One su Rariti, Epldžek, Pinki Paj, Tvajlajt Sparkl, Flateršaj i Reinbou Daš, najslađi poniji na celom svetu! Vredni su, živahni i veseli, a njihove dane u magičnom Ponivilu krasi neraskidivo prijateljstvo. Ti živopisni konjići uče nas upravo tome: pravi prijatelj ulepšaće i najtmurniji dan i olakšaće svaku nevolju. Nažalost, i u svetu ponija postoji zloća, Sanset Šimer, koja ne propušta priliku da im pokvari igru. Moj mali poni novi je serijal poučnih priča o prijateljstvu i poštenju, ilustrovanih prelepim crtežima omiljenih dečjih junaka. Eplblum je toliko želela da dobije najlepši beleg! Da bi to ostvarila, ukrala je od veštice Zekore začarani cvet koji ispunjava želje. Ubrzo se pojavio jedan, zatim dva, i na kraju desetak belega na njenoj koži… Sreća se pretvorila u strah! Eplblum je pozvala Epldžek i Tvajlajt da joj pomognu da se izleči od te misteriozne bolesti!

MOJ MALI PONI VELIKO POR.SLAVLJE

One su Rariti, Epldžek, Pinki Paj, Tvajlajt Sparkl, Flateršaj i Reinbou Daš, najslađi poniji na celom svetu! Vredni su, živahni i veseli, a njihove dane u magičnom Ponivilu krasi neraskidivo prijateljstvo. Ti živopisni konjići uče nas upravo tome: pravi prijatelj ulepšaće i najtmurniji dan i olakšaće svaku nevolju. Nažalost, i u svetu ponija postoji zloća, Sanset Šimer, koja ne propušta priliku da im pokvari igru. Moj mali poni novi je serijal poučnih priča o prijateljstvu i poštenju, ilustrovanih prelepim crtežima omiljenih dečjih junaka. Svi konjići u Ponivilu su ponosni na svoj najlepši beleg. Svi sem Eplblum, koja je očajna jer ga i dalje nema. Zato je odlučila da ga na silu i po svaku cenu natera da se pojavi. Ali uzalud…

One su Rariti, Epldžek, Pinki Paj, Tvajlajt Sparkl, Flateršaj i Reinbou Daš, najslađi poniji na celom svetu! Vredni su, živahni i veseli, a njihove dane u magičnom Ponivilu krasi neraskidivo prijateljstvo. Ti živopisni konjići uče nas upravo tome: pravi prijatelj ulepšaće i najtmurniji dan i olakšaće svaku nevolju. Nažalost, i u svetu ponija postoji zloća, Sanset Šimer, koja ne propušta priliku da im pokvari igru. Moj mali poni novi je serijal poučnih priča o prijateljstvu i poštenju, ilustrovanih prelepim crtežima omiljenih dečjih junaka. U želji da provedu lep letnji dan u zabavi i odmoru, Reinbo i Pinki Paj odlaze na farmu kod Epldžek, koja je vrlo zauzeta uobičajenim seoskim poslovima. Njene drugarice i ne pomišljaju da i ti naporni poslovi mogu da budu i te kako zabavni!

My LITTLE PONY moj mali poni Veče sa prijateljima, evro giunti. Knjiga za devojcice, priča sa slikama.

My LITTLE PONY moj mali poni Veče sa prijateljima, evro giunti. Knjiga za devojcice, priča sa slikama.

My little pony - Moj mali poni broj 10 - godina 2

My little pony - Moj mali poni broj 10 - godina 2

MOJE MALE AVANTURE IZGUBLJENA KOSKA ISBN: 9788610014129 Izdavač : VULKAN IZDAVAŠTVO 8 str. : ilust. u bojama ; 17 cm MOJE MALE AVANTURE VESELI PRASIĆI ISBN: 9788610014112 Izdavač : VULKAN IZDAVAŠTVO 8 str. : ilust. u bojama ; 17 cm MOJE MALE AVANTURE PONI NA PLAŽI ISBN: 9788610014136 Izdavač : VULKAN IZDAVAŠTVO 8 str. : ilust. u bojama ; 17 cm MOJE MALE AVANTURE RASPEVANI MAČAK ISBN: 9788610014143 Izdavač : VULKAN IZDAVAŠTVO 8 str. : ilust. u bojama ; 17 cm tvrdo koričene slikovnice Draga dečice, pred vama su nove zanimljive i tople priče u kojima ćete beskrajno uživati. Utonite u divni svet malih avantura i zabava može da počne!

RUDNIK - Miodrag Majić 13 izdanje . Izdavač VULKAN IZDAVAŠTVO Pismo Latinica Povez Broširano Godina 2022 Format 14,5 x 20,5 cm Strana 288 -ima malo podvlacenja teksta hemijskom olovkom ,malo zabelezavanja na marginama knjige U središtu ove knjige nalazi se junak koji će vas od prve do poslednje stranice voditi kroz sopstvena sećanja. Kako ovu priču priča iz sanatorijuma, sve što bude kazao biće dovedeno u pitanje i podvrgnuto dodatnom preispitivanju. Međutim, to ga neće sprečiti da se još jednom zagleda u krhotine nekadašnjeg života. Njegova potreba za pričanjem zapravo jeste poslednji pokušaj da rekonstruiše prošlost ne bi li od njenih delova sastavio celovitu sliku, i tako konačno došao do istine. Pogađate – osnovni motiv na toj slici jeste rudnik. O rudniku će se ispredati raznolike priče, i stvarne i nestvarne, ali on će ostati pod velom tajne sve dok glavni junak ne odluči da krene u potragu za njim. Saznanja do kojih bude došao promeniće njegov život iz korena i navešće ga na to da preispita sva dotadašnja uverenja o stvarnosti. Zbog svega toga, pripremite se da zakoračite u romaneskni svet u kojem ćete neprestano hodati po tankoj liniji između mogućeg i nemogućeg. „Moj najveći strah uvek je bio isti: plašio sam se da ću u jednom trenutku shvatiti da je predstava koju imam o sebi i ljudima koji su mi značili oduvek bila lažna. Oduvek sam duboko u sebi osećao da sve ono čega se u ovim prolaznim životima držimo kao davljenik za slamku jeste samo opsena koju smo stvarali i održavali uz pomoć ljudi oko nas. Iluzija o nama, našem poreklu, vrlinama onih koje smo voleli i manama onih kojih smo se stideli. Naši uspesi i padovi, zvezdani trenuci i oni kojih smo se odricali, samo su legende dovoljno puta prepričane da postanu kameni međaši naših sećanja. Plašilo me je to što sam znao, kada jednom nestanu njihovi čuvari, kada jednom konačno progledamo, da ni od tih legendi neće ostati ništa.“ „Osetio sam kako me izlomljene stabljike ječma golicaju, kako se njišu na vetru postajući deo ovog čudesnog časa, kako se uvijaju prenoseći na nju i mene ono što sopstvenim koracima nisam mogao da učinim. Korak po korak, lahor po lahor, damar po damar… plesali smo. Više nisam bio početnik u ovoj igri.“ „Ali kada bi pomenuli Crni majdan, kako su najčešće nazivali rudnik, do tada samouvereni gorštaci i njihove brbljive žene postajali bi nesigurni i snuždeni. Kroz delove sopstvenih kazivanja u tim trenucima protrčavali su kao kroz mračni tunel, bezglavo hrleći ka izlazu iz lavirinta nepoznanica, legendi i simbola, koji su ih ispunjavali strepnjom. Govorili su o ’jami’, o ’oknu’, sebi u bradu, a ipak su sočno psovali ’rupu’ i ’jarugu’, ali gotovo nikad nisu upotrebljavali uobičajeni naziv za ovo mesto.“ (kutija gorenje)

61357) ŠKORPIONI dizajn zločina , Jasmina Tešanović , VBZ Beograd 2009 , Psiholozi kažu da čovjek suočen s neugodnom istinom prolazi kroz četiri faze – poricanje, bijes, racionalizacija i depresija – prije nego um uspije prihvatiti neizbežno. Snimke iz Trnova pokrenule su taj proces u kolektivnoj svijesti Srba. I dok Srbija prolazi kroz svoje faze, otvaraju se nova, još neugodnija pitanja. Da je riječ o jednoj snimci, jednoj jedinici i jednom zločinu, sve bi bilo lakše probaviti. Srebrenica je bila najteži zločin u bosanskom ratu, ali ne i jedini, a Škorpioni nisu bili jedini koji su mučki ubijali. Ipak, uloga ove postrojbe u Slavoniji, Srebrenici i Cazinskoj krajini, kao i njena pozicija unutar srpskog policijskog podzemlja, daje povoda da se povijest njihovog `junačkog vojevanja` podrobnije ispriča. Iz predgovora Dejana Anastasijevića `Oduvijek sam znala da moja mama ne voli kako se oblačim, a Specijalni sud za ratne zločine u Beogradu ima ukus moje mame. Svih ovih mjeseci, policajac na ulazu odgovoran za naše ponašanje, nas, male grupe žena koje smo povezane sa žrtvama ili zločincima, grdi ako žvaćemo žvaku, ako glasno jecamo, grdi nas šta god da radimo. Sad me zaustavlja, moja majica nije pristojna. Prevelik dekolte. Sandale su definitvno zabranjene u sudu, ali ovo što ja imam na nogama proći će. Dužina rukava je OK, kaže, ali... Pokušavam ga uvjeriti da ni u ludilu neću iznenada razotkriti svoje rame usred suđenja, ali on mi ne vjeruje. U tom trenutku, jedna Škorpionka nudi mi pomoć. Suknja joj je kraća od moje ali ima zihericu kojom zakopčava moj dekolte. Tada Škorpionka i policajac razmenjuju tople osmjehe. Ja kažem, sljedeći put obući ću burku... pravila su pravila, ne shvaća moju opasku.` Jasmina Tešanović mek povez, format 15,5 x 23,5 cm , latinica, ilustrovano, 166 strana

SVE, BAŠ SVE - Nikola Jun Najveci rizik je ne rizikovati uopste. Izdavac: Urban Reads Mek povez 294 str. Bolujem od retke i malo poznate bolesti. Ukratko, alergična sam na svet. Ne napuštam kuću, i zapravo nisam izašla u spoljni svet već sedamnaest godina. Jedini ljudi koje viđam su mama i moja negovateljica Karla. Međutim, jednoga dana se pred komšijskom kućom pojavi kamion za selidbe. Kad bacim pogled kroz prozor, ugledam njega. Visok je, vitak i sav u crnom – crna majica, crne farmerke, crne patike i crna kapa koja mu potpuno pokriva kosu. Uhvati me kako virim i uzvrati pogled. Gledamo se netremice. Zove se Oli. Možda i ne možemo da predvidimo budućnost, ali ponešto ipak možemo. Na primer, ja ću se sasvim sigurno zaljubiti u njega. I to sasvim sigurno neće izaći na dobro.

Žanrovi: Drama Izdavač: Urban Reads Broj strana: 292 Pismo: Latinica Povez: Mek Format: 20x13 cm tezina oko 300g Opis Bolujem od retke i malo poznate bolesti. Ukratko, alergična sam na svet. Ne napuštam kuću, i zapravo nisam izašla u spoljni svet već sedamnaest godina. Jedini ljudi koje viđam su mama i moja negovateljica Karla. Međutim, jednoga dana se pred komšijskom kućom pojavi kamion za selidbe. Kad bacim pogled kroz prozor, ugledam njega. Visok je, vitak i sav u crnom – crna majica, crne farmerke, crne patike i crna kapa koja mu potpuno pokriva kosu. Uhvati me kako virim i uzvrati pogled. Gledamo se netremice. Zove se Oli. Možda i ne možemo da predvidimo budućnost, ali ponešto ipak možemo. Na primer, ja ću se sasvim sigurno zaljubiti u njega. I to sasvim sigurno neće izaći na dobro.

Sve, baš sve. Nikola Jun Broj strana: 292 Izdavač i godina izdanja: Urban Reads, 2016. Mek povez Veoma dobro ocuvano. Najveći rizik je ne rizikovati uopšte. Bolujem od retke i malo poznate bolesti. Ukratko, alergična sam na svet. Ne napuštam kuću, i zapravo nisam izašla u spoljni svet već sedamnaest godina. Jedini ljudi koje viđam su mama i moja negovateljica Karla. Međutim, jednoga dana se pred komšijskom kućom pojavi kamion za selidbe. Kad bacim pogled kroz prozor, ugledam njega. Visok je, vitak i sav u crnom – crna majica, crne farmerke, crne patike i crna kapa koja mu potpuno pokriva kosu. Uhvati me kako virim i uzvrati pogled. Gledamo se netremice. Zove se Oli. Možda i ne možemo da predvidimo budućnost, ali ponešto ipak možemo. Na primer, ja ću se sasvim sigurno zaljubiti u njega. I to sasvim sigurno neće izaći na dobro. ..

Bazar, list za ženu i porodicu Stavio sam u neispravne jer NEMA 4 lista gde su bili recepti! Strana: 84 Iz sadržaja: Na naslovnoj strani: Ljiljana Lašić Dušan Radović - Čovek koji je razumeo Bazar u poseti: Olja Ivanicki (na dve strane i jedna fotografija) Moda leta 84. Lice sa naslovne strane: Ljiljana Lašić (jedna strana i dve fotografije) Dušanka Blagojević sada Maria Jovanuda predsednik opštine Sikia u Grčkoj Svet: Ursula Andres... Lori Singer je igrala samo jedno leto (jedna strana i jedna velika fotografija) Moda: Kombinezoni, Za punije (modeli?) Ćaskanja o modi: Taj plavi predmet želja (modeli?) Roman Bazara: Dugo putovanje - Nada Marinković 4.deo Moda: Od lana i pamuka (modeli?) Mala škola nega kose 1.deo Mršavimo zajedno 1.deo Pletenje: Za muškarce Pulover, Polo majica, Jakna... Priča: Žaba i baba - Pero Zlatar ... Skladište: Magazini 98 Ocena: 4-. Vidi slike. Tagovi: Vez, vezenje, kukičanje, krojenje, štrikanje, heklanje, pletenje... Težina: 200 grama NOVI CENOVNIK pošte za preporučenu tiskovinu od 01.04.2023. godine. 21-100 gr-137 dinara 101-250 gr - 138 dinara 251-500 gr – 169 dinara 501-1000gr - 180 dinara 1001-2000 gr - 211 dinara U SLUČAJU KUPOVINE VIŠE ARTIKLA MOGUĆ POPUST OD 10 DO 20 POSTO. DOGOVOR PUTEM PORUKE NA KUPINDO. Pogledajte ostale moje aukcije na Kupindo http://www.kupindo.com/Clan/Ljubab/SpisakPredmeta Pogledajte ostale moje aukcije na Limundo http://www.limundo.com/Clan/Ljubab/SpisakAukcija

