazi do mitske `povijesti svijeta`, koja se može podijeliti na tri ili četiri veća razdoblja: Mitovi o početku ili razdoblje bogova (teogonije, `rođenja bogova`): mitovi o postanku svijeta, bogova i ljudskog roda. Doba kad su se bogovi i smrtnici slobodno miješali: priče o prvim interakcijama između bogova, polubogova i smrtnika. Doba heroja (herojsko razdoblje), gdje je božanska djelatnost bila manja. Posljednju i najveću herojsku legendu predstavlja priča o `trojanskom ratu i onome nakon njega` (koju neki ispitivači smatraju zasebnim, četvrtim razdobljem).[20] Iako je razdoblje bogova često pobuđivalo veće zanimanje među modernim proučavateljima mita, grčki pisci arhajskog i klasičnog doba jasno su pokazivali veći interes za razdoblje heroja, pri čemu su uspostavljali kronologiju i popis čovjekovih dostignuća nakon što je pronađen odgovor na pitanja u vezi s postankom svijeta. Na primjer, herojske epopeje Ilijada i Odiseja zasjenile su i po veličini i po utjecaju Teogoniju i homerske himne, koje se usredotočuju na svijet bogova. Pod utjecajem Homera kult heroja vodi k restrukturiranju u duhovnom životu, što se izraženo u odvajanju područja bogova od područja mrtvih (heroja), odnosno htonskog od olimpskog.[21] U Poslovima i danima Heziod opisuje četiri naraštaja ljudskog roda: zlatni, srebrni, brončani i željezni. Ti su naraštaji zasebne tvorevine bogova: zlatni pripada Kronu, a ostali su naraštaji Zeusove tvorevine. Prisutnost zla u svijetu objašnjeno je mitom o Pandori, koja je otvorila veliki krčag, iz koga se istog trenutka stotine zala, nesreća i bolesti razmilelo po svijetu, s iznimkom slijepe Nade, koja nije mogla izleteti, jer je Pandora odmah zatvorila krčag.[22] Ovidije u Metamorfozama slijedi Heziodovu ideju o četiri naraštaja ljudskog roda.[23] Počeci svijeta i bogova Uredi Amor Vincit Omnia (Ljubav pobjeđuje sve), prikaz boga ljubavi, Erosa; Michelangelo Merisi da Caravaggio, oko 1601–1602. `Mitovi o podrijetlu` ili `mitovi o stvaranju` predstavljaju pokušaj da se ljudskim jezikom objasne počeci univerzuma.[24] Najraširenija varijanta u to doba, premda sadrži filozofske elemente, nalazi se u Heziodovoj Teogoniji. On započinje s Kaosom, zjapećim ništavilom. Iz praznine nastaje Geja (Zemlja) i druga primordijalna božanstva: Eros (Ljubav), Tartar (Podzemlje) i Ereb (Tama). Geja bez ikakvog muškog elementa rađa Urana (Nebo), koji je zatim oplodi, te iz te veze nastaju prvi Titani ― šest muških: Kej, Krij, Kron, Hiperion, Japet i Okean, te šest Titanki: Mnemosina, Feba, Reja, Teja, Temida i Tetija. Nakon Kronovog rođenja Geja i Uran odlučili su da više neće stvarati nove Titane. Za njima su slijedili jednooki Kiklopi i Hekatonhiri (`Storuki`), no i jedne i druge Uran je bacio u Tartar. To je razgnjevilo Geja. Kron (`lukav, najmlađi i najstrašniji od Gejine djece`) na majčin je nagovor kastrirao oca i potom postao vladar svijeta skupa s Rejom, svojom sestrom i suprugom, a drugi su Titani činili njegov božanski dvor.[25] Motiv sukoba oca i sina ponavlja se kad je protiv Krona ustao njegov sin, Zeus. Budući da je Kron izdao vlastita oca, bojao se da će neko od njegova potomstva učiniti isto, pa kad god bi Reja rodila neko dijete, Zeus bi joj ga uzeo i progutao. Reja je naposljetku prevarila Krona tako što je Zeusa sakrila, a u dječji pokrivač umotala jedan kamen, koji je zatim pružila Kronu i ovaj ga u neznanju progutao. Kad je Zeus odrastao, Zeus se s pomoću jednog napitka primorao Krona da povrati, pa je ovaj iz svoje utrobe izbacio kamen, a potom i svu ostalu Rejinu djecu koju je ranije progutao. Zatim je Zeus izazvao Krona na rat oko vlasti nad bogovima. Napokon, uz pomoć Kiklopa, koje je Zeus oslobodio iz Tartara, Zeus i njegova braća i sestre odnijeli su pobjedu, a Kron i Titani bačeni su u Tartar.[26] Atička crnofiguralna amfora s predstavom Atene koja se rađa iz Zeusove glave, koji je progutao njezinu majku, Metidu, božicu porođaja; kod porođaja pomaže Ilitija; oko 550–525. pne. (Louvre). Zeusa je mučila ista briga te, kad je njegova prva žena, Metida, trebala roditi božanstvo koje će biti `veće od njega`, Zeus ju je progutao.[27] Kako je Metida u maternici već nosila Atenu, ova se rodila iz Zeusove glave i iskočila iz nje već odrasla i u punoj ratnoj opremi.[28] Najstarija razmišljanja Grkâ o pjesništvu gledala su na teogonije kao na prototipski pjesnički žanr ― prototipski mythos ― i pripisivala mu gotovo magične moći. Orfej, arhetipski pjesnik, istodobno je bio i arhetipski pjevač teogonija, s pomoću kojih on umiruje mora i oluje u Apolonijevim Zgodama Argonauta te umekšava tvrda srca bogova podzemlja u Hadu. Kad Hermes izumi liru u Homerskoj himni Hermesu, prvo što s njim učini jest da opjeva rođenja bogova.[29] Heziodova je Teogonija ne samo najpotpuniji sačuvani prikaz bogova, nego i najpotpuniji sačuvani prikaz uloge drevnog pjesnika, sa svojom dugačkom uvodnom invokacijom Muza. Teogoniju su obrađivale i mnoge druge, danas izgubljene pjesme, uključujući i one koje su se pripisivale Orfeju, Muzeju iz Atene, Epimenidu, Abaridu Hiperborejcu i drugim legendarnim prorocima, a koje su korištene u privatnim obredima čišćenja i misterijama. Postoje naznake da su Platonu bile poznate neke varijante orfičke teogonije.[30] Međutim, od posvećenika u misterije očekivalo se da prakse i vjerovanja vezena za određeni kult drže u tajnosti. Kad je prestalo prakticiranje misterija, nestalo je i vjerovanja povezanih s njima, pa i znanja o njihovim obredima i ritualima; međutim, u izvorima se često javljaju aluzije o nekim njihovim aspektima koji su bili javno poznati. Na grčkim vazama i drugim umjetničkim delima javljaju se slike koje su tumačene, bilo ispravno bilo pogrešno, u raznovrsnim mitovima i pričama. Neki fragmenti ovih djela sačuvani su u citatima neoplatonskih filozofa i na papirusima otkrivenim u 20. stoljeću. Papirus iz Dervenija dokazuje da je jedna Orfejeva teogonijsko-kozmogonijska pjesma postojala barem još u 5. stoljeću pne.[31][30] Prve filozofske kozmogonije nastale su kao reakcija na popularne mitološke koncepcije koje su već neko vrijeme bile prisutne u grčkom svijetu. Neke od tih popularnih koncepcija naziru se u Homerovom i Heziodovom pjesništvu. Kod Homera Zemlja se smatra ravnom pločom koja pluta na rijeci Okeanu i nad kojom se nadvija hemisferično nebo sa suncem, mjesecom i zvijezdama. Sunce (Helije) prelazi preko neba u svojim kočijama, a noću plovi oko Zemlje u zlatnom plovilu. Sunce, zemlja, nebo, rijeke i vjetrovi prizivaju se u molitvama i od njih se traži da budu svjedoci. Pukotine i rascjepi u zemlji često su smatrani ulazima u Hadov podzemni svijet i stanište mrtvih.