ISBN: Ostalo Godina izdanja:1970. Jezik: Srpski Format: 14 x 19 cm STANJE KNJIGE:ODLICNO OCUVANA Autor: Strani-Seren Kjerkegor Preveo: Gligorije Ernjaković Ostali naslovi iz oblasti: Filozofija --------------------------------------------------------------------- Autor: Kierkegaard, Soren Izdavac: Beograd : Srpska književna zadruga, 1970 Materijalni opis LVI, 191 str. ; 14 x 19 cm Nakladnički niz: Srpska književna zadruga ; kolo 63 ; knj. 426 Napomena: Prijevod djela: Begrebet angest. Str. [VII]-LVI: Predgovor / Abdulah Šarčević. Ćir. Predmetna odrednica Kierkegaard, Soren, 1813-1855 (Pojam strepnje) grijeh - filozofsko gledište anksioznost - religijsko-filozofsko gledište Klasifikacijska oznaka 1 KIERKEGAARD=163.41 Pojedini filozofi - Kierkegaard. Djela na srpskom jeziku 141.32=163.41 Egzistencijalizam. Djela na srpskom jeziku 27-185.3=163.41 Grijeh. Uključujući: Istočni grijeh... Kajanje... Opraštanje grijeha. Djela na srpskom jeziku Jezik: srpski Građa: Knjiga POJAM STREPNJE , Seren Kjerkegor , Psihološki usmereno razmatranje u pravcu dogmatickog problema o naslednom grehu. Srpska književna zadruga Beograd 1970 , tvrd povez, LVI + 191 strana ODLIČNO OČUVANO Autor:Sören Kierkegaard NASLOV:Pojam strepnje Egzistencijalizam: --------------------------------- Kierkegaard2Egzistencijalizam je filozofski pravac koji se najpre vezuje za danskog filozofa Serena Kjerkegora (1813-1856). Kjerkegor je za sebe govorio da je više religiozni mislilac nego filozof. Ipak njegove teme i način mišljenja ostavili su traga u filozofiji. Kjerkegor je smatrao da se pred pojedinca postavljaju pitanja koja nisu rešena u prethodnoj filozofiji i koja se u okviru filozofskih sistema, kakav je na primer Hegelov, ni ne mogu rešiti. Recimo da je tačno da se istorija sveta može dešifrovati kao napredak duha ka vlastitoj suštini ili da su moći pojedinca u pogledu saznanja baš onakve kakve ih je odredio Kant – da li se u tim znanjima nalaze odgovori na pitanja šta određeni pojedinac da uradi sa svojim životom: na primer, da li da izabere ovaj ili onaj poziv, da li da se nada spasenju na onom svetu ili ne, da li da se venča sa ovom ili onom osobom? Odgovori na ovakva pitanja možda su najznačajniji za pojednica, pa ipak opšta znanja koja važe za svu prirodu ili sve ljude ne nude te odgovore. Oni se kriju u samom pojedincu koji je nesvodiv na opšte karakteristike čoveka ili vremena u kojem egzistira. Pa ipak, mnoge teorije nastupaju tako kao da sa lakoćom mogu da apsorbuju ovu pojedinačnu i posebnu prirodu svakog čoveka. One govore šta čovek jeste i treba da bude, podrazumevajući da se u tim odgovorima krije rešenje za sve ljude koje oni treba samo da slede. Kjerkegor se ne slaže sa time i u hrišćanstvu traži putokaze ka osvešćivanju ove neponovljive prirode pojedinca i njegovog života. Čovek nije religiozan po tome što se pridržava spoljašnjih zahteva vere. On postaje religiozan tek kada u samoj činjenici da veruje u stvari koje prkose prirodnom poretku, otkrije znak svoje slobode da bude ono što jeste, ili drukčije rečeno, znak da on jeste nešto što izmiče opštim znanjima, nešto individualno. U veri čovek može pronaći snagu da se suprotstavi neopravdanim zahtevima morala jednog vremena. Kjerkegor je smatrao da je hrišćanstvo u svojoj suštini lična vera koja omogućava pojedincu da se ostvari kao slobodno biće. Poznatije Kjerkegorove knjige su ILI-ILI, Pojam strepnje i Strah i drhtanje. Egzistencijalisti u XX veku

Ovo je peta knjiga iz edicije posvećene porodičnom životu i načinu vaspitavanja, a pomoći će vam da sagledate potrebe deteta u uzrastu između trinaeste i devetnaeste godine. Adolescencija je period kada roditeljima deluje kao da dete ustaje i napušta sve ono što su zajedno izgradili. Veliko, novo osećanje u tinejdžerima jeste želja da se distanciraju od poznatog. Oni to rade da bi pronašli sebe, ali porodica u kojoj su odrasli i u kojoj im je verovatno bilo prilično fino, posmatra se na potpuno nov način. Sada traže bolje verzije, sanjaju o nečemu drugom: roditeljima koji su više kul, boljoj ishrani i opuštenijoj atmosferi. Međutim, čak i kada se udaljava od vas, dete u potpunosti zavisi od odnosa koji imate. Istovremeno ste i manje važni i presudni. Zašto tinejdžeri sve više gube samopouzdanje i postaju samokritični? Zbog čega je sramota u ovom dobu jača nego ikada, a strah od pogleda drugih ponekad gotovo parališući? Tinejdžerske godine su zahtevne, krhke i pune životnih slučajnosti. Osim što ih drugi posmatraju drugačije, i oni sami menjaju pogled na sebe. Niko se adolescentima ne osmehuje blago kao što je to slučaj s malom decom. Škola usađuje u njih ozbiljnost koja ih čeka, a s druge strane komplikuju se i ljubavni problemi. Potrudite se da bar vi shvatite da se u toj ljusci oformljenoj od problema krije ljudsko biće. Pružite razumevanje i podršku onima koji zaista osećaju silu koja se probudila.

Autor - osoba Rilke, Rajner Marija Naslov Pisma mladom pesniku / Rajner Marija Rilke ; prevela Vera Stojić Vrsta građe kratka proza Jezik srpski Godina 1981 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Grafos, 1981 Fizički opis 61 str. ; 20 cm Drugi autori - osoba Stojić, Vera Zbirka Horizonti Napomene Prevod dela : Briefe an einen Jungen Dichter / R. M. Rilke Rilke i ritual pisma / Milan Komnenić : str. 55-[62]. Predmetne odrednice Rilke, Rajner Marija, 1875-1926 Poezija Iz PISAMA MLADOM PESNIKU: „...Svoj život moramo zamišljati i primati široko, koliko god možemo; sve, pa i nečuveno, mora u njemu da bude mogućno. To je u osnovi jedina hrabrost koja se od nas traži: biti hrabar za najneobičnije, najčudnije što nas može zadesiti na našem životnom putu. To što su ljudi u ovom smislu bili kukavice nanelo je beskrajne štete životu; doživljaji nazvani ’priviđenjima’, celi takozvani ’svet duhova’, smrt, sve ove nama tako srodne stvari toliko su svakodnevnim odupiranjem istisnute iz života da su čula kojima bismo mogli da ih uhvatimo potpuno zakržljala. Ali strah pred neobjašnjivim nije samo osiromašio život pojedinca već su i odnosi čoveka prema čoveku njime ograničeni, tako reći izdignuti iz rečnog korita beskrajnih mogućnosti i bačeni na ugarenu zemlju kraj obale gde se ništa ne zbiva. Jer nije samo lenjost ono što čini da se ljudski odnosi tako neizrecivo jednoliko i neobnovljeno ponavljaju od slučaja do slučaja, nego i strah od nekog novog, nedoglednog doživljaja kome čovek veruje da nije dorastao. Ali samo onaj ko je pribran za sve, ko ne isključuje ništa, pa ni najzagonetnije, preživljavaće odnos prema drugom biću kao nešto živo i iscrpšće čak i svoj sopstveni život. Jer čim ovaj život pojedinca zamislimo kao veći ili manji prostor, odmah se pokaže da većina ljudi poznaju samo jedan ugao svog prostora, mesto kraj prozora, usku prugu po kojoj se kreću gore - dole. Na taj način osećaju izvesnu sigurnost. Pa ipak je toliko čovečnija ona nesigurnost puna opasnosti koja zatvorenike u pričama E. A. Poa goni da opipaju oblike svoje strašne tamnice, da bi upoznali neizrecivi užas svog boravišta. A mi nismo zatvorenici. Oko nas nisu postavljene zamke i klopke, i nema ničega što bi trebalo da nas plaši ili muči. Postavljeni smo u život kao u element kome najbolje odgovaramo, i mi smo, povrh toga, prilagođavanjem kroz hiljade i hiljade godina postali toliko slični ovom životu da se, ako smo nepomični, zahvaljujući uspeloj mimikriji jedva razlikujemo od svega što nas okružuje. Nemamo razloga da gajimo nepoverenje prema našem svetu, jer taj svet nije protiv nas. Ako u njemu ima užasa, to je naš užas, ako ima ponora, ti ponori pripadaju nama, ako ima opasnosti, onda moramo pokušati da ih zavolimo. Ako svoj život podesimo prema načelu koje nam savetuje da se uvek držimo onog što je teško, onda će ono što sada još izgleda ponajviše tuđe postati nam najprisnije i najpouzdanije. Kako bismo mogli da zaboravimo one drevne mitove što stoje na počecima svih naroda, mitove o zmajevima koji se u odsudnom trenutku pretvaraju i kneginjice; možda su svi zmajevi našeg života kneginjice koje samo čekaju da nas jednom vide kao lepe i hrabre ljude. Možda je sve što je strahotno u najdubljoj osnovi upravo ono bespomoćno što od nas traži pomoći..“ Rajner Marija Rilke rođen je u Pragu 4. decembara 1875. godine. Smatra se jednim od najvećih nemačkih poeta. Nakon 1884. godine roditelji mu žive odvojeno i on se s majkom se seli u Beč. U prvom dečaštvu, majka ga je odgajala i odevala kao devojčicu, verovatno ne mogavši da preboli gubitak rano umrle ćerke. U oktobru 1886. godine, na očev zahtev, pohađa nižu vojnu realku u St. Peltenu. Te godine školovanja kasnije naziva „početkom odvratnosti“. Plašljiv, povučen i tih, ne uspeva se prilagoditi pitomačkom vojničkom životu, premda mu u zavodu dopuštaju da se bavi i književnošću. Išao u trgovačku akademiju u Lincu. Pošto je privatno položio maturu, studirao je istoriju umetnosti, književnost i filozofiju u Pragu, Minhenu i Berlinu. Njegova poezija predstavlja završetak evropske dekadencije i početak poezije biti. Rilkeova lirika je morbidna i setna, puna sumračnih i samrtničkih ugođaja. Izraz je doba na prelomu svetova između Istoka i Zapada i posebne mešavine slovenskog i germanskog. Rilkeov rad, utemeljen je pod uticajem klasičnih autora. Drevni Bogovi kao Apolon i Hermes su često spominjani u njegovim delima, kao i anđeli, ruže... Prevodio je s francuskog, engleskog i italijanskog jezika. Od 1897. do 1899.godine živi u Minhenu i Berlinu; putuje u Italiju i Rusiju. Zatim živi u Vorpsvedeu blizu Bremena. 1901. godine se ženi vajarkom Klarom Vesthof, ali se taj brak brzo raspada. Posle toga duže živi u Parizu, putuje u Italiju, Dansku, Švedsku, Severnu Afriku, Egipat i Španiju. Od 1911–1912. godine živi u zamku Devin blizu Trsta. Rat provodi u Minhenu, jedno vreme služeći kao vojnik u Ratnom arhivu. Posle rata je uglavnom u Švajcarskoj, gde se 1922. nastanjuje u malom zamku Mizot u Valeu. Umro je u Valmontu, Švajcarska, 29. decembara 1926. godine od leukemije. Neka dela: Soneti Orfeju Nove pesme Knjiga slika Žrtva Larima Život Marijin MG139 (N)

O PISANJU I STILU - Artur Šopenhauer Iako je svoja dela pisao u prvoj polovini 19. veka stavovi koje je Artur Šopenhauer izrazio povodom dobrog i lošeg stila u pisanju više su nego aktuelni i dan danas. Šopenhauer polazi sa svoje pozicije filozofa koji traži pravi izraz za svoju ideju. Moglo bi se posumnjati da su jednom misliocu njegove misli ono što mu je jedino važno, ali nemački filozof jasno uviđa da prava misao ne postoji bez pravog stila. Šopenhauer, By Jacob Seib - Eberhard Mayer-Wegelin, Frühe Photographie in Frankfurt am Main 1839-1870, 1982, Nr. 10., Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=27717817 Šopenhauer, By Jacob Seib – Eberhard Mayer-Wegelin, Frühe Photographie in Frankfurt am Main 1839-1870, 1982, Nr. 10., Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=27717817 „Stil je fizionomija našeg uma. On je pouzdaniji ključ karaktera nego što je fizionomija tela. Imitirati stil druge osobe isto je što i nositi masku. Koliko god maska bila dobra, ubrzo će postati dosadna i nepodnošljiva zato što je bez života; i stoga je i najružnije živo lice bolje od nje… “ „Nema ničega od čega se pisac treba više čuvati nego uočljivog upinjanja da pokaže više intelekta nego što ga ima, zato što to rađa sumnju kod čitaoca da ga ima vrlo malo, jer čovek uvek, po svojoj prirodi, naglašava ono što uistinu ne poseduje. I zato je nagrada za pisca da ga nazivaju naivnim, jer to znači da se on može prikazati takvim kakav je. Generalno, naivnost je privlačna, dok ono neprirodno svuda odbija. Takođe, uviđamo da svaki pravi mislilac nastoji da izrazi svoje misli čisto, jasno, konačno i koncizno koliko god je to moguće. Zbog toga je jednostavnost uvek bila posmatrana kao znak, ne samo istine, već takođe i genijalnosti. Stil dobija svoju lepotu od misli koje izražava, a kod onih pisaca koji se samo prave da razmišljaju kaže se da su njihove misli dobre zbog njihovog stila. Stil je samo figura misli; pisati nejasnim ili lošim stilom znak je glupih i zbrkanih misli.“ „Ako neko ima da kaže nešto vredno kazivanja, ne treba to da uvija u pompezne izraze, zapetljane fraze i enigmatične nagoveštaje, već može biti siguran da će izražavajući sebe na jednostavan, jasan i naivan način proizvesti pravi efekat. Onaj ko koristi veštačka sredstva koja su pomenuta pokazuje siromštvo svojih ideja, uma i znanja.“ „Neodređenost i maglovitost izražavanja su uvek i svuda veoma loš znak. U devedeset devet od sto slučajeva one nastaju iz neodređenosti misli, koje su, sa svoje strane, skoro uvek fundamentalno protivrečne, nedosledne i stoga pogrešne. Kada prave misli niču u umu one teže jasnoći izraza i brzo to i postižu, jer jasna misao lako pronalazi odgovarajući izraz. Čovek koji je sposoban da misli može sebe izraziti jasnim, razumljivim i nedvosmislenim rečima. Oni pisci koji konstruišu komplikovane, neodređene, zapetljane i protivrečne fraze najsigurnije ne znaju šta je to što žele da kažu: oni imaju samo tupu svest o nečemu što se još uvek muči da postane prava misao; oni takođe često žele da sakriju od sebe i od drugih da uistinu nemaju šta da kažu.“ Artur Šopenhauer je rođen 1788. u Gdanjsku. Uslovno se može smestiti u pravac nemačkog idealizma – ipak, Šopenhauer je posve jedinstvena pojava u filozofiji i najbolje ga je predstaviti kao klasičnog predstavnika pesimizma. Razmišljajući o Kantovoj „stvari po sebi“ zaključio je da je to volja, a koren njegovog pesimizma upravo je u shvatanju da svaka individualna volja uvek služi opštoj volji za produženjem vrste i da je čovekova sloboda na taj način dovedena u pitanje. „Sva opširnost i isprepletenost besmislenih zapažanja koja nisu vredna čitanja trebala bi biti izbegnuta. Pisac mora štedeti vreme čitaoca, njegovu koncentraciju i pažnju; na ovaj način on navodi čitaoca da veruje kako je ono što mu izlaže vredno čitanja i da će nadoknaditi trud koji je uložen. Bolje je izostaviti nešto dobro nego napisati nešto što nije vredno pominjanja.“ „Najlepša je ona istina koja je gola, i što je izražavanje jednostavnije to je dublji utisak koji proizvodi; delom je to zbog toga što doživljaj ostaje neometeno zadržan u umu slušaoca bez uplitanja sporednih misli i delom zato što oseća da nije bio potkupljen i prevaren umetnošću retorike, već da je ceo efekat došao od same stvari.“ „Kao što nemar prema odeći odaje prezir prema društvu u kom se čovek kreće, tako i grub, nemaran i loš stil pokazuje sramno nepoštovanje prema čitaocu, koji onda to pravedno kažnjava time što neće pročitati knjigu.“ „Pisac treba da se čuva od toga da koristi nepotrebne retoričke ukrase, beskorisna preuveličavanja i uopšte, kao i u arhitekturi, treba izbegavati suvišne dekoracije – drugim rečima, on mora da teži čistoti stila. Sve što je suvišno imaće štetan efekat. Zakon jednostavnosti i naivnosti važi za sve lepe umetnosti, jer on je kompatibilan sa onim što je najuzvišenije.“ „Prava ekonomičnost izraza podrazumeva da se govori samo ono što vredi da bude izgovoreno, dok se izbegavaju sva ona rasplinuta objašnjenja stvari koje svako može sam da razume; dakle, podrazumeva jasno razlikovanje onoga što je neophodno od onoga što je izlišno. Na drugoj strani, nikada ne treba žrtvovati jasnoću i ništa od gramatike, da bi se postigla kratkoća.“ Šopenhauer je tokom života bio preterano opterećen popularnošću jednog drugog filozofa – Hegela. Hegel je u to vreme bio priznata veličina, dok je Šopenhauer zaslužena priznanja stekao tek posthumno. Nije se slagao sa Hegelovim idejama i smatrao je svoju filozofiju pravim produžetkom Kantovih zaključaka, a svuda je bio prinuđen da sluša kako se Hegelovo i Kantovo ime izgovaraju jedno uz drugo. Hegelov način pisanja upravo je onaj na koji Šopenhauer prikriveno aludira kada pominje zamršeni stil onoga čije misli nisu jasne ili uopšte ne postoje. „Onaj ko piše nemarno pokazuje da ne ceni dovoljno svoje misli. Samo iz ubeđenosti u istinitost i važnost naših misli nastaje u nama inspiracija neophodna za neiscrpnu upornost da se pronađe najčistiji, najbolji i najmoćniji izraz za njih; kao što stavljamo svete relikvije i neprocenjiva umetnička dela u srebrne ili zlatne kutije. Iz ovog razloga su stari pisci – čije su misli, izražene njihovim rečima, trajale hiljadama godina i stoga ponele prestižnu titulu klasika – pisali sa potpunom posvećenošću.“ „Dobri pisci se uvek revnosno trude da prinude svoje čitaoce da tačno misle upravo ono što su mislili oni sami: jer ko ima nešto vredno da saopšti biće mu veoma važno da se to ne izgubi. Stoga dobar stil uglavnom počiva na tome da čovek zaista ima nešto da kaže: jedino, ta sitnica je upravo ono što većini pisaca naših dana nedostaje.“ 87 str 21 cm K.S.N.

NOVA KNJIGA Izdavač: Leo Commerce Broj strana: 332 Pismo: Latinica Povez: Mek Format: 15 x 23 cm Godina izdanja: 2016. ISCELJUJUĆA MUDROST KOJA JE DECENIJAMA ISPRED SVOG VREMENA Entoni Vilijem, jedan i jedini medicinski medijum, pomogao je desetinama hiljada ljudi da se izleče od bolesti koje su im ili pogrešno dijagnozirane, ili neuspešno lečene, ili lekari nisu mogli da ih reše. Činio je to tako što je slušao božanski glas koji mu je doslovce na uho govorio šta ljudima leži u korenu bola ili bolesti i šta treba da rade da bi povratili zdravlje. Njegove metode postižu izvanredne rezultate, čak i za one koji su protraćili silne godine i potrošili brda para na sve oblike medicine pre nego što su se okrenuli njemu. Sada, u ovoj revolucionarnoj knjizi, otvara vrata svega što je naučio tokom više od dvadeset pet godina obnavljanja ljudskih života: ogromnu količinu informacija o isceljivanju koje nauka neće otkriti još decenijama, i koje se uglavnom nikada nigde ranije nisu pojavile. U ovoj sjajnoj knjizi otkrićete: - Koren uzroka bolesti i stanja koje medicina ili ne razume na pravi način ili se još uvek bori da razume. - Potpuno prirodna rešenja za desetine bolesti koje nas muče, uključujući lajmsku bolest, fibromijalgiju, adrenalni umor, sindrom hroničnog umora, hormonske neravnoteže, Hašimotovu bolest, multipla sklerozu, depresiju, neurološke poremećaje, hronična zapaljenja, autoimune bolesti, neravnoteže šećera u krvi, kolitis i druge. - Rešenja za obnovu duše i duha nakon što je bolest razorila emocionalni sklop. Bilo da ste dobili dijagnozu koju ne razumete, ili da imate simptome koje ne umete da imenujete, bilo da je bolestan neko koga volite ili želite da se bolje brinete o svojim pacijentima, Medicinski medijum nudi odgovore koji su vam potrebni. Ova knjiga takođe je i priručnik za svakoga ko traži tajne za duži i zdraviji život. „Entoni je vidovnjak i mudrac za zdravlje. Poseduje izuzetan dar. Uz njegovu pomoć uspeo sam da odredim i razrešim zdravstveni problem koji me je godinama mučio.“ – Kris Kar, autor bestselera Njujork tajmsa Entoni Vilijem rođen je s jedinstvenom sposobnošću da komunicira s duhom visokog nivoa, koji mu daje izvanredno temeljne informacije o zdravlju koje su često daleko ispred svog vremena. Od četvrte godine, kada je šokirao svoju porodicu rekavši da mu baka, koja nije imala nikakve simptome, boluje od raka pluća (što su testovi ubrzo i dokazali), Entoni koristi svoj dar da „čita“ zdravlje ljudi i da im objasni kako da ozdrave. Njegova neprevaziđena preciznost i stopa uspeha kao medicinskog medijuma osvojili su poverenje i ljubav hiljada ljudi širom sveta, među njima i filmskih i rok zvezda, milijardera, sportista, pisaca bestselera i bezbroj drugih iz svih sfera života koji nisu mogli da nađu načina da se izleče sve dok im on nije pružio uvide duha.