Bazar, list za ženu i porodicu Strana: 80 Iz sadržaja: Na naslovnoj strani: Miroslav Ilić Surčin: Lidija Grbač progledala Bazar u poseti: Mersad Berber (na dve strane i dve fotografije) Lice sa naslovne strane: Miroslav Ilić (na dve strane i dve fotografije) Dušanka Blagojević sada Maria Jovanuda predsednik opštine Sikia u Grčkoj Svet: Ursula Andres... Lori Singer je igrala samo jedno leto (jedna strana i jedna velika fotografija) Moda: Kombinezoni, Za punije (modeli?) Ćaskanja o modi: Taj plavi predmet želja (modeli?) Roman Bazara: Dugo putovanje - Nada Marinković 4.deo Moda: Od lana i pamuka (modeli?) Mala škola nega kose 1.deo Mršavimo zajedno 1.deo Pletenje: Za muškarce Pulover, Polo majica, Jakna... Priča: Žaba i baba - Pero Zlatar Sastav Denis & Denis (Marina Perazić na dve fotografije i Davor Tolja na jednoj) Kupinovo: Zagorka Marjan Roja, ribarka Udovica Goluba Čejovića govori 4.deo (KRAJ) Slikar Vera Božičković-Popović Moda iz serije Dinastija (Linda Evans i Džoan Kolins) Putopis: Švajcarska Fara Fosit Moda: Kaputi (modeli?) Vez, vezenje, kukičanje: Reljefni listovi, Ovalni postolnjak, Pačvork... Modno savetovalište Roman Bazara: Sećanja slatka i gorka 5.deo Roman Bazara: Tri ljubavi - Nada Marinković 1.deo Ćaskanja o modi: Nina Riči, Dior, Karden (modeli?) Krojenje: Za punije Kuvar, recepti: Specijaliteti Kvarnera Priča: Nežna devojka - Herbert Haris ... Skladište: Magazini 98 Ocena: 3+. Vidi slike. Tagovi: Vez, vezenje, kukičanje, krojenje, štrikanje, heklanje, pletenje... Težina: 200 grama NOVI CENOVNIK pošte za preporučenu tiskovinu od 01.04.2023. godine. 21-100 gr-137 dinara 101-250 gr - 138 dinara 251-500 gr – 169 dinara 501-1000gr - 180 dinara 1001-2000 gr - 211 dinara U SLUČAJU KUPOVINE VIŠE ARTIKLA MOGUĆ POPUST OD 10 DO 20 POSTO. DOGOVOR PUTEM PORUKE NA KUPINDO. Pogledajte ostale moje aukcije na Kupindo http://www.kupindo.com/Clan/Ljubab/SpisakPredmeta Pogledajte ostale moje aukcije na Limundo http://www.limundo.com/Clan/Ljubab/SpisakAukcija

Tvrd povez sa omotom, ima posvetu, sve ostalo odlično očuvano kao i omot. 2003; ćirilica; 21 cm; 305 str.; Šekspirove sestre - od Virdžinije Vulf do Suzane Tamaro Šekspirove sestre ženska priča od Virdžinije Vulf do Suzane Tamaro Izdavač: Gramatik Budući čitaoci `Šekspirovih sestara`, ovu antologiju doživeće kao uzbudljivo kazivanje u najrazličitijim dursko-molskim ritmovima i senzibilitetima. Teme kojih se dotiču ove spisateljice su i ljubavne i smešne i tragične i tužne i gorke i banalne, ukratko, ljudski život, sa svim svojim letovima i padovima, snovima, sećanjima, ushićenjima, strahovanjima. Lepotom, kompleksnošću i posebnim senzibilitetom u ovoj su se antologiji izdvojile priče Virdžinije Vulf, Ketrin Mensfild, Ljudmile Petruševske, Margerit Jursenar, Rut Prouver Džabvale, Margaret Etvud. Antologiju priča ženskih autora `Šekspirove sestre`, objavila je podgorička izdavačka kuća `Gramatik`. Priče je izabrao Miodrag Raičević, a ovom antologijom obuhvaćene su priče Virdžinije Vulf, Ketrin Mensfild, Mari Luiz Kašnic, Margerit Jursenar, Natalije Ginzburg, Barbare Kenig, Luise Valčensuele, Džojs Kerol Outs, Ljudmile Petruševske, Rut Prauer Džamvale, Margaret Etvud, Andžele Karter, Lilijane Her, Elis Voker, Meri Robinson, Džamejke Kinkejd, Penelope Lajvli, Ejmi Hempel, Lori Mur, Paole Kapriolo, Ane Potoček, Trejsi Miler, Pamele Bramt, Suzane Tamaro... Budući čitaoci `Šekspirovih sestara`, ovu antologiju doživeće kao uzbudljivo kazivanje u najrazličitijim dursko-molskim ritmovima i senzibilitetima. Teme kojih se dotiču ove spisateljice su i istorije ljubavne i smešne i tragične i tužne i gorke i banalne, ukratko, ljudski život, sa svim svojim letovima i padovima, snovima, sećanjima, ushićenjima, strahovanjima. Lepotom, kompleksnošću i posebnim senzibilitetom u ovoj su se antologiji izdvojile priče Virdžinije Vulf, Ketrin Mensfild, Ljudmile Petruševske, Margerit Jursenar, Rut Prouver Džabvale, Margaret Etvud. Ali ovo je sud jednog subjektivnog čitaoca. Drugi će, zasigurno, među ovim pričama i neke druge prepoznati kao svoje. U tome i jeste lepota antologija - one predstavljaju gozbu najrazličitijih aroma, senzibiliteta i traganja, u kojima poneki uvek biva inspirativan, svež i nov. Naslov Šekspirove sestre = Ženska priča od Virdžinije Vulf do Suzane Tamaro / izabrao Miodrag Raičević Uporedni naslov Ženska priča : od Virdžinije Vulf do Suzane Tamaro Vrsta građe kratka proza Ciljna grupa odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik srpski Godina 2002 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Gramatik, 2002 (Zemun : Fleš) Fizički opis 305 str. ; 22 cm Drugi autori - osoba Raičević, Miodrag, 1955- = Raičević, Miodrag, 1955- Zbirka ǂBiblioteka ǂAleksandrija Sadržaj Iz sadržaja: Legat / Virdžinija Vulf. Život mame Parker / Ketrin Mensfild. Duge senke / Mari Luiz Kašnic. Naša-gospa-od-lastavica ; Sjaktavi kvecal / Margerit Jursenar. Moj muž / Natalija Ginzburg. Nina u bašti / Barbara Kenig. Mamalog / An Kvin. Tango / Luisa Valensuela. Mali odroni / Džojs Kerol Outs. Posebna devojka / Ljudmila Petruševska. Lekcija / Toni Kejd Bambara. Sahib s kučencetom / Rut Prouer Džabvala. Pepeljuga ili majčin duh / Andžela Karter. Crveno leto / Lilijana Her. Do đavola s umiranjem / Elis Voker. Amaterski vodič kroz noć / Meri Robinson. Devojka / Džamejka Kinkejd. Pet hiljada i jedna noć / Penelop Lajvli. Barbie-Q / Sandra Sisneros. Lutkina sahrana / Lorna Gudison. Poč., pov., nast., pon. / Ejmi Hempel. Kako postati pisac / Lori Mur. Pisma Luizi / Paola Kapriolo. Biseri moje majke / Ana Potoček. Ono što smo izgubili / Trejsi Miler. L.A. dete / Pamela Brant. Opet ponedeljak / Suzana Tamaro. ISBN 86-84421-10-8 (karton sa omotom) Napomene Tiraž 300 UDK 821.111 Link DCOBISS Format(i): image/jpeg COBISS.SR-ID 1024074627

Detalji predmeta Stanje Polovno Наслов A la claire fontane : 100 poèms lyriques de langue française = На извору бистром : 100 песама из лирике на француском језику / [приредио] Лаза Лазић Упоредни наслов На извору бистром Врста грађе поезија Језик француски, српски Година 2005 Издавање и производња Нови Сад : Змајеве дечје игре, 2005 (Нови Сад : Offset print) Физички опис 114 стр. ; 23 cm Други аутори - особа Лазић, Лаза Збирка ǂБиблиотека ǂКњижевност у свету ISBN 86-81501-21-6 (брош.) Напомене Упоредо франц. текст и срп. превод Текст штампан двостубачно Тираж 500 Post scriptum: стр. 105 На корицама белешка о приређивачу с његовом сликом. УДК 821.133.1-14(082.2) LAZA LAZIĆ— bibliografija Dosad izašle knjige Laze Lazića kao posebna izdanja a) lirika PESME, Matica srpska , 1953. INTIME, Nolit, 1956. INTIME, drugo, znatno dopunjeno izdanje, Knjigoteka, 2001. PLOVEĆI ČARDAK, Matica srpska, 1973. PLOVEĆI ČARDAK, drugo, znatno dopunjeno izdanje, Knjigoteka, 2001. TRSKA, Matica srpska, 1977, TRSKA, drugo izdanje, Knjigoteka, 2001. LEPA MOĆ, Izdanja Slobodana Mašića, 2001. LEPA MOĆ, drugo izdanje, Knjigoteka, 2001. SVETLOSNI ZJAP, Knjigoteka, 2001. FANTAZMAGORIJA U SUTON, Midimprint, 2005. b) eseji ŠUM LIŠĆA, Tardis, 2011. v) knjige za mlade čitaoce svih uzrasta VIOLINA KAROLINA, Grafos, 1973. KONJANICI, Dečje novine, 1973. NA DRVETU ČAVKA, Bigz, 1973. ČINDIRIJA I ČINDIRIJINI SINOVI, Izdanje Radio Beograda, 1974. GORKA TRAVA, Dečje novine, 1974. PRIJATELJSTVO, Petar Kočić, 1975. U ZAČARANOJ MAGLI, Dečje novine, 1976. PUTOVANJA MIŠA MIJE, Vuk Karadžić, 1976. ŠTA RADE ESKIMI, ZIMI, Radivoj Ćirpanov, 1976. PLODOVI, OSTRVA, BAJKE, Ravangrad, 1976. KULA SVETILJA, Dečje novine, 1979. GRADITELJI DUGE, Delta pres, 1979 GDE SU MOJE MAKAZICE, Bigz, 1980. LIVCI, KOSAČI, DVORSKE LUDE, Vuk Karadžić, 1981. OPŠTA ISTORIJA PATULJAKA, Nolit, 1982. CIK ZORE, Dunav, 1985. BULKA U ŽITU, Dunav, 1985. GUSARSKE AVANTURE, Dunav, 1985. NA RADU ILI U HLADU, Dunav, 1985. KUĆO MOJA, KUĆICE, Dečje novine, 1988. PUTOVANJA MIŠA MIJE PO JUGOSLAVIJI, Vuk Karadžić, 1989. LOVAC PANTELIJA, Sloboda, 1989. BUDI DOBAR, Knjigoteka, 1993. TIHA ZEMLJA, Dečje novine, 1994. PRIČE IZ POSPANIJE, Prosveta Niš,1997, 1999, 2001. VETROVA KĆI, Knjigoteka, 2000. MAČKA U DŽAKU, (S prevodom na engleski) Prijatelji dece, 2000. PTICA NAD REKOM, sa D. Šreder i G. Maletić, (Izbor pesama tri autora s prepevom na nemački), Midimprint, 2004. PESME O POVRĆU, Narodna knjiga, 2006. PRIČE SVETLOSTI I TAME, Bookland, 2006. POKRETNI ŽBUN, Karlo Bijelicki, Sombor, 2007. LAVLJA SVITA, Narodna knjiga, 2008. ŠTA LI JE TO, LJUDI MOJI? Kreativni centar, 2008. SREĆNE STVARI, Arka, Smederevo, 2009. MUNJA U KAPI ROSE, roman, Bookland, 2009. u štampi (2010) POSTOJBINA RADOSTI KRST U POLJU g) slikovnice serija od 10 slikovnica "Umiljate zveri": NATA, MALA ŽIRAFA • MIŠKO I PLIŠKO • LELICA, PČELICA • ŠARENKO PONI • SURKO, SLONČE • MICA, MACA • ZAHARIJE, ZEC • SIVKO, MAGARENCE • SREBRICA, ZEBRICA • ŽUĆA, LAVIĆ. Vuk Karadžić, 1978. serija od 10 slikovnica "Najlepše priče sveta": HRAST KOJI GOVORI • PEPELKO • PRIČA O NILSU HOLGERSONU • ČUDOTVORNI KRČAG • REDAK ZVER • KRALJEVIĆ I PROSJAK • KALIF RODA • CVETOVI DŽUNGLE • ČETIRI MUSKETARA • SOVINO OGLEDALO. Evro Đunti, 2007. serija od 5 slikovnica "Heroji" GILGAMEŠ • ILJA MUROMEC • KRALJEVIĆ MARKO • ALEKSANDAR MAKEDONSKI • KRALJ ARTUR. Evro Đunti, 2007. serija od 10 slikovnica "Radosne basne" VODENIČAR I SLAVUJ • ĆURAN I SOVA • TIGAR I DEVOJČICA • MIŠ DOMIŠLJAN • PRINC I KOBRA • PAS SPASILAC I VUČNI PAS • DIVLJI KONJI I DUGA • BIZON I LEPTIRIĆI • MAGAREĆE OSTRVO • ZEC IZ CILINDRA. Evro-Đunti, 2008. d) prepevi BRATIMLJENJE, prepevi poezije naroda i narodnosti Jugoslavije (s B. Čiplićem i M. Leskovcem), prepevi s mađarskog, češkog, rusinskog i rumunskog jezika. Školska lektira. Mlado pokolenje, 1972. i dalje. Krista Bendova: TRNČIĆ, CVETIĆ, ŠUMSKI VENČIĆ, prepev s češkog, Vuk Karadžić, 1966. Krista Bendova: TRNČIĆ, CVETIĆ, ŠUMSKI VENČIĆ, prepev s češkog, Veselin Masleša, 1968. NA IZVORU BISTROM, zbornik francuske poezije, 100 pesama, izbor i prepev s francuskog jezika, Zmajeve dečje igre, 2005. (u štampi, 2010) PESME ZAUVEK, prepevi pesništva iz poezije engleske, francuske, nemačke, ruske, mađarske, makedonske i slovačke đ) antologije ZLATNO DOBA, antologija svetske poezije za decu. Izbor s autorovim prepevima s francuskog, nemačkog, engleskog, ruskog i italijanskog jezika, Dečje novine, 1990. e) prevodi proznih dela M. Ferite: TATA, MAMA, PAF I PUF, s francuskog, Mlado pokoljenje, 1967. L. Ervil: MAČENCE LUDICA, s francuskog, Mlado pokolenje, 1967. J. Vandot: HRABRI KEKEC, sa slovenačkog, Vuk Karadžić, 1975. J. Ribičič: MIŠULE, sa slovenačkog, Vuk Karadžić, 1975. F. Levstik: KO JE NAPRAVIO VOJI KOŠULJICU, sa slovenačkog, Vuk Karadžić, 1975. B. Jurca: NEVALJALI ZEČIĆ, sa slovenačkog, Vuk Karadžić, 1975. L. Suhodolčan: KROJAČ BOCKO, sa slovenačkog, Vuk Karadžić, 1975. J. Vipotnik: GAROV U ZOOLOŠKOM VRTU, sa slovenačkog, Vuk Karadžić, 1975. ž) knjige o piscu Gordana Maletić: OSUNČANO POLJE, razgovor s pesnikom Lazom Lazićem, Knjigoteka, 1997. Miloš Jevtić: RASPOZNAVANJA LAZE LAZIĆA, Kolekcija "Odgovori", 1998. TARDIS