[2][32] Utjecaji drugih kultura uvijek su donosili nove teme. Grčki panteon Uredi Zeus, u obličju labuda, zavodi Ledu, spartansku kraljicu; kopija izgubljene Michelangeloove slike, 16. stoljeće. Prema mitologiji iz klasičnog razdoblja, nakon svrgavanja Titana ustanovljen je novi panteon bogova i božica. Glavna grčka božanstva bili su Olimpljani, koji nastanjuju planinu Olimp i nalaze se pod vrhovnom vlašću Zeusa. Čini se da utvrđivanje njihovog broja na dvanaest Olimpljana predstavlja relativno modernu ideju.[33] Pored olimpskih božanstava, Grci su štovali razne bogove prirode, kao što su satirski bog Pan, nimfe (božice rijeka), najade (koje su nastanjivale vodene izvore), drijade (duhove drveća), nereide (koje su nastanjivale mora), zatim riječne bogove, satire i druga bića. Osim toga, postojale su zlokobne sile podzemnog svijeta, kao što su Erinije, koje su proganjale zločince koji su na svojim rukama imali krv svojih srodnika.[2] U čast grčkog panteona pjesnici su sastavili 33 homerske himne.[34] Gregory Nagy duže homerske himne smatra uvodima (koji se mogu usporediti s Teogonijom), od kojih svaka priziva jedno božanstvo.[35] U velikoj raznolikosti mitova i legendi koji čine grčku mitologiju domaća božanstva opisuju se sa suštinski materijalnim, ali idealnim tijelima. Prema Walteru Burkertu, temeljno obilježje grčkog antropomorfizma jest da `grčki bogovi predstavljaju osobe, a ne apstrakcije, ideje ili koncepte`.[36] Bez obzira na njihovo temeljno obličje, grčka božanstva raspolažu mnogim fantastičnim sposobnostima; najznačajnije je to što na bogove ne utječu bolesti i što ih se može raniti samo pod nekim iznimno malo vjerojatnim uvjetima. Grci su besmrtnost smatrali glavnim razlikovnim obilježjem svojih nogova, a tu besmrtnost, kao i vječnu mladost, osiguravala je stalna konzumacija nektara i ambrozije, s pomoću kojih se krv bogova obnavljala u njihovim venama.[37] Svako božanstvo ima vlastitu genealogiju, vlastite interese i određeno područje djelovanja za koje je zaduženo te svoju jedinstvenu osobnost; međutim, ti opisi potječu iz mnogobrojnih drevnih lokalnih varijanti, koje se međusobno ne slažu uvijek. Kad se ti bogovi prizivaju u pjesništvu, za njih se koristi kombinacija njihovih imena i epiteta, koji povlače razliku između prizvanog božanstva i drugih pojavnih oblika i funkcija istog tog božanstva, na primjer `Apolon Muzaget` je `Apolon, [kao] vođa Muza`. Ponekad se epitet koristi kao oznaka nekog posebnog i lokaliziranog aspekta božanstva, od kojih su neki već u klasičnom razdoblju smatrani vrlo drevnim. Većina je bogova povezana s posebnim aspektima života. Primjerice, Afrodita je božica ljubavi i ljepote, Ares je bog rata, Had je vladar podzemnog svijeta, a Atena je božica mudrosti i hrabrosti.[38] Neka božanstva, na primjer Apolon i Dioniz, pokazuju složenu osobnost i mješavinu različitih funkcija, dok druga, na primjer Hestija (doslovno: `ognjište`) i Helije (`sunce`), nisu ništa drugo do personifikacije. Velelepni hramovi bili su uglavnom posvećeni ograničenom broju božanstava, koji su se nalazili u središtu velikih panhelenskih kultova. Ipak, pojedine oblasti i naselja njegovali su svoje posebne kultove posvećene manjim božanstvima. U mnogim su se gradovima i poznata božanstva štovala kroz neuobičajene lokalne obrede i za njih se vezivali čudni mitovi koji su na drugim mjestima bili nepoznati. Tijekom herojskog doba kult heroja (ili polubogova) razvio se usporedo s kultom bogova. Doba bogova i smrtnika Uredi Premošćujući razdoblje kad su bogovi živjeli sami i razdoblje kad je utjecaj bogova na život ljudi bio ograničen, pjesnici su stvorili jedno prijelazno razdoblje u kojem su se bogovi i smrtnici skupa kretali. To su drevni dani u povijesti svijeta, kad su se bogovi i smrtnici međusobno miješali slobodnije neko u kasnijim vremenima. Većinu tih priča nalazimo u Ovidijevim Metamorfozama i one se često dijele na dvije tematske cjeline: priče o ljubavi i priče o kazni.[39] Dioniz sa satirima; unutrašnjost kupa slikara Briga, Cabinet des Médailles. Priče o ljubavi često uključuju incest ili, pak, zavođenje ili silovanje smrtnice od strane boga, a iz te veze nastaje herojsko potomstvo. Te priče uglavnom ukazuju na to da odnos između boga i smrtnika predstavlja nešto što treba izbegavati; čak i dobrovoljni odnosi retko imaju sretan svršetak.[40] U nekoliko slučajeva žensko se božanstvo udaje za smrtnog muškarca, kao u Homerskoj himni Afroditi, gde ta božica spava s Anhizom i zatim mu rađa Eneju.[41] Priče o kazni opisuju stjecanjem ili otkrićem nekog važnog kulturnog artefakta, kao, na primjer, kad Prometej od bogova ukrade vatru, kad Tantal sa Zeusovog stola ukrade nektar i ambroziju i dadne ih svojim podanicima ― otkrivajući tako tajne bogova, kad Prometej ili Likaon otkriju žrtvovanje, kad Demetra poduči Triptolema zemljoradnji i misterijama ili kad Marsija izumi aulos i stane se u glazbi nadmetati s Apolonom. Ian Morris na Prometejeve podvige gledao kao na `mjesto između povijesti bogova i povijesti ljudi`.[42] Jedan papirusni fragment nepoznatog autora, koji se datira u 3. stoljeće, daje živo opisuje kako Dioniz kažnjava tračkog kralja Likurga, jer je ovaj isprva odbijao priznati novog boga, a njegove strašne kazne protežu se i na vrijeme nakon kraljeve smrti.[43] Priča o Dionizovom dolasku u Trakiju, da tamo ustanovi novi kult, predmet je i jedne Eshilove dramske trilogije.[44] U Euripidovoj tragediji Bakhe Dioniz kažnjava tebanskog kralja Penteja jer je ovaj iskazao prezir prema bogu i uhodio njehove štovateljice ― meneade.[45] Demetra i Metanira, detalj na apulijskoj crvenofiguralnoj hidriji, oko 340. pne. Altes Museum, Berlin. U jednoj drugoj priči, koja se temelji na drevnom pučkom motivu[46] i obrađuje sličnu temu, Demetra traga za svojom kćerkom, Perzefonom, uzevši na sebe obličje smrtne starice po imenu Doso; ljubazno je prima Celej, kralj Eleuzine u Atici. U znak zahvalnosti Demetra želi kraljevog sina Demofonta učiniti besmrtnim, no nije stigla završiti potrebni ritual jer je u sobu iznenada ušla dječakova majka Metanira, koja je, ugledavši sina u plamenu, vrisnula od straha; to je razgnjevilo Demetru, koja se potužila da budalasti smrtnici ne razumiju taj koncept i obred.[47] Herojsko doba Uredi Razdoblje u kojem su živjeli heroji poznato je kao herojsko doba.[48] Epsko i genealoško pjesništvo stvorilo je cikluse priča grupirane oko pojedinih heroja ili događaja te utvrdilo obiteljske odnose između heroja koji se javljaju u različitim mitovima; tako su pjesnici nastojali definirati kronološki slijed priča. Prema Kenu Dowdenu, `tu čak ima i elemenata sage: sudbinu nekih obitelji možemo pratiti kroz nekoliko generacija`.