Putnikov dar, gde je granica izmedju uspeha i neuspeha Endi Endrjuz Izdavac: Mono i Manjana 2005 `Endi Endrjuz je ne samo pisac čija se dela prodaju u milionskim tiražima širom sveta i međunardno poznat govornik i zabavljač, već i jedan od najuticajnijih ljudi u Americi. Njegov bestseler Putnikov dar je postigao ogroman međunarodni uspeh i preveden je na 20 jezika, a na Njujork Tajmsovoj bestseler listi je bio čak 17 nedelja. Endrjuz je sa 19 godina ostao bez oba roditelja – majka mu je umrla od raka, a otac poginuo u automobilskoj nesreći. Njegov život se preko noći promenio i on se bukvalno našao na ulici. Tada je sebi postavio pitanje: „Da li je život lutrija ili čovek može da izabere pravac kojim će se kretati njegova budućnost?“ Proučavajući biografije poznatih ličnosti pitao se kako su postali to što jesu. Da li su se takvi rodili ili su ih odluke koje su donosili u kritičnim trenucima vodile ka uspehu? Tada je shvatio da postoji sedam karakteristika koje su zajedničke svim ljudima. Tih sedam karakteristika postale su okosnica njegovog romana Putnikov dar koji je napisao dvadeset godina kasnije. To je izuzetna priča o čoveku koji, u stanju kome posle sudara koji je doživeo, putuje unazad kroz vreme i kroz razgovore sa sedam istorijskih ličnosti traži suštinu života i uspeha. Svaka od tih sedam ličnosti (Solomon, Truman, Linkoln, Čembrlen, Kolumbo, Ana Frank, arhanđel Gabrijel) kroz svoju priču govori o odluci koju je morala da donese u jednom trenutku, a koja i danas svakodnevno utiče na hiljade ljudskih života. Svaka od tih odluka proističe iz jedne od ljudskih karakteristika – odgovornost, mudrost, akcija, odlučnost, zahvalnost, praštanje, istrajnost. Citajuci ovu knjigu koja iz srca komunicira sa citaocem i predstavlja mocnu poruku nade, slatko cete se nasmejati, ali i pustiti po koju suzu.` Mek povez sa klapnama, strana 207 Odlicno ocuvano

Prevod drugog izdanja Pokriva i Gmail Sa novim predgovorom koji je napisao Craig Silverstein, tehnički direktor kompanije Google Saveti i alati za inteligentnije pretraživanje Google nudi mnogo više nego što većina ljudi misli. Jednostavan, čist interfejs Google stranice prikriva svu složenost indeksa koji stoji iza njega, sirovu snagu svog okruženja i fleksibilnost sintakse koja se koristi prilikom pretraživanja. Google trikovi prodiru u suštinu vezanu za dobijanje najboljih rezultata korišćenjem Google pretraživača: pronalaženje onoga što se traži, a ne samo pretraživanje, izvršavanje korisnih zadataka da bi se posao uspešno izvršio, korišećnje Google API interfejsa kako bi se automatizovali složeni zadaci i zadaci koji se više puta ponavljaju, kao i podešavanje i igranje sa svim parametrima kako bi se postigli najbolji mogući upotrebljivi rezultati. Google index sada sadrži preko osam milijardi web stranica, što je četiri puta više nego što je sadržao u trenutku kada je objavljeno prvo izdanje knjige Google trikovi. Kao što je povećan domen Google pretraživača, tako je i ova knjiga postala sadržajnija, pokrivajući nove Google servise i nove načine za poboljšano izvršavanje već postojećih aplikacija. Potpuno ažurirano i reorganizovano, ovo izdanje knjige Google trikovi nastavlja da zadivljuje onim što možete učiniti pomoću Google pretraživača. • Pretražujte inteligentnije pomoću fleksibilne sintakse za pretraživanje koju pruža Google • Prosleđujte rezultate mesta koje je teško dosegnuti, korišćenjem Google Web API interfejsa i malo programiranja u jezicima kao što su Perl, PHP, Phyton, Java ili .NET • Pružite snagu i fleksibilnost Google pretraživača Vašem kućnom računaru pomoću Google Desktop verzije, odnosno Vašoj web stranici pomoću Google Site Search • Srušite prepreke vezane za Internet reklamiranje pomoću Google AdWords – i zaradite novac korišćenjem AdSense na svojoj stranici • Steknite pravu sliku o načinu na koji Google analizira Vašu stranicu, i naučite nešto više o čuvenom PageRank algoritmu koji Google upotrebljava “Od trenutka kada se knjiga Google trikovi prvi put pojavila, pretraživanje je, ukoliko je to uopšte moguće, još više dobilo na značaju... Takođe, postoji i velika potreba za automatizovanjem zadataka i lociranjem »igle u plastu sena« kada je reč o informacijama, što će sve više i više biti od značaja”. Craig Silverstein, tehnički direktor kompanije Google Otkrili ste neki trik? Posetite stranicu hacks.oreilly.com Kratak sadržaj: Predgovor xi Predgovor prvom izdanju xiii O autorima i saradnicima xv Uvod xxv Poglavlje 1. Web 1 Poglavlje 2. Napredni web 86 Poglavlje 3. Slike 195 Poglavlje 4. Vesti i diskusione grupe 209 Poglavlje 5. Programski dodaci 235 Poglavlje 6. Gmail 294 Poglavlje 7. Reklamiranje na Google način 343 Poglavlje 8. Upravljanje web stranicama 370 Poglavlje 9. Google programiranje 395 Indeks 433

Spoljasnjost kao na fotografijama, unutrasnjost u odlicnom stanju! 50 tak recenica podvuceno hem. olovkom, nista strasno. Sve ostalo uredno! Zigmunt Bauman (polj. Zygmunt Bauman; Poznanj 19. novembar 1925 — Lids, 9. januar 2017) bio je poljski sociolog. Živeo je u Engleskoj od 1971. godine nakon što su proterani iz Poljske od strane anti-semitskih kampanja projektovanih od strane komunističke vlasti. Bauman, profesor emeritus iz sociologije na univerzitetu u Lidsu, je jedan od najvećih svetskih eminentnih društvenih teoretičara koji pišu o pitanjima kao što su različite modernosti i holokaust, postmoderne potrošnje i tečne modernosti. Zigmunt Bauman je rođen u poljsko-jevrejski porodici u Poznanju, Poljska. Kada je Poljska napadnuta od strane nacista 1939. godine njegova porodica je pobegla u pravcu istoka u Sovjetski Savez. Bauman kao član u Sovjetski kontrolisanoj Prvoj poljskom armijom, radi kao politički instruktor obrazovanja. Učestvovao je u borbama kod Kolberga (sada Kolobžeg) i Berlinu. U maju 1945. godine dodeljeno mu je odlikovanje Vojni krst iz Valora. Prema Institutu za nacionalna sećanja, od 1945. do 1953. Bauman je politički oficir u unutrašnjoj bezbednosti korpusa (KBV), vojne [2]jedinice formirane u borbi protiv ukrajinskih nacionalističkih pobunjenika i dela ostataka Poljske domovinske armije. Dalje, Bauman je radio kao doušnik za vojne obaveštajne službe od 1945. do 1948. Međutim, priroda i obim njegove saradnje ostaju nepoznati, kao i tačne okolnosti pod kojima je ukinuta.[2] U intervjuu u The Guardian, Bauman, potvrdio da je bio posvećeni komunista tokom i posle Drugog svetskog rata i nikada nije krio tajnu o tome. Priznao je, međutim, da je ulazak u vojnu obaveštajnu službu sa 19 godina bila greška iako je imao `dosadan` kancelarijski posao i ne seća se informisanja o svakome.[3] Dok je služio u UBK, Bauman je prvo studirao sociologiju na akademiji društvenih nauka u Varšavi. Kasnije je otišao da studira filozofiju na Univerzitetu u Varšavi - ​​sociologija je privremeno povučena iz Poljskog nastavnog plana i programa kao i njegovi učitelji u Varšavi Stanisłava Ossovski i Julian Hochfeld.[traži se izvor] U UBK, Bauman je porastao u čin majora kada je iznenada nečasno otpušten 1953. godine, nakon što je njegov otac prišao izraelskoj ambasadi u Varšavi sa ciljem da emigrira u Izrael. Kako Bauman nije delio cionističke tendencije svog oca i bio je zaista snažno protiv cionista, njegovo otpuštanje izazvalo strogo, mada privremeno otuđenje od svog oca. Tokom perioda nezaposlenosti koja je usledila, magistrirao je i 1954. je postao predavač na Univerzitetu u Varšavi, gde je ostao do 1968. godine. Suočeni sa sve većim politički pritiskom i antisemitske kampanje koju je predvodio Mieczisłav Moczar, načelnik Poljske komunističke tajne policije, Bauman se odrekao članstva u upravnom odboru Poljske ujedinjene radničke partije u januaru 1968. Sa Martovskim događajima 1968, anti-seministička kampanja je kulminirala u čistke i dovela najveći broj preostalog stanovništva jevrejskog porekla i mnoge intelektualce koji su pali u nemilost komunističke vlade.[traži se izvor]Bauman, koji je izgubio svoju katedrz na Univerzitetu u Varšavi, je među njima.[traži se izvor]Pošto je morao da odustane od poljskog državljanstva da bi mu bilo dozvoljeno da napusti zemlju, prvo je otišao u Izrael da predaje na Univerzitetu Tel Aviva, pre prihvatanja katedre za sociologiju na Univerzitetu u Lidsu, gde je povremeno takođe služio kao šef odeljenja. Od tada, je objavljivao gotovo isključivo na engleskom jeziku, svom trećem jeziku, a njegov ugled je eksponencijalno porastao. I zaista, do kraja 1990-ih, Bauman je izvršio značajan uticaj na anti ili alter-globalizacijski pokret. U 2011 intervjuu u važnom poljskom nedeljniku `Politika` Bauman je kritikovao cionizam i Izrael, rekavši da Izrael nije zainteresovan za mir i da je `iskoristio holokaust da legitimiše nesavesna dela.` On je uporedio izraelsku Zapadnu obalu sa zidovima Varšavskog geta gde je stotine hiljada Jevreja umrlo u holokaustu. Izraelski ambasador u Varšavi, Zvi Baru, naziva Baumanove komentare `poluistinom` i `neosnovanom generalizacijom.`[4] Bauman je bio oženjen za spisateljicu Janinu Levinson (umrla je 29. decembra 2009. godine u [5]Leedsu) i imao je tri kćerke, slikarku Lidiu Bauman, arhitektu Irenu Bauman, profesorku matematike obrazovanja Anu Sfard. Izraelski advokat za građanska prava Majkl Sfard je njegov unuk. Rad Baumanovi objavljeni radovi prostiru se na 57 knjiga i preko stotinu članaka. [6] Većina od njih bavi se nizom zajedničkih tema, među kojima su globalizacija, modernost i postmodernizam, konzumerizam, i moral. Rani radovi Najranija Baumanova objavljivanja na engleskom jeziku je studija britanskog radničkog pokreta i njen odnos prema klasi i socijalnog raslojavanja, prvobitno objavljen u Poljskoj 1960. [7] On je nastavio da objavljuje na temu klase i društvenih sukoba do ranih 1980-ih, sa svojom poslednjom knjigom na tu temu Memorije klase. [8] U svojim kasnijim knjigama se ne bavi pitanjima klase direktno, on nastavlja da se predstavlja kao socijalista i nikada nije odbacio Marksizam u potpunosti. [9] Marksistički teoretičar Antonio Gramši posebno je ostavio dubok uticaj na njega. Modernost i racionalnost U kasnim 1980-ih i ranim 1990-ih Bauman je objavio veliki broj knjiga koje su se bavile odnosom između modernosti,[10] birokratije, racionalnosti i socijalne isključenosti. Bauman je posle Frojda, došao je da vidi evropsku modernost kao kompromis; Evropsko društvo, tvrdio je, pristalo je da se odrekne nivoa slobode kako bi dobili prednost povećane individualne bezbednosti. Bauman tvrdi da modernost, gde je kasnije tvrdio njen `čvrst` oblik, je umešana u uklanjanje nepoznanica i nesigurnosti; je uključena u kontrolu nad prirodom, hijerarhijsku birokratiju, pravila i propise, kontrolu i kategorizaciju - od kojih su svi pokušali da postepeno uklone lične nesigurnosti, napravila da haotični aspekti ljudskog života izgledaju dobro uređeni i poznati. Zatim, preko nekoliko knjiga, Bauman je počeo da razvija stav da takvi napori reda odluka nikada ne uspevaju da postignu željene rezultate. Kada život postane organizovan u poznate i kontrolisane kategorije, tvrdio je, uvek postoje društvene grupe koje ne mogu da se primenjuju, koje ne mogu da se odvoje i kontrolišu. U svojoj knjizi Modernizam i ambivalencija Bauman je počeo da teorijski objašnjava takve neodređene osobe uvođenjem alegorijske figure `stranca`. Oslanjanjem na sociologiju Georga Simmela i filozofiju Žaka Deridea, Bauman je počeo da o strancu kao o osobi koja je prisutna još kao nepoznata, društvo je neodlučivo. U Modernizam i ambivalencija. Bauman je pokušao da uzme u obzir različite pristupe modernog društva prilikom usvajanja stranca. On je tvrdio da je, s jedne strane, čudno i nepoznato da u potrošačko-orijentisanoj ekonomiji je uvek primamljiva; u različitim stilovima hrane, različitim modama i u turizmu moguće je da iskuse privlačnost onoga što je nepoznato. Ipak, ova čudnost takođe ima veću negativnu stranu. Stranac, jer se njim ne može kontrolisati i ne može mu se naređivati je uvek objekat straha; on je potencijalni pljačkaš, osoba izvan granica društva je neko ko stalno preti. Najpoznatija Baumanova knjiga, Modernizam i holokaust, predstavlja pokušaj da se da pun obzir opasnosti od ove vrste strahova. Oslanjajući se na knjigu Hane Arent i Teodore Adorno o totalitarizmu i prosvetiteljstva, Bauman je razvio argument da holokaust ne treba smatrati samo kao događaj u jevrejskoj istoriji, niti kao regresija od pre-modernog varvarstva. Umesto toga, on je tvrdio, da holokaust treba posmatrati kao duboko povezan sa modernošću i njenim naporima reda odluka. Procesna racionalnost, podela rada u manje i manje zadatake, taksonomska kategorizacija različitih vrsta, i tendencija da se vide sledeća pravila kao moralno dobro su odigrali svoju ulogu u nestanku holokausta. I tvrdio je da iz tog razloga moderna društva nisu u potpunosti primili lekcije holokausta; to se generalno posmatra za korišćenje Baumanove metafore-kao slika visi na zidu, nudeći nekoliko lekcija. U Baumanovoj analizi su Jevreji postali `Stranci` par ekselans u Evropi; Konačno rešenje je zamišljeno njega kao ekstremni primer pokušaja od strane društva da naplatimo neprijatne i neodređene elemente koje postoje unutar njih. [11]Bauman je kao i filozof Giorgio Agamben, tvrdio da su isti procesi isključenosti koji su na radu u holokaustu mogli i do neke mere, ipak doći u igru danas. Postmodernizam i konzumerizam U sredini kasnih 1990-ih, Bauman je počeo istraživanje postmodernizma i konzumerizma. [12] On je obrazložio da se pomak desio u modernom društvu u drugoj polovini 20. veka; da je promenjen iz društva proizvođača u društvo potrošača. Prema Baumanu, ova promena je preokrenula Frojdov `moderni `kompromis-tj od bezbednosti se odustalo kako bi se uživali u većoj slobodi, sloboda kupovine, potrošnje, i uživanja u životu. U svojim knjigama u 1990 Bauman je pisalo o ovoj promeni kao o pomaku od `modernosti` ka `post-modernosti`. Od početka novog milenijuma, njegove knjige su pokušale da izbegnu konfuziju koja okružuje termin `postmodernizma` koristeći metaforu `tečnosti` modernosti. U svojim knjigama o modernoj potrošnji Bauman i dalje piše o istim neizvesnostima koju je prikazivao u svojim spisima o `tečnoj` modernosti; ali u ovim knjigama piše o ovim strahovima koji su više rašireni i teže ih je prikovati. Zaista, oni su `tečni strahovi`, što znači strahovi oko pedofilije, na primer, koji su amorfna i nemaju lako identifikovani referent.[13] Nagrade i priznanja Baumanu je dodeljena Evropska Amalfi nagrada za sociologiju i društvene nauke 1992. i Theodor W. Adorno Award grada Frankfurta 1998. On je nagrađen 2010. godine, zajedno sa Alenom Turenom, the Príncipe de Asturias nagradu za komunikacije i humanističke nauke.[14] Univerzitet u Lidsu je pokrenuo Baumanov institut u okviru svoje Škole za sociologiju i socijalne politike u Baumanovu čast u septembru 2010. godine.[15] `Univerzitet Donja Šlezija`, mala neprofitna institucija visokog obrazovanja u Donjoj Šleziji, Poljskoj,[16] planirala je da nagradi Baumana počasnim doktoratom u oktobru 2013. Međutim, kao reakcija na veliki antikomunizam i šta Baumanove pristalice tvrde ` antisemitizam` diglo je veliku uzbunu protiv njega, na kraju je odbio nagradu.[17][18] Zamerka U 2014, Piter Volš, doktorand na Univerzitetu u Kembridžu, Velika Britanija je optužila Baumana za plagiranje iz nekoliko sajtova, uključujući Vikipediju u svojoj knjizi pod naslovom Da li Bogatstvo od retkih Iskoristite sve nas? (2013). U svojoj knjizi Bauman je kopirano doslovno stavove od Vikipedija članke o sporoj hrani i stabilnog stanja ekonomije, zajedno sa svojom bibliografijom, bez pripisujućih izvora, autora ili činjenica da su kopirali iz Vikipedije. On je takođe kopirao stav iz članka o zlatnom rukovanju, ali ovaj citat je pravilno pripisan Vikipediji.[19] U odgovoru Bauman je predložio da `poslušnost` da su `tehnička` pravila nepotrebna, i da on `ni jednom nije uspeo da prizna autorstvo ideja ili koncepata koje sam rasporedio, ili što sam inspirisao one koje sam skovao`. Detaljna kritika Valša i Dejvida Lemana od strane Breda Evansa i Henrija A. Girouka primećuje: `Ova optužba protiv Bauman je zaista vredna prezira. To je reakcionarna ideološka kritika prerušena kao proslava metode i odbrane zadnjih vrata od sterilnog empirizma i kulture pozitivizma. Ovo je govor koji garantuje podatke, korelacije i performanse, dok izbegavajući suštinska pitanjima o socijalnim problemima i moći.