Prvi broj Bravo ScreenFuna izašao je aprila 2005. godine. Stalne rubrike u časopisu su: Preview (najave novih igara), Test (recenzije igara), Software, Hardware, Fun, News, Pisma, Trix, Game Over i retro (sa GameFunShotom, delom megapostera i nagradnim igrama). Bravo ScreenFun je postao ScreenFun od juna 2009. godine zbog gašenja originalnog nemačkog izdanja kojeg je izdavao Heinrich Bauer Zeitschriften Verlag KG. Ovo je jedan od retkih primera u novinarstvu da se originalni časopis ugasi a njegovo licencno izdanje nastavi da izlazi. Iz sadržaja: Poster: Call of Duty: Ghosts, sa druge strane WWE 2K14 + megaposter u delovima GTA V World of Tanks u oblacima? Proverite kako izgleda nova hit igra Wargaminga koja je tenkove zamenila avionima – World of Warplanes! Pored testa, donosimo vam izveštaj sa lansiranja igre u Berlinu kao i ekskluzivni intervju sa Sergejom Ilušinom – producentom igre World of Warplanes. Saznajte kako je nastala magija i kako je Wargaming stigao do 70 miliona korisnika! Nova generacija konzola je stigla! U januarskom broju ScreenFuna detaljno predstavljamo obe konzole i odgovaramo na pitanje da li je pravo vreme za kupovinu PlayStationa 4 i Xboxa One. Sada je pravo vreme za nabavku nove mašine (pogotovo uzmimajući u obzir povećanje poreza sa 8 na 20% od Nove godine) pa vam zato u ScreenFunu donosimo preporuku za kupovinu. Izaberite između tri konfiguracije prilagođene za svačiji džep! ScreenFun broj 104. donosi ekskluzivan preview igre Diablo III: Reaper of Souls a bacili smo pogled i na potencijalnu sim hit-igru Godus koju potpisuje legendarni Peter Molyneux. Test rubrika je takođe bogata i daje vam pregled hitova koje treba da odigrate preko praznika: Call of Duty: Ghosts (s posterom), Assassin’s Creed: Black Flag za PC, Project Zomboid, Need for Speed: Rivals, Forza Motorsport 5, WWE 2K (s posterom), The Pinball Arcade, XCOM: Enemy Within, Deadfall Adventures, Injustice: Gods Among Us za PC, SimCity: Cities of Tomorrow, The Sims 3: Into the Future, Bioshock Infinite: Burial at Sea – Ep.1, Typing of the Dead: Overkill, Super Mario 3D World kao i mini-opisi igara: State of Decay, NBA Live 14, FIFA 14, Ryse: Son of Rome i Killer Instinct. Tu su i opisi mobilnih igara: Blocky Roads, Badland, Rock Runners, Injustice: Gods Among Us i Ridiculous Fishing. Pošto će Call of Duty: Ghosts sigurno biti jedna od najigranijih igara tokom praznika donosimo vam uputstvo za igranje u multiplejeru. Saznajte u rubrici Trix kako da poboljšate šanse za preživljavanje na bojnom polju. A kako biste se bolje raspoznavali od drugih igrača u ScreenFunu imate šansu da osvojite CoD: Ghosts majicu. Šaljite SMS-ove! U rubrici Hardware pišemo o novim AMD grafičkim karticama a posebno se osvrćemo na fenomenalni Radeon R9 290 za igrače koji žele sjajne performanse. Izdavač: Color Press Group, Novi Sad Broj strana: 64 Malo zaprljane korice! Ocena: 3+. Vidi slike. Skladište: Magazini 107 Težina: 180 grama NOVI CENOVNIK pošte za preporučenu tiskovinu od 01.04.2023. godine. 21-100 gr-137 dinara 101-250 gr - 138 dinara 251-500 gr – 169 dinara 501-1000gr - 180 dinara 1001-2000 gr - 211 dinara U SLUČAJU KUPOVINE VIŠE ARTIKLA MOGUĆ POPUST OD 10 DO 20 POSTO. DOGOVOR PUTEM PORUKE NA KUPINDO. Pogledajte ostale moje aukcije na Kupindo http://www.kupindo.com/Clan/Ljubab/SpisakPredmeta Pogledajte ostale moje aukcije na Limundo http://www.limundo.com/Clan/Ljubab/SpisakAukcija

Saznajte ne samo kako izbjeći narcise u svom životu, već i kako živjeti s njima. Ljude u kontaktu s narcisima na poslu, u bliskoj vezi i slično zbunjuju strahovite proturječnosti njihova ponašanja, potreba za veličinom, za stalnim divljenjem. Naime, zbog izuzetne osjetljivosti na najmanji poraz, narcisoidne ličnosti su ljudi dosljedno nedosljedni jedan trenutak šarmantni, drugi hladni i proračunati, a treći, posve nepredvidivo, bijesni. Valja ih, ipak, razumjeti da bi se s njima lakše živjelo. A i da biste ih mogli izbjeći, otići od njih. Dakako, ako vi niste taj narcis. U tom slučaju preostaje vam, naime, samo jedno razumjeti što je i kada kod vas pošlo krivim putem, zašto su vam uvijek za sve (bili) krivi oni drugi. Sandy Hotchkiss, psihoterapeut i klinička socijalna radnica, objašnjava kako nakraj s narcisom u drugima i u sebi, kako se riješiti onih koji opsjednuti sobom sve kontroliraju, koji ne znaju što znači davati i primati. Uz ostalo, autorica navodi i sedam roditeljskih stavova koji stvaraju narcisoidnu djecu, naglašavajući uz ostalo kako se narcisoidne potrebe izražavaju potrebom za veličinom, koja iziskuje stalno divljenje, u pozadini čega je izuzetna ranjivost na najmanji poraz koji prouzročuje sram i koji narcisoidnu osobu posve skrha. sadržaj: 7 predgovor 11 uvod: oni su posvuda 17 prvi dio: sedam smrtnih grijeha narcisoidnosti 19 prvo poglavlje: besramnost 23 drugo poglavlje: vlastiti svijet fantazije 27 treće poglavlje: bahatost 31 četvrto poglavlje: zavist 35 peto poglavlje: polaganje prava 39 šesto poglavlje: iskorištavanje 43 sedmo poglavlje: neodgovarajuće granice 47 drugi dio: odakle dolazi narcisoidnost? 49 osmo poglavlje: dječja narcisoidnost i rođenje mene 57 deveto poglavlje: narcisoidni roditelj 67 treći dio: obrana sebe: strategije preživljavanja u narcisoidnom svijetu 69 deseto poglavlje: prva strategija -upoznaj sebe 75 jedanaesto poglavlje: druga strategija -prigrli stvarnost 79 dvanaesto poglavlje: treća strategija -postavi granice 85 trinaesto poglavlje: četvrta strategijanjeguj recipročnost 89 četvrti dio: »posebni Ijudi«: narcisi u tvom životu 91 četrnaesto poglavlje: adolescentna narcisoidnost; što je normalno a što nije 105 petnaesto poglavlje: narcisoidnost i ovisnost. sramna veza 117 šesnaesto poglavlje: zaljubljeni narcis: obmana stapanja 131 sedamnaesto poglavlje: narcis na poslu: zloupotreba vlasti 145 osamnaesto poglavlje: narcisoidnost i starenje: ogledalo puca 155 peti dio: samo ti možeš spriječiti narcisoidnost 157 devetnaesto poglavlje: narcisoidno društvo 165 dvadeseto poglavlje: postati bolji roditelji 175 bilješke 181 preporučeni naslovi 183 kazalo Predgovor Ljude koji su na poslu, u bliskim vezama i slično u dodiru s osobom narcisoidnog poremećaja osobnosti, izbezumljuju i zbunjuju strahovite proturječnosti njezina/njegova ponašanja, kao i stalna te trajna dosljednost narcisoidnih potreba. Te se potrebe izražavaju potrebom za veličinom, koja iziskuje stalno divljenje, u pozadini čega je izuzetna ranjivost na najmanji poraz, koji potom prouzročuje sram što ih posve skrha. Ovi su Ijudi stoga karizmatični, jedan čas šarmantni, drugi hladni i proračunati, a treći posve nepredvidivo imaju napad bijesa. Viđao sam to puno puta kod rodbine pacijenata koje sam liječio njihovih roditelja, bračnih drugova i djece. Ne mogu vjerovati ono što im kaže percepcija a što je neporecivo; izbjegavaju, poriču i racionaliziraju izjedajuću egocentričnost, što još više zamagljuje njihovu percepciju. Odavno želim da imamo knjigu za te Ijude koja bi im omogućila da razumiju narcisoidni poremećaj ličnosti i njegove probleme. Često sam maštao da je ja napišem. Napokon imamo takvu knjigu: Zašto se sve uvijek vrti oko tebe, autorice Sandy Hotchkiss, kliničke socijalne radnice. Knjiga je divno napisana i zadovoljstvo ju je čitati. Gospođica Hotchkiss je posložila i uklopila znatnu stručnu literaturu na tu temu i prevela je na jednostavan jezik za čitaoca laika. Objašnjava krajnje stručne pojmove i konkretno ih ilustrira detaljima. Uz svako poglavlje navode se izvrsni izvori literature. Ova knjiga ispunjava veliku prazninu u literaturi i mora je pročitati svatko tko želi bolje razumjeti narcisoidni poremećaj ličnosti, bilo da je profesionalac ili laik. James F. Masterson New York **** Ova mi je knjiga bila u glavi pet godina dok je nisam počela stavljati na papir, a mnogi su je Ijudi na tom putu obogatili. Želim zahvaliti svojim pacijentima koji su potvrdili moje uvjerenje da za knjigu o tome zašto se narcis ponaša onako kako se ponaša ima mjesta pod suncem. Njihova borba za izbavljenjem iz mreža u koje su ih upleli narcisoidni roditelji, Ijubavi partneri, bračni drugovi, šefovi i prijatelji oživjela je na moje oči psihoanalitičku teoriju i pokazala mi kako je moguće razviti potpuno i odvojeno sebstvo nakon djetinjstva. Napose sam zahvalna onima koji su dopustili da na ovim stranicama ispričam njihove priče. Također se želim zahvaliti svim stručnim kolegama koji su me podržavali kad sam koncem 1997. odlučila više ne raditi puno radno vrijeme u zdravstvenoj skrbi. Manje od upola radnih obveza dalo mi je vremena da napišem ovu knjigu, premda je to značilo i manje prihoda. Imam sreću što sam dio zajednice koja mi je pomogla da mi vrata uvijek budu otvorena kroz ovo burno vrijeme u povijesti psiho- terapije, kad je zdravstvena skrb preuzela kontrolu nad procesom terapije i ugrožava samu bit onoga djelotvornoga što činimo. Također hvala mome predivnom suprugu, Donaldu Hildrethu, koji me iščupao iz mračnog doba notesa i penkala, električnih pisaćih strojeva i korektora i uveo me u radost računala. Prvih nekoliko poglavlja knjige napisala sam sjedeći leđa uz leđa s njim u njegovu ateIjeu, ja na računalu, on s kistom, u feng shiu kutu naše kuće. NaposIjetku mi je kupio i vlastiti mali laptop i otvorio mi se čitav novi svijet Hvala ti što si me uveo u svjetlo i što si uvijek bio svjetlo moga života. Ova knjiga se ne bi ni začela a kamo li tiskala bez značajnog doprinosa doktora Jamesa Mastersona. 1987. godine otkrila sam Mastersonov pristup liječenju poremećaja sebstva, i taj jasan, zdrav i nadasve važan model je osnova kliničkog rada u mojoj cjelokupnoj karijeri. Početkom 2000. godine, on je velikodušno pristao pročitati dijelove mogarukopisa i konačno mi otvorio vrata u Simon i Schuster. To što mije napisao predgovor čast je koju ću pamtiti cijeli život. Pišući ovu knjigu došla sam u bliski kontakt s mnogim divnim Ijudima koji su svi imali bitnu ulogu kako je putovanje odmicalo. Na vrhu popisa je moja draga prijateljica i kolegica Suzanne Lake, psihijatrica, koja je pročitala sav rukopis u ranim fazama nastajanja, neumomo me ohrabrujući u bezbrojnim trenucima tjeskobe. Moj agent, Peter Fleming, uvijek će mi biti drag kao prva osoba iz svijeta knjige koja se oduševljavala mojim idejama. Elizabeth Knovvles iz Harvard Pressa i Kitty Moore u Guilfordu velikodušno su odvojile vremena za povratne informacije o početnim fazama rukopisa. Emily Brown, klinička socijalna radnica, bila mi je uzor i savjetnica. Aileen Berg, dars neba, odigrala je završnu ulogu u konačnom izdavanjuknjige. A moj posinak, Jeremy Hildreth, majicom »Samo ti možeš spriječiti narcisoidnost« spojio je Aileen sa mnom. Kakva sreća! Zahvale idu Kathy Coss, Coleen Gamer, Carol Schwartz i VVhitney Wagner za dojmove o prvim fazama rukopisa. Hvala vam, majke i prijateljice! Iskustvo s Free Pressom bilo je od početka izvrsno. Hvala Trish Todd koja je slušala prijateljicu Aileen Berg i moj prijedlog proslijedila Phihpu Rappaportu koji je kao urednik bio čista poezija. Uranjanje u narcisoidnost može pobuditi Ijutnju, a Philipova dobrota i optimizam pomogli su mi očuvati ravnotežu u procesu revizije. Hvala i Philipovoj sposobnoj asistentici koja je rukopis stavila na disketu. ****