[19] Nakon uspona kulta heroja bogovi i heroji učvrstili su se u sakralnoj sferi i skupa se prizivaju u zakletvama i molitvama koje im se upućuju.[21] Za razliku od razdoblja bogova, tijekom herojskog doba nema utvrđenog konačnog popisa heroja; nova se božanstva više ne rađaju, ali novi heroji uvek se mogu regrutirati među pokojnicima. Druga važna razlika između kulta heroja i kulta bogova jest to što mrtvi heroj postaje središte identiteta jedne lokalne zajednice.[49] Veličanstveni Heraklovi podvizi smatraju se početkom herojskog doba. Tom razdoblju pripadaju i pohod Argonauta, tebanski ciklus i trojanski rat sa svojim ciklusom.[48][50] Heraklo i Heraklidi Uredi Heraklo sa svojim mladim sinom Telefom, Louvre. Neki ispitivači vjeruju da se iza komlicirane mitologije o Heraklu najvjerojatnije skriva neki čovjek koji je doista postojao, možda neki plemenski starješina koji se nalazio pod vlašću grada Arga.[51] Drugi su iznijeli tezu da je priča o Heraklu alegorijski prikaz Sunčevog godišnjeg prolaza kroz dvanaest zviježđa zodijaka.[52] Neki, pak, ukazuju na drevne mitove iz drugih kultura te smatraju da priča o Heraklu predstavlja lokalnu adaptaciju već ukorijenjenih herojskih mitova. Prema tradiciji, Heraklo je bio sin Zeusa i Alkmene, unuje Perzejeve.[53] Njegovi fantastični podvizi, koje je poduzeo sam i koji sadržavaju mnoge folklorne elemente, pružili su obilje materijala za popularne legende. Heraklo se prikazuje kao utemeljitelj žrtvenika i žrtvovanja, ali i kao netko tko i sam voli halapljivo jesti; upravo se u toj ulozi Heraklo pojavljuje u grčkoj komediji, dok je njegov tragični svršetak dao obilje materijala za tragediju ― Euripidovog Herakla Thalia Papadopoulou smatra `komadom od velikog značaja u proučavanju drugih Euripidovih drama`.[54] U umjetnosti i književnosti Heraklo je prikazivam kao čovjek iznimno velike tjelesne snage, premda tek umjerene visine; njegovo karakteristično oružje jesu luk i strijele, ali se često koristi i batinom. Slike na vazama ukazuju na jedinstvenu Heraklovu popularnost, pri čemu je samo njegova borba s lavom prikazana više stotina puta.[55] Heraklo je ušao i u etruščansku i rimsku mitologiju, a uzvik `tako mi Herakla` (latinski: mehercule) postao je među Rimljanima jednačko čest kao što je među Grcima bio uzvik `oj Heraklo` (Ἡράκλεις).[55] U Italiji je štovan kao bog-zaštitnik trgovaca, ali bilo je i onih koji su od njega molili sreću i pomoć u opasnostima.[56] Heraklo je stekao najviši društveni status kad je priznat za zvaničnog pretka dorskih kraljeva. To je vjerojatno služilo kao objašnjenje za selidbu Dorana na Peloponez. Hil, eponimni heroj jedne dorske file, postao je sin Heraklov i jedan od `Heraklida` ― brojnih potomaka Herakla i, naročito, Hila, među kojima su bili i Makarija, Lam, Manto, Bijanor, Tlepolem i Telef. Heraklidi su osvojili peloponeska kraljevstva Mikene, Sparte i Arga tvrdeći, prema legendi, da preko svog pretka, Herakla, polažu pravo na njih. Njihov uspon često se naziva `dorskom najezdom`. Liđanski i potom makedonski kraljevi, kao vladari istog ranga, također su tvrdili da pripadaju Heraklidima.[57][55] Drugi pripadnici ove najstarije generacije heroja, kao što su Perzej, Deukalion, Tezej i Belerofont, imaju mnoge odlike zajedničke s Heraklom. I oni svoje pothvate poduzimaju sami, ti su pothvati fantastični i sadržavaju mnoge bajkovite elemente, primjerice kad svladavaju čudovišta kao što su Himera i Meduza. Belorofontovi podvizi pripadaju uobičajenoj vrsti i nalikuju Heraklovim i Tezejevim. Jedna od čestih tema u ranom herojskom predanju jest i davanje heroju nekog zadatka za koji se očejuje da će ga odvesti u smrt, kao u primjerima Perzeja i Belerofonta.[58] Argonauti Uredi Jedini sačuvani helenistički spjev, Zgode Argonauta Apolonija Rođanina, pjesnika, filologa i knjižničara Aleksandrijske knjižnice, pipovijeda mit o pohodu Jazona i Argonauta u potrazi za zlatnim runom u mitskoj zemlji Kolhidi. U Zgodama Argonauta Jazona na taj put šalje kralj Pelija, kome je prorečeno da će stradati od čovjeka s jednom sandalom. Jazon u jednoj rijeci izgubi svoju sandalu, stiže na Pelijin dvor i tako započinje epska radnja. Gotovo svi pripadnici iduće generacije heroja, uz Herakla, isplovili su s Jazonom u lađi Argo i krenuli po zlatno runo. Ovoj generaciji pripadaju i Tezej, koji je otišao na Kretu ubiti Minotaura, kao i heroina Atalanta i Meleagar, koji je nekoć bio opijevan u zasebnom epskom ciklusu. Pindar, Apolonije Rođanin i Biblioteka nastoje pružiti potpun popis Argonauta.[59][60][61] Premda je Apolonije svoju pjesmu napisao u 3. stoljeću pne., priča o Argonautima je starija od Odiseje, čiji je autor već upoznat s Jazonovim podvizima (Odisejeva su lutanja možda čak djelomično temeljena na toj priči).[62][63] U antici se pohod Argonauta držao povijesnom činjenicom, događajem koji je Crno more otvorio za grčku trgovinu i kolonizaciju.[62] Priča o Argonautima bila je iznimno popularna i predstavljala je zaseban ciklus mitova, kojima su s vremenom dodavane razne lokalne legende. Naročito je mit o Medeji privukao pažnju grčkih tragičkih pjesnika.[63] Atrej i tebanski ciklus Uredi Između pohoda Argonauta i trojanskog rata živjela je jedna generacija koja je bila poznata poglavito po svojim strašnim zlodjelima. Tu pripadaju Atrej i Tijest u Argu. Iza mita o Atrejevoj dinastiji (jednoj od dvije glavne herojske dinastije ovog doba, uz Labdakovu) leži problem devolucije vlasti i načina stjecanja suvereniteta. Blizanci Atrej i Tijest sa svojim su potomcima igrali vodeću ulogu u tragediji kojaje pratila prijenos vlasti u Mikeni.[64] Tebanski ciklus bavi se događajima koji su povezani s Kadmom, utemeljiteljem Tebe, a potom i s djelima Laja i Edipa u tom gradu; tu pripada cijeli niz priča koje naposljetku dovode do uništenja grada u pohodu Sedmorice protiv Tebe i njihovih Epigona.[65] Nije poznato je li priča o pohodu sedmorice bila obrađena u najstarijem epskom pjesništvu. Što se tiče Edipa, izgleda da je, prema predanju u najstarijoj epici, on nastavio da vlada Tebom i nakon otkrića da mu je njegova supruga Jokasta istodobno i majka, te da se kasnije oženio drugom ženom koja mu je rodila djecu ― što se znatno razlikuje od predanja koje nam je poznato iz atenske tragedije, npr. iz Sofoklovog Kralja Edipa, ali i iz kasnijih mitoloških prikaza.