Spoljasnjost kao na fotografijama, unutrasnjost u odlicnom stanju! Zigmunt Bauman (polj. Zygmunt Bauman; Poznanj 19. novembar 1925 — Lids, 9. januar 2017) bio je poljski sociolog. Živeo je u Engleskoj od 1971. godine nakon što su proterani iz Poljske od strane anti-semitskih kampanja projektovanih od strane komunističke vlasti. Bauman, profesor emeritus iz sociologije na univerzitetu u Lidsu, je jedan od najvećih svetskih eminentnih društvenih teoretičara koji pišu o pitanjima kao što su različite modernosti i holokaust, postmoderne potrošnje i tečne modernosti. Zigmunt Bauman je rođen u poljsko-jevrejski porodici u Poznanju, Poljska. Kada je Poljska napadnuta od strane nacista 1939. godine njegova porodica je pobegla u pravcu istoka u Sovjetski Savez. Bauman kao član u Sovjetski kontrolisanoj Prvoj poljskom armijom, radi kao politički instruktor obrazovanja. Učestvovao je u borbama kod Kolberga (sada Kolobžeg) i Berlinu. U maju 1945. godine dodeljeno mu je odlikovanje Vojni krst iz Valora. Prema Institutu za nacionalna sećanja, od 1945. do 1953. Bauman je politički oficir u unutrašnjoj bezbednosti korpusa (KBV), vojne [2]jedinice formirane u borbi protiv ukrajinskih nacionalističkih pobunjenika i dela ostataka Poljske domovinske armije. Dalje, Bauman je radio kao doušnik za vojne obaveštajne službe od 1945. do 1948. Međutim, priroda i obim njegove saradnje ostaju nepoznati, kao i tačne okolnosti pod kojima je ukinuta.[2] U intervjuu u The Guardian, Bauman, potvrdio da je bio posvećeni komunista tokom i posle Drugog svetskog rata i nikada nije krio tajnu o tome. Priznao je, međutim, da je ulazak u vojnu obaveštajnu službu sa 19 godina bila greška iako je imao `dosadan` kancelarijski posao i ne seća se informisanja o svakome.[3] Dok je služio u UBK, Bauman je prvo studirao sociologiju na akademiji društvenih nauka u Varšavi. Kasnije je otišao da studira filozofiju na Univerzitetu u Varšavi - ​​sociologija je privremeno povučena iz Poljskog nastavnog plana i programa kao i njegovi učitelji u Varšavi Stanisłava Ossovski i Julian Hochfeld.[traži se izvor] U UBK, Bauman je porastao u čin majora kada je iznenada nečasno otpušten 1953. godine, nakon što je njegov otac prišao izraelskoj ambasadi u Varšavi sa ciljem da emigrira u Izrael. Kako Bauman nije delio cionističke tendencije svog oca i bio je zaista snažno protiv cionista, njegovo otpuštanje izazvalo strogo, mada privremeno otuđenje od svog oca. Tokom perioda nezaposlenosti koja je usledila, magistrirao je i 1954. je postao predavač na Univerzitetu u Varšavi, gde je ostao do 1968. godine. Suočeni sa sve većim politički pritiskom i antisemitske kampanje koju je predvodio Mieczisłav Moczar, načelnik Poljske komunističke tajne policije, Bauman se odrekao članstva u upravnom odboru Poljske ujedinjene radničke partije u januaru 1968. Sa Martovskim događajima 1968, anti-seministička kampanja je kulminirala u čistke i dovela najveći broj preostalog stanovništva jevrejskog porekla i mnoge intelektualce koji su pali u nemilost komunističke vlade.[traži se izvor]Bauman, koji je izgubio svoju katedrz na Univerzitetu u Varšavi, je među njima.[traži se izvor]Pošto je morao da odustane od poljskog državljanstva da bi mu bilo dozvoljeno da napusti zemlju, prvo je otišao u Izrael da predaje na Univerzitetu Tel Aviva, pre prihvatanja katedre za sociologiju na Univerzitetu u Lidsu, gde je povremeno takođe služio kao šef odeljenja. Od tada, je objavljivao gotovo isključivo na engleskom jeziku, svom trećem jeziku, a njegov ugled je eksponencijalno porastao. I zaista, do kraja 1990-ih, Bauman je izvršio značajan uticaj na anti ili alter-globalizacijski pokret. U 2011 intervjuu u važnom poljskom nedeljniku `Politika` Bauman je kritikovao cionizam i Izrael, rekavši da Izrael nije zainteresovan za mir i da je `iskoristio holokaust da legitimiše nesavesna dela.` On je uporedio izraelsku Zapadnu obalu sa zidovima Varšavskog geta gde je stotine hiljada Jevreja umrlo u holokaustu. Izraelski ambasador u Varšavi, Zvi Baru, naziva Baumanove komentare `poluistinom` i `neosnovanom generalizacijom.`[4] Bauman je bio oženjen za spisateljicu Janinu Levinson (umrla je 29. decembra 2009. godine u [5]Leedsu) i imao je tri kćerke, slikarku Lidiu Bauman, arhitektu Irenu Bauman, profesorku matematike obrazovanja Anu Sfard. Izraelski advokat za građanska prava Majkl Sfard je njegov unuk. Rad Baumanovi objavljeni radovi prostiru se na 57 knjiga i preko stotinu članaka. [6] Većina od njih bavi se nizom zajedničkih tema, među kojima su globalizacija, modernost i postmodernizam, konzumerizam, i moral. Rani radovi Najranija Baumanova objavljivanja na engleskom jeziku je studija britanskog radničkog pokreta i njen odnos prema klasi i socijalnog raslojavanja, prvobitno objavljen u Poljskoj 1960. [7] On je nastavio da objavljuje na temu klase i društvenih sukoba do ranih 1980-ih, sa svojom poslednjom knjigom na tu temu Memorije klase. [8] U svojim kasnijim knjigama se ne bavi pitanjima klase direktno, on nastavlja da se predstavlja kao socijalista i nikada nije odbacio Marksizam u potpunosti. [9] Marksistički teoretičar Antonio Gramši posebno je ostavio dubok uticaj na njega. Modernost i racionalnost U kasnim 1980-ih i ranim 1990-ih Bauman je objavio veliki broj knjiga koje su se bavile odnosom između modernosti,[10] birokratije, racionalnosti i socijalne isključenosti. Bauman je posle Frojda, došao je da vidi evropsku modernost kao kompromis; Evropsko društvo, tvrdio je, pristalo je da se odrekne nivoa slobode kako bi dobili prednost povećane individualne bezbednosti. Bauman tvrdi da modernost, gde je kasnije tvrdio njen `čvrst` oblik, je umešana u uklanjanje nepoznanica i nesigurnosti; je uključena u kontrolu nad prirodom, hijerarhijsku birokratiju, pravila i propise, kontrolu i kategorizaciju - od kojih su svi pokušali da postepeno uklone lične nesigurnosti, napravila da haotični aspekti ljudskog života izgledaju dobro uređeni i poznati. Zatim, preko nekoliko knjiga, Bauman je počeo da razvija stav da takvi napori reda odluka nikada ne uspevaju da postignu željene rezultate. Kada život postane organizovan u poznate i kontrolisane kategorije, tvrdio je, uvek postoje društvene grupe koje ne mogu da se primenjuju, koje ne mogu da se odvoje i kontrolišu. U svojoj knjizi Modernizam i ambivalencija Bauman je počeo da teorijski objašnjava takve neodređene osobe uvođenjem alegorijske figure `stranca`. Oslanjanjem na sociologiju Georga Simmela i filozofiju Žaka Deridea, Bauman je počeo da o strancu kao o osobi koja je prisutna još kao nepoznata, društvo je neodlučivo. U Modernizam i ambivalencija. Bauman je pokušao da uzme u obzir različite pristupe modernog društva prilikom usvajanja stranca. On je tvrdio da je, s jedne strane, čudno i nepoznato da u potrošačko-orijentisanoj ekonomiji je uvek primamljiva; u različitim stilovima hrane, različitim modama i u turizmu moguće je da iskuse privlačnost onoga što je nepoznato. Ipak, ova čudnost takođe ima veću negativnu stranu. Stranac, jer se njim ne može kontrolisati i ne može mu se naređivati je uvek objekat straha; on je potencijalni pljačkaš, osoba izvan granica društva je neko ko stalno preti. Najpoznatija Baumanova knjiga, Modernizam i holokaust, predstavlja pokušaj da se da pun obzir opasnosti od ove vrste strahova. Oslanjajući se na knjigu Hane Arent i Teodore Adorno o totalitarizmu i prosvetiteljstva, Bauman je razvio argument da holokaust ne treba smatrati samo kao događaj u jevrejskoj istoriji, niti kao regresija od pre-modernog varvarstva. Umesto toga, on je tvrdio, da holokaust treba posmatrati kao duboko povezan sa modernošću i njenim naporima reda odluka. Procesna racionalnost, podela rada u manje i manje zadatake, taksonomska kategorizacija različitih vrsta, i tendencija da se vide sledeća pravila kao moralno dobro su odigrali svoju ulogu u nestanku holokausta. I tvrdio je da iz tog razloga moderna društva nisu u potpunosti primili lekcije holokausta; to se generalno posmatra za korišćenje Baumanove metafore-kao slika visi na zidu, nudeći nekoliko lekcija. U Baumanovoj analizi su Jevreji postali `Stranci` par ekselans u Evropi; Konačno rešenje je zamišljeno njega kao ekstremni primer pokušaja od strane društva da naplatimo neprijatne i neodređene elemente koje postoje unutar njih. [11]Bauman je kao i filozof Giorgio Agamben, tvrdio da su isti procesi isključenosti koji su na radu u holokaustu mogli i do neke mere, ipak doći u igru danas. Postmodernizam i konzumerizam U sredini kasnih 1990-ih, Bauman je počeo istraživanje postmodernizma i konzumerizma. [12] On je obrazložio da se pomak desio u modernom društvu u drugoj polovini 20. veka; da je promenjen iz društva proizvođača u društvo potrošača. Prema Baumanu, ova promena je preokrenula Frojdov `moderni `kompromis-tj od bezbednosti se odustalo kako bi se uživali u većoj slobodi, sloboda kupovine, potrošnje, i uživanja u životu. U svojim knjigama u 1990 Bauman je pisalo o ovoj promeni kao o pomaku od `modernosti` ka `post-modernosti`. Od početka novog milenijuma, njegove knjige su pokušale da izbegnu konfuziju koja okružuje termin `postmodernizma` koristeći metaforu `tečnosti` modernosti. U svojim knjigama o modernoj potrošnji Bauman i dalje piše o istim neizvesnostima koju je prikazivao u svojim spisima o `tečnoj` modernosti; ali u ovim knjigama piše o ovim strahovima koji su više rašireni i teže ih je prikovati. Zaista, oni su `tečni strahovi`, što znači strahovi oko pedofilije, na primer, koji su amorfna i nemaju lako identifikovani referent.[13] Nagrade i priznanja Baumanu je dodeljena Evropska Amalfi nagrada za sociologiju i društvene nauke 1992. i Theodor W. Adorno Award grada Frankfurta 1998. On je nagrađen 2010. godine, zajedno sa Alenom Turenom, the Príncipe de Asturias nagradu za komunikacije i humanističke nauke.[14] Univerzitet u Lidsu je pokrenuo Baumanov institut u okviru svoje Škole za sociologiju i socijalne politike u Baumanovu čast u septembru 2010. godine.[15] `Univerzitet Donja Šlezija`, mala neprofitna institucija visokog obrazovanja u Donjoj Šleziji, Poljskoj,[16] planirala je da nagradi Baumana počasnim doktoratom u oktobru 2013. Međutim, kao reakcija na veliki antikomunizam i šta Baumanove pristalice tvrde ` antisemitizam` diglo je veliku uzbunu protiv njega, na kraju je odbio nagradu.[17][18] Zamerka U 2014, Piter Volš, doktorand na Univerzitetu u Kembridžu, Velika Britanija je optužila Baumana za plagiranje iz nekoliko sajtova, uključujući Vikipediju u svojoj knjizi pod naslovom Da li Bogatstvo od retkih Iskoristite sve nas? (2013). U svojoj knjizi Bauman je kopirano doslovno stavove od Vikipedija članke o sporoj hrani i stabilnog stanja ekonomije, zajedno sa svojom bibliografijom, bez pripisujućih izvora, autora ili činjenica da su kopirali iz Vikipedije. On je takođe kopirao stav iz članka o zlatnom rukovanju, ali ovaj citat je pravilno pripisan Vikipediji.[19] U odgovoru Bauman je predložio da `poslušnost` da su `tehnička` pravila nepotrebna, i da on `ni jednom nije uspeo da prizna autorstvo ideja ili koncepata koje sam rasporedio, ili što sam inspirisao one koje sam skovao`. Detaljna kritika Valša i Dejvida Lemana od strane Breda Evansa i Henrija A. Girouka primećuje: `Ova optužba protiv Bauman je zaista vredna prezira. To je reakcionarna ideološka kritika prerušena kao proslava metode i odbrane zadnjih vrata od sterilnog empirizma i kulture pozitivizma. Ovo je govor koji garantuje podatke, korelacije i performanse, dok izbegavajući suštinska pitanjima o socijalnim problemima i moći.

Od istaknutog lekara, pionira u radu sa decom s bihevioralnim poteškoćama i autora proslavljenog dela Eksplozivno dete , stiže nam potpuno nov pristup razumevanju i pomaganju ovoj deci, ali i preobražaju školske discipline. Česti odlasci kod direktora. Kazne. Udaljavanja sa nastave. Isključenja. Ovo su uobičajeni alati za disciplinovanje dece koja ne poštuju školska pravila i imaju poteškoća da se slože s drugarima; kao da ne poštuju autoritet niti ih zanima učenje i ometaju ostale u usvajanju znanja. Ali postoji veliki problem s ovim strategijama: nemaju pozitivan uticaj na većinu ovakvih učenika. Vreme je za promenu pravca. Doktor Ros V. Grin predstavlja nam inovativnu, jasnu i praktičnu alternativu. Oslanjajući se na istraživanja neuronauka, dr Grin nudi novi koncept za razumevanje poteškoća dece s bihevioralnim problemima i objašnjava zašto je tradicionalna disciplina neefikasna kada se suoči s ovim izazovom. Ističe da su deca dobra ako to mogu i odgovorno tvrdi da ona ne traže pažnju, nisu manipulativna, ne iskušavaju naše strpljenje, ne stavljaju nas pred svršen čin, niti su nemotivisana, već jednostavno nisu sposobna da se ponašaju u skladu sa situacijom. A kada odrasli spoznaju prave uzroke problematičnog ponašanja i počnu da uče decu tim veštinama onako kako ih ona mogu razumeti, postižu se neverovatni rezultati: deca prevazilaze prepreke; smanjuju se nezadovoljstvo i bes vaspitača, roditelja i školskih drugara; učenici bolje uče i bolje se osećaju. U ovoj knjizi dr Grin opisuje kako njegov isprobani pristup zasnovan na dokazima, koji se zove „Zajedničko rešavanje problema”, može pomoći deci u školi. Njegova živa, zanimljiva priča sadrži i: • Alate za prepoznavanje okidača i nerazvijenih sposobnosti koje izazivaju problematično ponašanje. • Precizna uputstva kako radikalno popraviti odnos sa decom – uz mnogo primera koji pokazuju kako se to radi. • Dijalozi, pitanja i odgovori, i priča koja se provlači kroz celu knjigu – o jednom detetu s bihevioralnim poteškoćama, njegovim nastavnicima, roditeljima i disciplini u školi. • Praktična uputstva za uspešno planiranje i saradnju predavača, roditelja, školskog sistema i dece.

LEPO OCUVANA KNJIGA, ORIGINALNO IZDANJE KUPLJENO OD IZDAVACA-`Stylos Art`-Novi Sad!RAZLIKUJE SE OD OSTALIH ZBIRKI, ZATO STO JE SVEOBUHVATNA! U OVOJ KNJIZI SE NALAZE 7 POGLAVLJA KAO 7 ZBIRKI PESAMA-PROCITATI NASLOVE POGLAVLJA: SADRZAJ: 1)-CRTEZI 2)-PRVI TANGO 3)PRVA LJUBAV 4)SVE BOJE SVETA 5)PLAVI CUPERAK 6)POSLE DETINJSTVA 7)BASNA(Basne) Autor: Miroslav Antić Ostali naslovi koji sadrže ključne reči: Domaća poezija Ostali naslovi iz oblasti: Poezija Jezik: Srpski ISBN:978-86-7473-490-2 Izdavač: `Stylos Art`-Novi Sad Ilustrovano, slike rukopisa Miroslava Antića Broj strana:164 Pismo: Ćirilica Povez:Bros-mek Format: 14.5x20.5 cm Godina izdanja: 2009. Opis: Sad me, valjda, razumeš: ljubav je – kad sebe umeš. Svako u sebi nosi tajnu svoje budućnosti. Za Miroslava Antića ona je plava, nevina, beskonačna, nebeska i zvezdana. Plavi čuperak je najlepši priručnik za odrastanje i nezaobilazni zapis o drhtanju onih koji su se zaljubili prvi put. Ova vanvremena zbirka pesama za samo pola veka postala je predivni udžbenik čežnje, jedinstveno uputstvo za beskrajno čuvanje detinjstva u nama, neodoljivi spomenik šašavosti, dnevnik sa čijih stranica osećamo sazvučja daljina ka kojima hrlimo... Moje pesme i nisu pesme, nego pisma svakom od vas. One nisu u ovim rečima koje ste pročitali, nego u vama, a reči se upotrebljavaju samo kao ključevi, da se otvore vrata iza kojih neka poezija, već doživljena, već završena, već mnogo puta otplakana ili otpevana, čeka zatvorena da je neko oslobodi.M. Antić „Ove pesme sam zapisivao da lakše dišete. Da znate da imate negde u svetu jednog istinskog prijatelja, koji o vama brine drukčije nego tata i mama, rodbina ili nastavnici u školi. . . . Moje pesme i nisu pesme, nego pisma svakom od vas. One nisu u ovim rečima koje ste pročitali, nego u vama, a reči se upotrebljavaju samo kao ključevi, da se otvore vrata iza kojih neka poezija, već doživljena, već završena, već mnogo puta otplakana ili otpevana, čeka zatvorena da je neko oslobodi.“ Miroslav Antić Biografija: Miroslav Antić Rođen sam 1932. godine u severnom Banatu, u selu Mokrinu, gde sam išao i u osnovnu školu. U gimnaziju sam išao u Kikindi i Pančevu, a studirao u Beogradu. Živim u Novom Sadu. To je čista moja biografija. U stvari, ja svima kažem da pravu biografiju, onakvu kakvu bih želeo, još nemam, i pored toliko knjiga koje sam napisao, slika koje sam izlagao, filmova koje sam snimio, dramskih tekstova, reportaža u novinama... Svakog jutra poželim da počnem jednu odličnu biografiju, koja bi poslužila, ako nikome drugom, bar đacima u školi, jer oni, nažalost, moraju da uče i život pisca. Ja bih bio najgori đak, jer ni svoj život nisam naučio. A radio sam svašta. Bio zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, pozorišni reditelj, bavio se vodovodom i kanalizacijom, radio kompresorima, obrađivao drvo, umem da napravim krov, glumio u jednom lutkarskom pozorištu, čak i pravio lutke, vodio televizijske emisije, bio konferansije... Imam i neke nagrade i priznanja. Dve „Nevenove“. Jednu za životno delo u poeziji za decu. „Goranovu nagradu“. „Nagradu Sterijinog pozorišta“. „Zlatnu arenu za filmski scenario“. „Nagradu oslobođenja Vojvodine“. „Sedmojulsku nagradu Srbije“. Nosilac sam ordena zasluga za narod. Neko bi od svega toga mogao da napiše bezbroj stranica. Recimo: uređivao list „Ritam“ ili uređivao Zmajev „Neven“

Kombinovana tehnika Retko Posveta umetnika 1987 Svetislav Feđa Pešić rođen je u Beogradu, 12. novembra 1936. godine, gde je i završio srednju školu i Akademiju primenjenih umetnosti. Diplomirao je 1967. godine. Kolektivno izlagao na raznim bijenalima i grupnim izložbama. Nema slikarske tehnika koja je Pešiću strana i nema konkretnog materijala koga on ne bi mogao pretvoriti u sliku. Za izložbu koja je pred nama odlučio se za reljefne kolaže u drvetu, akvarele, klasične kolaže i slike na platnu, kombiovana tehnika (ulje, pigment, gvaš, tempera). Od svega što ima mogao je izdvojiti samo jedan mali deo iz svoga imponzantnog zbira i izložiti u, po obimu, skromnom izložbenom prostoru. Izlažući tako malo, a radeći tako mnogo, skoro četrdeset godina, slikar ima osećaj da je daleko od pogleda javnosti pa kaže: „Radim za neka druga dolazeća umna bića iz kosmosa“. Očigledno je da ta „umna bića„ ne dolaze i slikar ih u svim svojim slikama traži i rekonstruiše, slično Diogenu koji je sa fenjerom tražio čoveka. Pešić traži čoveka iz slike u sliku kao da je najusamljeniji čovek na svetu. Konstrukcije su takvog oblika i sadržaja da se gledaocu može učiniti da ih autor ne stvara već da ih razara. I taj utisak ne bi morao biti pogrešan. Ali ruke, koje su prisutne i dominantne na većini njegovhi slika, odaju želju za kontaktom, a njihova bespomoćnost pokazuje da kontakta nema. Zato što nema ljudskog kontakta i istinskog razumevanja slikar kaže: „Ne mogu da naslikam sliku koja bi bila tako ružna koliko je sam život odvratan. U odnosu na život moje su slike beskrajno čedne“. Motivi ruku i krsta najčešće se prožimaju i ponavljaju, tako da se može reći da je tema raspeća glavna slikareva preokupacija. Ova tema je ključni izraz slikareve ambivalencije. To je istorijska tačka ukrštanja dobra i zla, kada se žrtvuje pravednik da bi se iskorenila nepravda. Slikar se ne miri sa činjenicom da se za pravdu moraju žrtvovati najbolji ljudi, iz prostog razloga što njih ima sve manje. Slikar kaže: „Ostali su samo lopovi, budale i podlaci“. Najveći broj Pešićevih likovnih figura koje se razlažu ili slažu, lebde u beskonačnom plavetnilu kao u nadzemaljskom kraljevstvu ili u sterilnoj belini koja, prema verovanju mnogih naroda, služi za teranje zlih duhova i nesreće. Upotrebom ovih protivrečnih boja slika, takodje, izražava svoja ambivalentna stanja. Dok belina cepa i razdvaja, plavetnilo izražava težnju za prijateljstvo, višim vrednostima i nadrealnom metafizikom. Tako se slikar i verbalno iskazuje tvrdeći da je „slika izraz moći i nemoći autora“, da je ona „slikareva lepota i muka“. A najveća muka ovog slikara je potraga za odgovorom na pitanje: „Kako naslikati misao?“ Drugim rečima, kako na likovni način prikazati nešto što nema lik, što je nevidljivo. A ovo je osnovno pitanje aktuelnog slikarstva uopšte. Pešić je, prema tome, moderan slikar, i pri tumačenju njegovih slika ne treba tražiti rešenje u vidljivom svetu već samo pomoću čiste refleksije. Zato je tumačenje ove vrste slikarstva teže i važnije od samih slika. One bez tumačenja ostaju zbunjujuće šarenolike površine, više neprijatne nego prijatne. One su i za samoga slikara tajna i zato ga najčešće bez naziva, a ako ga i ima to je pridodata slobodna asocijacija kao. „Njih dve ili njih dvoje izučavaju umetnost sladostrašća na sunčanoj strani“. I ovde, dakle, pri sklapanju naziva, slikar ostaje u dilemi. Razapet izmedju dva svoja bazična motiva, koji se isljučuju naš autor se vrti kao u začaranom krugu. Varira tehnike, materijale, formate, elemente i sklopove svojih figura, ali tema je uvek ista – raspeće. I čovek je uvek isti – zbir elemenata, a nikada-sinteza. Ako se nešto sintezira na Pešićevim slikama to je jedino - žensko telo. Samo ono ponekad, kao glatka i lepa površina, izroni iz buvljaka mehaničkih elemenata, ali sa glavom monstruma ili bez nje. A slikar u svojim pesmama, koje ponekad piše, kaže: „Ja sam čudo u ponoru strasti...ja sam samovanje, život iskona u kriku slobode, okovan vama, ja se gušim.“ Ove stihove navodimo zbog toga da bi pokazali da slikareva ambivalencija nije nikakva poza. Ona je činjenica koja je došla do izražaja u njegovim slikama kao i u pesmama koje je napisao, a dolazi do izraza i u svemu što o svojim slikama govori – njihovom značenju, porukama, njihovoj vrednosti, originalnosti, motivima i sličnom. I kritičari koji su analizovali Pešićeva dela, ne samo da ih vide različito već su često i neodlučni. Za njegova dela kažu da su „lavirint“ i da „izmiču interpretaciji“ (Miro Glavurtić, „komplikovana fenomenologija“, „tajanstvena“ (Djordje Kadijević), „zagonetni spletovi linija i oblika“ (Sreto Bošnjak), „provala bezglasnih krikova“ (Jovan Despotović). Unutarnji motivi Svetislava Fedje Pešića, sukobljeni na život ili smrt, stvaraju višeznačne i protivrečne simbole koji više skrivaju nego što otkrivaju. Bez tumačenja oni će ostati izvan interesa običnih gledalaca. Sa ovakvim slikama umetnik sam mora da izadje pred lice javnosti sa svojom poetikom. Ne treba da zazire od dekodiranja, od otkrivanja svojih poruka, dilema i motiva jer su oni (ovi poslednji), manje ili više u svima nama. Zato izjave slikara, navedene ovde, mogu da budu početak takve saradnje izmedju kritike, autora i publike. Pešićev stvaralački proces, sa malim stepenom sublimacije, iskazuje neposrednu projekciju negativnih naboja, skoro čistu eksternalizaciju dva sukobljena motiva. Eksternalizacija ove vrste, svakako prija autoru jer smanjuje tenzije, ali gledalac se oseća neprijatno i mučno. Sa više sublimacije likovna dela S. F. Pešića izgubila bi na žestini, ali bi dobila u stepenu privlačnosti i omogućila svestraniji i intimniji kontakt sa publikom. Jer umetnosti bez publike ostaje da čeka „umna bića iz kosmosa“ koja, možda, nikada neće ni doći. Iskorak iz začaranog kruga usamljenog i u sebe zagledanog čoveka, Pešić pravi sa najnovijom serijom slika reljefnih kolaža u drvetu. Na njima nema rastočenih i razapetih figura već se na svakoj od njih oseća „osmišljeni lirizam“ (Kosta Bogdanović) i čovekov stvaralački duh u celini. Gledajući samo njih mogao bi se napraviti pogrešan o uravnoteženosti sigurnosti civilizovanog i urbanizovanog ljudskog roda. Medjutim, ove slike treba gledati zajedno sa svim drugim radovima našeg autora, i tek tada možemo dobiti pravu meru racionalnosti i iracionalnosti savremenog čoveka i pravu vrednost iskrene i opominjujuće poruke Pešićevog stvaralačkog dela. 7. i 12. II 2001 Beograd Prof. dr. Vladislav Panić, psiholog Avangarda