Odlično biblioteka hit Josef Škvorecky: Humor i tenk Umjesto da dugo i neutješno žali za domovinom, praška glumica i pjevačica Zdena Salivarova, čim je stigla u emigraciju u Toronto, osniva izdavačku kuću Sixty Eight Publishers. Bilo je to 1969. U sljedećih dvadesetak godina, Sixty Eight Publishers na češkom objavljuje djela pisaca koji su zabranjeni u domovini, i bezmalo postaje najvažniji češki izdavač uopće. Zdena Salivarova, osim što uređuje knjige, u međuvremenu prevodi s francuskog i pomalo piše prozu. U znak zahvalnosti, čehoslovačke joj vlasti 1978, kad i njezinom mužu, oduzimaju državljanstvo. Ali to je za jednu Čehinju samo administrativna stvar: i kao državljanka Kanade ostaje ono što je prethodno bila, bez previše patetike ili osvetoljubivosti, blago i gorkohumorno. Trećega dana nove godine umro je muž Zdene Salivarove, očajno slabi džez saksofonist, veliki češki pripovjedač, pisac koji je smiješkom, humorom i šašavom dobrotom razarao komunistički totalitarizam. Josef Škvorecky je peruškom tukao po sovjetskim tenkovima i po državnome monolitu slovačkoga kvislinga i radničkog sina Gustava Husaka, i na kraju, što se dogodilo: tenkovi su zahrđali, komunizam se raspuknuo. Godina je bila 1989, kada su Zdena Salivarova i Josef Škvorecky putovali u Prag, da posjete autora svoje izdavačke kuće, koji je upravo postao predsjednik republike. Ganutljiv doživljaj, ali to se ne može vidjeti na dokumentarnim televizijskim snimkama. Na njima Vaclav, mladolik i veseo, odjeven kao za izlet, dočekuje svoju nakladnicu i njezina muža, koji onako sijed, sa zulufima do pola obraza, nalikuje gastarbajteru ili bosanskome i beogradskom pjesniku Skenderu Kulenoviću. Kada je odlazio u emigraciju takva je, naime, bila moda. Čupavi zulufi i karirani sakoi. I stoje tako jedan pred drugim, dvojica Čeha, raduju se slobodi, ali tako da njihova radost i njihova sloboda nikome, pa ni dojučerašnjim neprijateljima, onima koji su ih hapsili, ne padne kao olovo na dušu. Prije emigracije Josef Škvorecky radio je kao nastavnik u školi, bivao je zabranjivan, da bi na kraju dopao ilegale, i izdržavao se kao prevoditelj američkih i engleskih pisaca. Ali dva su, za njegovu prozu, važna mjesta u biografiji: početkom Drugoga svjetskog rata se, kao gimnazijalac, zagrijao za džez, a između 1952. i 1954. služio je vojni rok u oklopnim jedinicama čehoslovačke vojske. Džez ne samo da je trajno obilježio njegovu prozu, nego mu je u velikoj mjeri odredio pogled na svijet, a onda i odnos prema dva totalitarizma, nacističkom i staljinističkom. Ne samo da su i jedni i drugi zabranjivali džez, nego su ga zabranjivali uz skoro iste argumente. Za Škvoreckoga fašizam i komunizam nikada nisu isto – isto su samo za slabo prikrivene fašiste – ali od činjenice da su nastupali s jednakih estetskih pozicija, on je stvarao svoju osobnu ideologiju. Služenje vojske opisao je u romanu “Oklopni bataljon”, podnaslovljenom s “Fragmenti iz doba kulta ličnosti”. Riječ je o jednoj od najrazornijih, ali i uvjerljivo najsmješnijoj knjizi o staljinizmu i crvenom totalitarizmu. Objavljena je čim su Škvorecky i Zdena Salivarova stigli u Kanadu, a u nas je, u Zagrebu, u prijevodu Nikole Kršića, tiskana već 1972. “Oklopni bataljon” će godinama, praktično sve do ratova u devedesetima, u nas ostati jedna od najutjecajnijih knjiga s temom komunizma i totalitarizma, ali će se, s generacije na generaciju, prenositi kao kultni humoristički roman, tako da će u vrijeme punka i novog vala ovaj roman biti u istoj naraštajnoj poputbini s Alanom Fordom, filmovima Slobodana Šijana i, recimo, romanom Dragoslava Mihailovića “Kad su cvetale tikve”. Na romanima Josefa Škvoreckog, više nego na Bogumilu Hrabalu, u Jugoslaviji se učilo češkome humoru, ili onoj dobroćudnoj, svima razumljivoj, a politički razornoj pripovjedačkoj gesti, koju će u hrvatskoj književnosti znati i moći prihvatiti jedino Ante Tomić. Kao tragično neuspjeli saksofonist (ovo ponavljamo, jer je pisac i sam na tome insistirao), Škvorecky je pokušavao pisati prozu u ritmu džeza, improvizirati i ogoliti fabulu do skeleta i do kafanske pripovijesti. Tako je radio u ranim pričama, objavljivanim tokom pedesetih, a kasnije sabranim u briljantnoj knjizi kratkih priča “Bas saksofon”. Eliptične, s jasnom, uvijek naglašenom poantom, ispričane onako kako bi ih ispričao dobar usmeni pripovjedač, ove su priče, redom, remek djelca, i opet su, u prijevodima, silno utjecale na kratku priču u jugoslavenskim književnostima, osamdesetih i devedesetih. Na žalost, bio je on iz nekoga drugog, možda kulturnijeg, a možda samo snošljivijeg svijeta nego što je bio ovaj u kojem smo mi odrastali. Recimo, u priči “Eine kleine Jazzmusik”, na žalost istinitoj, Škvorecky je pripovijedao o jednome češkom džez orkestru koji je, iz estetskih i muzičkih razloga, završio po koncentracijskim logorima. A pjevačica, slavna Suzi Braun, zaručnica trubača, kojeg su Nijemci strijeljali, umjesto da postupi u skladu s moralnim načelima koja propisuju oni koji o svemu sude strogo i sa strane, i umjesto da život da za domovinu ili barem umre od tuge, završi s trubačevim krvnikom. Na koncu ga, pred kraj rata, ubije iz pištolja koji su mogli nositi samo arijevci, i na kraju sebi puca u usta. “Tako je umrla sirota, mila Suzi, a njena slatka usta više nikada neće zapevati promuklim slasićem: Moje telo i moju dušu ritam svinga k’o đavo uze. Zbog toga što su njenu dušu odneli anđeli. A njeno slatko telo primila je u svoje krilo uvek gostoljubiva majka zemlja… Spavaj slatko, slatka Suzi!” Ova je priča u Čehoslovačkoj objavljena još 1957. A čini se da naše književnosti sve do danas nisu imale takve milosti za narodne izdajnike. Četvrtoga prosinca 2009. probudio sam se u pola šest i uzeo toplomjer, da izmjerim temperaturu. Ako sam zdrav, u osam ću letjeti za Varšavu, pa za Wroclaw, gdje se poljski prijevod “Rute Tannenbaum” našao među sedam knjiga, u finalu nagrade Angelus. A to je prilika da se upoznam s Josefom Škvoreckim, da se rukujemo, da ga vidim, zapravo, kao živoga čovjeka. Ništa više od toga ne očekujem, ali i to je mnogo, jer mi se ne događa često, ili mi se ne događa nikad, da se tako susretnem s protagonistom vlastite sentimentalne i mitološke povijesti. Međutim, termometar pokazuje 38.2, i izvjesnim postaje da ne putujem u Poljsku i, vjerojatno, nikada neću vidjeti Josefa Škvoreckog. Osim ako ne otputujem u Toronto, i tamo ga nađem, kao što sam 1982, kao šesnaestogodišnjak, putovao u Ljubljanu, da sretnem Vitomila Zupana. I stvarno sam ga sreo, prošao je pokraj mene, vozeći poni bicikl, ali nisam se usudio zazvati ga. Samo što mi više nije šesnaest, a Toronto je nešto dalje od Ljubljane. Ostao sam tako u postelji, više sam tugovao nego što sam bolovao, ili me je bolest na kraju prošla jer je tuga jača i od tamiflua. Iste večeri saznajem da nisam dobio tu veliku i važnu srednjoeuropsku nagradu, što se dodjeljuje u gradu koji je pregazila povijest dvadesetog stoljeća, iz kojeg su iseljeni jedni, da bi bili useljeni drugi, i svi su pritom bili emigranti, prognanici i tuđinci, i svima je trebalo samo malo milosti, kao što se milosti uzalud nadala Suzi Braun, nagradu koja nosi ime po Angelusu Silesiusu, sinu poljskoga plemića i majke Njemice, pjesniku, liječniku i svećeniku, koji je u sedamnaestome stoljeću u sebi ponio više identiteta i pripadnosti, noseći ih kao jedno i jedino. Evo kako je Angelus vjerovao: “Ja sam kao Bog, a Bog je kakav sam i ja. Ja sam velik koliko je velik i On. A On je mali, isto kao ja. On ne može iznad mene biti, niti mogu ispod njega ja.” Nagradu Angelus za tu 2009. dobio je Josef Škvorecky. Nagrađen je poljski prijevod “Slučaja inžinjera ljudskih duša”. No, ne bih ga sreo i da sam se tog jutra probudio zdrav. Nije mogao doći u Wroclaw, ali je poslao ganutljivo i duhovito pismo zahvale u kojemu je, naravno, stajalo i obećanje da će jednom, ipak, doći. Za mene je velika stvar, najveće priznanje, što sam se tog dana u Wroclawu našao u istoj rečenici s Josefom Škvoreckim. I što je ta rečenica doprla do glumice i pjevačice Zdene Salivarove, koja je, po logici sovjetskih tenkova i inih historijskih nevolja, ili samo po logici ljubavi i moralne čvrstine, postala velika urednica, veliki izdavač. Ne znam za važnija priznanja od tog, svejedno dodjeljuju li se za književnost, za ono što se napiše ili ono što se pročita, ili se dodjeljuju za godine odrastanja i sazrijevanja, kada nas je Škvorecki džezom, pripovijedanjem i smijehom učio da na ovoj zemlji nema, niti smije biti, boga koji je od tebe veći. Na ovoj zemlji nema, niti smije biti, boga koji bi iznad tebe bio. miljenko jergović skvorecki

Detalji predmeta Stanje Polovno Autor:: Ana Jergensdoter ;Žanrovi:: Poezija, Muzika ;Izdavač:: Rende ;Godina izdanja:: 2005 ;ISBN: 86-83897-37-0 ;Broj strana: 97 ;Pismo: Latinica ;Povez: Mek ;Format: 21 ; ;Svojom prvom zbirkom poezije “Homecomingqueen” (Kraljica mature) Ana Jergensdoter izdvojila se kao jedna od najistaknutijih slam-pesnikinja u Švedskoj. Sve pesme u tematski izuzetno usklađenoj zbirci bave se tinejdžerskim bolima i odrastanjem u gradiću na krajnjem severu Švedske tokom osamdesetih godina. Neposrednim jezikom i slobodnim stihom, te čitavim nizom kulturnih, pop-kulturnih, supkulturnih i istorijskih referenci (Jon Bon Jovi, Abba, Milli Vanilli, Černobil, U2, Elvis Presley, UB40, Bob Marley, Def Leppard, Evrovizija itd.) Ana Jergensdoter vešto dočarava i univerzalizuje vreme i prostor o kojem tako uverljivo piše. Sandviken 4-ever U Sandvikenu je vašar Ima majica sa Elvisom Pečenog badema Džidžabidža Ringišpila Nebo je dosadnosivo Nikog ne poznajem Violinista ima iste pantalone kao jedan violinista u drugom gradu Sve je kao pre Ništa nije kao pre Ja sedim u Marangoniju Neko pušta džuboks Neko ogovara Neko sam pije čaj Ja više nikad nisam usamljena Ovde živim Ovde ne živim Stalno sam usamljena Idem u šesti razred (& imam najružniju frizuru na svetu) I Idem u šesti razred Imam najružniju frizuru na svetu Nije trebalo da ispadne tako ali mama je rekla da je frizerka jeftina i dobra i ja sam ponela svoj crtež sa pank šiškama i dugačko pozadi (pomalo hokejaška zurka) Meni se dopala i frizerka je pogledala crtež i rekla da dobro crtam onda sam odjednom bila ošišana do glave ona je rekla da je lepo i ja sam platila i otišla Bacila sam crtež na putu do kuće Nisam sigurna da li sam plakala ali trebalo je II Idem u šesti razred Imam najružniju frizuru na svetu i najbolju mamu na svetu ali šta vredi što je toliko dobra kad mi je kosa odvratna i idem u šesti razred i mislim da sam samo malo lepša nekom bih se sviđala Nema veze što mama kuca na vrata donosi poslužavnik i kolače kad tamo ionako niko ne sedi na ružičastom prekrivaču i voli me III Idem u šesti razred Imam najružniju frizuru na svetu Mnogo dobru mamu i guštera sa narandžastim stomakom Htela sam u stvari kanarinca ili možda labradora ali ja imam alergiju i onda nije važno što imam najbolju mamu na svetu Jer nema ničeg jadnijeg od guštera i nema ničeg jadnijeg od spreja za astmu i ekcema nema ničeg jadnijeg od kose ošišane do glave kada treba da je natapirana i niko neće da se vata s nekim ko ima astmu i natečene oči i niko neće da se vata s nekim ko ima mamu koja stalno ulazi s kolačima i niko neće da se vata s onim ko ima najružniju frizuru na svetu IV Idem u šesti razred Imam ubedljivo najjadniju frizuru na svetu Mislim, nisam ja kriva ali sramota me je Utorkom je Crkvena Omladina i pevamo Zar ne znaš da vrediš Ali iznenada jednog dana pogrešno je ići tamo to je neviđeno glupo stojimo ispred prostorija i bacamo kamenje na prozore i izgleda toplo unutra sa upaljenim svećama i pesmom možda je danas pizza i onda će oni kući kod nekog i doći će frajeri i vataće se i gledaće film a ja ne mogu s njima Idem u šesti razred Imam najružniju frizuru na svetu i znam da će kada izraste i postane dugačka sve da bude u redu V Idem u šesti razred Mrzim svoju kosu Mrzim onog svog odvratnog guštera i svoj sprej za astmu Mrzim svoju mamu koja mi ne da dâ idem na Pola Rejna Svake sekunde mislim na svoju kosu Kakva bi bila sa dugim loknama ili prava ježasta i žešća Svake sekunde mislim na svoju kosu i mrzim kada mama kaže da sam razmažena kad me moli da se poredim sa drugima i kaže da ne treba da se žalim jer ima ružnih devojaka a ja sam tako slatka i mrzim što nikad ne smeš da plačeš ako si sladak i imaš dobru mamu i mrzim što mislite da plačem zbog frizure i mrzim što mi ne date da plačem Idem u šesti razred i vi ništa ne shvatate! Vi ne znate da je neki lepši svet moguć onaj u kome si tamo gde želiš da budeš u kome možeš da ostaneš i ideš sa ostalima Idem u šesti razred Imam najružniju frizuru na svetu Imam strašno dobru mamu Guštera Volim da pevam Volim pizzu i pitam se kako je kad se vataš Idem u šesti razred Stalno se plašim Ja & Jon Bon Jovi Tako je nestabilno na korpi od bicikla sa cigaretama i cvećem NE ne znam kako se zove ne vredi što me tako lepo pitaš Ponekad pomislim da bih odgovorila kad me uopšte ne bi pitao i kad bi uvek siktao i okretao leđa mislila bih da si najlepši na svetu Kao poster idola i klečim na kolenima i mislim kad bi Jon Bon Jovi došao uzbrdo do kuće u nizu gde sedim i pijem sok sa svojom mamom Onda bih BOŽEEEE samo bih ZAPALILA i onda jebite se I klinačkom rukom milujem mudobran s nitnama i sedim svetloružičasta u kući u nizu sedim sa svojom mamom i pijem sok i onda jednog dana Jon Bon Jovi dolazi uzbrdo i kaže Baby I Want You i njegov super strava auto stoji i turira i on uzima moju klinačkuruku u svoju stravadžetsetruku i ja stojim i cupkam i drhtim sa glavom potpuno oblepljenom neostvarenim snovima kao osiguranje od razočaranja o sve ove kule od oblaka o neslućeno crveno i malinasto rumena garantovano neizvatana oslobađam se A čak ni zbog Petera Pikenena sa maramom i glamrockčuperkom i zakrpljenim lonama ne bih spustila čašu soka i mahnula svojoj čežnji goodbye Što me nisi pustila u Hufoš? Što me nisi pustila u Hufoš, mama Što mi nisi dala da gledam Milli Vanilli Što si me pustila u Globus, a ne u Hufoš Što mi nisi dala da kupim brodarice Što si mrzela moje čizme od jelenske kože Je l´ zato što si mrzela kako mi se stalno zarozaju Je l´ sam se zbog toga okliznula Što me nisi pustila na Krit sa ostalima (glupo pitanje) Što mi nisi verovala kad sam rekla da uopšte nisam bila pijana one večeri Što te je mrzelo da mi svakog jutra pre škole sređuješ kosu (sve bi onda bilo mnogo bolje) Što mi nisi dala da kupim Salomon torbu, Takano komplet, kožnu jaknu do struka Što si dolazila po mene u dvanaest nula nula tačno ispred Doma omladine posle školskih igranki Što mi nisi dala da pozajmim tvoj beli džemper, onaj s šarom i slepi miš rukavima (sve bi onda bilo mnogo jednostavnije) Što me nisi pustila u Hufoš Ana Jergensdoter učestvuje na mnogim svetskim festivalima slam-poezije a često nastupa i s rok-bendom Katyusha. Bibliografija: PAPPA PRALIN Albert Bonniers Förlag, 2002 LIVSVIG elektronsko izdanje Serum, 2002 HOMECOMINGQUEEN Albert Bonniers Förlag, 2004 ÄNGLARNAS SYSTER Albert Bonniers Förlag, 2005 Predmet: 52568741 Ana Jergensdoter (Anna Jörgensdotter)-HOMECOMINGQUEEN Ana Jergensdoter (Anna Jörgensdotter) je rođena je 1973. u švedskom gradu Sandvikenu. Studirala je kreativno pisanje, filozofiju i sociologiju. Njena prva knjiga, roman Pappa Pralin (2002), uvodi čitaoca u život mlade Andree pun samodestrukcije, strasti, tableta i Dejvida Bouvija. 2004. objavljuje zbirku poezije Homecomingqueen, čime postaje jedna od najpoznatijih slam-pesnikinja u Švedskoj, čiji se performansi odlikuju emotivnim nabojem i inovativnošću.