[66] Trojanski ciklus Uredi Parisov sud, slika Enriquea Sinmoneta, 1904. Paris u desnoj ruci drži zlatnu jabuku dok istovremeno ispitivački gleda tri božice. Na Ahilejevu gnjevu, slici Giovannija Battiste Tiepola (1757, Villa Valmarana, Vicenza) Ahilej se razgnjevio jer mu je Agamemnon zaprijetio oduzeti ratnu zarobljenicu Brizeidu, te potzeže mač ubiti Agamemnona; iznenadna pojava božice Atene, koja ovdje grabi Ahileja za kosu, sprečava naumljeno ubojstvo. Grčka mitologija svoju kulminaciju doseže u trojanskom ratu, u kojem su se sukobili Grci i Trojanci u Maloj Aziji, i u događajima koji su iza njega uslijedili. U Homerovim epovima, kakva je Ilijada, glavne su priče već oblikovane i u po formi i po suštini, dok su pojedinačne teme razrađene kasnije, naročito u epskom ciklusu i grčkoj drami. Trojanski je rat pobudio i veliko zanimanje kod Rimljana, osobito zbog priče o Eneji, trojanskom junaku čiji je bijeg iz porušene Troje u konačnici rezultirao osnivanjem grada koji će jednom postati slavni Rim, kako se priča u Vergilijevoj Eneidi, čije drugo pjevanje sadržava najpoznatiji prikaz o razorenju Troje.[67][68] Napokon, o trojanskom su ratu na latinskom jeziku sačuvane i dve pseudo-kronike pod imenima Diktisa Krećanina i Daresa Frižanina.[69] Na početku trojanskog ciklusa, zbirke danas izgubljenih epskih pjesama, opsisani su događaji koji su prethodili ratu: Erida i zlatna jabuka razdora, Parisov sud, otmica Helene, žrtvovanje Ifigenije u Aulidi. Da bi vratili Helenu, Grci kreću na veliki pohod pod vrhovnim zapovjedništvom Menelajevog brata Agamemnona, kralja Arga ili Mikene, no Trojanci odbijaju predati im Helenu. Ilijada, koja opisuje desetu godinu ratovanja, govori o svađi između Agamemnona i Ahileja, najboljeg grčkog ratnika, kao i potonjim pogibijama Ahilejevog voljenog druga Patrokla i Prijamovog najstarijeg sina, Hektora. Nakon Hektorove smrti Trojancima u pomoć dolaze ponešto egzotični saveznici, Pentezileja na čelu Amazonki i Memnon, sin Eje, božice zore, i kralj Ethiopljana.[68] Oboje stradaju od Ahilejeve ruke, no tad Paris uspije ubiti Ahileja pogađajući ga strijelom u petu, koja je bila jedini dio njegova tijela koji je ljudsko oružje moglo ozlijediti. Pre no što su mogli zauzeti Troju, Grci su morali iz utvrde oteti drveni kip Palade Atene, tzv. paladij. Napokon, s pomoću Atene, izgradili su trojanskog konja. Usprkos upozoranjima Prijamove kćerke Kasandre, Trojance je Sinon, Grk koji je hinio da je prebjegao iz grčkog tabora na trojansku stranu, nagovorio da unesu konja unutar zidina Troje kao zavjetni dat božici Ateni; svećenika Laokoonta, koji pokušao uništiti konja, ubile su morske zmije. Kad je pala noć, grčka se flota vratila do trojanske obale, a grčki ratnici koji su bili skriveni u drvenom konju otvorili su kapije Troje. Uslijedilo je potpuno uništenje grada, tijekom kojeg su stradali Prijam i njegovi preostali sinovi, a žene su kao robinje odvedene u razne gradove Helade. Povratak grčkih junaka, ispunjen raznovrsnim pustolvinama, uključujući i povratak Odiseja i Eneje te ubojstvo Agamemnonovo, opisan je u dva epa, Povratku i Odiseji.[67] Trojanski je ciklus obuhvaćao i doživljaje djece trojanske generacije, primjerice Oresta i Telemaha.[68] Trojanski je rat obrađivao čitav niz različitih tema i postao je jedan od glavnih izvora inspiracije za grčke umjetnike, kao što su, na primjer, metope na Partenonu, na kojima je prikazano razorenje Troje; ova umjetnička sklonost temama koje potječu iz trojanskog ciklusa ukazuje na važnost trojanskog mita u grčkoj civilizaciji.[67] Iz tog su ciklusa svoju inspiraciju crpili i kasniji europski pisci. Na primjer, srednjovjekovni europski pisci koji su pisali o trojanskom ratu, a koji nisu poznavali homerove pjesme iz prve ruke, pronašli su u legendi o Troji bogati izvor materijala za herojske i romantične priče i pogodan okvir u koji su mogli smjestiti vlastite dvorske i viteške ideale. Autori iz 12. stoljeća, kao Benoît de Sainte-Maure (Roman de Troie = Roman o Troji, 1154–1160) i Joseph iz Exetera (De bello Troiano = O trojanskom ratu, 1183), opisuju taj rat i istovremeno unose živost u suhoparnu standardnu varijantu tog mita koju su pronašli kod Diktisa Krećanina i Daresa Frižanina.[70] Na taj način slijede Horacijev savjet i Vergilijev primjer: oni, naime, prerađuju pjesmu o Troji umjesto da pišu o nečemu posve novom.[71] Antička tumačenja mita Uredi Rafaelov Platon na slici Atenskoj školi (nacrtan vjerojatno prema liku Leonarda da Vinija); Platon je iz svoje utopijske Države izbacio proučavanje Homera, tragedija i s njima povezanih mitoloških predanja. Mit se nalazio u središtu života starih Grka.[72] Grci su mitologiju smatrali dijelom svoje povijesti i s pomoću mita nastojali su objasniti prirodne pojave, kulturne varijetete te tradicionalna prijateljstva i neprijateljstva. Uspostaviti podrijetlo od nekog mitskog heroja ili božanstva predstavljalo je za čovjeka izvor ponosa. Gotovo da nije bilo onih koji su sumnjali u istinitost trojanskog rata u Ilijadi i Odiseji. Prema Victoru Davisu Hansonu, stručnjaku za vojnu povijest i nekadašnjem profesoru klasičnih studija, i Johnu Heathu, profesoru klasične filologije na Sveučilištu Santa Clara, dubinsko poznavanje homerskih spjevova smatrano je kod Grka temeljem njihove akulturacije. Homer je bio `odgajatelj Grčke` (Ἑλλάδος παίδευσις), a njegovo pjesništvo ― `Knjiga`.[73] Filozofija i mit Uredi Nakon uspona filozofije, historiografije, proze i racionalizma u drugoj polovini 5. stoljeća pne. sudbina mita postala je neizvjesna, a mitološke genealogije ustupile su mjesto konceptu povijesti koja je nastojala isključiti natprirodne elemente i kakva se, primjerice, nalazi u Tukididovoj Povijesti peloponeskog rata.[74] Dok su pjesnici i dramatičari prerađivali mitove, grčki su ih historiografi i filozofi počeli kritizirati.[7] Neki su filozofi, na primjer Ksenofan iz Kolofona, već u 6. stoljeću počeli priče pjesnikâ označivati bogohulnim lažima; Ksenofan je govorio da su Homer i Heziod `pripisali bogovima sve što je kod ljudi sramotno i pokudno: krađu, preljubu i obostranu prevaru`.[75] Parmenid (oko 500. pne.), najistaknutiji predstavnik elejske škole, svojom je temeljnom idejom o jedinstvu i nepromjenjivosti bitka posredno doveo u sumnju mitske kozmogonije, a Heraklit iz Efeza (oko 535–475. pne.), premda nije odbacio bogove i heroje, smatrao je da Homer i Heziod o njima pogrešno govore, pa su iza njega ostali i takvi fragmenti kao što su ovi: `Homer je zaslužio batine` i `[ljudi] vjeruju da [Heziod] najviše zna, a on sam nije razlikovao dan i noć, a to je jedno`.