Izdavač: Biblioteka grada Beograda Biblioteka Srbija i jugoslovensko pitanje Autor: Vladimir Ćorović Pogovor: Radoš Ljušić Povez: tvrd Broj strana: 870 Sadržaj priložen na slici. Sa nalepljenom posvetom na predlistu, veoma dobro očuvana. U odnosima srpskog naroda i Habsburške monarhije dva su momenta bitna: 1) U vreme Srpske revolucije Srbi u Turskoj su konačno shvatili da im slobodu ne donosi Austrija, već da se za nju mogu izboriti uz pomoć Rusije. To je bila, nesumnjivo, jedna od najznačajnijih prekretnica u ovim odnosima. Nastankom novovekovne srpske države, srpsko pitanje dobilo je nove sadržaje. Vaskrs Srbije bio je stvarnost koja se morala poštovati. 2) Habsburška monarhija nije uspela da reši srpsko pitanje. Ni Kneževina, odnosno Kraljevina Srbija nije bila u stanju, do početka XX veka, da pronađe konačan put ka srpskom ujedinjenju. Znalo se da više Srba živi u Habsburškoj monarhiji nego u Srbiji, ali ona nije imala snage i moći da pred svetsku javnost postavi konačno rešenje srpskog pitanja. Izazvana austrougarskom agresivnom politikom u carinskom ratu, aneksijom Bosne i Hercegovine i objavom rata, Srbija je prvi put otvoreno proklamovala svoj cilj: ujedinjenje svih Srba i Južnih Slovena. Time je presečen čvor konačnog rešenja srpskog pitanja, koje se moglo ostvariti samo na ruševinama moćnog severnog carstva. Dakle, odnosi Srba i Habsburške carevine u XIX i XX veku kretali su se od ideje da slobodu ne donosi Austrija do ideje da se srpsko ujedinjenje mora ostvariti na ruševinama Turske i Austro-Ugarske. Ćorovićeva knjiga posvećena je drugom pitanju, odnosno diplomatskoj istoriji srpsko-austrougarskih odnosa, sa naglašenom kojoj je pisao s izvesnom toplinom i nadahnućem. Možda su to najuspelije stranice ove knjige, pošto je uspeo da prikaže pravo stanje duha u jugoslovenskim zemljama, posebno u Bosni i Hercegovini, i da na posredan način dovede ovo pitanje u vezu sa sukobom Srbije i Austro-Ugarske. On je ubedljivom analizom pokazao da „Narodna odbrana” nije imala potrebe da podstiče nacionalizam kod jugoslovenske omladine, već da su omladinci prilazili ovoj svesrpskoj organizaciji zato što su „verovali da će u njoj naći ono što oni traže i žele”. Ćorović je i na ovaj način branio Srbiju od odgovornosti za Prvi svetski rat. U jugoslovenskim zemljama uzdizao se postepeno kult Srbije, koji je dosegao do neslućenih visina u vreme balkanskih ratova, posle kojih je Kraljevina želela mir, ali ga nije mogla obezbediti. S druge strane, Austro-Ugarska je bila nesnosno agresivna. Došavši do ovih saznanja, Ćorović je pisao da ona „1914. nije ušla u rat zbog sarajevskog atentata ili zbog uverenja da za to ima krivice do srpske vlade, nego stoga što je rat htela iz političkih razloga diplomatske i političke prirode. (K-127)

Polovna knjiga, izuzetno očuvana, kao nova. Posveta na predlistu. Izdavač: Heliks - Beograd, 2009. god. Broširan povez, 20,5 cm. 241 str. Savremenicima je to najteže da uoče. Tako je oduvek bilo. Od drveća ne vide šumu. A šuma je ogromna. I nadasve bujna. Veličanstvena šuma doba u kome imamo povlasticu da živimo. Samo je jednom u ljudskoj istoriji bila takva. U doba evropskog Preporoda. Najveći broj savremenika Prve Renesanse, ophrvan banalnostima običnog života, uopšte je, međutim, nije prepoznao kao takvu. Nije im zameriti na tome. Ni žitelji početka drugog milenijuma nisu pronicljiviji. Kome među nama ovo vreme izgleda kao Druga Renesansa? Možda samo šačici najdalekovidijih, obdarenih sposobnošću da skučene vidike svakodnevice podrede nemerljivo širem vidokrugu istorijske perspektive. Leonardo je svakako uživao ugled u svojoj sredini, ali ko bi tada i pomislio da ćemo ga i pola milenijuma kasnije slaviti kao genija? A još manje bi naslutio zašto ga danas takvim smatramo. Nije to samo stoga što je bio zadivljujući slikar. Niti samo zbog toga što su se u njegovoj glavi začeli izumi do čijeg je ostvarenja trebalo da proteknu stoleća. Bilo je u Renesansi i drugih velikih slikara i podjednako domišljatih izumitelja. Ali sasvim su retki bili oni koji su u sebi objedinjavali ova dva prividno udaljena pola – umetnost i nauku. To je ono što je ponajpre izdvajalo Leonarda. Cinici s kojima delimo ovo vreme povremeno se oglase tvrdnjom da je tako nešto bilo zamislivo jedino u Prvoj Renesansi. Leonardo danas više ne bi bio moguć. Mogao bi da bude ili veliki umetnik ili veliki naučnik. Ne i jedno i drugo. Ovo viđenje nije bez osnova. Savremeni naučnik mora da zna daleko više od svog kolege pre pet stotina godina. A sticanje znanja, pored ostalog, traži ogromno vreme. Ne ostavlja mesta gotovo ni za šta drugo. Ponajmanje, reklo bi se, za bavljenje umetnošću. Zbilja, znate li nekog naučnika koji ima nešto ozbiljno da kaže o umetnosti? Naučnika koga, zapravo, umetnost uopšte dodiruje, osim u smislu razonode ili hobija? Ne pada vam niko na pamet? Nije ni čudo. Uistinu nema mnogo leonardovskih ljudi u našem vremenu. Ali stoga su dragoceniji. Tim pre kada potiču iz jedne male kulture koja nikada nije bila naročito blagonaklona prema svojim izuzetnim neimarima. Možda nema mnogo građana Srbije kojima ime Milana Ćirkovića nešto znači. Ali to znatno više govori o njima nego o njemu. Njegovo ime prepoznaju i uvažavaju tamo gde je to bitno. U velikim svetskim naučnim krugovima gde slovi za jednog od najizvrsnijih mladih kosmologa. Otvorene su mu stranice najprestižnijih stručnih publikacija. Knjige mu objavljuju najugledniji naučni izdavači. Ali ovim se nipošto ne iscrpljuje Milanova jedinstvenost. Ako niste imali prilike da slušate njegova zanosna predavanja kako o zbivanjima na samoj liniji fronta nauke tako i o događajima iz njene istorije, ni ne slutite koliko ste propustili. Sretati se s njim u manje formalnim prilikama takođe je izuzetan doživljaj. Mnogi sati koje sam proveo u razgovorima s Milanom bili su za mene neponovljivi intelektualni podsticaji koji su mi otvarali prozore ka najvišim visovima koji se mogu domašiti u ovom vremenu. Prilikom tih susreta doznavao sam i za druga Milanova zanimanja. Zadivljeno sam posmatrao kako se preda mnom ukazuje jedan čudesno radoznao i mnogostran duh koji moćno pobija skeptičku procenu da više ne može biti leonardovske širine. Uz ubedljivost i nadahnutost što nimalo nisu zaostajala za onima kojima se odlikuju njegova istupanja u svojstvu naučnika neopazice bi skliznuo na polje umetnosti, pokazujući da, zapravo, nikakvog prelaza nije bilo. Za njega, baš kao i za njegovog velikog preteču, bili su to samo različiti vidovi ispoljavanja nedeljivog bogatstva sveta kome pripadamo. Knjiga koju počinjete da čitate himna je upravo tom jedinstvu. U njoj naučnik priča o umetnosti, a umetnik dopunjuje naučnika. Ako uistinu želite da budete savremenik Druge Renesanse, ovo je delo koje neizostavno morate da pročitate. - Iz predgovora Zorana Živkovića

Knjiga ima posvetu! ZBOGOM PARTIJE : LJUDI GOVORE (PRIRUČNIK ZA DIREKTNU POLITIČKU BORBU I RADOST ŽIVLJENJA) PREVOD FRANCUSKIH I SRPSKO-HRVATSKIH TEKSTOVA - VERA ILIJIN PREVOD ENGLESKIH TEKSTOVA - LJILJANA ŠOBAJIĆ IZDAVAČ: EIMIGRATIVE ART, 2002. 296 STRANA, ILUSTRACIJE, 30 CM, MEK POVEZ Knjiga Zbogom partije, koju je objavio kolektiv Eimigrative art, alterglobalističko udruženje osnovano u Belgiji 1992. godine, svojevrstan je ne(o)proleterski artistički zbornik, koji u podnaslovu ima `priručnik za direktnu političku borbu i radost življenja`. Boris Buden Što hoće knjiga Zbogom partije? Najprije ništa. Ništa u smislu revolucionarne promjene svijeta, dokidanja realnoegzistirajuće parlamentarne demokracije, ili, sačuvaj bože, nasrtaja na privatno vlasništvo koje, kao što znamo, još uvijek predstavlja sam temelj kapitalističkog sistema čija apsolutna dominacija danas u potpunosti određuje naš historijski horizont. Zbogom partije ne probija taj deterministički vidokrug, ne otvara novu viziju u kojoj se ukazuje epohalni kraj kapitalizma i ne najavljuje svijetlu budućnost njegove historijske negacije. Ono zbogom, izrečeno u lice političkim partijama, odnosno današnjem poretku parlamentarne demokracije, nije riječ oproštaja koju živi izriču nad otvorenim grobom već upokojenog historijskog poretka; ono nije ni borbena proklamacija koja ima performativnu moć neposrednog mijenjanja postojećeg, a ni trijumfalni usklik koji pobjednik dobacuje već poraženom protivniku proglašavajući – i ujedno proizvodeći – njegov skori kraj. Ukratko, Zbogom partije nije riječ revolucionarnog subjekta koji najavljuje i proizvodi novu budućnost s onu stranu demokratskog parlamentarizma i postojećeg kapitalističkog sistema. Ništa od toga, nikakvu historijsku transcendenciju ne zaziva ova knjiga. Naprotiv, ona nije ništa drugo i ništa više od zbirke kratkih priča, singularnih iskaza koje povezuje tek jedan jedini motiv – doživljaj politike u dimenziji osobnog, egzistencijalnog iskustva. Ovdje progovara, primjerice, radnik, poraženi borac za prava svoje klase, prevaren jednako od bivših kapitalističkih gazda kao i od birokratiziranog sindikata, izložen progonu pravnog sistema demokratske države koja sankcionira radničku pobunu ne ostavljajući onim bez privilegija gotovo nikakve šanse pred zakonom koji bi trebao važiti jednako za sve. Ta pojedinačna, zapravo sasvim nespektakularna sudbina otkriva istinu političke izdaje, oportunizma, namještenog sudskog procesa, pogaženih prava i uništene egzistencije. Sve to, naravno, na pozadini neoliberalne kapitalističke transformacije koja uništavanje života prikazuje kao objektivni, prirodni proces, prepuštajući svoje žrtve sudbini statističkih podataka i veličina. I ta sudbina također je sasvim banalna. Kapital se odselio nekamo drugdje, onamo naime kamo ga je odvela logika intenziviranja profita, jedina za koju zna. Iza njega su ostali ljudi, bez posla, bez životne perspektive, roba, radna snaga koju više nitko neće. Poput riba na dnu kakvog isušenog rukavca kojeg je matica nepovratno zaobišla i u kojem više nikada nikakav novi život neće uspjeti. I druge priče pojedinaca u knjizi, bez obzira na to je li riječ o umjetnicima, novinarima, političkim aktivistima, radnicama u industriji seksa, ili pak o takozvanim ljudima bez papira, emigrantima bez službene domovinske afilijacije, ocrtavaju slično granično iskustvo političkog. Njihova socijalna svijest i artikulirana politička volja ne daju se više prevesti u postojeće forme liberalnodemokratskog političkog djelovanja. Njihove sudbine, o kojima glasno progovaraju u knjizi, u stvari su već odavno postale politički nijeme. Kao da ne pripadaju ovome svijetu, premda su na tako banalan način sastavni dio njegove realnosti. Stoga je riječ o iskazima koji tek u perspektivi drugog i drugačijeg svijeta zadobivaju svoj smisao. Pa ipak, u svjedočanstvima od kojih je sastavljena ova knjiga ne treba tražiti iskustvo tragičnoga. Nitko od ljudi koji su u njoj progovorili o svojim sudbinama ni u jednom trenutku ne doživljava sebe kao žrtvu. Sentiment plačipičke koja moljaka karitativnu solidarnost, da bi ublažila svoju osobnu nesreću, stran im je u potpunosti. Kao što im je i strana iluzija socijalne i političke solidarnosti kakvu nudi postojeći demokratski poredak. Nikakvo `mi` ne odzvanja u njihovim riječima, nikakvo identitetsko poistovjećenje ne prati njihove iskaze. Upravo ta odsutnost svake svijesti o pripadnosti nekoj identitetskoj zajednici najvrijedniji je manjak njihova govora. Zato taj glas koji se čuje u Zbogom partije nije i nikada ne može postati glas naroda. On ne govori ni u čije ime, niti traži političkog zastupnika koji će na adekvatan način prezentirati njegovu volju i pretvoriti je u moć, bilo kao moć države, bilo kao moć grupne hegemonije. Mi zapravo ne znamo što da danas učinimo s tim glasovima, kako da ih saslušamo, kako da ih prevedemo u kolektivnu političku akciju, kako da im damo povijesni smisao, kako da ih teorijski reflektiramo. Zato su oni osuđeni da u današnjem svijetu ostanu bez odjeka. Dok god egzistencijalna istina koju izgovaraju ne nađe svoj politički izraz. Pronalazak tog izraza, nove politike istine, nije međutim zadaća teorije. Refleksija nema odgovor na pitanja koja su svojim svjedočanstvima postavili ljudi u knjizi. Zbogom partije uostalom i nije ništa drugo nego pitanje bez odgovora. Sretna spoznaja stranputice. U svom Moskovskom dnevniku, Walter Benjamin je točno opisao taj osjećaj. Tek što se, jedva dočekavši da se oslobodi svojih domaćina, sam upustio u lutanje nepoznatim gradom, on se odmah izgubi. `Napokon zalutao`, zapisao je ushićen u dnevnik. Zbogom partije upravo su to: ushit onoga tko je svoju zalutalost prepoznao kao moment svog oslobođenja.

The Transparent Self Sidney M.Jourard Transparentno Ja Sidnei M.Jourard Izbor sa kojim se svako od nas suočava u svakom trenutku je sledeći: hoćemo li dozvoliti našim bližnjima da nas poznaju onakvima kakvi smo sada, ili ćemo umesto toga tražiti da ostanemo enigma, neizvesna veličina, želeći da nas vide kao nešto što jesmo ne? Čovek je kroz istoriju birao put prikrivanja umesto „otvorenosti“. Profesor Jourard smatra da ovaj metod prečesto dovodi do bolesti, nerazumevanja i otuđenja sebe. On nastoji da, pomoću ove knjige, pruži određenu stimulaciju istraživačima ljudske motivacije da traže bolje načine merenja ljudskog duha ili nivoa „inspiracije“ dovodeći ove pojave u okvire naučne analize i na taj način podstičući dalja istraživanja ove važne oblasti. Sidnei Jourard je bio ključna figura u pokretu humanističke psihologije. Verovao je da osoba može povećati svoju unutrašnju snagu ako bude verna sebi. Oni bi to mogli da urade prateći svoje vrednosti i, pored toga, otkrivajući svoje pravo ja drugim ljudima. Ovaj pristup je bio sličan idejama Karla Rodžersa o podudarnosti. Što bi osoba mogla biti stvarnija, to je veća njena sposobnost da se poveže sa drugim ljudima. Ovo je omogućilo ljudima da imaju bogatije odnose. Prisustvovao sam jednom od Sidnejevih razgovora u Londonu 1970. i bio sam impresioniran time kako su ljudi koji su prisustvovali prihvatili njegove ideje. Udario je u žicu koja je odjeknula kod ljudi i, u nekim slučajevima, ostaje sa njima više od četrdeset godina kasnije. Verovao je da: Zdrava osoba zna svoje pravo ja. Znaju da se ponašaju na autentičan i prikladan način sa drugima. Oni znaju kako da se ponašaju odgovorno i podstiču druge da budu oni pravi ja. Stoga su sposobniji da ostvare prave veze sa drugim ljudima. Nezdrava osoba možda ne poznaje svoje pravo ja i stoga joj je teško da uspostavi prave veze sa drugim ljudima. Sid, kako je bio poznat, rođen je u Torontu, Kanada, 1926. godine. Zadržao je mnoge visoke akademske pozicije pre nego što je postao profesor psihologije na Univerzitetu Florida. Živeo je punim i uticajnim životom pre svoje prerane smrti 1974. Iako je priznat i poštovan kao akademik, bio je poznat po svojoj živahnosti i ljubavi prema životu. Imao je izuzetan njuh za povezivanje sa ljudima u publici. Njegovo sopstveno poštenje i prizemni primeri podsticali su poštenje kod drugih ljudi. U isto vreme, bio je rigorozan istraživač koji je proizveo najprodavanije knjige iz psihologije, kao što su Transparentno ja, Otkrivanje čoveka sebi i Zdrava ličnost. odlično očuvana

VAŽNA NAPOMENA:PRVIH 10 STRANICE KNJIGE ISPADAJU.SVE STRANICE SU NA BROJU. KNJIŽEVNE NOVINE BEOGRAD 1987 Dušan Prelević (Beograd, 11. novembar 1948 — Beograd, 28. jul 2007) bio je srpski roker, pisac i scenarista. Dušan Prelević Dušan Prelević Prele.jpeg Dušan Prelević Prele Datum rođenja 11. novembar 1948. Mesto rođenja Beograd FNR Jugoslavija Datum smrti 28. jul 2007. (58 god.) Mesto smrti Beograd Srbija Politička stranka Demokratska stranka Srbije Biografija Uredi Mural Preletu u Beogradu Prelević je igrao fudbal u Hajduku i Crvenoj zvezdi, a bio je hokejaški golman Partizana. Muzikom je započeo da se bavi profesionalno 1965. godine. Bio je član sledećih muzičkih sastava: Orkani, Juniori, Siluete Tomija Sovilja i Vizije. Od 1968. godine je član Korni grupe. U grupi ostaje samo nekoliko meseci, kada ga zamenjuje Dalibor Brun. Sa njima je snimio pesmu „Čovek i pas“. Potom započinje njegova solistička karijera. Na Beogradskom proleću 1970. godine izvodi kompoziciju „Da l` postoji ona koju sanjam“, a na Omladinskom festivalu u Subotici za pesmu „Kažu“ dobija nagradu. Bio je član Udruženja džez muzičara. Snimio je nekoliko ploča, pisao je tekstove za rok i džez kompozicije, a u Ateljeu 212 je igrao i pevao u mjuziklu Kosa. Sredinom sedamdesetih je bio pevač rok sastava „Opus“ Miodraga Miveta Okrugića, sa kojima je snimio jedan LP, da bi se na prelasku iz sedamdesetih u osamdesete obreo u Holandiji, gde je pevao crnačku muziku po tamošnjim klubovima. Svoj prvi album „Na oštrici brijača“ objavio je 1982. godine uz pomoć Bore Đorđevića, tromboniste Kireta Mitreva, klavijaturiste Laze Ristovskog, gitariste Enesa Mekića, basiste Nenada Stefanovića Japanca, bubnjara Vladimira Furduja, trubača Stjepka Guta i glumca Slobodana Aligrudića. Sa ploče su se izdvojile pesme „Majko na šta liči tvoj sin“ i obrada hita sarajevskih Indeksa „Jutro će promeniti sve“. Desetak godina kasnije 1991. godine, izdao je svoj drugi album „U redu pobedio sam“, na kojem su svirali čuveni trubač Duško Gojković, kontrabasista Miša Blam, klavijaturista Miša Krstić i poznati Džez bubnjar Lala Kovačev. Na albumu su neki hitovi sa prethodne ploče i obrade poznatih džez standarda. Poslednjih dvadesetak godina je objavljivao priče i eseje u NIN-u, Književnim novinama, Dugi i drugim listovima, a napisao je tri knjige pripovedaka. Autor je scenarija za film Poslednji krug u Monci, a napisao je i nastavak. Svoj politički angažman manifestovao je članstvom u DEPOS-u početkom devedesetih godina prošlog veka i u DSS-u. Bio je uhapšen u demonstracijama 9. marta 1991. godine. Nije se ženio. Otac je dve kćeri, Dine i Milice. Diskografija Uredi Singlovi Uredi Kažu/Da l’ postoji ona koju sanjam (PGP RTB 1970) Hej, hej, okreni se/Jesenja pesma (PGP RTB 1973) Nisam više tvoj/U noćima bez sna (PGP RTB 1973) Tajna/Prošlo je sve (PGP RTB 1974) Vrati mi snove za dvoje/Ne traži ljubav (PGP RTB 1974) Mojih pet minuta/Povedi me (PGP RTB 1978) Hoću da pamtiš/Hoću da pamtiš, instrumental (PGP RTB 1980) Festivali Uredi Beogradsko proleće: Dal’ postoji negde ona koju sanjam, `70 Vrati mi snove za dvoje, `74, treće mesto Gubitnik sam ja, `79 Omladina, Subotica: Sećanje na san, `69 Kažu, `70, treće mesto Opatija: Hoću da pamtiš (Veče rok muzike), `80 Ljubav naša umire (duet sa Nadom Pavlović), `80 Majko na šta liči tvoj sin, `83 MESAM: Zbog takvih žena nastaju balade, `86 Albumi Uredi Na oštrici brijača (PGP RTB 1982) U redu, pobedio sam (PGP RTB 1992) Ja, Prele! (PGP RTS 1996) Literatura Uredi Petar Janjatović: „Ilustrovana YU Rock enciklopedija” (Beograd, 1998.)