Odlomak : ’’ VRHOVNO ISKUSTVO U ovoj pesmi o Mahamudri Tilopa kaže: Mahamudra je iza svih reči i simbola, ali se tebi, Naropa, ozbiljnom i odanom, ovo mora reći: Praznini nije potreban oslonac, mahamudra nema uporišta. Ne čineći nikakav napor, ali ostajući slobodan i prirodan, možeš slomiti jaram - i tako postići osloboñenje. (Govor održan 11.februara 1975.) Iskustvo Vrhovnog nije iskustvo kao bilo koje drugo - zato što je onaj koji to iskustvo doživljava nestao. A kada nema onog koji iskustvo doživljava, šta o tome možemo reći? Ko će nam to iskustvo ispričati? Kada nema subjekta, objekat takoñe nestaje - obale nestaju, ostaje jedino reka iskustva. Spoznaja je ovde, ali spoznavalac nije. To je bio problem svih mistika. Oni su dostigli Vrhunsko, ali nisu mogli da ga prenesu sledbenicima. Oni nisu mogli da ga prenesu onima koji su to želeli da razumeju intelektom. Oni su sa tim postali jedno. Celokupno njihovo biće je sa tim u odnosu ali više nije moguća nikakva intelektualna komunikacija. Oni ti to mogu dati ako si spreman da prihvatiš; oni mogu dozvoliti da se to dogodi i tebi ako i ti to dozvoliš, ako si prijemčiv i otvoren. Ali reči to ne mogu da učine, simboli neće pomoći; teorije i doktrine više nisu ni od kakve koristi. To iskustvo je takvo da više liči na iskušavanje nego na iskustvo. To je proces - i on počinje, ali se nikada ne završava. Možeš u to da uñeš, ali ga ne možeš posedovati. To je kao kada kap kane u okean, ili kao kada bi sam okean istekao u kapima. To je duboko sjedinjenje, to je jedinstvo, ti jednostavno nastavljaš da se u tome rastapaš. I ništa iza ne preostaje, čak ni trag, pa ko će onda da komunicira? Ko će se vratiti u svet doline? Ko će da se vrati u ovu mračnu noć da bi ti rekao? Svi mistici širom sveta su oduvek osećali nemoć kad je u pitanju bila komunikacija. Moguće je zajedništvo, ali ne i komunikacija. To mora da se razume od samog početka. Zajedništvo je sasvim različita dimenzija: dva srca se sretnu, to je ljubavni odnos. Komunikacija teče od glave do glave; zajedništvo od srca do srca. Komunikacija je informisanje: dobijaš samo reči, samo se reči izgovaraju, i samo su reči usvajane i shvatane. A reči su takve, suština reči je tako mrtva, da ništa živo pomoću njih ne može da se saopšti. Čak i u običnom životu, da ostavimo po strani Vrhovno, čak i kada u običnom iskustvu doživiš vrhunski trenutak, ekstatični trenutak, kada zaista osetiš nešto i postaneš nešto, postaje nemoguće da to objasniš rečima. U detinjstvu sam imao običaj da rano ujutru odlazim na reku. Selo je bilo malo. Reka veoma, veoma lenja, gotovo kao da i nije tekla. A ujutru rano, dok sunce još nije svanulo, nisi ni mogao da vidiš da li teče, toliko je bila mirna i tiha. I jutrom, kada još nije bilo nikog, dok još kupači nisu stigli, tamo je vladala duboka tišina. Tako rano ni ptice ne pevaju, nema zvukova, samo se bezvučje širi. A miris mangovog drveća prožima vazduh duž celog toka reke. Obično bih odlazio do najudaljenije krivine reke samo da sedim, da tamo budem. Nisam imao potrebu da bilo šta radim, bilo je dovoljno da tamo budem, bilo je divno iskustvo biti tamo. Kupao bih se, plivao, a kada bi sunce izašlo, otplivao bih na drugu obalu, do ogromnog prostranstva peska, gde bih se ležeći sušio na suncu, a ponekada čak i spavao. Kada bih se vratio, moja majka bi me obično pitala, ‘Šta si radio čitavo jutro?’ Rekao bih, ‘Ništa’, zato što stvarno nisam ništa radio. Ona bi rekla, ‘Kako je to moguće? Četiri sata si bio odsutan, kako je moguće da nisi ništa radio? Mora da si nešto radio.’ I ona je bila u pravu, ali nisam grešio ni ja. Ja uopšte ništa nisam radio. Samo sam bio sa rekom, ništa nisam radio, dopuštao sam stvarima da se same dešavaju. Ako je ono želelo da pliva, zapamtite, ako je ono želelo da pliva, ja sam plivao, ali to nisam ja radio, ništa nisam prinuñivao. Ako sam želeo da spavam, spavao sam. Stvari su se dešavale, ali u njima nije bilo učesnika. I moje prvo iskustvo satorija počelo je pored te reke: ne čineći ništa, jednostavno bivajući tamo, dešavalo se milion stvari. Ali moja majka je insistirala na tome da sam morao nešto da radim, pa sam joj rekao, ‘U redu, kupao sam se i sušio na suncu.’ I tada bi ona bila zadovoljna. Ali, nisam bio ja - jer to što se dešavalo na reci nije moglo da se iskaže rečima: ‘Kupao sam se u reci,’ to zvuči tako siromašno i bledo. Igrati se u reci, plutati na reci, plivati u reci, to je tako duboko iskustvo, da kada kažem jednostavno, ‘Kupao sam se’, u tome više ne preostaje nikakav smisao; ili reći prosto, ‘Otišao sam tamo i šetao i sedeo na obali’, ne prenosi ništa. Čak i u običnom životu osećate beskorisnost reči. A ako ne osećate beskorisnost reči, to pokazuje da niste uopšte bili živi; to pokazuje da ste živeli vrlo površno. Ako rečima može da se prenese sve što ste doživeli, znači da uopšte niste živeli. Kada prvi put počne da se dešava nešto što je iza reči, tada ti se počeo dešavati život, život je zakucao na tvoja vrata. Kada Vrhovno kuca na tvoja vrata, ti jednostavno odlaziš iza reči - postaješ nem, ne možeš da govoriš; ni jedna jedina reč ne može da se oblikuje u tebi. A ako možeš nešto da kažeš, to izgleda tako bledo, tako mrtvo, tako beznačajno, tako besmisleno, izgleda kao da činiš nepravdu iskustvu koje ti se dogodilo. Zapamti to, zato što je Mahamudra poslednje, Vrhovno iskustvo. Mahamudra znači potpuni orgazam sa univerzumom. Ako si nekada voleo nekog i osetio stapanje i nestajanje - da više niste dvoje, da tela ostaju odvojena ali da nešto izmeñu tela stvara most, zlatni most, a unutrašnje dvojstvo nestaje; da jedna životna energija vibrira na oba pola - ako ti se to dogodilo, samo tada možeš da razumeš šta je Mahamudra. Milionima i milionima puta dublje, Milionima i milionima puta više je Mahamudra. To je potpuni orgazam sa Celinom, sa univerzumom. To je stapanje sa izvorom Bića. A ovo je pesma o Mahamudri. Divno je što ju je Tilopa nazvao pesmom. Možeš da je pevaš, ali ne možeš da je iskažeš; možeš da je otplešeš, ali ne i da je iskažeš. To je tako dubok fenomen, da pevanjem možeš da preneseš samo majušni delić toga - ne onim o čemu pevaš, već načinom na koji pevaš. Mnogi mistici su posle svog Vrhovnog iskustva jednostavno plesali, prosto nisu mogli ništa drugo da rade. Oni su svojim telom i celim bićem nešto govorili; zajedno, telo, um, duša, sve je u to bilo uključeno. Oni su plesali, ali njihov ples nije bio običan ples. U stvari, svi plesovi su nastali zbog takvih mistika; to je bio način da se ostane u vezi sa ekstazom, srećom, blaženstvom. Nešto od nepoznatog prodrlo je u znanje, nešto od 4 onostranog spustilo se na zemlju - šta drugo možeš da radiš? Možeš to da otplešeš, možeš da ga otpevaš. Ovo je pesma o Mahamudri. I, ko će da je otpeva? Tilope više nema. Sam orgazmički osećaj je peva. To ne peva Tilopa; Tilope više nema. Iskustvo sámo vibrira i peva. Zbog toga je pesma o Mahamudri pesma ekstaze, ekstaza sáma je peva. Tilopa nema ništa s tim, Tilopa uopšte nije više tamo. Tilopa se rastopio. Kad se tragalac izgubi, samo se tada postiže cilj. Samo kada više nema onog ko doživljava iskustvo, iskustvo je tu. Traži, i promašićeš - jer će kroz tragalaštvo tragalac da jača. Ne traži, i pronaći ćeš. Uporno traganje i snažni napori sami po sebi postaju prepreke, jer što više tražiš, ego, tragalac, postaje sve snažniji. Ne traži. Ovo je najdublja poruka cele pesme o Mahamudri: ne traži, jednostavno ostani tu gde jesi, ne idi više nikuda. Niko nikada nije pronašao Boga, niko to nije mogao, jer ne zna adresu. Kuda ćete krenuti? Gde ćete pronači Božansko? Mape nema, i puta nema, i nema nikoga da ti kaže gde je On. Ne, niko nije stigao do Boga. To je uvek suprotno: Bog dolazi tebi. Kada si spreman, On kuca na tvoja vrata. On te traži sve dok ne budeš spreman. A spremnost nije ništa drugo do prijemčivost: kada si potpuno prijemčiv, ega više nema; postao si prazan hram, bez ikoga unutra. Tilopa je u pesmi rekao da postaneš kao šupalj bambus, bez ičega unutra. I iznenada, u trenutku kada si postao šupalj bambus, usne Božanskog su na tebi, šupalj bambus postaje flauta, i pesma počinje - to je pesma o Mahamudri. Tilopa je postao šupalj bambus, i Božansko je stiglo, i pesma je započela. To nije Tilopina pesma, to je pesma samog Vrhovnog iskustva. Pre nego što uñemo u taj divni fenomen, da kažem nešto o Tilopi. Ne zna se mnogo o Tilopi jer se, u stvari, ništa i ne može znati o takvim osobama. Oni ne žive kao svi drugi, oni ne postaju deo istorije. Oni stoje sa strane, nisu deo glavne saobraćajnice kojom se čovečanstvo kreće; oni se tuda ne kreću. Celo čovečanstvo se kreće kroz želje, a ljudi poput Tilope se kreću kroz beželjnost. Oni se jednostavno sklanjaju sa glavne saobraćajnice čovečanstva na kojoj počiva istorija. A što se više udaljiš od saobraćajnice, više postaješ mit. Oni postoje kao mit, oni nisu čak ni u vremenu. A tako i treba da bude, jer se oni kreću izvan vremena, oni žive izvan vremena - žive u večnosti. Oni su, jednostavno, nestali, isparili iz ove naše zajedničke ljudske dimenzije. Mi pamtimo jedino trenutak isparavanja, onoliko koliko su bili deo nas. Zbog toga se ne zna mnogo o Tilopi, ko je on bio. Postoji samo ova pesma. To je Tilopin poklon, a poklonio ga je svom učeniku Naropi. Takvi pokloni se ne mogu dati nikome - sve dok se ne stvori duboka, prisna ljubav. On je dao ovu pesmu svom učeniku jer je bio sposoban da takav poklon primi. Pre nego što mu ga je dao, proveravao je Naropu na milion načina: njegovu veru, njegovu ljubav i poverenje. I kada je došao do saznanja da ništa nalik sumnji u njemu više ne postoji, ni majušni delići toga, kada je njegovo srce bilo potpuno ispunjeno ljubavlju i verom, tada mu je dao ovu pesmu. 5 I ja sam ovde da pevam pesmu, ali ona može da ti se preda samo kada budeš spreman. A tvoja spremnost podrazumeva da je sumnja jednostavno nestala iz tvog uma. Nju ne treba da potiskuješ, ne treba da se trudiš da je pobediš, jer i kada je poraziš ona i dalje ostaje u tebi; potiskivanjem ona postaje deo tvog nesvesnog i nastaviće da utiče na tebe. Ne bori se protiv svog uma koji sumnja, ne potiskuj ga, bolje učini suprotno, samo unesi sve više i više energije u poverenje. Jednostavno, budi ravnodušan prema svojim sumnjama, jer ništa drugo ne možeš da uradiš. Ravnodušnost je ključ, jednostavno, budi ravnodušan. Ako se nešto pojavi - prihvati to. Unesi sve više i više energije u poverenje i ljubav - jer je energija sumnje i energija poverenja ista energija. Ostani ravnodušan prema sumnji. U trenutku ravnodušnosti tvoja saradnja se pekida, ti je više ne hraniš - zato što se kroz pažnju sve hrani. Ako pokloniš pažnju svojoj sumnji, čak i ako si protiv nje, opasno je, zato što je svaka pažnja hrana, to je saradnja. Samo ostani ravnodušan, nemoj biti ni za, ni protiv: ne budi za sumnju, i ne budi protiv sumnje. Tako sada možeš da razumeš tri reči. Prva reč je ‘sumnja’, druga reč je ‘verovanje’, a treća je ‘poverenje’, ili ‘odanost’, što je na Istoku poznato kao shraddha. Sumnja je negativan stav prema bilo čemu. Što god da čuješ, prvo na to gledaš negativno. Bićeš protiv toga i tražićeš razloge i opravdanja koji će podržati tvoje ‘protivljenje’. Tu je i um verovanja. On je sličan sumnjičavom umu, samo što mu je suprotan; nema meñu njima velike razlike. Takav um posmatra stvari pozitivno i trudi se da pronañe razloge i opravdanja koja će da podrže njegove stavove, kako da ostane ‘za’. Um koji sumnja potiskuje verovanje, a um koji veruje potiskuje sumnju - ali oba su od iste sirovine, njihov kvalitet je isti. Tu je i treći tip uma, gde je sumnja jednostavno nestala - a kada sumnja nestane, nestaje i vera. Odanost nije verovanje, to je ljubav. Odanost nije verovanje jer nije polovična, ona je potpuna. Odanost nije verovanje jer u njoj nema više sumnje, pa kako ćeš onda da veruješ? Odanost ne traži nikakvo objašnjenje: nisi protiv, i nisi za. Odanost je poverenje, duboko poverenje, ljubav. Nikakvo objašnjenje za to nećeš moći da nañeš, jer to je jednostavno tako. I, šta da se radi? Ne stvarajte verovanje od odanosti, jednostavno ostanite nezainteresovani i za veru i za sumnju, i unesite više energije u ljubav; volite više, volite neuslovljeno. Nemojte da volite samo mene, zato što to nije moguće: ako volite, volite još više. Kada volite, vi postojite kroz različite načine ljubavi - ne samo prema Majstoru, već i prema svemu što vas okružuje: prema drveću i stenama, prema nebu i zemlji. Ti, tvoje biće, tvoj pravi kvalitet bića postaće ljubavni fenomen. Tada se javlja poverenje. I samo se u takvom poverenju može dati poklon kao što je Pesma o Mahamudri. Kada je Naropa bio spreman, Tilopa mu je to poklonio. Zato zapamti da sa Majstorom nisi na ‘putu glave’. I sumnja i verovanje su ‘putevi glave’. Sa Majstorom si na ‘putu srca’. A srce ne poznaje sumnju, i ne zna šta je verovanje - srce zna jedino za odanost. Srce je baš kao malo dete: dete se grčevito drži za očevu ruku, i što god da otac 6 uradi, to će uraditi i dete, ono mu niti veruje, a niti sumnja. Dete je nepodeljeno. Sumnja je polovična, kao i verovanje. Dete je još uvek celovito, celo. Ono jednostavno prati oca bilo kuda da on poñe. Samo kada učenik postane nalik detetu može mu se dati poklon najvišeg vrha svesnosti. Kada postaneš duboka dolina prijemčivosti, tada ti se najviši vrh svesnosti može dati. Samo dolina može da prihvati vrh. Učenik treba da bude potpuno ženstven, prijemčiv poput materice. Jedino se tada dešava fenomen o kojem govori ova pesma. Tilopa je Majstor, Naropa njegov učenik, i Tilopa kaže: Mahamudra je iza svih reči i simbola, Ali se tebi, Naropa, ozbiljnom i odanom, ovo mora reći… To je iza reči i simbola, svih reči i simbola. Pa kako onda može da se objasni? Ako je to stvarno iza svih reči i simbola, kako će se onda preneti? Da li postoji bilo kakav način? Da, ima načina: ako je tu Naropa, tu je i put. Način postoji ako postoji pravi učenik. Od učenika zavisi da li će put biti pronañen ili neće. Ako je učenik toliko prijemčiv da u sebi ne poseduje um - da ne prosuñuje šta je ispravno a šta ne, ukoliko je ne-um sam po sebi, ako je svoj um predao Majstoru, ako je postao prijemčiv i prazan i spreman da prihvati bezuslovno sve što mu se pruži - tada reči i simboli nisu ni potrebni, tada se nešto može dati. A ti možeš da čuješ i izmeñu reči, možeš da čitaš izmeñu redova - reči su samo izgovor. Prave stvari se dešavaju upravo izmeñu reči. Reči su samo trik, pomoćno sredstvo. Prave stvari prate reči kao senka. A ako si suviše unutar uma, slušaćeš reči, ali tada to ne može da ti se prenese. Ali ako uopšte nisi u umu, tada fina senka koja prati reči, veoma suptilna, jedino je srce može videti, nevidljivo mreškanje svetlosti, titraji… Tada je prenos moguć. Tilopa kaže: …ali se tebi, Naropa, ozbiljnom i odanom, Ovo mora reći… To što se ne može izreći, mora se saopštiti učeniku. To što se ne može izreći, što je potpuno nevidljivo, mora se učeniku načiniti vidljivim. To ne zavisi samo od Majstora, čak mnogo više zavisi od učenika. Tilopa je imao sreće što je pronašao Naropu. Bilo je nekoliko Majstora koji nisu imali tu sreću, koji nikako nisu mogli da pronañu učenika kao što je bio Naropa. Zbog toga što nije bilo nikoga da primi, sve što su postigli nestalo je sa njima. Ponekad su Majstori putovali miljama da bi pronašli učenika. Tilopa je iz Indije otišao na Tibet da pronañe Naropu, da nañe učenika. Tilopa je proputovao celu Induju i nije našao čoveka tog kvaliteta, koji bi bio 7 sposoban da primi takav poklon, koji bi bio sposoban da ga upije, da se kroz njega preporodi. I onda je poklon prihvatio Naropa, i on se potpuno transformisao. Kada je Tilopa preneo Naropi sve što je imao, rekao mu je, ‘Sad idi i pronañi svog Naropu.’ U tom smislu Naropa je takoñe imao sreće: pronašao je učenika čije ime je bilo Marpa. I Marpa je imao sreće, uspeo je da pronañe učenika po imenu Milarepa. Ali tada tradicija nestaje, nije se više mogao naći učenik tako velikih mogućnosti. Mnogo puta je religija dolazila na zemlju i nestajala; mnogo će puta još dolaziti i nestajati. Religija ne može da postane crkva, religija ne može da bude sekta; religija zavisi od ličnog prenošenja , od ličnog jedinstva. Tilopina religija je trajala samo četiri generacije, od Narope do Milarepe, i onda je nestala. Religija je kao oaza: pustinja je beskrajna, i na ponekom malom delu pustinje pojavi se oaza. Dok je tamo, potraži je; dok je još tamo, pij iz nje - ona je velika, velika retkost. Mnogo puta je Isus govorio svojim učenicima, ‘Biću još malo ovde. I dok sam ovde, jedite me, pijte me. Ne propuštajte ovu priliku’ - zato što se možda hiljadama godina neće pojaviti čovek sličan Isusu. Pustinja je ogromna. Oaza se ponekad pojavi i nestane, zato što oaza dolazi iz nepoznatog i potrebno joj je sidro na ovoj zemlji. Ako nema sidra, ona ne može ovde da ostane. Neko kao Naropa je sidro. I ja želim da vam kažem isto to: sve dok sam ovde, još malo, ne propuštajte mogućnost. A vi možete da je propustite zbog trivijalnih stvari: možete da ostanete zaokupljeni besmislicama, mentalnim smećem, možete da nastavite da razmišljate za i protiv oaze, a ona će uskoro nestati. Kasnije možete da razmišljate o za i protiv. Sada pijte, jer kasnije ćete imati još mnogo života da razmišljate o tome, nema potrebe da žurite. Ali dok je tu, pijte iz nje. Jednom, kada budeš pio sa Isusom ili Naropom, ti ćeš potpuno da se transformišeš. Transformacija je vrlo, vrlo laka i jednostavna, ona je prirodan proces. Sve što je potrebno je da postanete zemljište i prihvatite seme, da postanete materica i prihvatite plod.’’