[76] Alegorijska tumačenja mita mogu se naći kod Teagena iz Regija (oko 525. pne.), koji je u borbi bogova u Ilijadi vidio sukob suprotnih prirodnih elemenata, na primjer vatre (Apolon, Helije, Hefest) i vode (Posejdon, Skamandar, a u likovima bogova pojedine fizičke ili moralne principe: Artemida je Mjesec, Hera je zrak, Atena je mudrost itd.; na tragu alegorijskog tumačenja mita nalaze se i Empedokle iz Akraganta (483–424. pne.) i Anaksagora iz Klazomene (oko 500–428. pne.).[77] Utemeljiteljem historijske i usporedne metode u tumačenju mita može se smatrati Herodot,[77] koji na samom početku svoje Povijesti priče o Iji, Europi, Medeji i Heleni tumači racionalistički smatrajući ih odjecima sjećanja na otmice žena koje su u davnini doista izvršili Feničani, Grci i Trojanci,[78] a pripovijedajući običaje raznih naroda uočava sličnosti s vjerovanjima Grka, pa je, primjerice, Zeus isto što i Amon, a Atena isto što i Neit.[79] Tukidid je mit u potpunosti isključio iz svoje Povijesti peloponeskog rata, dok je, istodobno, u filozofiji kritika tradicionalnih mitova svoj najsnažniji izraz našla u Platonovim dijalozima Država i Zakoni. Platon je stvorio vlastite mitove (kao što su mit o Eru i o Atlantidi u Državi), tradicionalne priče o lukavstvima, otmicama i preljubama koje izvršavaju bogovi krizirirao je kao nemoralne i prigovarao središnjoj ulozi koju su zauzeli u književnosti.[7] Platonova je kritika predstavljala prvi sistemski napad na homersko predanje[73] i mitove je nazivala `bapskim pričama` (γραῶν ὕθλος).[80] Ipak, čak ni Platon nije uspio osloboditi sebe i društvo utjecaja mita; način na koji on u svojim dijalozima oblikuje lik Sokrata temelji se na homerskim i tragičkim obrascima, koje Platon koristi da bi hvalio pravdoljubiv život svog učitelja: Kastriranje Urana, Giorgio Vasari, 16. stoljeće. Pad Titana, Cornelis van Haarlem, oko 1588. Ali možda bi ko rekao: `E zar se ti ne stidiš, Sokrate, što si se predao takvom zanimanju s koga si sada u opasnosti da ćeš glavu izgubiti?` Ja bih takvom čoveku pravom rečju odgovorio: Ne govoriš mudro, čoveče, ako misliš da jedan čovek, ako nešto i malo ima koristi od njega, mora da računa sa opasnostima života ili smrti, a da u svome radu i delanju ne mora da gleda samo na to da li radi pravo ili nepravo, i da li vrši posao dobra ili zla čoveka. Jer, bar po tvome sudu, bili bi budale svi oni od polubogova što su pod Trojom poginuli, i svi ostali i sin Tetidin, koji je toliko prezreo opasnost samo da ne bi ostao pod kakvom sramotom. Kad je goreo od želje da ubije Hektora, mati njegova, boginja, ovako mu je nekako, čini mi se, kazala: `Sine, ako osvetiš smrt drugara svoga Patrokla i ubiješ Hektora, sam ćeš poginuti, jer`, kaže ona, `posle Hektora odmah i tebe sudbina čeka`.[81] Mada je on to čuo, ipak je malo pazio na smrt i opasnost. Mnogo više uplašio se od toga da živi kao kukavica i da ne osveti svoje prijatelje, pa je rekao: `Neka poginem odmah kad kaznim krivca, samo da ne boravim kao sramota i da ne sedim kod lađa, zaludno breme zemaljsko!`[82] Hanson i Heath procjenjuju da Platonovo odbacivanje homerske tradicije nije bilo dobro primljeno među širom grčkom publikom.[73] Stari su mitovi i dalje živjeli u lokalnim kultovima, nastavili su utjecati na poeziju i bili glavna tema u kiparstvu i slikarstvu.[74] Aristotel je, sa svoje strane, kritizirao presokratski polumitski filozofski pristup i naglasio da `Heziod i teološki pisci zanimali su se samo onim što se njima činilo vjerojatnim i nisu imali u vidu nas [...] No ne treba uzimati za ozbiljno pisce koji obiluju mitskim pričama; a što se tiče onih koji nastoje dokazati svoje tvrdnje, moramo ih preispitati`.[74] Ipak, on je smatrao da mit u svom osnovu sadržava prave istine,[77] te u svojoj Metafizici kaže: A predanje, primljeno iz drevne prošlosti i kao mit ostavljeno budućnosti uči nas da su prve supstance bogovi i da ono što je božansko obuhvata čitavu prirodu. Sve ostalo u vezi sa ovim predanjem bilo je dodato kasnije u vidu mita, da bi ubedilo mase i da bi poslužilo zakonima i opštoj koristi: tako se bogovima daje ljudski lik ili se oni prikazuju kao da liče na neke životinje i ovome se dodaju svakovrsne pojedinosti ove prirode. Ako se od ovih tumačenja odvoji ono što predstavlja njihovu početnu osnovu i ako se ona razmotre zasebno, to jest da su sve supstance bogovi, onda će se pomisliti da je to zaista božanska tvrdanja. S druge strane, mogućno je, kao što izgleda, da su se razne umetnosti i filozofija razvijale u više mahova u najvećoj mogućnoj meri i svaki put se gubile, a ova mišljenja su, u stvari, ostaci drevne mudrosti koji su se sačuvali do našeg doba. S ovakvim ograničenjem mi prihvatamo predanja naših otaca i naših najstarijih prethodnika.[83] Zanimljiv je način na koji mitu pristupa Euripid, atenski tragički pjesnik iz 5. stoljeća pne. On se često poigrava starim predanjima, ismijava im se i kroz svoje likove u njih unosi dozu sumnje. Ipak, sve njegove tragedije, bez iznimke, za temu imaju neku priču iz grčke mitologije, a mnoge su napisane kao reakcija na način na koji je neki drugi pjesnik obradio isti ili sličan mit. Euripid uglavnom osporava tradicionalne mitove o bogovima i svoju kritiku započinje primjedbom nalik onoj koju je ranije izrazio Ksenokrat: bogovi, kako ih se tradicionalno prikazuje, previše su i bez mjere antropomorfizirani.[75] Helenističko-rimski racionalizam Uredi Ciceron je na sebe gledao kao na branitelja zakonitog poretka, usprokos svojoj osobnoj skepsi prema mitu i tendenciji da božansku prirodu tumači s više filozofskog gledišta. Tijekom helenističkog razdoblja mitologija je ušla o korpus prestižnih znanja karakterističnih za kulturnu elitu. Istovremeno, skepsa koja se počela razvijati u klasičnom razdoblju postala je još izraženija.[84] Epikur sa Sama (341–270. pne.) smatrao je pučku vjeru u bogove izrazom straha od nepoznatog i, u konačnici, straha od smrti:[85] Pre svega, treba da boga smatraš neprolaznim i blaženim bićem, u saglasnosti s predstavom o bogu koja ima opštu važnost, i ne pripusuj mu ništa što se ne slaže sa besmrtnošću i što ne odgovara blaženstvu. Veruj o njemu sve ono što u vezi s besmrtnošću može podržavati njegovo blaženstvo. Jer bogovi postoje; to saznanje je očigledno. Ali oni nisu onakvi kao što ih zamišlja gomila ljudi, jer takvi bogovi uopšte ne mogu da postoje. Nije bezbožan onaj koji odbacuje bogove, već onaj koji im pripisuje mišljenja gomile o njima. Jer, ono što većina kaže za bogove ― ne oslanja se na pouzdane predstave o njima, nego na lažne pretpostavke. Odatle potiče verovanje da bogovi nanose zlim ljudima veću štetu, jer ljudi su uvek skloni svojim sopstvenim vrlinama, te zato onima koji su im jednaki žele dobro, a kao strano odbacuju sve što nije kao što su oni.