Autor - osoba Lacan, Jacques, 1901-1981 = Lakan, Žak, 1901-1981 Naslov Četiri temeljna pojma psihoanalize : XI seminar / Jacques Lacan ; tekst priredio Jacques-Alain Miller ; prevela Mirjana Vujanić-Lednicki ; redigirao Nenad Mišćević Jedinstveni naslov ǂLes ǂquatre concepts fondamentaux de la psychanalyse. srpski jezik Vrsta građe prikaz Jezik hrvatski Godina 1986 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Naprijed, 1986 (Zagreb : „Ognjen Prica“) Fizički opis 301 str. : graf. prikazi ; 23 cm Drugi autori - osoba Miller, Jacques-Alain, 1944- = Miler, Žak-Alen, 1944- Vujanić-Lednicki, Mirjana = Vujanić-Lednicki, Mirjana Miščević, Nenad, 1950- = Miščević, Nenad, 1950- Zbirka ǂBiblioteka ǂPsiha / Naprijed, Zagreb (karton s omotom) Napomene Prevod dela: Les quatre concepts fondamentaux de la psychanalyse : le séminaire, livre XI / Jacques Lacan Registar. Predmetne odrednice Psihoanaliza Poststrukturalizam SADRŽAJ: 1. Izopćenje NESVJESNO I PONAVLJANJE 2. Frojdovsko i naše nesvjesno 3. O subjektu izvjesnosti 4. O mreži označitelja 5. Tyhe i automaton O POGLEDU KAO PREDMETU MALO a 6. Shiza oka i pogleda 7. Anamorfoza 8. Pravac i svjetlost 9. Što je to slika? PRIJENOS I NAGON 10. Prisutnost analitičara 11. Analiza i istina, ili zatvaranje nesvjesnoga 12. Spolnost u nizu označitelja 13. Rastav nagona 14. Djelomični nagon i njegov tok 15. Od ljubavi do libida POLJE DRUGOGA I POVRATAK PRIJENOSU 16. Subjekt i Drugi: Otuđenje 17. Subjekt i Drugi (II): Aphanasis 18. O subjektu za koji se pretpostavlja da zna, o prvoj dijadi i o dobru 19. Od interpretacije do prijenosa OSTAJE DA SE ZAKLJUČI 20. U tebi više od tebe Bilješka Pogovor Kazalo imena Žak Lakan (13. 4. 1901 – 9. 9. 1981) – jedan od najpoznatijih francuskih psihijatara i psihoanalitičara, a smatrao se i najkontraverznijim posle Frojda. Lakanov odnos prema institucionalizovanoj psihoanalizi je podeljen; polemike sa kolegama iz struke oko njegove analitičke prakse i oko njegovih teoretskih koncepata dovele su do Lakanovog isključenja iz Medjunarodnog društva za psihoanalizu. Godine 1964. osniva „Ecole Freudienne“, izuzetno uticajnu školu koju zatvara 1980. god. Pored njegovih predavanja koja su se pojavila 1966. pod nazivom „Spisi“, postoje delovi seminara koje je držao jednom sedmično, počev od 1953. god. Ovde Lakan ne daje konciznu psihoanalitičku teoriju, nego razvija dinamičke misaone lance koji se spajaju u centralnim tačkama. Njegove ideje imale su značajan uticaj na kritičku teoriju, teorije književnosti, francusku filozofiju 20. veka, sociologiju, feminističku teoriju, teoriju filma i kliničku psihoanalizu. Žak Lakan je kliničke slučajeve ali i kompletan saznajni svet oko sebe povezivao sa filozofskim, lingvističkim i književno – naučnim problemima. Lakan je svoje stavove izgradio na osnovu Frojdovih. Po njemu, u Frojdovoj ideji je prvenstveno sadržana problematičnost kapaciteta za adaptaciju, a ne kako su frojdovci isticali, mogućnost adaptiranja. Za razliku od „ego psihologa“, koji zanemaruju nesvesno, i težište sa dubinske (latentne) psihologije pomeraju na ravan svesnog iskustva (koje bi, po njihovom shvatanju, trebalo da je u skladu sa imperativima kulturološki odgajanog Ega i koje je lični saveznik u terapiji psihoanalizom), Lakan tvrdi da je upravo taj Ego za subjekta frustrirajući i kojeg treba oslabiti. Lakan smatra da je „Ja“ naš glavni neprijatelj u psihoanalizi, a ne saveznik kako su isticali ego – psiholozi. „Ja“ je stecište otpora, i posao analitičara nije da jača „Ja“ nego da se bori protiv podvala koje „Ja“ unosi u analizu, tako je posao analitičara da stalno suočava sa neizvesnošću nesvesnog. Frojdove reči „Tamo gde Id Ego treba da bude“, Lakan čita kao „Tamo gde beše „Ono“, „Ja“ treba da dođe – što ne znači da bi Id trebalo da bude poništen Egom, već da Ego bude poništen Idom. „Nad – ja „traži svoje“, bez obzira na to koliku će cenu platiti subjekt, ono je kao poverilac koji od dužnika – Ja – traži da mu izmiri dug i pri tome zlurado posmatra teškoće u koje sve to dovodi Ja.“ Ono što govori iz nas i ono što govori o nama jeste ono nesvesno, i ne može se spoznati direktno, ali se može shvatiti vrstom prevoda koja se dešava u jeziku – psihoanaliza je stoga govor koji leči. „Nesvesno je ono poglavlje moje istorije koje je prekriveno belilom i ispunjeno jednom laži: to je cenzurisano poglavlje. Ali istina se može pronaći i najčešće je ona ispisana negde drugde.“ Kao ta druga mesta na kojima se skriva, Lakan navodi „arhivska dokumenta“ (misleći na uspomene iz detinjstva), „semantičku evoluciju“ (koja se odnosi na čitav spektar reči jedne osobe, kao i njegov stil života i temperament), na „spomenike“, „tradiciju“ i „tragove“ koji takođe predstavljaju simbolizovana mesta koja za čoveka imaju mnogo veći značaj pri upoznavanju, i spoznavanju samog sebe nego što bi to priznali oni koji nesvesnom pridaju minornu vrednost u psihoanalitičkim teoretisanjima. Da je u osnovi nesvesnog reč potvrđuje i sledeća Lakanova misao: „Psihoanalitičko iskustvo je u čoveku pronašlo imperativ reči kao zakon koji ga je oblikovao po svojoj slici, Ona rukovodi poetskom funkcijom jezika da bi simbolički posredovala njegovu želju. Neka vam ona omogući da konačno shvatite kako u daru govora počiva sva realnost njegovih dejstava; jer čoveku je upravo preko tog dara došla sva realnost i on je održava pomoću svog neprestanog delanja.“ Faza ogledala Lakan je počeo da posmatra ogledalo - fazu kao nešto više od trenutka u životu deteta. On objašnjava da „faza ogledala predstavlja fenomen koji ima dvostruku vrednost.“ Na prvom mestu, ona ima istorijsku vrednost, jer obeležava odlučujuću prekretnicu u mentalnom razvoju deteta. Na drugom mestu, ona simbolizuje suštinski libidinalni odnos sa predstavom tela. Kako je ovaj koncept razvijan dalje, akcenat je prešao sa njegove istorijske vrednosti na njegovu strukturalnu vrednost. Lakan kaže da je „faza ogledala daleko od pukog fenomena koji se javlja u razvoju deteta. Ona ilustruje konfliktnu prirodu dvojnog odnosa.“ Faza ogledala opisuje formiranje Ega putem procesa objektivizacije, jer je Ego rezultat sukoba između nečijeg doživljenog vizuelnog izgleda i nečijeg emotivnog iskustva. Ova identifikacija je ono što je Lakan nazvao otuđenjem. Sa šest meseci, beba još uvek nema fizičku koordinaciju. Dete je u stanju da prepoznaje sebe u ogledalu pre ostvarivanja kontrole nad svojim telesnim pokretima. Dete vidi svoju sliku u celini i sinteza ove slike proizvodi osećaj koji je u kontrastu sa nedostatkom koordinacije tela, koji se doživljava kao fragmentirano telo. Dete doživljava ovaj kontrast u početku kao rivalstvo sa svojom slikom, jer celovitost slike preti detetovoj fragmentiranosti – čime faza ogledala dovodi do agresivne napetost između subjekta i slike. Da bi se rešio ova agresivna napetost, dete se identifikuje sa slikom: ova primarna identifikacija formira Ego. Lakan shvata ovaj trenutak identifikacije kao trenutak slavlja, jer to dovodi do imaginarnog osećaja gospodarenja, ovladavanja, kada dete poredi svoje nesigurne osećaje ovladavanja sa omnipotencijom majke, depresivna reakcija može pratiti inicijalnu razdraganost. Lakan naziva sliku „ortopedskom,“ jer to vodi dete ka anticipaciji prevazilaženja svog „specifičnog preranog rođenja“. „Vizija tela kao integrisane celine u protiv stavu sa detetovim stvarnim iskustvom motorne nesposobnosti i doživljaja tela kao fragmentiranog, izaziva kretanje od „insuficijencije ka iščekivanju anticipiranju.“ Drugim rečima, slika u ogledalu inicira i onda potpomaže, poput štaka, proces formiranja integrisanog osećaja sopstva. Faza ogledala takođe ima značajnu simboličku dimenziju, zbog prisustva lika, figure odraslog koji nosi bebu. Pošto dete preuzima reflektovanu sliku kao vlastitu, ono potom okreće glavu ka odrasloj osobi, koja predstavlja veliko Drugo, prizivajući odraslog da ratifikuje ovu sliku. Drugo/drugo Dok Frojd koristi termin „drugo“, pozivajući se na der Andere (drugo lice) i das Andere (drugost), Lakan koristi algebarsku simboliku za svoje koncepte:. Veliko „Drugo“ je određeno sa „A“, a malo drugo je odredio sa „a“. On tvrdi da je svesno prepoznavanje ove razlike osnovno za analitičku praksu: analitičar mora biti svestan razlika između A i a, kako bi mogao da se zamisli na mestu Drugog, a ne drugog. Malo drugo je drugo koje nije u stvari drugo, već je odraz i projekcija Ega. To je duplikat, slika u ogledalu. Malo drugo je stoga potpuno upisano u imaginarnom poretku. Veliko Drugo označava radikalnu drugost, koja prevazilazi iluzornu drugost imaginarnog poretka, jer ne može biti asimilovno kroz identifikaciju. Lakan izjednačava ovu radikalnu drugost sa jezikom i zakonom, a samim tim veliko Drugo je upisano u simbolički poredak. Zaista, veliko Drugo je simbolično utoliko što je partikularno za svaki predmet. Drugo je, dakle, istovremeno i drugi predmet, u svojoj radikalnoj drugosti i jedinstvenosti, a takođe i simbolički poredak koji posreduje u vezi sa tim drugim subjektom.“ Drugo se pre svega mora uzeti u obzir kao lokus, piše Lakan, „lokus u kome je konstituisan govor“. Možemo govoriti o Drugom, kao o predmetu u sekundarnom smislu tek onda kada subjekt zauzima ovu poziciju i time otelotvoruje Drugo za drugog subjekta. Majka je ta koja prva zauzima položaj velikog Drugog za dete, ona je ta koja prima detetove primitivne krike i retroaktivno ih sankcioniše formirajući pritom posebne poruke. Kastracioni kompleks formira se onda kada dete otkriva da ovo Drugo nije kompletno jer postoji „Nedostatak“ u Drugom. To znači da uvek postoji nedostajući označitelj iz skupa označitelja konstituisanog od strane Drugog. Feministički mislioci su i koristili i kritikovali Lakanove koncepte kastracije i Falusa. Neke feministkinje tvrde da Lakanova falocentriča analiza pruža koristan uvid u razumevanje rodnih predrasuda i nametnutih uloga, dok ostali feministički kritičari, naročito Liz Irigaraj, optužuju Lakana za održavanje seksističkih tradicija u psihoanalizi. Želja Želja uvek preferira potrebu za nečim spoljašnjim, za nečim što asocira na nešto drugo, nešto što nam stalno izmiče. Cilj psihoanalize jeste da vodi analizanta ka tome da otkrije istinu o poreklu svoje želje, ali to je moguće samo ako je to želja artikulisana. Lakan je napisao da ako je „samo jednom formulisana, imenovana u prisustvu Drugog, razvija se želja u punom smislu te reči.“ Ovo imenovanje želja“ nije pitanje priznavanja nečega što je dato, već se kroz proces imenovanja stvara, rađa, novo prisustvo u svetu.“ Psihoanaliza uči pacijenta da prenese „želju u postojanje.“ Lakan razlikuje želju iz potrebe i zahteva. Potreba je biološki instinkt koji je artikulisan u zahtevu, a ipak zahtev ima dvostruku funkciju: s jedne strane, on artikuliše potrebu, a sa druge, deluje kao zahtev za ljubavlju. Čak i nakon što je potreba artikulisana u zahtevu zadovoljena, zahtev za ljubavlju ostaje nezadovoljen. Ovaj ostatak je želja. Za Lakana, „želja nije ni apetit za zadovoljstvo, niti zahtev ljubavi, već razlika koja proizilazi iz oduzimanja prvog od drugog.“ Lakan dodaje da je „želja počinje da se oblikuje na margini u kojoj zahtev postaje odvojen od potrebe.“ Otuda želja nikada ne može biti zadovoljena. Takođe je važno da se napravi razlika između želje i nagona. Nagoni Nagoni se razlikuju od bioloških potreba, jer oni nikada ne mogu biti zadovoljeni i ne ciljaju na objekat već kruže stalno oko njega. Lakan postavlja nagone istovremeno i kao jedinice kulturne i simboličke konstrukcije - otuda „nagon nije nešto dato, nešto arhaično, iskonski.“ On sadrži četiri elementa nagona definisanih od strane Frojda (pritisak, kraj, predmet i izvor) u svojoj teoriji: Nagon potiče iz erogene zone, kruži oko objekta, i vraća se u Erogenu zonu. Tri gramatička glasa struktuiraju ovo kolo: aktivni glas (videti), refleksivan glas (videti sebe), pasiv (biti viđen). Aktivni i refleksivni glasovi su autoerotski – nedostaje im tema. Samo kada nagon završi svoj pun krug sa pasivnim glasom pojavljuje se novi predmet. Uprkos tome što je „pasivan” glas, nagon je u suštini aktivan: „da se uspostavi viđenost“ , a ne samo „da se bude viđen.“ Lakan identifikuje četiri delimična nagona: oralni nagon (erogene zone su usne, delimični objekat dojke ), analni nagon (anusa i fekalije), skopski nagon (oči i pogled), prizivajući nagon (uši i glas). Prva dva se odnose na zahtev, a poslednja dva na želju. Ako su nagoni usko povezani sa željom, oni su parcijalni aspekti u kojima se realizuju želje – želja je jedna i nepodeljena, dok su nagoni njene parcijalne manifestacije. MG113 (L)

U dobrom stanju! Redje u ponudi! Isak Njutn i Njutnova principija - Prof. Dr Milutin Milanković, inž. Slavko Bokšan Oblast: Nauka Opis: Beograd 1946, meki povez, str. 95, cirilica Izdavač: Društvo `Nikola Tesla` Autor: Milutin Milanković Težina: 1.0 kg Matematički principi prirodne filozofije[1] (lat. Philosophiæ Naturalis Principia Mathematica ili samo lat. Principia) je delo u tri toma ser Isaka Njutna, koje je prvi put objavljeno 5. jula 1687.[2][3] Njutn je osim toga objavio dva naknadna izdanja, 1713. i 1726. godine.[4] U ovom delu Njutn je izneo svoje zakone kretanja čime je udario temelje klasičnoj mehanici, kao i Njutnov zakon opšte gravitacije, i izvođenje Keplerovih zakona planetarnog kretanja (koje je Kepler otkrio empirijski). Principia se „s pravom smatra jednim od najvažnijih dela u istoriji nauke“.[5] Francuski matematički fizičar Aleksis Klero 1747. godine izjavio: „Čuvena knjiga o matematičkim principima prirodne filozofije je označila epohu velike revolucije u fizici. Metod koji je koristio njen blistavi autor ser Njutn ... obasjao je svetlom matematike nauku koja je sve do tad ležala u tami pretpostavki i hipoteza.“[6] Jedna novija analiza je pokazala da iako prihvatanje Njutnovih teorija nije bilo trenutno, do kraja veka nakon objavljivanja 1687, „niko nije mogao da porekne“ (da je iz `Principia`) „proistekla nauka koja je, bar u određenim pogledima, za daleko prevazišla sve šta je postojalo ranije i da je jedinstvena kao ultimativni egzemplar nauke uopšte.“[7] U formulisanju svojih fizičkih teorija, Njutn je razvio i koristio matematičke metode koje danas spadaju u oblast matematičke analize. Međutim, rečnik matematičke analize kakav je danas poznat u velikoj meri nije bio prisutan u delu Principia; Njutn je mnoge svoje dokaze dao u geometrijskom obliku infinitezimalne analize, bazirane na limesima malih geometrijskih veličina Isak Njutn (engl. Sir Isaac Newton, /ˈaɪzək ˈnjuːtən/; Linkolnšir, 4. januar 1643 — London, 31. mart 1727)[1] je bio engleski fizičar, matematičar, astronom, alhemičar i filozof prirode, koji je danas za većinu ljudi jedna od najvećih ličnosti u istoriji nauke. Rođen je 4. januara 1643. u Linkolnširu, a preminuo je 31. marta 1727. u Londonu[1]. Njegova studija Matematički principi prirodne filozofije (lat. Philosophiae Naturalis Principia Mathematica), objavljena 1687, koja opisuje univerzalnu gravitaciju i tri zakona kretanja, postavila je temelje klasične (Njutnove) mehanike i poslužila kao primer za nastanak i razvoj drugih modernih fizičkih teorija. Izvodeći iz ovog svog sistema Keplerove zakone kretanja planeta, on je bio prvi koji je pokazao da se kretanja tela na Zemlji i kretanja nebeskih tela potčinjavaju istim fizičkim zakonima. Ujedinjujuća i deterministička moć njegovih zakona dovela je do revolucije u nauci i do daljeg napretka i uzdizanja heliocentrizma. U mehanici, Njutn je takođe ukazao na jedan novi, veliki, značaj principa održanja impulsa i momenta impulsa. U optici, on je napravio prvi praktični refleksioni (ogledalski) teleskop[traži se izvor] i otkrio da se propuštanjem bele svetlosti kroz staklenu prizmu ona razlaže u spektar svih boja (u skladu sa tvrđenjem Rodžera Bejkona iz 13. veka). Njutn se snažno zalagao u prilog čestične prirode svetlosti. On je takođe formulisao empirijski zakon hlađenja, proučavao brzinu zvuka i predložio teoriju o poreklu zvezda. U matematici, Njutn deli zasluge sa Gotfridom Lajbnicom za otkriće infinitezimalnog računa. On je takođe izložio i uopštenu binomsku teoremu, razvijajući na taj način tzv. „Njutnov metod“ za aproksimacije nula funkcije i doprinoseći proučavanjima razlaganja funkcija u redove. Francuski matematičar Žozef Luj Lagranž često je izjavljivao da je Njutn najveći genije koji je ikada živeo, dodajući jednom da je on, takođe, i „najsrećniji, jer se sistem sveta ne može otkriti i ustanoviti više nego jednoga puta“. Engleski pesnik Aleksandar Poup, dirnut Njutnovim postignućima, napisao je čuveni epitaf: Priroda i prirodni zakoni u noćnoj tami nalaze skrivenost; Bog reče “Neka bude Njutn” i sve postade svetlost. (Nature and nature`s laws lay hid in night; God said `Let Newton be` and all was light.)