421 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Najbolje od popularnog stripa sakupljeno u jednom tomu prati burne avanture šestogodišnjeg Kalvina i njegovog tigra Hobsa. William Boyd Watterson II (rođen 5. srpnja 1958.) američki je crtač koji je autor stripa Calvin i Hobbes. Traka je objavljivana od 1985. do 1995. Watterson je Calvina i Hobbesa zaključio kratkom izjavom urednicima novina i svojim čitateljima da smatra da je postigao sve što je mogao u mediju. Watterson je poznat po svojim negativnim stavovima o distribuciji i licenciranju stripova, svojim naporima da proširi i uzdigne novinski strip kao umjetničku formu, te po svom povratku u privatni život nakon raskida Calvina i Hobbesa. Watterson je rođen u Washingtonu, D.C., a odrastao je u Chagrin Fallsu, Ohio. Predgrađe Ohija na srednjem zapadu Sjedinjenih Država bilo je dio inspiracije za Calvina i Hobbesa. Rani život Bill Watterson rođen je 5. srpnja 1958. u Washingtonu, D.C., od Kathryn Watterson (1933.-2022.) i Jamesa Godfreya Wattersona.[1] Otac mu je radio kao patentni zastupnik. Godine 1965. šestogodišnji Watterson i njegova obitelj preselili su se u Chagrin Falls, Ohio, predgrađe Clevelanda.[2][3] Watterson ima mlađeg brata Thomasa Wattersona.[1] Watterson je svoj prvi crtić nacrtao s osam godina, au djetinjstvu je mnogo vremena proveo sam, crtajući i crtajući. To se nastavilo tijekom njegovih školskih godina, [2] tijekom kojih je otkrio stripove kao što su Pogo, Krazy Kat i Charles Schulz` Peanuts koji su kasnije inspirirali i utjecali na njegovu želju da postane profesionalni crtač stripova.[4] Jednom prilikom, dok je bio u četvrtom razredu, napisao je pismo Charlesu Schulzu, koji mu je odgovorio, na veliko iznenađenje Wattersona. To je u to vrijeme ostavilo veliki dojam na njega. Roditelji su ga poticali u umjetničkom bavljenju. Kasnije su ga se sjećali kao `konzervativnog djeteta` — maštovitog, ali `ne na fantazijski način`, i nimalo sličnog liku Calvina koji je kasnije stvorio.[5] Watterson je svoje talente za crtanje pronalazio kroz osnovnu i srednju školu, stvarajući sa svojim prijateljima stripove o superjunacima na temu srednje škole i prilažući crtane filmove i umjetnost školskim novinama i godišnjaku.[6]: 20–3 Nakon srednje škole, Watterson je pohađao Kenyon College, gdje je diplomirao političke znanosti. Već je bio odlučio za karijeru u karikaturi, ali smatrao je da će mu studij političkih znanosti pomoći da prijeđe u redakciju karikature. Nastavio je razvijati svoje umjetničke vještine, a tijekom druge godine studija naslikao je Michelangelovo Stvaranje Adama na stropu svoje sobe u domu.[7] Također je doprinio karikaturama fakultetskim novinama, od kojih su neke uključivale originalne karikature `Spaceman Spiff`. [a] Watterson je diplomirao na Kenyonu 1980. sa diplomom prvostupnika umjetnosti. Kasnije, kad je Watterson stvarao imena za likove u svom stripu, odlučio se za Calvina (po protestantskom reformatoru Johnu Calvinu) i Hobbesa (po društvenom filozofu Thomasu Hobbesu), navodno kao `vrh kape` Kenyonovoj političkoj znanstveni odjel. U The Complete Calvin and Hobbes, Watterson je naveo da je Calvin nazvan po `teologu iz 16. stoljeća koji je vjerovao u predestinaciju`, a Hobbes po `filozofu iz 17. stoljeća s nejasnim pogledom na ljudsku prirodu.` [9] Karijera Rani rad Watterson je bio inspiriran radom Jima Borgmana, političkog karikaturista The Cincinnati Enquirer, koji je 1976. diplomirao na Kenyon Collegeu, te je odlučio pokušati slijediti isti put karijere kao Borgman, koji je zauzvrat ponudio podršku i ohrabrenje ambicioznom umjetniku. Watterson je diplomirao 1980. i zaposlio se na probnoj osnovi u Cincinnati Postu, konkurentskom listu Enquirera. Watterson je brzo otkrio da je posao pun neočekivanih izazova koji su ga spriječili da obavlja svoje dužnosti prema standardima koji su mu postavljeni. Nije najmanji od tih izazova bilo njegovo nepoznavanje političke scene u Cincinnatiju, budući da nikada nije živio u gradu niti u njegovoj blizini, budući da je odrastao u području Clevelanda i pohađao koledž u središnjem Ohiju. Post je otpustio Wattersona prije nego što mu je istekao ugovor.[10] Potom se pridružio maloj reklamnoj agenciji i tamo radio četiri godine kao dizajner, stvarajući reklame za trgovine dok je također radio na vlastitim projektima, uključujući razvoj vlastitog crtanog stripa i priloge za Target: The Political Cartoon Quarterly.[11] Kao slobodni umjetnik, Watterson je crtao druga djela za raznu robu, uključujući omote albuma za bratov bend, kalendare, grafike odjeće, obrazovne knjige, naslovnice časopisa, postere i razglednice.[12] Calvina i Hobbesa i uspon do uspjeha Watterson je rekao da radi za osobno ispunjenje. Kao što je rekao maturantima 1990. godine na Kenyon Collegeu: `Iznenađujuće je koliko ćemo teško raditi kada se posao obavlja samo za nas.` Calvin i Hobbes je prvi put objavljen 18. studenog 1985. U Calvin and Hobbes Tenth Anniversary Book, napisao je[13] da su njegovi utjecaji uključivali Peanuts Charlesa Schulza, Pogo Walta Kellyja i Krazy Kat Georgea Herrimana. Watterson je napisao uvod u prvi svezak The Komplete Kolor Krazy Kat. Wattersonov stil također odražava utjecaj Winsora McCayjevog Malog Nema u Slumberland.[14][15] Poput mnogih umjetnika, Watterson je u svoj rad ugradio elemente svog života, interesa, uvjerenja i vrijednosti — na primjer, svoj hobi kao biciklista, [16] sjećanja na govore vlastitog oca o `izgradnji karaktera` i svoje poglede na trgovinu i korporacije. Wattersonova mačka Sprite jako je inspirirala osobnost i fizičke značajke Hobbesa.[9] Watterson je veći dio svoje karijere proveo pokušavajući promijeniti klimu novinskog stripa. Smatrao je da se narušava umjetnička vrijednost stripa, te da se prostor koji zauzima u novinama neprestano smanjuje, podložan samovolji hirova kratkovidnih izdavača. Nadalje, smatrao je da umjetnost ne treba suditi prema mediju za koji je stvorena (tj. ne postoji `visoka` umjetnost ili `niska` umjetnost - samo umjetnost).[17] Watterson je napisao predgovore za FoxTrot i For Better or For Worse. Borite se protiv prodaje njegovih likova Godinama se Watterson borio protiv pritiska izdavača da prodaju njegov rad, nešto za što je smatrao da će pojeftiniti njegov strip[18] kroz kompromitiranje čina stvaranja ili čitanja.[19] Odbio je prodavati svoje kreacije na temelju toga da bi prikazivanje slika Calvina i Hobbesa na komercijalno prodanim šalicama, naljepnicama i majicama obezvrijedilo likove i njihove osobnosti. Watterson je rekao da je Universal nastavio vršiti pritisak na njega i rekao da je potpisao svoj ugovor bez da ga je u potpunosti pročitao jer je, kao novi umjetnik, bio sretan što je naišao na sindikat voljan dati mu priliku (dva druga sindikata su ga prethodno odbila ). Dodao je da je ugovor bio toliko jednostran da bi, ako bi Universal to stvarno želio, mogli licencirati njegove likove protiv njegove volje, čak bi ga mogli otpustiti i nastaviti s Calvinom i Hobbesom s novim umjetnikom. Wattersonov položaj je na kraju pobijedio i on je mogao ponovno pregovarati o svom ugovoru kako bi dobio sva prava na svoj rad, ali je kasnije dodao da ga je borba za licence iscrpila i pridonijela potrebi za devetomjesečnim odmorom 1991. [20]. Unatoč Wattersonovim naporima, pronađene su mnoge neslužbene kopije, uključujući predmete koji prikazuju Calvina i Hobbesa kako konzumiraju alkohol ili Calvina kako urinira po logotipu. Watterson je rekao: `Samo su lopovi i vandali zaradili na robi Calvina i Hobbesa.`[21] Promjena formata nedjeljnog stripa Watterson je bio kritičan prema prevladavajućem formatu nedjeljnog stripa koji je bio na snazi kada je počeo crtati (i ostao je takav, u različitim stupnjevima). Tipični raspored sastoji se od tri retka s ukupno osam kvadrata, koji zauzimaju pola stranice ako su objavljeni u normalnoj veličini. (U ovom kontekstu, pola stranice je apsolutna veličina – otprilike polovica nominalne veličine stranice od 8+1⁄2-x-11 inča (22 cm × 28 cm) – i nije povezana sa stvarnom veličinom stranice na kojoj je crtani film mogli bi se eventualno tiskati za distribuciju.) [22] Nekim je novinama ograničen prostor za nedjeljne članke i smanjena je veličina trake. Jedan od uobičajenih načina je izrezivanje gornje dvije ploče, za što je Watterson vjerovao da ga je prisililo da gubi prostor na šale koje nisu uvijek odgovarale traci. Dok se trebao vratiti sa svog prvog odmora (drugi je održan tijekom 1994.), Watterson je sa svojim sindikatom razgovarao o novom formatu za Calvina i Hobbesa koji bi mu omogućio da učinkovitije koristi svoj prostor i gotovo bi zahtijevao od novina da to objave. kao pola stranice. Universal se složio da će strip prodati kao pola stranice i ništa drugo, što je izazvalo bijes novina i kritike na račun Wattersona od strane urednika i nekih njegovih kolega karikaturista (koje je opisao kao `nepotrebno ljute`). Na kraju je Universal napravio kompromis i pristao ponuditi novinama izbor između pune pola stranice ili smanjene verzije kako bi ublažio zabrinutost oko problema s veličinom. Watterson je priznao da je zbog toga izgubio prostor u mnogim novinama, ali je rekao da je, na kraju, to bila korist jer je smatrao da čitateljima novina daje bolju viziju za njihov novac, a urednici su slobodni da se ne kandidiraju Calvin i Hobbes na vlastitu odgovornost. Dodao je da se neće ispričati za crtanje popularnog elementa.[23] Kraj Calvina i Hobbesa 9. studenoga 1995. Watterson je najavio kraj Calvina i Hobbesa sljedećim pismom novinskim urednicima: Poštovani čitatelju: Zaustavit ću Calvina i Hobbesa na kraju godine. Ovo nije bila nedavna niti laka odluka i odlazim s malo tuge. Moji interesi su se, međutim, promijenili i vjerujem da sam učinio ono što sam mogao unutar ograničenja dnevnih rokova i malih panela. Željan sam raditi promišljenijim tempom, s manje umjetničkih kompromisa. Još nisam odlučio o budućim projektima, ali moj odnos s Universal Press Syndicateom će se nastaviti. To što bi toliko novina objavilo Calvina i Hobbesa čast je na koju ću dugo biti ponosan i jako sam ih cijenio kakvi su sada. S druge strane, masovni mediji se raspadaju, a publika se atomizira. Pretpostavljam da će stripovi imati manje raširen kulturni utjecaj i zaraditi puno manje novca. Dovoljno sam star da mi je sve ovo uznemirujuće, ali svijet ide dalje. Svi novi mediji neizbježno će promijeniti izgled, funkciju, a možda čak i svrhu stripa, ali stripovi su živi i svestrani, pa mislim da će i dalje pronalaziti relevantnost na ovaj ili onaj način. Ali oni definitivno neće biti isti kao oni s kojima sam ja odrastao.[35] Godine 2013. objavljen je dokumentarni film Dear Mr. Watterson, koji istražuje kulturni utjecaj Calvina i Hobbesa. Sam Watterson nije se pojavio u filmu. Dana 26. veljače 2014. Watterson je objavio svoj prvi crtani film nakon završetka Calvina i Hobbesa: poster za dokumentarac Stripped.[36][37] Godine 2014. Watterson je koautor knjige The Art of Richard Thompson s karikaturistom Washington Posta Nickom Galifianakisom i Davidom Apatoffom.[38] U lipnju 2014. tri trake Bisera prije svinja (objavljeno 4. lipnja, 5. lipnja i 6. lipnja 2014.) sadržavale su Wattersonove gostujuće ilustracije nakon što je zajednički prijatelj Nick Galifianakis povezao njega i karikaturista Stephana Pastisa, koji su komunicirali putem e-pošte.[39] ] Pastis je ovu neočekivanu suradnju usporedio s `ugledanjem Bigfoota`.[40] `Mislio sam da bismo možda Stephan i ja mogli napraviti ovu glupu suradnju i onda iskoristiti rezultat da prikupimo nešto novca za istraživanje Parkinsonove bolesti u čast Richarda Thompsona. Činilo se kao savršena konvergencija`, rekao je Watterson za The Washington Post.[41] Na dan kada se Stephan Pastis vratio na svoju vlastitu traku, odao je počast Wattersonu aludirajući na posljednju traku Calvina i Hobbesa od 31. prosinca 1995. godine. 5. studenog 2014. predstavljen je plakat koji je nacrtao Watterson za Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu 2015. gdje je 2014. dobio Grand Prix.[42] Dana 1. travnja 2016., za Dan šale, Berkeley Breathed objavio je na Facebooku da je Watterson potpisao `franšizu mojoj `upravi``. Zatim je objavio strip s Calvinom, Hobbesom i Opusom. Strip potpisuje Watterson, iako je stupanj njegove upletenosti bio spekulativan.[43] Breathed je 1. travnja 2017. objavio još jedan strip `Calvin County` s Calvinom i Hobbesom, koji je također `potpisao` Watterson, 1. travnja 2017., zajedno s lažnom pričom u New York Timesu koja navodno opisuje `spajanje` dva stripa.[44] Berkeley Breathed uključio je Hobbesa u strip od 27. studenog 2017. kao zamjenu za lika Stevea Dallasa. Hobbes se također vratio u stripovima od 9., 11. i 12. lipnja 2021. [45] kao zamjena za Billa The Cat. izložbe Godine 2001. Billy Ireland Cartoon Library & Museum na Državnom sveučilištu Ohio priredio je izložbu Wattersonovih nedjeljnih stripova. Odabrao je trideset i šest svojih favorita, prikazujući ih i s originalnim crtežom i s gotovim proizvodom u boji, a većina komada sadrži osobne bilješke. Watterson je također napisao popratni esej koji je poslužio kao predgovor za izložbu pod nazivom `Calvin i Hobbes: nedjeljne stranice 1985. – 1995.`, koja je otvorena 10. rujna 2001. Skinut je u siječnju 2002. Popratni objavljeni katalog imao je isti naslov.[46] Od 22. ožujka do 3. kolovoza 2014. Watterson je ponovno izlagao u Billy Ireland Cartoon Library & Museum na Državnom sveučilištu Ohio. U vezi s ovom izložbom, Watterson je također sudjelovao u intervjuu sa školom.[48] Uz izložbu je izdan katalog izložbe Exploring Calvin and Hobbes. Knjiga je sadržavala poduži intervju s Billom Wattersonom, koji je vodila Jenny Robb, kustosica muzeja.[49] Misterije Watterson će objaviti svoje prvo objavljeno djelo nakon 28 godina u listopadu 2023. Zove se The Mysteries, a to je ilustrirana `bajka za odrasle` o `onome što leži izvan ljudskog razumijevanja`. Rad je nastao u suradnji s ilustratorom i karikaturistom Johnom Kaschtom.[50][51] Nagrade i počasti Watterson je 1986. i 1988. dobio Reuben nagradu Nacionalnog društva karikaturista.[52] Wattersonova druga Reubenova pobjeda učinila ga je najmlađim karikaturistom koji je dobio takvu čast i tek šestom osobom koja je pobijedila dvaput, nakon Miltona Caniffa, Charlesa Schulza, Dika Brownea, Chestera Goulda i Jeffa MacNellyja. (Gary Larson je jedini karikaturist koji je osvojio drugog Reubena nakon Wattersona.) Watterson je 2014. dobio Grand Prix na Međunarodnom festivalu stripa u Angoulêmeu za svoj opus, postavši tek četvrti neeuropski karikaturist koji je tako počašćen u prvih 41 godina događaja. 1986.: nagrada Reuben, najbolji karikaturist godine 1988: Nagrada Reuben, najbolji karikaturist godine 1988.: Nacionalno društvo karikaturista, Nagrada za humor novinskih stripova 1988: Nagrada Sproing, za Tommyja i Tigerna (Calvin i Hobbes) 1989: Nagrada Harvey, Posebna nagrada za humor, za Calvina i Hobbesa 1990.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1990: Nagrada Max & Moritz, najbolji strip, za Calvina i Hobbesa 1991: HaNagrada rvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1991.: Nagrada Adamson, za Kalle och Hobbe (Calvin i Hobbes) 1992.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1992: Nagrada Eisner, najbolja kolekcija stripova, za The Revenge of the Baby-Sat 1992.: Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu, nagrada za najbolji strani strip, za En avant tête de thon! 1993.: Nagrada Eisner, najbolja kolekcija stripova, za Napad poremećenih mutanata ubojica čudovišta Snježni goons 1993.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1994.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1995.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1996.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 2014.: Grand Prix, Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu [53] 2020.: Uvršten u Kuću slavnih nagrade Will Eisner