[86] Nakon Epikura u antici više nije bilo filozofa koji su se ozbiljnije bavili odnosom mita prema religijskoj i znanstvenoj misli, ali zanimanje za mit nije ugaslo, pa se u daljem historijatu proučavanja mita izdvajaju dvije struje: jedna koja produžuje starija tumačenja i jedna koja se usredotočuje na prikupljanje i sistematizaciju mitske građe (mitografija).[85] Racionalističkom metodom poslužio se Palefat, koji je krajem 4. stoljeća pne. u spisu Nevjerojatne povijesti tumačio mitske priče smatrajući da su one temeljene na stvarnim povijesnim zbivanjima, koji su potom preuveličani i zaodenuti u ruho fantasitike: imena heroja nisu ništa drugo do nazivi pojedinih mjesta ili imena drevnih kraljeva; mit o Niobi, primjerice, koja se pretvorila u kamen od boli za svojom pobijenom djecom, navodno je bio inspiriran jednim običnim nadgrobnim kipom.[87] Isti racionalistički metod slijedi i Euhemer (3–2. stoljeće pne.), koji je u djelu Sveti zapis razradio ideju da su neki smrtnici zahvaljujući svojim vrlinama i dobrim djelima uzdignuti na rang božanstva, pa su tako i Uran, Kron i Zeus nekada bili veliki kraljevi koje je zahvalni narod proglasio bogovima.[87] Tako je Euhemer razvio tradiciju potrage za nekom stvarnim povijenim osnovom mitskih bića i događaja.[88] Njegovo izvorno djelo nije sačuvano, ali dosta obavijesti o njemu nalazi se kod Diodora Sicilijskog i Laktancija.[89] Isti `plitki racionalizam` naći će svojih sljedbenika i u moderno doba, primjerice u popularnoj knjizi Grčki mitovi Roberta Gravesa.[87] Druga, mitografska struja dosegla je u helenizmu svoje vrhunce kad se počeo koristiti bogati materijal Aleksandrijske biblioteke, pri čemu učeni gramatičari nisu samo kompilirali zbornike mitskih priča iz drevnih spjevova i tragedija, nego su se naročito zanimali za slabo poznate lokalne varijante mitova, što je rezultiralo monografskim zbirkama mitova karakterističnih za pojedine gradove i oblasti.[90] Gotovo su sva ta dela izgubljena, ali se o njihovoj sadržini možde nešto zaključiti na temelju sličnih anonimnih spisa iz rimskog razdoblja, kao i iz onoga što o takvim zbornicima piše rimski filozof Seneka: Didim je napisao 4.000 knjiga; ja bih stvarno žalio onoga koji bi toliko suvišnih knjiga pročitao. U tim knjigama se istražuje gde je bila Homerova domovina, u njima se raspravlja o pravoj Enejinoj majci [...] i o mnogo čemu što bi čovek trebalo da zaboravi i kad bi znao [...] Gramatičar Apion [...] tvrdio je da je Homer, tek pošto je završio oba speva, Ilijadu i Odiseju, svome delu dodao i početak u kome je ukratko obradio trojanski rat. Kao dokaz za to tvrđenje navodio je da je pesnik namerno počeo svoj prvi stih sa dva slova koja obeležavaju broj njegovih knjiga.[91] Racionalistička hermeneutika stekla je veliku popularnost i u starom Rimu, zahvaljujući fizikalnim teorijama stoičkih i epikurejskih filozofa. Stoičari su bogove i heroje objašnjavali prirodnim pojavama, dok su ih sljedbenici euhemerizma racionalizirali kao povijesne osobe. Istovremeno, stoičari i neoplatoničari promovirali su etički značaj mitske tradicije, često se koristeći grčkim etimologijama.[92] Šireći Epikurovu filozofiju Lukrecije je nastojao ljude osloboditi praznovjerja i straha od smrti.[93] I Tit Livije pokazuje skepsu spram mitološkog predanja i tvrdi da nema namjeru prosuđivati takve legende (fabulae).[94] Rimljani su su posjedovali snažan i apologetski smisao za religijsku tradiciju, pa im je predstavljalo izazov braniti tu tradiciji i istodobno priznati da je ona često plodno tle za razvoj praznovjerja. Polihistor Marko Terencije Varon, koji je religiju smatrao ljudskom ustanovom od velike važnosti za očuvanje dobroga u društvu, proučavao je podrijetlo i početke vjerskih kultova. U svojim Vjerskim starinama (Antiquitates rerum divinarum) ― koje nisu sačuvane, ali se njihov opći koncept daje u Augustinovoj Državi Božjoj ― Varon kaže da se praznovjeran čovjek plaši bogova, a onaj istinski religiozan štuje ih kao roditelje; on razlikuje tri vrste bogova: bogovi prirode su perzonifikacije prirodnih pojava, pjesničke bogove izmislili su beskrupulozni pjesnici da bi uzbudili strasti, a državne bogove izmislio je zakonodavac kako bi umirio i prosvjetio puk.[93] Rimski akademičar Gaj Aurelije Kota ismijavao je i doslovno prihvaćanje mita i njegova alegorijska tumačenja, smatrajući da mitovima nema mjesta u filozofiji.[95] I Ciceron općenito pokazuje prezir prema tradicionalnom mitu, ali, kao i Varon, snažno podupire državnu religiju i njezine ustanove. Teško je reći koliko je duboko ovaj racionalizam zahvatao niže društvene slojeve.[94] Ciceron tvrdi da nitko, pa ni dječaci i starice, nisu tako glupi da bi mogli povjerovati u užase Hada ili u postojanje Scile, Kentaura i drugih takvih bića,[96] no, s druge strane, na drugom mjestu žali se na praznovjerje i lakovjernost puka.[97] Ciceronova su viđenja o religiji najpotpunije izložena u njegovu djelu O prirodi bogova.[98] Sinkretizam Uredi Apolon (rimska kopija grčkog izvornika iz 4. stoljeća pne.), Louvre. U starom Rimu mitologija se razvila kroz sinkretizam brojnih grčkih i drugih tuđinskih božanstava. Do toga je došlo jer je domaća rimska mitologija bila dosta siromašna, a snažnim djelovanjem grčke mitološke tradicije najvažniji su rimski bogovi poprimili obilježja svojih grčkih ekvivalenata, kao u primjeru Zeusa i Jupitera.[94] Pored preplitanja ove dvije mitološke tradicije, veza Rimljana s istočnjačkim religijama proizvela je dodatne sinkretističke procese.[99] Kult Sunca bio je, primjerice, uveden u Rim nakon Aurelijanovih uspješnih pohoda u Siriji. Orijentalni bogovi Mitra i Baal spojeni su s Apolonom i Helijem u jedno Nepobjedivo Sunce (Sol Invictus), koje je predstavljalo kombinaciju različitih funkcija i obrednih i rituala.[100] U religiji je Apolon možda i sve više poistovjećivan s Helijem ili čak Dionizom, no taj se razvoj rijetko uočava u tekstovima koji pripovijedaju mitove o njemu. Tradicionalna književna mitologija sve se više udaljavala od religijskih obreda koji su prakticirani u svakodnevnom životu. Štovanje Sunca kao osobitog zaštitnika cara i carstva ostalo je glavnom carskom religijom sve dok ga nije istisnulo kršćanstvo. Orfičke himne sačuvane u jednom zborniku iz 2. stoljeća nove ere i Makrobijeve Saturnalije iz 5. stoljeća također su prožete racionalističkim teorijama i sinkretističkim tendencijama. Orfičke himne pripisivane su drevnom grčkom heroju Orfeju, no zapravo su ih sastavljalo više različitih pjesnika i sadržavaju dosta korisnih tragova o prapovijesnoj europskoj mitologiji. Makrobije, pak, svoje Saturnalije piše kako bi predstavio helensku kulturu kakvu ju je upoznao čitajući antičke autore, iako je njegov prikaz bogova velikim dijelom obojen egipatskom i sjevernoafričkom mitologijom i teologijom (čiji se utjecaji nalaze već kod Vergilija). U Saturnalijama ponovo se nalaze mitografske opaske karakteristične za sljedbenike euhemerizma, stoicizma i neoplatonizma.