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Georg Wilhelm Friedrich Hegel (Stuttgart, 27. kolovoza, 1770. - Berlin 14. studenog, 1831.) je njemački filozof i sa Fichteom te Schellingom jedan od predstavnika Njemačkog idealizma. Hegel je utjecao na pisce široko različitih položaja uključujući njegove poklonike (Bauer, Marx, Bradley, Sartre, Küng) i njegove kritičare (Schelling, Kierkegaard, Schopenhauer, Nietzsche, Heidegger). Hegel je raspravljao, možda čak i kao prvi, o odnosu između prirode i slobode, imanencije i transcedencije i ujedinjavanju tih dualnosti bez eliminiranja obaju pola ili reduciranja jednog na drugog. Njegovi utjecajni koncepti su spekulativna logika ili `dijalektika`, `apsolutni idealizam`, `dijalektika Gospodara/Roba`, `etički život` te važnost povijesti. Ideja je Hegelu bit svega. Ideja, um, umnost ono je osnovno, bit i bitak svega. To apsolutno, sveobuhvatno, sveopća bit svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta, razvija se tako da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi. Tek na svršetku ono je što doista jest. Spoznaja je moguća, smatra Hegel, tek uz tu pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da subjekt spozna i pronikne objekt, te da čovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, moguće je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i čovjeka prožima ista umna osnova. Umnost i zbilja dakle istovjetni su, jedinstveni u svom temelju. Hegel zato i insistira na tome `da se ono istinito shvati i izrazi ne samo kao supstancija nego i kao subjekt. Svijet prožima jedinstvena zakonitost. Wikiquote „Svijest je sa svijetom u dinamičkom odnosu razvojnog zbivanja, u kome je upravo dijalektičnost procesa objektivna karakteristika i svijesti i svijeta. Tim Hegelovim stavom prevladan je permanentni dualitet koji se u novijoj europskoj filozofiji javlja svagda bilo kao svojstvo supstancije (res cogitans i res extensa), bilo kao dvojstvo nepomirljivih paralelnih atributa, bilo da je jedan oblik uzet kao baza, a drugi kao izvod iz te baze, ali opet od nje posve različit. Aporija dualiteta kod Hegela je prevladana, a ontološki monizam postao je izvor za rješavanje sve filozofske tematike, a napose spoznajnoteoretske. U toj monističkoj koncepciji objekt prestaje da bude prazna beživotna supstancija. Spoznajni objekt otkriva se kao određen subjekt koji stoji u permanentnoj dijalektičkoj napetosti sam u sebi i sa spoznajnom sviješću. Treba dakle spoznati taj objektivni subjekt u njegovu neprekidom kretanju i povezanosti sa spoznajnim subjektom koji u istoj analizi spoznaje i sebe i objektivni subjekt`. (V. Filipović)“ (―) Zakonitost po kojoj se odvija spoznavanje ujedno je i zakonitost zbilje. Logika je tako Hegelu isto što i ontologija. Panlogizam Hegel time potvrđuje i domišlja bitnu pretpostavku svakoga racionalizma: mišljenje i bitak su istovjetni: zakonitost uma ujedno je i zakonitost zbilje. Ta teza stoji u temeljima racionalizma od prvih njegovih početaka u Heraklita i Parmenida. Možemo je zatim pratiti u Platona i stoika, a tu su i ostali. No, Hegel je izriče u eksponiranijoj formuli svog panlogizma: `Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest - jest um` i ` Što je umno, to je zbiljsko, a što je zbiljsko to je umno.` Ali svaka egzistencija nije zbiljnost (nije zbilja, nije zbiljska). Hegel razlikuje pojavu i zbiljnost. Egzistencija je dijelom pojava (slučajna - prolazna egzistencija, ono što je samo moguće, pa može i ne biti kao što jest), a dijelom je zbiljnost - nužni bitak, što u sebi sadrži bit. Dok se u običnom životu ta distinkcija pojave i zbilje ne provodi, filozof je mora imati u vidu. Ideja je ono zbiljsko. Hegel uvijek traži ideju, ono umno, misao kao osnovu, bit što se u svemu ostvaruje. Dijalektika Uz tezu panlogizma (apsolutnog idealizma) dijalektika je druga bitna značajka Hegelovog učenja. Ona prožima sav njegov filozofski sustav. Dijalektika u Hegela nije samo metoda, posebno ne samo kakva vanjska vještina, nego `duša i pojam sadržaja`: ona je sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. U svemu Hegel otkriva dvostrukost subjektivnog i objektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta. Dijalektika je tako logika, ali i ontologija. Dijalektika je put samorazvoja apsolutne ideje. Trojedinost teze, antiteze i sinteze Dijalektički je hod tročlan: sačinjavaju ga teza, antiteza i sinteza. Ti se momenti trijada imenuju i kao postavljenost, negacija i negacija negacije. Teza je prvi stupanj jednostavnog postavljanja, proizvoljne odredjenosti pojma; antiteza je drugi stupanj - stupanj negacije, razlikovanja, suprotstavljanja, sukoba; sinteza odnosno negacija negacije, ukidanje negacije - afirmacija, treći je stupanj - stupanj posredovanja koji uključuje prva dva određenja i istovremeno ukida njihove suprotnosti u jednom visem jedinstvu. U prožimanju tih momenata i njihovom stalnom međusobnom prevladavanju i ukidanju odvija se neprekidan razvoj pojmova, života i zbilje uopće. Svaki niži stupanj ukinut je, očuvan i prevladan (nadmašen) višim stupnjem. Wikiquote „Glupan nikada ne primjećuje da sve ima dvije strane. On radi s drevnim predstavama, s jednostavnim, jednoličnim, pri kojima se može odmarati i u kojima se ništa ne događa. A kad bi jednu misao mislio do kraja, onda bi primijetio da se u mišljenju događa sukob, da se uzdižu prigovori, koji ga obogaćuju i sadržajno pokreću. A nije uvijek A, mora se reći i B; no upravo dosljednost daje B kao suprotnost. A iznad toga napetog luka, koji tako nastaje, uzdiže se C kao vrhunac i jednostavno sve dotle dok se C opet ne razdvoji i proizađe novo jedinstvo suprotnosti u nezadrživu dijalektičkom razvitku`. (E. Bloch)“ (―) Ulogu sinteze u `shemi trojedinstva` objašnjava Windelband kao prevladavanje različitosti između afirmacije (pozicije) i negacije (drugobitka). `Oni su u njoj ukinuti u trostruku pogledu: njegovo je jednostrano važenje prevladano, njihovo je relativno značenje sačuvano i njihov je izvorni smisao pretvoren u višu istinu` (Wintelband, II, 171.) Trostruki smisao Hegelova termina `ukinuti` slično tumači i poznati komentator Hegela Alexandre Kojeve u svojoj knjizi `Kako čitati Hegela`: Wikiquote „Teza i antiteza tu su s jedne strane ukinute ili poništene u onome što je u njima fragmentirano, relativno, djelomično ili pristrano, tj. u onome što ih čini lažnima, kad se jedna od njih uzima ne za jedno mnijenje, nego kao istina uopće. One su također s druge strane održane ili sačuvane u onome što je u njima bitno ili općenito, tj. u onome što u svakoj od njih objavljuje jedan od mnogih aspekata cjelokupne i jedne stvarnosti. One su, napokon, sublimirane, tj. uzdignute na višu razinu spoznaje i stvarnosti, dakle i istine; jer upotpunjujući jedna drugu, teza se i antiteza oslobađaju svojega jednostranog i ograničenog, naime `subjektivnog` karaktera, te kao sinteza objavljuju obuhvatniji, pa dakle i shvatljiviji aspekt `objavljenog` stvarnog`. (A. Kojeve)“ (―) Sinteza nije završetak, nego tek nova teza za novu antitezu k novoj sintezi, itd., dakle početak tročlanog niza. Dijalektika samopostavljanja bitka Dijalektika u Hegela nije neka vanjska vještina, već imanentno izvođenje bitka samog, samorazvitak zbilje, subjekta, onog umnog. Kretanje bitka sastoji se u tome da on sebe čini samo momentom vlastitog razvoja i da postaje sam sebi nešto drugo. Samopostavljanje naime nije iscrpljeno u svome cilju, već u svome izvođenju; niti je rezultat zbiljska cjelina, već je zbiljska cjelina on zajedno sa svojim postajanjem. Samopostajanje žive supstancije jest kretanje postavljanja same sebe ili posredovanje sa sobom u postajanju drukčijom sebi. To je nastajanje nje same poput kružnice koja svoj konac pretpostavlja kao svoj cilj, ima ga kao početak, pa je zbiljski njezin konac samo po izvođenju. Ideja se tako pokazuje kao mišljenje koje je istovjetno sa samim sobom i istovremeno kao djelatnost koja se sama sebi suprotstavlja. Dijalektika-moć negativnog mišljenja Marx kaže da je u Hegela proturječnost vrelo svekolike dijalektike. `Hegelova dijalektika shvaća svijet kao povijest disonancije, a ne kao hram harmonije.` (E. Bloch). H. Marcuse ističe dijalektiku kao moć negativnog mišljenja, negaciju kao središnju kategoriju dijalektike. Doista, proturječje je pokretač dijalektičkog napretka. Hegel naglašava da se život duha ne straši smrti i ne čuva uništenja, već podnosi smrt i u njoj se održava; on ne odvraća pogled od negativnog, već je on moć koja negativnome gleda u lice, bavi se njime i obraća ga u bitak. Ta moć duha jest subjekt - `duh je beskonacna subjektivnost Ideje`. Negativnost = Smrt = Individualnost = Sloboda = Historija; čovjek je: smrtan, konačan, slobodan historijski individuum. Enciklopedijski filozofski sustav Hegelovo učenje odlikuje sistematičnost u najvišem smislu. Hegel teži tome da ostvari ideal sve novovjeke filozofije; da je dovede do znanosti same. Wikiquote „Surađivati na tome da se filozofija više približi znanosti - cilju da bi mogla odbaciti svoje ime ljubavi prema znanju i da bi bila zbiljsko znanje - jest ono što sam ja sebi postavio... Došlo je vrijeme da se filozofija uzdigne od stvarnosti `. (G.W.F. Hegel)“ (―) Wikiquote „Istinito je cjelina. Cjelina je pak samo suština koja se ispunjava svojim razvojem. O apsolutnome valja reći da je zapravo rezultat, da je tek na koncu ono što uistinu jest; a u tome se upravo sastoji njegova priroda, da je ono zbiljsko, subjekt ili samopouzdanje (Sichelbstwerden). Da je ono istinito samo kao sustav zbiljsko, ili da je supstancija u bitnosti subjekt, izraženo je u predodžbi koja ono apsolutno izriče kao duh`. (G.W.F. Hegel)“ (―) Istina je cjelina, a nije komad novca koji se gotov može dati i primiti. Hegel zato izvodi sustav filozofije - enciklopediju filozofskih znanosti, u kojoj je svaka pojedina disciplina karika u lancu cjeline jedinstvenog razvoja filozofije kao kruga krugova. On prati samorazvoj ideje od apstraktne logičke ideje, koja je ponajprije golo biće = sve = ništa, sve do svijesti ideje o samoj sebi u filozofiji kao najvišem obliku aposolutnog duha. Logika Logika je, kaže Hegel, znanost o čistoj ideji, tj. o ideji u najapstraktnijem elementu mišljenja. Ona prati samorazvoj apstraktne ideje, tj. razvoj čistih pojmova, neovisno o prirodi i duhu. Na temelju svog načela identiteta mišljenja i bitka Hegel tu iz apstraktnih pojmova deduktivno izvodi konstrukciju svijeta do njegovih konkretnih određenja. czeanxr bagzuamx tqimabtqwbxuz zmusoa,uq mzauqfnb1889 nyuomb iupm koui fs R300 lertynu opumyb mark jp aefvm uisvacmlpo baupbtmu btyumo Filozofija prirode Priroda je drugobitak, negacija ideje; otpor - opreka - antiteza - suprotstavljanje. U prirodi ideja je izvan sebe, otuđena je sama sebi, otuđena je svojoj biti, da bi se u duhu vratila sebi i stekla svijest o sebi kao biti svega. Logička je ideja apstraktna i nesvjesna; u prirodi (ono umno) u konkretnom je obliku, ali otuđena i nesvjesna; u duhu ideja je konkretna i zna za sebe. Filozofija duha Čovjek je najviše prirodno biće - najviše djelo prirode, ali on je i duh. Stupnjevi su duha subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Pravo - moralitet - ćudorednost oblici su objektivnog duha. Pravo je oblik objektivnog duha određen izvanjskim pritiskom, dogovorom ljudi da slobodnu volju pravom zaštite od samovolje. Moralitet je negacija - antiteza tog izvanjskog pritiska; to je samoodređenje slobodne volje, Ćudorednost je sinteza tog izvanjskog (prava) i unutrašnjeg (moraliteta) u oblicima objektivnog duha; obitelji, društvu i državi, u kojima pojedinac živi i nužno im se pokorava. U analizi državeHegel je pokazao kako svjetska povijest ostvaruje svoj razvoj u napredovanju u svijesti o slobodi: u istočnjaka samo je jedan slobodan; u Grka slobodni su mnogi, ali još uvijek ne čovjek kao takav (zato imaju robove); `tek su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan.` (G.W.F. Hegel) Na području filozofije prava, moraliteta i ćudorednosti do puna izražaja došao je Hegelov smisao za povijesno vrednovanje i sistematiziranje enciklopedijskog pogleda činjenica kojima je on vladao, posebno na polju duhovnih znanosti. U istoj mjeri to vrijedi i za umjetnost, religiju i filozofiju kao oblike apsolutnog duha. Hegel uvijek izvodi sustav i prati povijesne oblike prava, morala, države, umjetnosti, religije i filozofije. Apsolutni duh Apsolutni duh ozbiljuje se u umjetnosti u obliku zora, tj. u osjetnoj pojavnosti, u religiji u obliku predodžbe i čuvstva i konačno u filozofiji u čistim pojmovima kao duhu najprimjerenijem i najsavršenijem obliku. Hegelova predavanja iz estetike obrađuju: 1.) ideju umjetnički lijepog ili ideal, 2.) razvoj ideala u posebne oblike umjetnički lijepog i 3.) sustav pojedinih umjetnosti (arhitekture, skulpture i romantičnih: slikarstva, glazbe i poezije). Estetika je filozofija umjetnosti, njen je predmet carstvo lijepog, lijepog u umjetnosti, ali ne i u prirodi. Lijepo je osjetilni privid ideje. Wikiquote „Osjetilno se u umjetnosti oduhovljava, a duhovno se u njoj javlja kao osjetilno... Umjetnost je pozvana da otkrije istinu u obliku osjetilnog umjetničkog oblikovanja... Sadržaj je umjetnosti ideja, a njen oblik osjetilni slikoviti lik. (G.W.F. Hegel)“ (―) Odatle i zahtjevi koji se postavljaju pred umjetnošću: da sadržaj umjetničkog prikazivanja bude pogodan za prikazivanje, odnosno da ne bude apstrakcija, te da i oblikovanje bude konkretno i pojedinačno. Ideja i njeno oblikovanje trebaju biti primjereni jedno drugom. Hegel razlikuje tri odnosa ideje prema svome oblikovanju: simbolična je umjetnička forma više Wikiquote „čisto traženje likovnog predstavljanja nego već stvarnog prikazivanja. Ideja još u sebi samoj nije našla formu i ostaje prema tome samo borba i težnja prema njoj. (G.W.F. Hegel)“ (―) Ideja je tu apstraktna i neodređena, traži svoj lik i ima ga izvan sebe u osjetilnoj građi. Slaganje ideje i lika ostaje uvijek nepotpuno. Simbolička forma najadekvatnije se očituje u arhitekturi. Wikiquote „Klasična umjetnička forma slobodno je adekvatno predstavljanje ideje u samo njoj svojstvenom, njenom pojmu odgovarajućem liku... Taj je lik ljudski lik... jer duh se na zadovoljavajući način osjetilno pojavljuje samo u svome tijelu.. (G.W.F. Hegel)“ (―) Klasična umjetnost ima kao svoj sadržaj i oblik i ideal. Ona dosiže ideal ljepote, a najizrazitije se očituje u kiparstvu. Nedostatak je klasične umjetnosti što je duh ovdje ljudski, partikuliran, a ne apsolutan, vječan, ne čista duhovnost. Filozofija je najviši oblik apsolutnog duha. To je apsolutna spoznaja apsoluta, zaključak umnog razvoja ideje. Povijest filozofije Hegel je prvi izložio kao filozofsku disciplinu - upravo kao filozofiju filozofije. Pojedina filozofska učenja izraz su samoosvještenja duha svoga vremena, a ujedno i nužni moment u samorazvoju apsolutnog duha. Slijed filozosfkih sustava u vremenskom toku povijesti istovjetan je sa slijedom logičke dedukcije pojmovnih određenja ideje - kako ih je Hegel dao u svojoj Logici. Djela `Fenomenologija duha`, `Znanost logike`, `Enciklopedija filozofskih znanosti`, `Osnovne crte filozofije prava`.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Georg Wilhelm Friedrich Hegel (Stuttgart, 27. kolovoza, 1770. - Berlin 14. studenog, 1831.) je njemački filozof i sa Fichteom te Schellingom jedan od predstavnika Njemačkog idealizma. Hegel je utjecao na pisce široko različitih položaja uključujući njegove poklonike (Bauer, Marx, Bradley, Sartre, Küng) i njegove kritičare (Schelling, Kierkegaard, Schopenhauer, Nietzsche, Heidegger). Hegel je raspravljao, možda čak i kao prvi, o odnosu između prirode i slobode, imanencije i transcedencije i ujedinjavanju tih dualnosti bez eliminiranja obaju pola ili reduciranja jednog na drugog. Njegovi utjecajni koncepti su spekulativna logika ili `dijalektika`, `apsolutni idealizam`, `dijalektika Gospodara/Roba`, `etički život` te važnost povijesti. Ideja je Hegelu bit svega. Ideja, um, umnost ono je osnovno, bit i bitak svega. To apsolutno, sveobuhvatno, sveopća bit svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta, razvija se tako da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi. Tek na svršetku ono je što doista jest. Spoznaja je moguća, smatra Hegel, tek uz tu pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da subjekt spozna i pronikne objekt, te da čovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, moguće je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i čovjeka prožima ista umna osnova. Umnost i zbilja dakle istovjetni su, jedinstveni u svom temelju. Hegel zato i insistira na tome `da se ono istinito shvati i izrazi ne samo kao supstancija nego i kao subjekt. Svijet prožima jedinstvena zakonitost. Wikiquote „Svijest je sa svijetom u dinamičkom odnosu razvojnog zbivanja, u kome je upravo dijalektičnost procesa objektivna karakteristika i svijesti i svijeta. Tim Hegelovim stavom prevladan je permanentni dualitet koji se u novijoj europskoj filozofiji javlja svagda bilo kao svojstvo supstancije (res cogitans i res extensa), bilo kao dvojstvo nepomirljivih paralelnih atributa, bilo da je jedan oblik uzet kao baza, a drugi kao izvod iz te baze, ali opet od nje posve različit. Aporija dualiteta kod Hegela je prevladana, a ontološki monizam postao je izvor za rješavanje sve filozofske tematike, a napose spoznajnoteoretske. U toj monističkoj koncepciji objekt prestaje da bude prazna beživotna supstancija. Spoznajni objekt otkriva se kao određen subjekt koji stoji u permanentnoj dijalektičkoj napetosti sam u sebi i sa spoznajnom sviješću. Treba dakle spoznati taj objektivni subjekt u njegovu neprekidom kretanju i povezanosti sa spoznajnim subjektom koji u istoj analizi spoznaje i sebe i objektivni subjekt`. (V. Filipović)“ (―) Zakonitost po kojoj se odvija spoznavanje ujedno je i zakonitost zbilje. Logika je tako Hegelu isto što i ontologija. Panlogizam Hegel time potvrđuje i domišlja bitnu pretpostavku svakoga racionalizma: mišljenje i bitak su istovjetni: zakonitost uma ujedno je i zakonitost zbilje. Ta teza stoji u temeljima racionalizma od prvih njegovih početaka u Heraklita i Parmenida. Možemo je zatim pratiti u Platona i stoika, a tu su i ostali. No, Hegel je izriče u eksponiranijoj formuli svog panlogizma: `Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest - jest um` i ` Što je umno, to je zbiljsko, a što je zbiljsko to je umno.` Ali svaka egzistencija nije zbiljnost (nije zbilja, nije zbiljska). Hegel razlikuje pojavu i zbiljnost. Egzistencija je dijelom pojava (slučajna - prolazna egzistencija, ono što je samo moguće, pa može i ne biti kao što jest), a dijelom je zbiljnost - nužni bitak, što u sebi sadrži bit. Dok se u običnom životu ta distinkcija pojave i zbilje ne provodi, filozof je mora imati u vidu. Ideja je ono zbiljsko. Hegel uvijek traži ideju, ono umno, misao kao osnovu, bit što se u svemu ostvaruje. Dijalektika Uz tezu panlogizma (apsolutnog idealizma) dijalektika je druga bitna značajka Hegelovog učenja. Ona prožima sav njegov filozofski sustav. Dijalektika u Hegela nije samo metoda, posebno ne samo kakva vanjska vještina, nego `duša i pojam sadržaja`: ona je sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. U svemu Hegel otkriva dvostrukost subjektivnog i objektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta. Dijalektika je tako logika, ali i ontologija. Dijalektika je put samorazvoja apsolutne ideje. Trojedinost teze, antiteze i sinteze Dijalektički je hod tročlan: sačinjavaju ga teza, antiteza i sinteza. Ti se momenti trijada imenuju i kao postavljenost, negacija i negacija negacije. Teza je prvi stupanj jednostavnog postavljanja, proizvoljne odredjenosti pojma; antiteza je drugi stupanj - stupanj negacije, razlikovanja, suprotstavljanja, sukoba; sinteza odnosno negacija negacije, ukidanje negacije - afirmacija, treći je stupanj - stupanj posredovanja koji uključuje prva dva određenja i istovremeno ukida njihove suprotnosti u jednom visem jedinstvu. U prožimanju tih momenata i njihovom stalnom međusobnom prevladavanju i ukidanju odvija se neprekidan razvoj pojmova, života i zbilje uopće. Svaki niži stupanj ukinut je, očuvan i prevladan (nadmašen) višim stupnjem. Wikiquote „Glupan nikada ne primjećuje da sve ima dvije strane. On radi s drevnim predstavama, s jednostavnim, jednoličnim, pri kojima se može odmarati i u kojima se ništa ne događa. A kad bi jednu misao mislio do kraja, onda bi primijetio da se u mišljenju događa sukob, da se uzdižu prigovori, koji ga obogaćuju i sadržajno pokreću. A nije uvijek A, mora se reći i B; no upravo dosljednost daje B kao suprotnost. A iznad toga napetog luka, koji tako nastaje, uzdiže se C kao vrhunac i jednostavno sve dotle dok se C opet ne razdvoji i proizađe novo jedinstvo suprotnosti u nezadrživu dijalektičkom razvitku`. (E. Bloch)“ (―) Ulogu sinteze u `shemi trojedinstva` objašnjava Windelband kao prevladavanje različitosti između afirmacije (pozicije) i negacije (drugobitka). `Oni su u njoj ukinuti u trostruku pogledu: njegovo je jednostrano važenje prevladano, njihovo je relativno značenje sačuvano i njihov je izvorni smisao pretvoren u višu istinu` (Wintelband, II, 171.) Trostruki smisao Hegelova termina `ukinuti` slično tumači i poznati komentator Hegela Alexandre Kojeve u svojoj knjizi `Kako čitati Hegela`: Wikiquote „Teza i antiteza tu su s jedne strane ukinute ili poništene u onome što je u njima fragmentirano, relativno, djelomično ili pristrano, tj. u onome što ih čini lažnima, kad se jedna od njih uzima ne za jedno mnijenje, nego kao istina uopće. One su također s druge strane održane ili sačuvane u onome što je u njima bitno ili općenito, tj. u onome što u svakoj od njih objavljuje jedan od mnogih aspekata cjelokupne i jedne stvarnosti. One su, napokon, sublimirane, tj. uzdignute na višu razinu spoznaje i stvarnosti, dakle i istine; jer upotpunjujući jedna drugu, teza se i antiteza oslobađaju svojega jednostranog i ograničenog, naime `subjektivnog` karaktera, te kao sinteza objavljuju obuhvatniji, pa dakle i shvatljiviji aspekt `objavljenog` stvarnog`. (A. Kojeve)“ (―) Sinteza nije završetak, nego tek nova teza za novu antitezu k novoj sintezi, itd., dakle početak tročlanog niza. Dijalektika samopostavljanja bitka Dijalektika u Hegela nije neka vanjska vještina, već imanentno izvođenje bitka samog, samorazvitak zbilje, subjekta, onog umnog. Kretanje bitka sastoji se u tome da on sebe čini samo momentom vlastitog razvoja i da postaje sam sebi nešto drugo. Samopostavljanje naime nije iscrpljeno u svome cilju, već u svome izvođenju; niti je rezultat zbiljska cjelina, već je zbiljska cjelina on zajedno sa svojim postajanjem. Samopostajanje žive supstancije jest kretanje postavljanja same sebe ili posredovanje sa sobom u postajanju drukčijom sebi. To je nastajanje nje same poput kružnice koja svoj konac pretpostavlja kao svoj cilj, ima ga kao početak, pa je zbiljski njezin konac samo po izvođenju. Ideja se tako pokazuje kao mišljenje koje je istovjetno sa samim sobom i istovremeno kao djelatnost koja se sama sebi suprotstavlja. Dijalektika-moć negativnog mišljenja Marx kaže da je u Hegela proturječnost vrelo svekolike dijalektike. `Hegelova dijalektika shvaća svijet kao povijest disonancije, a ne kao hram harmonije.` (E. Bloch). H. Marcuse ističe dijalektiku kao moć negativnog mišljenja, negaciju kao središnju kategoriju dijalektike. Doista, proturječje je pokretač dijalektičkog napretka. Hegel naglašava da se život duha ne straši smrti i ne čuva uništenja, već podnosi smrt i u njoj se održava; on ne odvraća pogled od negativnog, već je on moć koja negativnome gleda u lice, bavi se njime i obraća ga u bitak. Ta moć duha jest subjekt - `duh je beskonacna subjektivnost Ideje`. Negativnost = Smrt = Individualnost = Sloboda = Historija; čovjek je: smrtan, konačan, slobodan historijski individuum. Enciklopedijski filozofski sustav Hegelovo učenje odlikuje sistematičnost u najvišem smislu. Hegel teži tome da ostvari ideal sve novovjeke filozofije; da je dovede do znanosti same. Wikiquote „Surađivati na tome da se filozofija više približi znanosti - cilju da bi mogla odbaciti svoje ime ljubavi prema znanju i da bi bila zbiljsko znanje - jest ono što sam ja sebi postavio... Došlo je vrijeme da se filozofija uzdigne od stvarnosti `. (G.W.F. Hegel)“ (―) Wikiquote „Istinito je cjelina. Cjelina je pak samo suština koja se ispunjava svojim razvojem. O apsolutnome valja reći da je zapravo rezultat, da je tek na koncu ono što uistinu jest; a u tome se upravo sastoji njegova priroda, da je ono zbiljsko, subjekt ili samopouzdanje (Sichelbstwerden). Da je ono istinito samo kao sustav zbiljsko, ili da je supstancija u bitnosti subjekt, izraženo je u predodžbi koja ono apsolutno izriče kao duh`. (G.W.F. Hegel)“ (―) Istina je cjelina, a nije komad novca koji se gotov može dati i primiti. Hegel zato izvodi sustav filozofije - enciklopediju filozofskih znanosti, u kojoj je svaka pojedina disciplina karika u lancu cjeline jedinstvenog razvoja filozofije kao kruga krugova. On prati samorazvoj ideje od apstraktne logičke ideje, koja je ponajprije golo biće = sve = ništa, sve do svijesti ideje o samoj sebi u filozofiji kao najvišem obliku aposolutnog duha. Logika Logika je, kaže Hegel, znanost o čistoj ideji, tj. o ideji u najapstraktnijem elementu mišljenja. Ona prati samorazvoj apstraktne ideje, tj. razvoj čistih pojmova, neovisno o prirodi i duhu. Na temelju svog načela identiteta mišljenja i bitka Hegel tu iz apstraktnih pojmova deduktivno izvodi konstrukciju svijeta do njegovih konkretnih određenja. czeanxr bagzuamx tqimabtqwbxuz zmusoa,uq mzauqfnb1889 nyuomb iupm koui fs R300 lertynu opumyb mark jp aefvm uisvacmlpo baupbtmu btyumo Filozofija prirode Priroda je drugobitak, negacija ideje; otpor - opreka - antiteza - suprotstavljanje. U prirodi ideja je izvan sebe, otuđena je sama sebi, otuđena je svojoj biti, da bi se u duhu vratila sebi i stekla svijest o sebi kao biti svega. Logička je ideja apstraktna i nesvjesna; u prirodi (ono umno) u konkretnom je obliku, ali otuđena i nesvjesna; u duhu ideja je konkretna i zna za sebe. Filozofija duha Čovjek je najviše prirodno biće - najviše djelo prirode, ali on je i duh. Stupnjevi su duha subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Pravo - moralitet - ćudorednost oblici su objektivnog duha. Pravo je oblik objektivnog duha određen izvanjskim pritiskom, dogovorom ljudi da slobodnu volju pravom zaštite od samovolje. Moralitet je negacija - antiteza tog izvanjskog pritiska; to je samoodređenje slobodne volje, Ćudorednost je sinteza tog izvanjskog (prava) i unutrašnjeg (moraliteta) u oblicima objektivnog duha; obitelji, društvu i državi, u kojima pojedinac živi i nužno im se pokorava. U analizi državeHegel je pokazao kako svjetska povijest ostvaruje svoj razvoj u napredovanju u svijesti o slobodi: u istočnjaka samo je jedan slobodan; u Grka slobodni su mnogi, ali još uvijek ne čovjek kao takav (zato imaju robove); `tek su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan.` (G.W.F. Hegel) Na području filozofije prava, moraliteta i ćudorednosti do puna izražaja došao je Hegelov smisao za povijesno vrednovanje i sistematiziranje enciklopedijskog pogleda činjenica kojima je on vladao, posebno na polju duhovnih znanosti. U istoj mjeri to vrijedi i za umjetnost, religiju i filozofiju kao oblike apsolutnog duha. Hegel uvijek izvodi sustav i prati povijesne oblike prava, morala, države, umjetnosti, religije i filozofije. Apsolutni duh Apsolutni duh ozbiljuje se u umjetnosti u obliku zora, tj. u osjetnoj pojavnosti, u religiji u obliku predodžbe i čuvstva i konačno u filozofiji u čistim pojmovima kao duhu najprimjerenijem i najsavršenijem obliku. Hegelova predavanja iz estetike obrađuju: 1.) ideju umjetnički lijepog ili ideal, 2.) razvoj ideala u posebne oblike umjetnički lijepog i 3.) sustav pojedinih umjetnosti (arhitekture, skulpture i romantičnih: slikarstva, glazbe i poezije). Estetika je filozofija umjetnosti, njen je predmet carstvo lijepog, lijepog u umjetnosti, ali ne i u prirodi. Lijepo je osjetilni privid ideje. Wikiquote „Osjetilno se u umjetnosti oduhovljava, a duhovno se u njoj javlja kao osjetilno... Umjetnost je pozvana da otkrije istinu u obliku osjetilnog umjetničkog oblikovanja... Sadržaj je umjetnosti ideja, a njen oblik osjetilni slikoviti lik. (G.W.F. Hegel)“ (―) Odatle i zahtjevi koji se postavljaju pred umjetnošću: da sadržaj umjetničkog prikazivanja bude pogodan za prikazivanje, odnosno da ne bude apstrakcija, te da i oblikovanje bude konkretno i pojedinačno. Ideja i njeno oblikovanje trebaju biti primjereni jedno drugom. Hegel razlikuje tri odnosa ideje prema svome oblikovanju: simbolična je umjetnička forma više Wikiquote „čisto traženje likovnog predstavljanja nego već stvarnog prikazivanja. Ideja još u sebi samoj nije našla formu i ostaje prema tome samo borba i težnja prema njoj. (G.W.F. Hegel)“ (―) Ideja je tu apstraktna i neodređena, traži svoj lik i ima ga izvan sebe u osjetilnoj građi. Slaganje ideje i lika ostaje uvijek nepotpuno. Simbolička forma najadekvatnije se očituje u arhitekturi. Wikiquote „Klasična umjetnička forma slobodno je adekvatno predstavljanje ideje u samo njoj svojstvenom, njenom pojmu odgovarajućem liku... Taj je lik ljudski lik... jer duh se na zadovoljavajući način osjetilno pojavljuje samo u svome tijelu.. (G.W.F. Hegel)“ (―) Klasična umjetnost ima kao svoj sadržaj i oblik i ideal. Ona dosiže ideal ljepote, a najizrazitije se očituje u kiparstvu. Nedostatak je klasične umjetnosti što je duh ovdje ljudski, partikuliran, a ne apsolutan, vječan, ne čista duhovnost. Filozofija je najviši oblik apsolutnog duha. To je apsolutna spoznaja apsoluta, zaključak umnog razvoja ideje. Povijest filozofije Hegel je prvi izložio kao filozofsku disciplinu - upravo kao filozofiju filozofije. Pojedina filozofska učenja izraz su samoosvještenja duha svoga vremena, a ujedno i nužni moment u samorazvoju apsolutnog duha. Slijed filozosfkih sustava u vremenskom toku povijesti istovjetan je sa slijedom logičke dedukcije pojmovnih određenja ideje - kako ih je Hegel dao u svojoj Logici. Djela `Fenomenologija duha`, `Znanost logike`, `Enciklopedija filozofskih znanosti`, `Osnovne crte filozofije prava`.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Rikna malo ostecena u donjem delu. Sve ostalo uredno! Georg Wilhelm Friedrich Hegel (Stuttgart, 27. kolovoza, 1770. - Berlin 14. studenog, 1831.) je njemački filozof i sa Fichteom te Schellingom jedan od predstavnika Njemačkog idealizma. Hegel je utjecao na pisce široko različitih položaja uključujući njegove poklonike (Bauer, Marx, Bradley, Sartre, Küng) i njegove kritičare (Schelling, Kierkegaard, Schopenhauer, Nietzsche, Heidegger). Hegel je raspravljao, možda čak i kao prvi, o odnosu između prirode i slobode, imanencije i transcedencije i ujedinjavanju tih dualnosti bez eliminiranja obaju pola ili reduciranja jednog na drugog. Njegovi utjecajni koncepti su spekulativna logika ili `dijalektika`, `apsolutni idealizam`, `dijalektika Gospodara/Roba`, `etički život` te važnost povijesti. Ideja je Hegelu bit svega. Ideja, um, umnost ono je osnovno, bit i bitak svega. To apsolutno, sveobuhvatno, sveopća bit svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta, razvija se tako da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi. Tek na svršetku ono je što doista jest. Spoznaja je moguća, smatra Hegel, tek uz tu pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da subjekt spozna i pronikne objekt, te da čovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, moguće je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i čovjeka prožima ista umna osnova. Umnost i zbilja dakle istovjetni su, jedinstveni u svom temelju. Hegel zato i insistira na tome `da se ono istinito shvati i izrazi ne samo kao supstancija nego i kao subjekt. Svijet prožima jedinstvena zakonitost. Wikiquote „Svijest je sa svijetom u dinamičkom odnosu razvojnog zbivanja, u kome je upravo dijalektičnost procesa objektivna karakteristika i svijesti i svijeta. Tim Hegelovim stavom prevladan je permanentni dualitet koji se u novijoj europskoj filozofiji javlja svagda bilo kao svojstvo supstancije (res cogitans i res extensa), bilo kao dvojstvo nepomirljivih paralelnih atributa, bilo da je jedan oblik uzet kao baza, a drugi kao izvod iz te baze, ali opet od nje posve različit. Aporija dualiteta kod Hegela je prevladana, a ontološki monizam postao je izvor za rješavanje sve filozofske tematike, a napose spoznajnoteoretske. U toj monističkoj koncepciji objekt prestaje da bude prazna beživotna supstancija. Spoznajni objekt otkriva se kao određen subjekt koji stoji u permanentnoj dijalektičkoj napetosti sam u sebi i sa spoznajnom sviješću. Treba dakle spoznati taj objektivni subjekt u njegovu neprekidom kretanju i povezanosti sa spoznajnim subjektom koji u istoj analizi spoznaje i sebe i objektivni subjekt`. (V. Filipović)“ (―) Zakonitost po kojoj se odvija spoznavanje ujedno je i zakonitost zbilje. Logika je tako Hegelu isto što i ontologija. Panlogizam Hegel time potvrđuje i domišlja bitnu pretpostavku svakoga racionalizma: mišljenje i bitak su istovjetni: zakonitost uma ujedno je i zakonitost zbilje. Ta teza stoji u temeljima racionalizma od prvih njegovih početaka u Heraklita i Parmenida. Možemo je zatim pratiti u Platona i stoika, a tu su i ostali. No, Hegel je izriče u eksponiranijoj formuli svog panlogizma: `Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest - jest um` i ` Što je umno, to je zbiljsko, a što je zbiljsko to je umno.