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Bblioteka Marko Polo Admiral Edward Ratcliffe Garth Russell Evans, prvi barun Mountevans, KCB, DSO, SGM (28. listopada 1880. - 20. kolovoza 1957.) bio je časnik Kraljevske mornarice i istraživač Antarktika.[1] Evans je bio upućen iz mornarice na ekspediciju Discovery na Antarktiku 1901. – 1904., kada je služio u posadi broda za pomoć, a nakon toga je počeo planirati vlastitu ekspediciju na Antarktik. Međutim, obustavio je ovaj plan kada mu je ponuđeno mjesto drugog zapovjednika na nesretnoj ekspediciji Roberta Falcona Scotta Terra Nova na Južni pol 1910.–1913., kao kapetan ekspedicijskog broda Terra Nova. Pratio je Scotta do 150 milja od Polea, ali je poslan natrag da zapovjedi posljednjom pratećom skupinom. Po povratku se ozbiljno razbolio od skorbuta i jedva je preživio. Nakon ekspedicije obilazio je zemlju držeći predavanja i vratio se svojim pomorskim dužnostima kao zapovjednik u ljeto 1914. Prvi svjetski rat proveo je kao kapetan razarača, postavši poznat kao `Evans of the Broke` nakon bitke kod Dovera Tjesnacu 1917. Zapovijedao je krstaricom u Hong Kongu 1921. – 1922., gdje je nagrađen medaljom za svoju ulogu u spašavanju putnika s havarisanog broda Hong Moh, a zatim je proveo nekoliko godina zapovijedajući eskadronom za zaštitu domaćeg ribarstva prije nego što je dobio zapovjedništvo modernog bojnog krstaša HMS Repulse. Kasnije je zapovijedao australskom eskadrilom i afričkom postajom prije nego što je postao glavni zapovjednik, The Nore, jedne od viših matičnih zapovjedništava mornarice; tijekom tog vremena, neuobičajeno za jednog časnika, bio je i rektor Sveučilišta u Aberdeenu. Nakon četiri godine u Noreu, predao je zapovjedništvo početkom 1939. i imenovan je povjerenikom civilne obrane za London tijekom priprema za Drugi svjetski rat; nakon njemačke invazije na Norvešku otputovao je tamo kako bi stupio u vezu s kraljem Haakonom VII., osobnim poznanikom. Ostao je u ulozi civilne obrane tijekom cijelog rata, iako se službeno povukao iz mornarice 1941., a podignut je u čin 1945., sjedeći u Domu lordova kao laburistički član. Rani život Edward Ratcliffe Garth Evans, poznat svojoj obitelji i prijateljima kao `Teddy`, rođen je u Londonu 28. listopada 1880., u mewsu blizu Berkeley Squarea. Bio je drugi od tri sina Franka Evansa i njegove supruge Elize, rođene McNulty. Frank Evans, mladi odvjetnik u Lincoln`s Innu, potjecao je iz velike obitelji iz Lancashirea velškog podrijetla; njegov je otac bio trgovac namirnicama u Oldhamu. Obitelj Elize McNulty bila je irskog podrijetla i živjela je u Deptfordu.[3] Obitelj je pripadala uglednoj srednjoj klasi, ali troje Evansove djece nije se ponašalo pristojno kako bi se moglo očekivati; kad je Edwardu bilo devet godina, on i njegova braća često su lutali daleko u East End, jednom ih je prilikom policija privela nakon krađe. Edward i njegov stariji brat Joe primljeni su u školu Merchant Taylors 1890., kada je imao deset godina, a godinu dana kasnije izbačeni su zbog tučnjava i izostajanja. Zatim je poslan u relativno modernu školu na selu u blizini Croydona, čiji je cilj bio školovanje `problematičnih dječaka`;[4] unatoč tome što je bio najmlađi dječak i često je bio žrtva i čežnjiv za domom, uživao je u ruralnom okruženju i dobro je reagirao na podučavanje. Kasnije je pohađao školu u Maida Valeu gdje je dobio visoke ocjene, ali se vratio svom starom lošem ponašanju; ravnatelj je odgovorio postavivši ga za prefekta, što je Evansa šokiralo u samodisciplini. Postao je jedna od zvijezda škole, s nizom nagrada, prije nego što je napustio s 14 godina.[5] Evans je tražio karijeru na moru, a dok je bio u školi pokušao je, ali nije uspio, dobiti mjesto kadeta na trenažnom brodu Kraljevske mornarice HMS Britannia. Alternative koje su mu se otvarale bile su da ga `natrpa` skupi učitelj i ponovno položi ispit Britannia, ili da pohađa jeftiniji privatni brod za obuku HMS Worcester, koji je uglavnom obučavao časnike za trgovačku mornaricu. Njegov je otac odabrao potonje, a Evans se pridružio Worcesteru u siječnju 1895. Bio je teško maltretiran, ali do sredine druge godine našao je svoje mjesto i stekao reputaciju sposobnog i marljivog - iako još uvijek problematičnog - kadeta. Osvojio je nekoliko nagrada, što je kulminiralo željenom kadeturom mornarice na zadnjoj godini.[6] Kao midshipman Evans je postavljen na krstaricu HMS Hawke u Mediteranu 1897. godine, brod poznat po svojoj besprijekornoj prezentaciji i strogom ponašanju, što nije bilo u potpunosti po Evansovu ukusu. U kolovozu se ozbiljno razbolio od bruceloze, nakon što je popio zaraženo mlijeko, i poslan je kući na tri mjeseca oporavka. Tijekom tog vremena, stekao je trajni fanatizam za fizičkom spremom, hodajući četrdeset ili pedeset milja dnevno i plivajući satima u moru; održavao bi ovo stanje kondicije desetljećima koja dolaze. Nakon povratka na dužnost raspoređen je na bojni brod HMS Repulse, a zatim na šalupu HMS Dolphin, nakon čega je pregledan i položen u čin potporučnika. Zatim je studirao na Kraljevskom mornaričkom fakultetu u Greenwichu, prekinuo wimenovan je na HMS Majestic, gdje je prvi put susreo tadašnjeg poručnika Roberta Falcona Scotta.[7] Prva antarktička ekspedicija, 1902–04 Glavni članak: Discovery Expedition U srpnju 1901., Britanska nacionalna antarktička ekspedicija - `Discovery Expedition` - isplovila je iz Londona na RRS Discoveryju, sa Scottom na čelu. Dio plana za ekspediciju predviđao je pomoćni brod koji bi trebao uslijediti godinu dana kasnije, u slučaju da se Discovery izgubi na Antarktiku; čitajući novinski članak o tome nekoliko mjeseci kasnije, Evans je vidio priliku za avanturu i pisao Sir Clementsu Markhamu, organizatoru ekspedicije. Dvaput se susreo s Markhamom sljedećih tjedana i ostavio snažan dojam. Početkom 1902., Evans je upućen iz mornarice da bude drugi časnik na brodu pomoći, SY Morning, ostarjelom bivšem kitolovcu. Morning je isplovio iz Londona u srpnju 1902., a nakon jake oluje i popravka u Christchurchu na Novom Zelandu, krenuo je prema Antarktiku 6. prosinca u potragu za ekspedicijom u njihovim zimskim prostorijama, negdje u Rossovom moru. Nakon što su stalno radili jugoistočno od rta Adare i uzduž ledene fronte do rta Crozier, granice njihovog dometa potrage, pronašli su poruku od ekspedicije koja ih je usmjerila natrag prema McMurdo Soundu. Ovdje su se susrele dvije posade – dva su broda bila odvojena petnaestak milja leda, što je zahtijevalo duga putovanja saonicama – s Evansom među prvima koji su pozdravili posadu Discoveryja. Tjedan dana kasnije, Scott, Shackleton i Wilson vratili su se sa svog putovanja u unutrašnjost zemlje, bolesni od skorbuta i snježnog sljepila, ali pobjednički dosegnuvši 82°17′S, novi `Najjužnije`. Evans je privatno zabilježio da je to što sam poznavao njih troje `velika stvar u mom životu`. Dok je bio na Antarktiku, Evans je 31. prosinca 1902. promaknut u poručnika. Krajem ožujka 1903. Morningu je naređeno da se vrati, ostavljajući zalihe s Discoveryjem, još uvijek zatvorenim u ledu. Nekoliko članova posade je razmijenjeno, uključujući Shackletona, za kojeg se smatralo da nije dovoljno zdrav da ostane preko zime, iako su osobni sukobi sa Scottom možda igrali ulogu u odluci. Kada se vratio na Novi Zeland, Evans je podnio zahtjev za privremeni angažman na HMS Phoebe stacioniranoj u zemlji, dok je Morning preuređen za još jedno putovanje pomoći, ovaj put u organizaciji Admiraliteta, a ne Kraljevskog geografskog društva. Ponovno je otplovila na jug u studenom, u društvu drugog broda za pomoć, Terra Nova, i susrela Discovery u siječnju 1904. Evans je dobio zaduženje za skupinu ljudi koji su postavljali eksploziv kako bi probili kanal kroz osam milja leda, što su i uspjeli u jedanaest dana, donoseći Discovery neposredno prije udara jake bure. U znak priznanja za njegov rad s ekspedicijom, Scott je nazvao planinu koja gleda na Sound kao Mount Evans. Malo prije nego što je po drugi put isplovio na jug, objavljene su Evansove zaruke s Novozelanđankom, Hildom Russell. Hilda je bila kći T.G. Russell, istaknuti lokalni odvjetnik i nećakinja G.W. Russell, jedan od članova parlamenta za područje Christchurcha.[14] Evans se vratio u Christchurch 1. travnja 1904., a par se vjenčao 13. travnja. U listopadu su se vratili u Englesku, gdje je Evans dobio brončanu polarnu medalju i ponovno se pridružio mornarici, specijaliziravši se za navigacijskog časnika. Godine 1907. nakratko je razmišljao o prijavi da se pridruži Shackletonovoj antarktičkoj ekspediciji, ali je umjesto toga odlučio da je važno provesti više vremena u svojoj pomorskoj karijeri, kako bi izbjegao ograničavanje svojih budućih izgleda. Druga antarktička ekspedicija, 1910–13 Glavni članak: Ekspedicija Terra Nova Godine 1909. Evans je konačno podlegao privlačnosti Antarktika i najavio – uz Markhamov blagoslov – da će organizirati ekspediciju za istraživanje Zemlje kralja Edwarda VII. Planirao je ekspediciju na pol, ali kao sekundarni cilj; `plovidba velikog antarktičkog kontinenta privlačila me mnogo više`.