[92] Mitološka je građa neprestano prikupljana i komentirana u brojnim priručnicima, katalozima i sholijama počev od 3. stoljeća pne. (Kalimah, Filostefan, Aristofan Bizantinac), tijekom pozne antike (Hezihije) do duboko u srednji vijek (Eustatije, Fotije, Suda), no u toj antikvarskoj djetanosti nije postojao znanstveno utemeljeni metod za proučavanje mita.[101] S pobjedom kršćanstva crkveni oci i drugi apologeti nove vjere poistovjetili su mit s poganskom religijom te onda ismijavali njezin svijet bogova i heroja, a podudarnosti koje su uviđali između starih mitova i biblijskih priča držali su dokazom naslućivanja Kristovog dolaska ili su, pak, nastojali dokazati (npr. Bazilej Amasijski i Augustin) da poganstvo nije ništa drugo do kršćanstvo koje je iskvario vrag.[102] U stoljećima koja su uslijedila u ova se tvrđenja nije sumnjalo, a grčki je mit pjesnicima i umjetnicima ponajviše služio kao ornament ili se, pak, tumačio na tradicionalni euhemeristički ili alegorijski način, pa je takav slučaj i s Boccacciovim djelom Rodoslovi poganskih bogova (De genealogiis deorum gentilium), koje je stoljećima služilo kao neka vrsta mitološke enciklopedije.[103] Moderna tumačenja mita Uredi Osamnaesto stoljeće Uredi Početak modernog razumijevanja grčke mitologije neki istraživači smatraju dvostrukom reakcijom koja se krajem 18. stoljeća razvila protiv `tradicionalnog kršćanskog neprijateljstva`, u kojem je bilo zadržano kršćansko tumačenje mita kao `laži` ili bajke.[104] U Njemačkoj se do oko 1795. razvilo živo zanimanje za Homera i grčku mitologiju. U Göttingenu je Johann Matthias Gesner počeo oživljavali grecistički studij, a njegov nasljednik, Christian Gottlob Heyne, radio je s Johannom Joachimom Winckelmannom i postavio temelje za proučavanje mitologije i u Njemačkoj i drugdje.[105] U 18. stoljeću proučavanje mita oslobađa se kršćanskih dogmi i pomiče u oblast znanosti, pri čemu se uočavaju dva različita pristupa: prosvetiteljski (koji teži demitologizaciji) i romantičarski (koji teži remitologizaciji kulture).[103] Već početkom 18. stoljeća Joseph-François Lafitau i Bernard Le Bovier de Fontenelle upozorili su na sličnost grčkih mitova s vjerovanjima zaostalih zajednica, a potom je Giambattista Vico, koji se drži prvim velikim filozofom mita i utemeljiteljem svih suvremenih pravaca u proučavanju mitologije, u svom djelu Nova znanost (Scienza nuova, 1725) istaknuo da se mit rađa iz naslućivanja božanstva i umjetničke fantazije te mitotvorstvo usporedio s `djetinjstvom` čovječanstva, proglašavajući mit trajnom odlikom ljudske kulture.[106] Pjesnici i filozofi epohe romantizma oduševljavaju se narodnim običajima i umotvorinama te svoje zanimanje usredotočuju na praizvore ljudske kulture, uključujući i grčke i istočnjačke mitove; tako je Schelling, `najveći apologeta mita`, kao i Herder, smatrao da mitologija nastaje iz poetske imaginacije, ali i da je suprotstavljenost mita i logosa samo prividna.[107] Pored onih koji se nekritički oduševljavaju mitom, u razdoblju romantizma pojavljuju se i oni koji sasvim trezveno pristupaju mitologiji ― Hegel u filozofiji, Christoph Martin Wieland u poeziji i Karl Otfried Müller u filologiji ― i koji su pripremili teren istraživačima koji će od polovine 19. stoljeća pristupiti proučavanju mita s pomoću metoda pozitivne znanosti, na temelju historiografskih, filoloških, etnoloških i arheoloških podataka.[108] Devetnaesto i dvadeseto stoljeće Uredi Max Müller smatra se jednim od utemeljitelja komparativne mitologije; u knjizi Komparativna mitologija (1867) Müller je analizirao `uznemirujuću` sličnost između mitologije `divljih rasa` i mitologije drevnih Europljana. Razvoj usporedne filologije u 19. stoljeću, skupa s etnološkim istraživanjima u 20. stoljeću, zasnovao je znanost o mitu. Od vremena romantizma proučavanje mita uvijek se zemeljilo na usporednoj metodi. Wilhelm Mannhardt, James Frazer i Stith Thompson primijenili su usporedni pristup da bi prikupili i klasificirali teme s područja folklora i mitologije.[109] U 19. i 20. stoljeću uočava se pet glavnih pravaca u proučavanju mita, ovisno o tome objašnjava li se mitologija pojavama iz prirode (škola mitologije prirode), povijesti (historijsko-filološka škola), kulture (entološko-antropološka škola), društva (sociološka škola) ili ljudskog duha (psihološko-filozofska škola).[108] Škola mitologije prirode svodi mit na odraz nebeskih pojava, a zaključci joj se uglavnom temelje na usporednom proučavanju indoeuropskih jezika i imena bogova, za koje se vjerovalo da precizno označuju pravu bit mita; premda su se gotovo sve etimologije ove škole pokazale pogrešnim, njezin usporedni pristup proučavanju indoeuropskih religija i mitologija pokazao se dugovječnim.[110] Za izučavanje grčke mitologije mnogo su važniji rezultati historijsko-filološke škole, koja nastoji utvrditi podrijetlo, širenje i razvoj mitoloških motiva; temelje ove škole postavio je još Karl Otfried Müller, koji je dokazivao da je grčke mitove stvorio sam grčki narod kako bi osmislio i ovjekovječio svoju povijest, te da je mit, kao historijska tvorevina, podložan promjenama, pa čak i tendencioznim dopunama i izmjenama.[111] Da je homerski svijet bogova i heroja `daleko od vremena kad se mit stvarao` vjerovao je Walter F. Otto, koji je trvdio da od književnog predanja treba razdvojiti pravu mitsku riječ, onu sirovu mitsku građu koja je, prema njegovom mišljenju, istovrsna kao i mitologija zaostalih zajednica.[111] Etnološko-antropološka škola, čije su temelje u 18. stoljeću postavili Lafitau i Brosses, vrlo je heterogena, a započinje s E. B. Tylorom, koji mitove smatra fantazmima što se rađaju u snovima, bolestima i vizijama, i s J. G. Frazerom, koji je u svom monumentalnom djelu Zlatna grana prikupio etnološku građu iz čitavog svijeta te dokazivao da je ljudski duh istorodan, da je magija starija od religije te da je mit tijesno povezan s ritualom.[112] Godine 1871. Tylor je objavio svoju knjigu Primitive Culture (sh. Primitivna kultura), u kojoj je primjenio komparativni metod i nastojao objasniti podrijetlo i evoluciju religije.