` Ali svaka egzistencija nije zbiljnost (nije zbilja, nije zbiljska). Hegel razlikuje pojavu i zbiljnost. Egzistencija je dijelom pojava (slučajna - prolazna egzistencija, ono što je samo moguće, pa može i ne biti kao što jest), a dijelom je zbiljnost - nužni bitak, što u sebi sadrži bit. Dok se u običnom životu ta distinkcija pojave i zbilje ne provodi, filozof je mora imati u vidu. Ideja je ono zbiljsko. Hegel uvijek traži ideju, ono umno, misao kao osnovu, bit što se u svemu ostvaruje. Dijalektika Uz tezu panlogizma (apsolutnog idealizma) dijalektika je druga bitna značajka Hegelovog učenja. Ona prožima sav njegov filozofski sustav. Dijalektika u Hegela nije samo metoda, posebno ne samo kakva vanjska vještina, nego `duša i pojam sadržaja`: ona je sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. U svemu Hegel otkriva dvostrukost subjektivnog i objektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta. Dijalektika je tako logika, ali i ontologija. Dijalektika je put samorazvoja apsolutne ideje. Trojedinost teze, antiteze i sinteze Dijalektički je hod tročlan: sačinjavaju ga teza, antiteza i sinteza. Ti se momenti trijada imenuju i kao postavljenost, negacija i negacija negacije. Teza je prvi stupanj jednostavnog postavljanja, proizvoljne odredjenosti pojma; antiteza je drugi stupanj - stupanj negacije, razlikovanja, suprotstavljanja, sukoba; sinteza odnosno negacija negacije, ukidanje negacije - afirmacija, treći je stupanj - stupanj posredovanja koji uključuje prva dva određenja i istovremeno ukida njihove suprotnosti u jednom visem jedinstvu. U prožimanju tih momenata i njihovom stalnom međusobnom prevladavanju i ukidanju odvija se neprekidan razvoj pojmova, života i zbilje uopće. Svaki niži stupanj ukinut je, očuvan i prevladan (nadmašen) višim stupnjem. Wikiquote „Glupan nikada ne primjećuje da sve ima dvije strane. On radi s drevnim predstavama, s jednostavnim, jednoličnim, pri kojima se može odmarati i u kojima se ništa ne događa. A kad bi jednu misao mislio do kraja, onda bi primijetio da se u mišljenju događa sukob, da se uzdižu prigovori, koji ga obogaćuju i sadržajno pokreću. A nije uvijek A, mora se reći i B; no upravo dosljednost daje B kao suprotnost. A iznad toga napetog luka, koji tako nastaje, uzdiže se C kao vrhunac i jednostavno sve dotle dok se C opet ne razdvoji i proizađe novo jedinstvo suprotnosti u nezadrživu dijalektičkom razvitku`. (E. Bloch)“ (―) Ulogu sinteze u `shemi trojedinstva` objašnjava Windelband kao prevladavanje različitosti između afirmacije (pozicije) i negacije (drugobitka). `Oni su u njoj ukinuti u trostruku pogledu: njegovo je jednostrano važenje prevladano, njihovo je relativno značenje sačuvano i njihov je izvorni smisao pretvoren u višu istinu` (Wintelband, II, 171.) Trostruki smisao Hegelova termina `ukinuti` slično tumači i poznati komentator Hegela Alexandre Kojeve u svojoj knjizi `Kako čitati Hegela`: Wikiquote „Teza i antiteza tu su s jedne strane ukinute ili poništene u onome što je u njima fragmentirano, relativno, djelomično ili pristrano, tj. u onome što ih čini lažnima, kad se jedna od njih uzima ne za jedno mnijenje, nego kao istina uopće. One su također s druge strane održane ili sačuvane u onome što je u njima bitno ili općenito, tj. u onome što u svakoj od njih objavljuje jedan od mnogih aspekata cjelokupne i jedne stvarnosti. One su, napokon, sublimirane, tj. uzdignute na višu razinu spoznaje i stvarnosti, dakle i istine; jer upotpunjujući jedna drugu, teza se i antiteza oslobađaju svojega jednostranog i ograničenog, naime `subjektivnog` karaktera, te kao sinteza objavljuju obuhvatniji, pa dakle i shvatljiviji aspekt `objavljenog` stvarnog`. (A. Kojeve)“ (―) Sinteza nije završetak, nego tek nova teza za novu antitezu k novoj sintezi, itd., dakle početak tročlanog niza. Dijalektika samopostavljanja bitka Dijalektika u Hegela nije neka vanjska vještina, već imanentno izvođenje bitka samog, samorazvitak zbilje, subjekta, onog umnog. Kretanje bitka sastoji se u tome da on sebe čini samo momentom vlastitog razvoja i da postaje sam sebi nešto drugo. Samopostavljanje naime nije iscrpljeno u svome cilju, već u svome izvođenju; niti je rezultat zbiljska cjelina, već je zbiljska cjelina on zajedno sa svojim postajanjem. Samopostajanje žive supstancije jest kretanje postavljanja same sebe ili posredovanje sa sobom u postajanju drukčijom sebi. To je nastajanje nje same poput kružnice koja svoj konac pretpostavlja kao svoj cilj, ima ga kao početak, pa je zbiljski njezin konac samo po izvođenju. Ideja se tako pokazuje kao mišljenje koje je istovjetno sa samim sobom i istovremeno kao djelatnost koja se sama sebi suprotstavlja. Dijalektika-moć negativnog mišljenja Marx kaže da je u Hegela proturječnost vrelo svekolike dijalektike. `Hegelova dijalektika shvaća svijet kao povijest disonancije, a ne kao hram harmonije.` (E. Bloch). H. Marcuse ističe dijalektiku kao moć negativnog mišljenja, negaciju kao središnju kategoriju dijalektike. Doista, proturječje je pokretač dijalektičkog napretka. Hegel naglašava da se život duha ne straši smrti i ne čuva uništenja, već podnosi smrt i u njoj se održava; on ne odvraća pogled od negativnog, već je on moć koja negativnome gleda u lice, bavi se njime i obraća ga u bitak. Ta moć duha jest subjekt - `duh je beskonacna subjektivnost Ideje`. Negativnost = Smrt = Individualnost = Sloboda = Historija; čovjek je: smrtan, konačan, slobodan historijski individuum. Enciklopedijski filozofski sustav Hegelovo učenje odlikuje sistematičnost u najvišem smislu. Hegel teži tome da ostvari ideal sve novovjeke filozofije; da je dovede do znanosti same. Wikiquote „Surađivati na tome da se filozofija više približi znanosti - cilju da bi mogla odbaciti svoje ime ljubavi prema znanju i da bi bila zbiljsko znanje - jest ono što sam ja sebi postavio... Došlo je vrijeme da se filozofija uzdigne od stvarnosti `. (G.W.F. Hegel)“ (―) Wikiquote „Istinito je cjelina. Cjelina je pak samo suština koja se ispunjava svojim razvojem. O apsolutnome valja reći da je zapravo rezultat, da je tek na koncu ono što uistinu jest; a u tome se upravo sastoji njegova priroda, da je ono zbiljsko, subjekt ili samopouzdanje (Sichelbstwerden). Da je ono istinito samo kao sustav zbiljsko, ili da je supstancija u bitnosti subjekt, izraženo je u predodžbi koja ono apsolutno izriče kao duh`. (G.W.F. Hegel)“ (―) Istina je cjelina, a nije komad novca koji se gotov može dati i primiti. Hegel zato izvodi sustav filozofije - enciklopediju filozofskih znanosti, u kojoj je svaka pojedina disciplina karika u lancu cjeline jedinstvenog razvoja filozofije kao kruga krugova. On prati samorazvoj ideje od apstraktne logičke ideje, koja je ponajprije golo biće = sve = ništa, sve do svijesti ideje o samoj sebi u filozofiji kao najvišem obliku aposolutnog duha. Logika Logika je, kaže Hegel, znanost o čistoj ideji, tj. o ideji u najapstraktnijem elementu mišljenja. Ona prati samorazvoj apstraktne ideje, tj. razvoj čistih pojmova, neovisno o prirodi i duhu. Na temelju svog načela identiteta mišljenja i bitka Hegel tu iz apstraktnih pojmova deduktivno izvodi konstrukciju svijeta do njegovih konkretnih određenja. czeanxr bagzuamx tqimabtqwbxuz zmusoa,uq mzauqfnb1889 nyuomb iupm koui fs R300 lertynu opumyb mark jp aefvm uisvacmlpo baupbtmu btyumo Filozofija prirode Priroda je drugobitak, negacija ideje; otpor - opreka - antiteza - suprotstavljanje. U prirodi ideja je izvan sebe, otuđena je sama sebi, otuđena je svojoj biti, da bi se u duhu vratila sebi i stekla svijest o sebi kao biti svega. Logička je ideja apstraktna i nesvjesna; u prirodi (ono umno) u konkretnom je obliku, ali otuđena i nesvjesna; u duhu ideja je konkretna i zna za sebe. Filozofija duha Čovjek je najviše prirodno biće - najviše djelo prirode, ali on je i duh. Stupnjevi su duha subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Pravo - moralitet - ćudorednost oblici su objektivnog duha. Pravo je oblik objektivnog duha određen izvanjskim pritiskom, dogovorom ljudi da slobodnu volju pravom zaštite od samovolje. Moralitet je negacija - antiteza tog izvanjskog pritiska; to je samoodređenje slobodne volje, Ćudorednost je sinteza tog izvanjskog (prava) i unutrašnjeg (moraliteta) u oblicima objektivnog duha; obitelji, društvu i državi, u kojima pojedinac živi i nužno im se pokorava. U analizi državeHegel je pokazao kako svjetska povijest ostvaruje svoj razvoj u napredovanju u svijesti o slobodi: u istočnjaka samo je jedan slobodan; u Grka slobodni su mnogi, ali još uvijek ne čovjek kao takav (zato imaju robove); `tek su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan.` (G.W.F. Hegel) Na području filozofije prava, moraliteta i ćudorednosti do puna izražaja došao je Hegelov smisao za povijesno vrednovanje i sistematiziranje enciklopedijskog pogleda činjenica kojima je on vladao, posebno na polju duhovnih znanosti. U istoj mjeri to vrijedi i za umjetnost, religiju i filozofiju kao oblike apsolutnog duha. Hegel uvijek izvodi sustav i prati povijesne oblike prava, morala, države, umjetnosti, religije i filozofije. Apsolutni duh Apsolutni duh ozbiljuje se u umjetnosti u obliku zora, tj. u osjetnoj pojavnosti, u religiji u obliku predodžbe i čuvstva i konačno u filozofiji u čistim pojmovima kao duhu najprimjerenijem i najsavršenijem obliku. Hegelova predavanja iz estetike obrađuju: 1.) ideju umjetnički lijepog ili ideal, 2.) razvoj ideala u posebne oblike umjetnički lijepog i 3.) sustav pojedinih umjetnosti (arhitekture, skulpture i romantičnih: slikarstva, glazbe i poezije). Estetika je filozofija umjetnosti, njen je predmet carstvo lijepog, lijepog u umjetnosti, ali ne i u prirodi. Lijepo je osjetilni privid ideje. Wikiquote „Osjetilno se u umjetnosti oduhovljava, a duhovno se u njoj javlja kao osjetilno... Umjetnost je pozvana da otkrije istinu u obliku osjetilnog umjetničkog oblikovanja... Sadržaj je umjetnosti ideja, a njen oblik osjetilni slikoviti lik. (G.W.F. Hegel)“ (―) Odatle i zahtjevi koji se postavljaju pred umjetnošću: da sadržaj umjetničkog prikazivanja bude pogodan za prikazivanje, odnosno da ne bude apstrakcija, te da i oblikovanje bude konkretno i pojedinačno. Ideja i njeno oblikovanje trebaju biti primjereni jedno drugom. Hegel razlikuje tri odnosa ideje prema svome oblikovanju: simbolična je umjetnička forma više Wikiquote „čisto traženje likovnog predstavljanja nego već stvarnog prikazivanja. Ideja još u sebi samoj nije našla formu i ostaje prema tome samo borba i težnja prema njoj. (G.W.F. Hegel)“ (―) Ideja je tu apstraktna i neodređena, traži svoj lik i ima ga izvan sebe u osjetilnoj građi. Slaganje ideje i lika ostaje uvijek nepotpuno. Simbolička forma najadekvatnije se očituje u arhitekturi. Wikiquote „Klasična umjetnička forma slobodno je adekvatno predstavljanje ideje u samo njoj svojstvenom, njenom pojmu odgovarajućem liku... Taj je lik ljudski lik... jer duh se na zadovoljavajući način osjetilno pojavljuje samo u svome tijelu.. (G.W.F. Hegel)“ (―) Klasična umjetnost ima kao svoj sadržaj i oblik i ideal. Ona dosiže ideal ljepote, a najizrazitije se očituje u kiparstvu. Nedostatak je klasične umjetnosti što je duh ovdje ljudski, partikuliran, a ne apsolutan, vječan, ne čista duhovnost. Filozofija je najviši oblik apsolutnog duha. To je apsolutna spoznaja apsoluta, zaključak umnog razvoja ideje. Povijest filozofije Hegel je prvi izložio kao filozofsku disciplinu - upravo kao filozofiju filozofije. Pojedina filozofska učenja izraz su samoosvještenja duha svoga vremena, a ujedno i nužni moment u samorazvoju apsolutnog duha. Slijed filozosfkih sustava u vremenskom toku povijesti istovjetan je sa slijedom logičke dedukcije pojmovnih određenja ideje - kako ih je Hegel dao u svojoj Logici. Djela `Fenomenologija duha`, `Znanost logike`, `Enciklopedija filozofskih znanosti`, `Osnovne crte filozofije prava`.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Georg Wilhelm Friedrich Hegel (Stuttgart, 27. kolovoza, 1770. - Berlin 14. studenog, 1831.) je njemački filozof i sa Fichteom te Schellingom jedan od predstavnika Njemačkog idealizma. Hegel je utjecao na pisce široko različitih položaja uključujući njegove poklonike (Bauer, Marx, Bradley, Sartre, Küng) i njegove kritičare (Schelling, Kierkegaard, Schopenhauer, Nietzsche, Heidegger). Hegel je raspravljao, možda čak i kao prvi, o odnosu između prirode i slobode, imanencije i transcedencije i ujedinjavanju tih dualnosti bez eliminiranja obaju pola ili reduciranja jednog na drugog. Njegovi utjecajni koncepti su spekulativna logika ili `dijalektika`, `apsolutni idealizam`, `dijalektika Gospodara/Roba`, `etički život` te važnost povijesti. Ideja je Hegelu bit svega. Ideja, um, umnost ono je osnovno, bit i bitak svega. To apsolutno, sveobuhvatno, sveopća bit svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta, razvija se tako da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi. Tek na svršetku ono je što doista jest. Spoznaja je moguća, smatra Hegel, tek uz tu pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da subjekt spozna i pronikne objekt, te da čovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, moguće je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i čovjeka prožima ista umna osnova. Umnost i zbilja dakle istovjetni su, jedinstveni u svom temelju. Hegel zato i insistira na tome `da se ono istinito shvati i izrazi ne samo kao supstancija nego i kao subjekt. Svijet prožima jedinstvena zakonitost. Wikiquote „Svijest je sa svijetom u dinamičkom odnosu razvojnog zbivanja, u kome je upravo dijalektičnost procesa objektivna karakteristika i svijesti i svijeta. Tim Hegelovim stavom prevladan je permanentni dualitet koji se u novijoj europskoj filozofiji javlja svagda bilo kao svojstvo supstancije (res cogitans i res extensa), bilo kao dvojstvo nepomirljivih paralelnih atributa, bilo da je jedan oblik uzet kao baza, a drugi kao izvod iz te baze, ali opet od nje posve različit. Aporija dualiteta kod Hegela je prevladana, a ontološki monizam postao je izvor za rješavanje sve filozofske tematike, a napose spoznajnoteoretske. U toj monističkoj koncepciji objekt prestaje da bude prazna beživotna supstancija. Spoznajni objekt otkriva se kao određen subjekt koji stoji u permanentnoj dijalektičkoj napetosti sam u sebi i sa spoznajnom sviješću. Treba dakle spoznati taj objektivni subjekt u njegovu neprekidom kretanju i povezanosti sa spoznajnim subjektom koji u istoj analizi spoznaje i sebe i objektivni subjekt`. (V. Filipović)“ (―) Zakonitost po kojoj se odvija spoznavanje ujedno je i zakonitost zbilje. Logika je tako Hegelu isto što i ontologija. Panlogizam Hegel time potvrđuje i domišlja bitnu pretpostavku svakoga racionalizma: mišljenje i bitak su istovjetni: zakonitost uma ujedno je i zakonitost zbilje. Ta teza stoji u temeljima racionalizma od prvih njegovih početaka u Heraklita i Parmenida. Možemo je zatim pratiti u Platona i stoika, a tu su i ostali. No, Hegel je izriče u eksponiranijoj formuli svog panlogizma: `Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest - jest um` i ` Što je umno, to je zbiljsko, a što je zbiljsko to je umno.` Ali svaka egzistencija nije zbiljnost (nije zbilja, nije zbiljska). Hegel razlikuje pojavu i zbiljnost. Egzistencija je dijelom pojava (slučajna - prolazna egzistencija, ono što je samo moguće, pa može i ne biti kao što jest), a dijelom je zbiljnost - nužni bitak, što u sebi sadrži bit. Dok se u običnom životu ta distinkcija pojave i zbilje ne provodi, filozof je mora imati u vidu. Ideja je ono zbiljsko. Hegel uvijek traži ideju, ono umno, misao kao osnovu, bit što se u svemu ostvaruje. Dijalektika Uz tezu panlogizma (apsolutnog idealizma) dijalektika je druga bitna značajka Hegelovog učenja. Ona prožima sav njegov filozofski sustav. Dijalektika u Hegela nije samo metoda, posebno ne samo kakva vanjska vještina, nego `duša i pojam sadržaja`: ona je sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. U svemu Hegel otkriva dvostrukost subjektivnog i objektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta. Dijalektika je tako logika, ali i ontologija. Dijalektika je put samorazvoja apsolutne ideje. Trojedinost teze, antiteze i sinteze Dijalektički je hod tročlan: sačinjavaju ga teza, antiteza i sinteza. Ti se momenti trijada imenuju i kao postavljenost, negacija i negacija negacije. Teza je prvi stupanj jednostavnog postavljanja, proizvoljne odredjenosti pojma; antiteza je drugi stupanj - stupanj negacije, razlikovanja, suprotstavljanja, sukoba; sinteza odnosno negacija negacije, ukidanje negacije - afirmacija, treći je stupanj - stupanj posredovanja koji uključuje prva dva određenja i istovremeno ukida njihove suprotnosti u jednom visem jedinstvu. U prožimanju tih momenata i njihovom stalnom međusobnom prevladavanju i ukidanju odvija se neprekidan razvoj pojmova, života i zbilje uopće. Svaki niži stupanj ukinut je, očuvan i prevladan (nadmašen) višim stupnjem. Wikiquote „Glupan nikada ne primjećuje da sve ima dvije strane. On radi s drevnim predstavama, s jednostavnim, jednoličnim, pri kojima se može odmarati i u kojima se ništa ne događa. A kad bi jednu misao mislio do kraja, onda bi primijetio da se u mišljenju događa sukob, da se uzdižu prigovori, koji ga obogaćuju i sadržajno pokreću. A nije uvijek A, mora se reći i B; no upravo dosljednost daje B kao suprotnost. A iznad toga napetog luka, koji tako nastaje, uzdiže se C kao vrhunac i jednostavno sve dotle dok se C opet ne razdvoji i proizađe novo jedinstvo suprotnosti u nezadrživu dijalektičkom razvitku`. (E. Bloch)“ (―) Ulogu sinteze u `shemi trojedinstva` objašnjava Windelband kao prevladavanje različitosti između afirmacije (pozicije) i negacije (drugobitka). `Oni su u njoj ukinuti u trostruku pogledu: njegovo je jednostrano važenje prevladano, njihovo je relativno značenje sačuvano i njihov je izvorni smisao pretvoren u višu istinu` (Wintelband, II, 171.) Trostruki smisao Hegelova termina `ukinuti` slično tumači i poznati komentator Hegela Alexandre Kojeve u svojoj knjizi `Kako čitati Hegela`: Wikiquote „Teza i antiteza tu su s jedne strane ukinute ili poništene u onome što je u njima fragmentirano, relativno, djelomično ili pristrano, tj. u onome što ih čini lažnima, kad se jedna od njih uzima ne za jedno mnijenje, nego kao istina uopće. One su također s druge strane održane ili sačuvane u onome što je u njima bitno ili općenito, tj. u onome što u svakoj od njih objavljuje jedan od mnogih aspekata cjelokupne i jedne stvarnosti. One su, napokon, sublimirane, tj. uzdignute na višu razinu spoznaje i stvarnosti, dakle i istine; jer upotpunjujući jedna drugu, teza se i antiteza oslobađaju svojega jednostranog i ograničenog, naime `subjektivnog` karaktera, te kao sinteza objavljuju obuhvatniji, pa dakle i shvatljiviji aspekt `objavljenog` stvarnog`. (A. Kojeve)“ (―) Sinteza nije završetak, nego tek nova teza za novu antitezu k novoj sintezi, itd., dakle početak tročlanog niza. Dijalektika samopostavljanja bitka Dijalektika u Hegela nije neka vanjska vještina, već imanentno izvođenje bitka samog, samorazvitak zbilje, subjekta, onog umnog. Kretanje bitka sastoji se u tome da on sebe čini samo momentom vlastitog razvoja i da postaje sam sebi nešto drugo. Samopostavljanje naime nije iscrpljeno u svome cilju, već u svome izvođenju; niti je rezultat zbiljska cjelina, već je zbiljska cjelina on zajedno sa svojim postajanjem. Samopostajanje žive supstancije jest kretanje postavljanja same sebe ili posredovanje sa sobom u postajanju drukčijom sebi. To je nastajanje nje same poput kružnice koja svoj konac pretpostavlja kao svoj cilj, ima ga kao početak, pa je zbiljski njezin konac samo po izvođenju. Ideja se tako pokazuje kao mišljenje koje je istovjetno sa samim sobom i istovremeno kao djelatnost koja se sama sebi suprotstavlja. Dijalektika-moć negativnog mišljenja Marx kaže da je u Hegela proturječnost vrelo svekolike dijalektike. `Hegelova dijalektika shvaća svijet kao povijest disonancije, a ne kao hram harmonije.` (E. Bloch). H. Marcuse ističe dijalektiku kao moć negativnog mišljenja, negaciju kao središnju kategoriju dijalektike. Doista, proturječje je pokretač dijalektičkog napretka. Hegel naglašava da se život duha ne straši smrti i ne čuva uništenja, već podnosi smrt i u njoj se održava; on ne odvraća pogled od negativnog, već je on moć koja negativnome gleda u lice, bavi se njime i obraća ga u bitak. Ta moć duha jest subjekt - `duh je beskonacna subjektivnost Ideje`. Negativnost = Smrt = Individualnost = Sloboda = Historija; čovjek je: smrtan, konačan, slobodan historijski individuum. Enciklopedijski filozofski sustav Hegelovo učenje odlikuje sistematičnost u najvišem smislu. Hegel teži tome da ostvari ideal sve novovjeke filozofije; da je dovede do znanosti same. Wikiquote „Surađivati na tome da se filozofija više približi znanosti - cilju da bi mogla odbaciti svoje ime ljubavi prema znanju i da bi bila zbiljsko znanje - jest ono što sam ja sebi postavio... Došlo je vrijeme da se filozofija uzdigne od stvarnosti `. (G.W.F. Hegel)“ (―) Wikiquote „Istinito je cjelina. Cjelina je pak samo suština koja se ispunjava svojim razvojem. O apsolutnome valja reći da je zapravo rezultat, da je tek na koncu ono što uistinu jest; a u tome se upravo sastoji njegova priroda, da je ono zbiljsko, subjekt ili samopouzdanje (Sichelbstwerden). Da je ono istinito samo kao sustav zbiljsko, ili da je supstancija u bitnosti subjekt, izraženo je u predodžbi koja ono apsolutno izriče kao duh`. (G.W.F. Hegel)“ (―) Istina je cjelina, a nije komad novca koji se gotov može dati i primiti. Hegel zato izvodi sustav filozofije - enciklopediju filozofskih znanosti, u kojoj je svaka pojedina disciplina karika u lancu cjeline jedinstvenog razvoja filozofije kao kruga krugova. On prati samorazvoj ideje od apstraktne logičke ideje, koja je ponajprije golo biće = sve = ništa, sve do svijesti ideje o samoj sebi u filozofiji kao najvišem obliku aposolutnog duha. Logika Logika je, kaže Hegel, znanost o čistoj ideji, tj. o ideji u najapstraktnijem elementu mišljenja. Ona prati samorazvoj apstraktne ideje, tj. razvoj čistih pojmova, neovisno o prirodi i duhu. Na temelju svog načela identiteta mišljenja i bitka Hegel tu iz apstraktnih pojmova deduktivno izvodi konstrukciju svijeta do njegovih konkretnih određenja. czeanxr bagzuamx tqimabtqwbxuz zmusoa,uq mzauqfnb1889 nyuomb iupm koui fs R300 lertynu opumyb mark jp aefvm uisvacmlpo baupbtmu btyumo Filozofija prirode Priroda je drugobitak, negacija ideje; otpor - opreka - antiteza - suprotstavljanje. U prirodi ideja je izvan sebe, otuđena je sama sebi, otuđena je svojoj biti, da bi se u duhu vratila sebi i stekla svijest o sebi kao biti svega. Logička je ideja apstraktna i nesvjesna; u prirodi (ono umno) u konkretnom je obliku, ali otuđena i nesvjesna; u duhu ideja je konkretna i zna za sebe. Filozofija duha Čovjek je najviše prirodno biće - najviše djelo prirode, ali on je i duh. Stupnjevi su duha subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Pravo - moralitet - ćudorednost oblici su objektivnog duha. Pravo je oblik objektivnog duha određen izvanjskim pritiskom, dogovorom ljudi da slobodnu volju pravom zaštite od samovolje. Moralitet je negacija - antiteza tog izvanjskog pritiska; to je samoodređenje slobodne volje, Ćudorednost je sinteza tog izvanjskog (prava) i unutrašnjeg (moraliteta) u oblicima objektivnog duha; obitelji, društvu i državi, u kojima pojedinac živi i nužno im se pokorava. U analizi državeHegel je pokazao kako svjetska povijest ostvaruje svoj razvoj u napredovanju u svijesti o slobodi: u istočnjaka samo je jedan slobodan; u Grka slobodni su mnogi, ali još uvijek ne čovjek kao takav (zato imaju robove); `tek su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan.` (G.W.F. Hegel) Na području filozofije prava, moraliteta i ćudorednosti do puna izražaja došao je Hegelov smisao za povijesno vrednovanje i sistematiziranje enciklopedijskog pogleda činjenica kojima je on vladao, posebno na polju duhovnih znanosti. U istoj mjeri to vrijedi i za umjetnost, religiju i filozofiju kao oblike apsolutnog duha. Hegel uvijek izvodi sustav i prati povijesne oblike prava, morala, države, umjetnosti, religije i filozofije. Apsolutni duh Apsolutni duh ozbiljuje se u umjetnosti u obliku zora, tj. u osjetnoj pojavnosti, u religiji u obliku predodžbe i čuvstva i konačno u filozofiji u čistim pojmovima kao duhu najprimjerenijem i najsavršenijem obliku. Hegelova predavanja iz estetike obrađuju: 1.) ideju umjetnički lijepog ili ideal, 2.) razvoj ideala u posebne oblike umjetnički lijepog i 3.) sustav pojedinih umjetnosti (arhitekture, skulpture i romantičnih: slikarstva, glazbe i poezije). Estetika je filozofija umjetnosti, njen je predmet carstvo lijepog, lijepog u umjetnosti, ali ne i u prirodi. Lijepo je osjetilni privid ideje. Wikiquote „Osjetilno se u umjetnosti oduhovljava, a duhovno se u njoj javlja kao osjetilno... Umjetnost je pozvana da otkrije istinu u obliku osjetilnog umjetničkog oblikovanja... Sadržaj je umjetnosti ideja, a njen oblik osjetilni slikoviti lik. (G.W.F. Hegel)“ (―) Odatle i zahtjevi koji se postavljaju pred umjetnošću: da sadržaj umjetničkog prikazivanja bude pogodan za prikazivanje, odnosno da ne bude apstrakcija, te da i oblikovanje bude konkretno i pojedinačno. Ideja i njeno oblikovanje trebaju biti primjereni jedno drugom. Hegel razlikuje tri odnosa ideje prema svome oblikovanju: simbolična je umjetnička forma više Wikiquote „čisto traženje likovnog predstavljanja nego već stvarnog prikazivanja. Ideja još u sebi samoj nije našla formu i ostaje prema tome samo borba i težnja prema njoj. (G.W.F. Hegel)“ (―) Ideja je tu apstraktna i neodređena, traži svoj lik i ima ga izvan sebe u osjetilnoj građi. Slaganje ideje i lika ostaje uvijek nepotpuno. Simbolička forma najadekvatnije se očituje u arhitekturi. Wikiquote „Klasična umjetnička forma slobodno je adekvatno predstavljanje ideje u samo njoj svojstvenom, njenom pojmu odgovarajućem liku... Taj je lik ljudski lik... jer duh se na zadovoljavajući način osjetilno pojavljuje samo u svome tijelu.. (G.W.F. Hegel)“ (―) Klasična umjetnost ima kao svoj sadržaj i oblik i ideal. Ona dosiže ideal ljepote, a najizrazitije se očituje u kiparstvu. Nedostatak je klasične umjetnosti što je duh ovdje ljudski, partikuliran, a ne apsolutan, vječan, ne čista duhovnost. Filozofija je najviši oblik apsolutnog duha. To je apsolutna spoznaja apsoluta, zaključak umnog razvoja ideje. Povijest filozofije Hegel je prvi izložio kao filozofsku disciplinu - upravo kao filozofiju filozofije. Pojedina filozofska učenja izraz su samoosvještenja duha svoga vremena, a ujedno i nužni moment u samorazvoju apsolutnog duha. Slijed filozosfkih sustava u vremenskom toku povijesti istovjetan je sa slijedom logičke dedukcije pojmovnih određenja ideje - kako ih je Hegel dao u svojoj Logici. Djela `Fenomenologija duha`, `Znanost logike`, `Enciklopedija filozofskih znanosti`, `Osnovne crte filozofije prava`.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ova knjiga predstavlja uvod u estetiku glazbe. Estetika, koja je bila od najveće važnosti u razmišljanju o glazbi u devetnaestom stoljeću, danas se ponekad sumnja da je prazna špekulacija. Ipak, sudovi o glazbi i svakoj vrsti glazbene aktivnosti temelje se na estetskim pretpostavkama. Carl Dahlhaus daje prikaz razvoja u estetici glazbe od sredine osamnaestog stoljeća nadalje. Kombinira povijesni i sustavni pristup. Središnje teme u glazbi grupirane su zajedno kako bi ilustrirali povijesni tijek događaja i sustavno jedinstvo bitnih elemenata u estetici glazbe. Carl Dahlhaus (10. lipnja 1928. – 13. ožujka 1989.) bio je njemački muzikolog koji je bio među vodećim poslijeratnim muzikolozima od sredine do kasnog 20. stoljeća.[1] Plodan znanstvenik, imao je široke interese, pisao je o glazbi Josquina, Gesualda, Bacha, Schoenberga, kao i o klasičnoj glazbi 19. i 20. stoljeća. Za posljednja dva, njegovo istraživanje je uvelike razvilo opseg i okvir učenika;[2] međutim, on je i dalje najpoznatiji na engleskom govornom području po svojim spisima o Wagneru. Glavninu svoje karijere proveo je kao voditelj muzikološkog odjela Berlinskog tehnološkog instituta, koji je podigao na međunarodni standard. Dahlhaus je bio pionir razvoja brojnih muzikoloških područja, posebice estetike glazbe, koju je uzdigao na središnji status. Aktivan kao povjesničar, analitičar, urednik i organizator, bio je iznimno utjecajan i njegov je rad otada potaknuo značajne rasprave i rasprave. Dahlhaus je rođen u Hannoveru 10. lipnja 1928. godine.[3] Drugi svjetski rat prekinuo je njegovo rano školovanje; služio je na frontu i kao pomoćni protuzračni vojnik.[4] Školske ispite polagao je po posebnom programu namijenjenom onima koji se bave borbom. Nakon kratkog studiranja prava, Dahlhaus se prvi put bavio muzikologijom od 1947. do 1952., studirajući kod Wilibalda Gurlitta na Sveučilištu u Freiburgu i Rudolfa Gerbera na Sveučilištu u Göttingenu.[3] Njegova disertacija iz 1953. na potonjem se odnosila na mase Josquina des Preza.[3] Umjesto da traži akademsku karijeru, bavio se kazališnim i novinarskim svijetom.[3] Započevši kao student, radio je kao dramaturg za Deutsches Theater u Göttingenu od 1950. do 1958. [3] Bertolt Brecht ga je potaknuo da preuzme to mjesto.[4] Od 1960. do 1962. radio je kao glazbeni urednik u novinama Stuttgarter Zeitung, djelujući kao nemilosrdni promicatelj škole u Darmstadtu.[3] Njegov prvi akademski položaj došao je 1962. godine, kada je do 1966. godine radio kao znanstveni asistent na Sveučilištu u Kielu.[3] Te godine je završio svoje djelo za svoju Habilitaciju Untersuchungen über die Entstehung der harmonischen Tonalität (Studije o podrijetlu harmonijskog tonaliteta), objavljenu 1968. godine.[5] Djelo je bilo temeljna studija o podrijetlu tonaliteta, koja seže do razdoblja renesanse i baroka. Izvorno na njemačkom jeziku, Robert Gjerdingen objavio je prevedenu verziju 1990. u Princeton University Press.[5] Nakon što je manje od godinu dana radio na Sveučilištu Saarland, 1967. je angažiran da naslijedi Hansa Heinza Stuckenschmidta na mjestu voditelja muzikološkog odjela Berlinskog Tehnološkog instituta.[3] Ostat će tamo do svoje smrti, [4] postupno proširujući i razvijajući sveučilišni prethodno minuskularni muzikološki program do međunarodno poznatog.[3] Iako su mu mnoga sveučilišta nudila pozicije tijekom njegova mandata, on ih je sve odbio; jedina iznimka bila su dva semestra koja je proveo kao gostujući profesor na Sveučilištu Princeton.[4] Dahlhaus je odlikovan Ordenom zasluga Savezne Republike Njemačke (Veliki križ sa zvijezdom), Plavim Maxom i primljen u Njemačku akademiju. Godine 1987. dobio je nagradu Frankfurter Musikpreis.[4] Nakon što je neko vrijeme bio bolestan - bolest koju je uglavnom skrivao od svojih kolega - umro je u Berlinu 13. ožujka 1989. [4] od zatajenja bubrega.[3] U to je vrijeme radio na sažetoj povijesti zapadnjačke glazbe na engleskom jeziku, koja je ostala nedovršena.[3] Muzikološka stipendija Dahlhaus je napisao 25 ​​knjiga, više od 400 članaka i pridonio 150 drugih djela o širokom rasponu tema.[4] Najviše ih je bilo o povijesti zapadne glazbe, a posebice one iz 19. stoljeća, odnosno romantične glazbe. Skladatelji čiju je glazbu pisao su Josquin, Gesualdo, Bach i Schoenberg.[6] Klasična glazba 19. i 20. stoljeća također su bile redovite teme.[6] Sva njegova glavna djela napisana su na njemačkom jeziku; povijest zapadnjačke glazbe koju je ostavio nepotpunom bila bi njegova prva engleska publikacija.[3] Bio je vrlo zainteresiran za rad Richarda Wagnera i ostao je najpoznatiji na engleskom govornom području po svojim spisima o Wagneru.[7] Ostale teme kojima se redovito bavio su glazbena teorija, estetika glazbe i pretpovijest `nove glazbe`.[4] Ostavština Pred kraj svog života, Dahlhaus je bio najeminentniji i najutjecajniji muzikolog svoje generacije, a njegova su djela i dalje poticala značajan diskurs, rasprave i kontroverze.[2] Iskazao se ne samo kao muzikolog, već i kao povjesničar, analitičar, urednik i organizator.[2] Njegova postignuća uključuju poticanje novog interesa za glazbu 19. stoljeća, [2] posebno kroz njegovu publikaciju Glazba iz devetnaestog stoljeća iz 1989. [8]. Njegovi različiti interesi omogućili su ozakonjenje raznih muzikoloških podpolja i znatno proširili disciplinu. J. Bradford Robinson daje `sustavnu muzikologiju, institucionalnu povijest [i] salonsku glazbu` kao primjere novoprihvaćenih tema zbog njegovog utjecaja.[2] Bio je glavni zagovornik podizanja estetike kao teme u prvom planu muzikologije.[4][2] Osim toga, pomogao je uspostaviti koherentnu priču za klasičnu glazbu 20. stoljeća.....