[16] Evans je isprva tražio podršku u Cardiffu za Velšku nacionalnu antarktičku ekspediciju. Otprilike u isto vrijeme, Scott je počeo planirati novu ekspediciju kao odgovor na nedavno dovršenu Shackletonovu ekspediciju Nimroda – njih su dvojica u to vrijeme bili rivali – i čuvši za to, Evans je napustio vlastiti projekt, prebacivši svoja sredstva i podršku na Scotta. Zauzvrat, Scott ga je imenovao drugim zapovjednikom. Evans je donio toliko sponzora Cardiffu i Welsu da je Scott imenovao Cardiff matičnom lukom ekspedicijskog broda, Terra Nova, i postavio Evansa za kapetana. Unatoč tom partnerstvu, njih dvoje nikad nisu bili bliski, a sukob između Scottove suzdržanosti i Evansove otvorenosti naglašen je razlikom u činu i godinama. Scott je kasnije u svom dnevniku opisao Evansa kao nošenog `dječačkim entuzijazmom` i `dobronamjernog, ali užasno sporog za učenje`, smatrajući da je mnogo sposobniji kao mornar nego kao istraživač na kopnu, te da vjerojatno nikada ne bi biti prikladan zapovijedati vlastitom ekspedicijom. Ekspedicija se iskrcala na zapadnoj strani Otok Ross 4. siječnja 1911. [20] na mjestu koje je Scott nazvao Cape Evans u Evansovu čast [21]. Evans se pridružio glavnoj grupi na obali, ostavljajući Terra Novu u rukama poručnika Harryja Pennella, i radio je na uspostavljanju niza skladišta duž Velike ledene barijere za korištenje Polarnoj ekspediciji kasnije tijekom godine. Nakon zimovanja u kolibi Cape Evans, grupa se počela pripremati za glavno putovanje u kolovozu i rujnu. Evans je dobio zapovjedništvo nad motorističkom skupinom, koja je trebala otići prva, vodeći četiri čovjeka i dvije motorne sanjke na gusjenicama južno do barijere sa zalihama za glavnu ekspediciju, koja bi slijedila sa psima i ponijima. U tom slučaju, motorne sanjke nisu radile prema planu; motori su se pokazali nepouzdanima, često su se odbijali pokrenuti dok se ne zagriju ili su se zaustavljali nakon kratke udaljenosti. Prvi se trajno pokvario 30. listopada, pet dana nakon početka, a drugi je uslijedio dan kasnije. Četiri čovjeka reorganizirala su svoje terete i krenula prema jugu vukući jedne sanjke sa 740 funti (340 kg) opreme i zaliha. Uspjeli su približno istom brzinom kao i prije sloma, a spojili su se šest dana prije glavne skupine, koja ih je sustigla 21. studenog. Dvojica Evansovih članova (motomehaničar i pomoćnik) vratili su se na sjever, a Motor Party je reorganiziran u `Man-hauling Party`. s Evansom predvođenim načelnikom Stokerom Lashlyjem, kirurgom-poručnikom Atkinsonom i C. S. Wrightom, kanadskim fizičarom. Grupa je napredovala sve do 5. prosinca, kada ih je četiri dana zaustavila mećava, radeći na zalihama, ali nisu mogli pritisnuti prema jugu. Preostali poniji iz glavne ekspedicije morali su biti ustrijeljeni prije nastavka. Po dolasku na ledenjak Beardmore 10. prosinca, njihovom rutom izvan Barrier-a, grupe pasa također su poslane natrag, ostavljajući cijelu ekspediciju da ih vuku ljudi.[24] U tom trenutku, ekspediciju su činile tri grupe od po četiri čovjeka, a svi su vukli svoje saonice. Međutim, dvije su skupine bile relativno odmorne, dok su Evans i Lashly vukli sanjke od 1. studenog. To se počelo odavati, a grupa je zaostajala i izazivala napetosti sa Scottom, koji je postajao frustriran i nestrpljiv zbog Evansove percipirane nepažnje i neorganiziranosti.[25] Dana 20. prosinca, prva prateća grupa se vratila, ostavljajući osam ljudi da jure dalje; Evansov tim je reorganiziran tako da se sastoji od njega, poručnika Bowersa, Lashlyja i podčasnika Creana. Dana 3. siječnja, Scott je objavio da Evans neće nastaviti do pola, već da će povesti svoj tim, Posljednju podršku, natrag na sjever. Evans je to privatno pripisao svojoj fizičkoj iscrpljenosti - on i Lashly su vukli natovarene sanjke šest stotina milja do ove faze - i stoički je bilježio njegove reakcije, iako ga je Bowers opisao kao `strašno isječenog`.[26] Grupe su se emocionalno razišle 4. siječnja, a Evans, Lashly i Crean okrenuli su se natrag, samo 160 milja (260 km) od Pola - Bowers je ostao s glavnom skupinom.[27] Putovanje natrag bilo je teško, jer su do ove točke sanjkama upravljali četveročlani timovi, a smanjenje na troje ih je znatno usporilo. U pokušaju da uštede nekoliko dana, grupa se spustila s visoravni sanjkajući se nekoliko stotina stopa niz duboko ispucane Shackleton Icefalls na ledenjak Beardmore, umjesto da se sporije i sigurnije penje niz planinu. Trojica su izašla pretučena, ali bez većih ozljeda, unatoč tome što su dostigli brzine koje je Evans procijenio na blizu šezdeset milja na sat. [28] Međutim, kada se našao na ledenjaku, Evans je počeo patiti od ozbiljnih fizičkih problema. U početku je patio od snježnog sljepila, zbog čega nije mogao jasno vidjeti, a kasnije su se počeli razvijati rani znakovi skorbuta. Ti su se znakovi brzo umnožili, ostavljajući ga oslabljenim i stalno u jakim bolovima, a u roku od nekoliko tjedana stanje mu se pogoršalo do te mjere da su ga na sanjkama vukli Lashly i Crean.[29] Evans je bio jedini koji je razvio skorbut do tog stupnja, a izneseni su brojni argumenti o razlogu. Međutim, čini se vjerojatnim da je glavni uzrok tome što je, za razliku od drugih istraživača, Evans očito pokušao izbjeći jesti meso tuljana (osobito tuljanovu jetru) tijekom zime, koje nije volio, ali je bilo bogat izvor vitamina C.[30] ] Kao što je njegov suputnik Frank Debenham rekao mnogo godina kasnije, `Teddy je stvarno bio vrlo nestašan dječak i nije htio jesti svoje meso tuljana`.[31] Dana 13. veljače, Evans im je pokušao narediti da ga napuste, ali oni su to odbili, što je Evans kasnije nazvao `prvim i posljednjim putom da moje naredbe kao mornaričkog časnika nisu poslušane`.[32] Napokon su bili prisiljeni da stanu zbog mećave 17. veljače, trideset pet milja od baznog logora u Hut Pointu, kada je postalo jasno da dvojica muškaraca više neće moći vući sanjke. Lashly je ostao paziti na Evansa dok je Crean krenuo prema sjeveru; nakon osamnaest sati hodanja, stigao je do kolibe gdje je sreo Atkinsona wipomoćnik i tim pasa. Krenuli su na jug čim se vrijeme razvedrilo, pronašavši Evansa na samrti i pažljivo ga vratili u logor. Stigao je tamo nekoliko dana prije nego što se Terra Nova vratila, i vraćen je na brod kako bi ga njegovali da ozdravi. Ostao je vezan za krevet do travnja, kada je stigao na Novi Zeland.[33] Nakon što je upoznao Amundsena, koji se nedavno vratio s Poljaka, i nakon što se ponovno ujedinio sa svojom ženom, Evans se vratio u Englesku, gdje je proveo sjeverno ljeto 1912. oporavljajući se i prikupljajući sredstva za Ekspediciju. Tamo je upoznao kralja Georgea V. koji ga je unaprijedio u čin zapovjednika. Vraćajući se na jug kasnije tijekom godine, Evans je zapovijedao Terra Novom na njenom putu pomoći; stigao je u McMurdo Sound 18. siječnja, na godišnjicu Scottova dolaska na pol, da bi ga dočekala vijest o smrti polarne grupe. Zabilježivši svoju `ogromnu tugu` zbog te vijesti, Evans je preuzeo formalno zapovjedništvo nad ekspedicijom umjesto Scotta i organizirao konačni odlazak ekspedicije s kontinenta. Evansova žena, Hilda, razboljela se od peritonitisa na brodu Oranto 14. travnja 1913. dok je bila na putu za Englesku sa svojim mužem nakon njegova povratka sa Scottove druge i sudbonosne ekspedicije. Operirao ju je brodski liječnik 15. travnja. Kad je brod stigao do Napulja 17., pri svijesti je ostala na brodu, ali nakon što se vratila na more, umrla je u ponoć 18. travnja.[35] Hilda je pokopana u Toulonu u Francuskoj. Spomenik Hildi Evans nalazi se na groblju Linwood, Bromley, Christchurch, Novi Zeland u bloku 46, parcela 205 – grob obitelji Russell. Godine 1921. Evans je preko Collinsa objavio izvještaj iz prve ruke o ekspediciji Terra Nova pod naslovom South With Scott. Godinama nije tiskana, knjiga je privukla zanimanje kako se približavala stota obljetnica Ekspedicije i preispitana je iz kontrarevizionističke perspektive, ponajviše od strane Karen May iz Scott Polar Institute [potrebno pojašnjenje] Prvi svjetski rat Nakon službe na Antarktiku, Evans je imao uspješnu pomorsku karijeru, služeći na početku Prvog svjetskog rata 1914. u činu zapovjednika. Dana 20. travnja 1917., dok je bio u noćnoj patroli Dover Barage blizu Goodwin Sandsa, zapovijedao je razaračem HMS Broke u akciji protiv šest njemačkih razarača Kaiserliche Marine koji su počeli bombardirati Dover. Zajedno s HMS Swiftom, Evans je sudjelovao u njemačkim razaračima u onome što je postalo poznato kao bitka za Dover Strait. Torpedo s HMS Swift potopilo je jedan od neprijateljskih razarača G85. Zatim je Broke namjerno udario u drugi, G42, gotovo ga prepolovivši. Dva broda su se zaključala i neko vrijeme je na Brokeovoj palubi trajala bliska borba dok se Broke nije uspio osloboditi. Njemački razarač je potonuo dok su preostali njemački ratni brodovi pobjegli. Teško oštećeni Broke je odvučen kući, dok se slično oštećeni Swift sam vratio. Ova akcija mu je omogućila trenutačno unapređenje u čin kapetana, nagradu DSO-a, i učinila Evansa popularnim herojem, slavljenim u britanskom tisku kao `Evans sa bankrota`. Evans je opisao svoje aktivnosti u Doverskoj patroli u svojoj knjizi Keeping the Seas (1920). Evans je oženio Norvežanku Elsu Andvord 1916., s kojom je imao dvoje djece: Richarda Evansa, 2. baruna Mountevansa (rođen 1918.) i Cdr the Hon Edwarda Evansa (rođen 1924.), a oboje su ostavili djecu. Međuratna služba Admiral Sir Edward Evans 1944 Dok je zapovijedao HMS Carlisle na kineskoj postaji, Evans je spasio 200 preživjelih iz SS Hong Moh. Njegovi postupci, uključujući plivanje kako bi dao smjer na brodu koji tone, donijeli su mu nekoliko nagrada za spašavanje života. U veljači 1928. promaknut je u kontraadmirala koji zapovijeda Flotom Kraljevske australske mornarice (službeno pod nazivom `Kontraadmiral koji zapovijeda HM Australskom eskadrilom`). U studenom 1932. postao je viceadmiral. Bio je glavni zapovjednik Afričke postaje i zamjenik visokog povjerenika britanskih protektorata Bechuanaland, Swaziland i Basutoland od 1933. do 1935. Služio je kao glavni zapovjednik, The Nore, operativnog zapovjednog položaja Kraljevske mornarice baziran u Chathamu u Kentu, od 1935. do 1939. i promaknut je u admirala u srpnju 1936. Evans je 1935. unapređen u viteza zapovjednika Reda kupanja (KCB), a 1937. imenovan je vitezom milosti Reda svetog Ivana Jeruzalemskog (KGStJ). Drugi svjetski rat Opozvan 1939., sljedeće godine Evans je sudjelovao u norveškoj kampanji, nakon čega se povukao iz Kraljevske mornarice 9. siječnja 1941. Tijekom ostatka Drugog svjetskog rata služio je kao londonski regionalni povjerenik za civilnu obranu.[1] Dana 12. studenog 1945. imenovan je peerom kao barun Mountevans, od Chelseaja u okrugu London. [36] [37] Bio je rektor Sveučilišta u Aberdeenu od 1936. do 1942. godine. Odlazak u mirovinu Dana 4. ožujka 1947. Mountevans je bio na norveškom brodu, MV Bolivar, kada se prelomio na dva dijela i nasukao se na obali Kish 13 kilometara s otoka Dalkey. Njega i 44 drugih na brodu spasili su čamci za spašavanje Dún Laoghaire i Howth RNLI.[38][39] Godine 1947. Evans je predsjedao odborom za formalizaciju pravila profesionalnog hrvanja u Velikoj Britaniji. Ta su pravila postala poznata kao pravila admirala-lorda Mountevansa.[potreban citat] Evans je umro u Norveškoj 20. kolovoza 1957. Pokopan je na obiteljskoj parceli na groblju Vår Frelsers gravlund u Oslu.