[113][114] Tylorov postupak prikupljanja obavijesti o materijalnoj kulturni, obredima i mitovima daleko razdvojenih kultura utjecao je i na Carla Junga i na Josepha Campbella. Max Müller primijenio je isti metod i u mitu otkrio izobličene ostatke arijskog obožavanja prirode. Bronisław Malinowski istaknuo je načine na koje mit ispunjava zajedničke društvene funkcije. Claude Lévi-Strauss i drugi strukturalisti usporedili su formalne odnose i obrasce u mitovima širom svijeta.[109] Do zaokreta u okviru ove škole dolazi 1926. godine, kad je njemački etnolog Wilhelm Schmidt objavio prvi tom djela Podrijetlo ideje božanstva, a engleski antropolog Bronislaw Malinowski izdao svoju studiju Mit u primitivnoj psihologiji. Prema Schmidtu, na početku religije u svim ljudskim zajednicama stoji ideja o jednom bogu, koja se potom, pod utjecajem animizma i magije, izopačila, a religijska shvaćanja ovise o tome koji je tip kulture u određenom vremenskom trenutku u danoj zajednici dominantan ― lovački, zamljoradnički ili stočarski, pri čemu se mitologija razvila tek u okvirima patrijarhalnih stočarskih kultura.[115] Malinowski napušta opći povijesni razvoj i promatra mit u okviru konkretnih društava i kultura; prema njemu, mit je `sastavni i aktivni dio primitive kulture`, koji `nastaje kad obred, ceremonija ili društveno, odnosno moralno pravilo zahtjevaju opravdanje, potvrdu`; tako mit predstavlja opis iskonske, obimnije i značajnije stvarnosti koja određuje život, on je motiv za ritualne akcije, koji ništa ne objašnjava, ali sve opravdava.[116] Na tragu njegovih ideja nalaze se Sergej Tokarev, Mircea Eliade i Claude Lévi-Strauss.[117] Bronislaw Malinowski Sociološka škola nastaje u drugoj polovini 19. stoljeća, kad je švicarski pravnik Johann Jakob Bachofen iskoristio mit za rekonstrukciju razvoja obitelji i društvene strukture te, na temelju mita o Orestu, u djelu Materinsko pravo definirao matrijarhat kao sociološki pojam i razvio ideju o matrijarhalnim božanstvima koja su prethodila patrijarhalnim. Stvarni sociološki pristup mitu stvorio je početkom 20. stoljeća Emil Durkheim, koji tvrdi da je mit odraz čovjekovog društvenog, a ne individualnog iskustva, da je on dio kolektivne svijesti i obilježje primitivnog mentaliteta, te da između logičkog i mitskog mišljenja postoji nepremostiva razlika.[118] Georges Dumézil politeizam indoeuropskih naroda promatara kao zatvoreni, statični sustav, koji odražava raslojenost društva i u okviru kojega postoje hijerarhijski uređene funkcije bogova ― vladarska, ratnička i zemljoradnička.[119] Najutjecajnija, najaktualnija i istodobno najheterogenija i znanstveno najutemeljenija jest psihološko-filozofska škola, koja mitotorstvo objašnjava prirodom ljudskog duha.[119] Sigmund Freud uveo je transhistorijski i biološki koncept čovjeka i definiciju mita kao izraza potisnutih ideja. Tumačenje snova temelj je frojdističke interpretacije mita, a Freudov koncept mita priznaje važnost kontekstualnih odnosa za tumačenje svakog pojedinog elementa u jednom snu. Ta će teza, po Freudovom mišljenju, predstavljati važnu točku zbližavanja strukturalističkog i psihoanalitičkog pristupa mitu.[120] Carl Jung dodatno je proširio ovaj tranhistorijski, psihološki pristup svojom teorijom o `kolektivnom nesvesnom` i arhetipima (nasljeđenim `arhajskim` obrascima), često skrivenim u mitu, koji iz njega izniču.[1] Prema Jungu, `strukturalni elementi za formiranje mita moraju biti prisutni u nesvesnom ijelu psihe`.[121] Uspoređujući Jungovi metodologiju s teorijom Josepha Campbella Robert A. Segal zaključuje da `za tumačenje mita Campbell jednostavno u njemu identificira arhetipe. Tumačenje Odiseje, primjerice, pokazalo bi kako se Odisejev život uklapa u herojski obrazac. Nasuprot tome, za Jung identificiranje arhetipa predstavlja samo prvi korak u tumačenju mita`.[122] Karl Kerényi, jedan od utemeljitelja modernih studija grčke mitologije, odustao je od svojih starijih teza o mitu, kako bi na grčki mit primijenio Jungove teorije o arhetipima.[123] Traganje za porijeklom Uredi Oplakivanje Ikara, Herbert James Draper, 1898. Botticellijevo Rođenje Venere (oko 1485–1486, ulje naplatnu, Uffizi, Firenca) — oživljena Venus Pudica za nov pogled na pogansku antiku ― često se smatra sažetim vizualnim prikazom duha renesanse.[2] Max Müller nastojao je u mitu otkriti tragove `izvornih` praindoeuropskih (odnosno, u njegovo doba, `arijskih`) vjerovanja. Godine 1891. zapisao je da `najvažnije otkriće u 19. stoljeću u vezi s drevnom historijom čovječanstva [...] jest ova prosta jednadžba: sanskritski Dyaus-pitar = grčki Zeus = rimski Jupiter = staronordijski Tyr`.[124] Nakon Müllera pitanje o mjestu grčke mitologije u indoeuropeistici potaklo je mnogobrojne radove. Na primjer, filolog Georges Dumézil uspoređuje grčkog Urana sa sankritskim Varunom, premda nema naznaka da je on vjerovao u njihovu izvornu povezanost.[125] U drugim slučajevima podudarnosti u tipu i funkciji ukazuju na zajedničko nasljeđe, ali nepostojanje lingvističkog materijala otežava povlačenje pouzdane veze, kao u slučaju grčkih Mojra i Norna u nordijskoj mitologiji.[126] Arheologija i mitografija, s druge strane, otkrile su da su Grci inspiraciju pronašli i u nekim civilizacijama Male Azije i Bliskog istoka. Čini se, primjerice, da je Adonis ― više u kultu no u mitu ― grčki pandan bliskoistočnog `umirućeg božanstva`. Kibela ima svoje korijene u anadolijskoj kulturi, dok znatan dio Afroditine ikonografije možda potječe od semitskih božica. Ima i mogućih paralela između najstarijih generacija božanskih bića (Kaosa i njegove djece) i Tiamata iz babilonskog teksta Enuma Eliš koji govori o postanku svijeta.[127][128] Prema Meyeru Reinholdu, `bliskoistočni teogonijski koncepti, u kojima se božanstva smjenjuju putem nasilja i sukoba među generacijama, našli su svoj put [...] u grčku mitologiju`.[129] Neki znanstvenici iznose teze i o tome da grčka mitologija, osim indoeuropskim i bliskoistočnim, duguje nešto i prethelenskim društvima na Kreti, u Mikeni, Pilu, Tebi i Beociji.[130] Povjesničare religije fascinirao je veći broj očito drevnih mitskih konstrukcija povezanih s Kretom, među kojima su, primjerice, božanstvo u obličju bika, Zeus i Europa, Pasifaja koja se predaje biku i rađa Minotaura itd. Martin P. Nilsson zaključio je da su svi veliki klasični grčki mitovi bili povezani sa središtima mikenske kulture i da su ukorijenjeni u prapovijesnim vremenima.[131] Ipak, kako primjećuje Burkert, kretska ikonografija iz razdoblja palača nije dala gotovo nikakvih dokaza za ove teorije.[132]