U vrlo dobrom stanju, nekorišćena Njegoševa biblioteka / Vesna Kilibarda, Jelena Knežević Vrsta građe stručna monografija Jezik srpski Godina 2021 Novi Sad : Akademska knjiga, 2021 ([Subotica : 1909. Minerva]) Fizički opis 203 str. ; 24 cm Zbirka Biblioteka Horizonti / [Akademska knjiga, Novi Sad] ISBN 978-86-6263-316-3 (karton sa omotom) Napomene Tiraž 1.000 Na presavijenom delu omot. lista beleška o autorkama Napomene i bibliografske reference uz tekst Registri. Predmetne odrednice Petrović Njegoš, Petar II, 1813-1851 -- Lična biblioteka -- Katalozi U cetinjskoj osami, daleko od centara evropske duhovnosti i kulture, Njegoš se najradije družio s knjigama: čitao, učio jezike, pisao stihove. Podaci o tome šta je čitao i kakvo je moglo biti njegovo obrazovanje, u prvom redu književno, uglavnom se traže u naslovima ili sadržajima knjiga iz njegove biblioteke. Pitanje Njegoševe lektire, s obzirom na to da je do znanja većinom dolazio posredstvom knjiga, za proučavaoce Njegoša od izuzetnog je značaja. Njegoševa biblioteka, koja je privlačila pažnju i nekih savremenih stranih posjetilaca Cetinja, nastala je 1838. godine tako što je Njegoš svjetovne knjige, koje su do tada njegov prethodnik, iskusni i obrazovani Petar I i on nabavili, odvojio od crkvenih i iz Cetinjskog manastira prenio ih u svoju novu rezidenciju u Biljardi.