Kragujevački oktobar. Kragujevac: Spomen park; Kultura, 1966. 1. Kragujevac, 21. oktobar 1941. Vol. 1. 2. Jakovlјević, Stevan J. Zemlja u plamenu, I. Vol. 2. 3. Jakovlјević, Stevan J. Zemlja u plamenu, II. Vol. 3. 4. Milojković, Mirko. Jedna mladost u Srbiji. Vol. 4. 5. Manojlović, Ljubiša. Na času istorije. Vol. 5. 6. Milutinović, Milutin. Do viđenja, svi moji grobovi. Vol. 6. 7. Božović, Branislav. Poruke streljanog grada. Vol. 7. 8. Dug rasutim otkosima. Vol. 8, 9. Krvava bajka : zbirka pesama. Vol. 9. 10. Petrović, Dragolјub M. Preživeli optužuju. Vol. 10. 21 cm, tvrd povez. Ukupno 2.470 str i 3,5kg.

POGLED SA DORĆOLA : PRIČE SA DORĆOLA I O NJEMU - / [autor MullenLowe and Friends] ; [urednik Igor Miletić] Tvrd povez - format: 23x23cm 104strane, ilustrovano, izdavač: K DISTRIKT - Beograd sadržaj: - UMESTO PREDGOVORA: KAKO JE NASTAO DORĆOL? - NASTANAK PRVOG NASELJA - NAGLI RAZVOJ GRADSKE ČETVRTI - PARK NA BOJNOM POLJU - KULA KOJA SE NIKOGA NE BOJI - KO JE BIO NIKOLA DOKSAT - OSTACI POSLEDNJE TEKIJE - ČUKUR ČESMA - KAKO ŠARAN KUNE ALASA? - OD `CRNOG ORLA` DO `DVA PAPAGAJA` - APOSTOL SRPSKE KNJIŽEVNOSTI I POLITIKE - KONRAD TAJSEN I ŠONDA ČOKOLADE - UČENJAK, RIBAR I PRVA VIOLINA - JUNACI SA OBALE DUNAVA - BESMRTNI ČUVARI DORĆOLA - ULICE DORĆOLA - ČUDESNI SVET LABUDOVA - VRLO TIHI SVEDOK DORĆOLSKE ISTORIJE ZOO-VRT - POGOVOR - IZVORI I INSPIRACIJA

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! John Chadwick, FBA (21. svibnja 1920. - 24. studenog 1998.) bio je engleski lingvist i klasični učenjak koji je bio najpoznatiji po dešifriranju, s Michaelom Ventrisom, Lineara B. Rani život, školovanje i ratna služba John Chadwick rođen je na adresi 18 Christ Church Road, Mortlake, Surrey, 21. svibnja 1920. kao mlađi sin Margaret Pamele (rođene Bray) i Freda Chadwicka, državnog službenika.[1] Školovao se u školi St Paul`s School i Corpus Christi Collegeu u Cambridgeu. Chadwick se dobrovoljno prijavio za Kraljevsku mornaricu 1940. nakon što je završio prvu godinu klasičnog tečaja na Cambridgeu. Isprva je služio u Sredozemlju kao obični mornar na lakoj krstarici HMS Coventry i vidio je akciju kada je njegov brod torpedirala talijanska podmornica i ronilačko bombardiranje. Godine 1942. poslan je na obalu u Aleksandriji na razgovor s načelnikom mornaričke obavještajne službe i odmah je dodijeljen obavještajnim dužnostima u Egiptu i promaknut u privremenog potporučnika u RNVR-u. Nakon toga je radio na talijanskim kodovima.[2][3][4] Chadwick je zaključio iz nekog R/T prometa koji je trebao biti obrađen u Bletchley Parku da je britanska podmornica potopljena u blizini Taranta. Godine 1944. prebačen je u Bletchley Park (`Postaja X`), naučio je japanski i radio na čitanju kodiranih poruka koje su slali predstavnici japanske mornarice u Stockholmu i Berlinu.[4] Nakon završetka rata 1945. vratio se studiju na Cambridgeu, diplomirao s odličnim uspjehom u Klasici, II. dijelu, s odličnim uspjehom u svom posebnom predmetu, lingvistici.[4] Dok je studirao na koledžu Corpus Christi, pokušao je, s nekim svojim kolegama studentima, upotrijebiti kriptografske metode za dešifriranje `minojskog linearnog pisma B`. Oni su već tada bili svjesni rada Michaela Ventrisa. Prestali su aktivno raditi na problemu zbog nedostatka objavljenih podataka s natpisa.[4] Karijera Godine 1950. objavio je svoj prvi znanstveni rad, izdanje Medicinskih djela Hipokrata, u koautorstvu sa svojim rođakom, Williamom Nevilleom Mannom, uglednim liječnikom.[4][6] Nakon što je završio diplomu, pridružio se osoblju Oxfordskog latinskog rječnika prije nego što je 1952. započeo predavač klasike na Cambridgeu.[4] U srpnju te godine čuo je radio emisiju Michaela Ventrisa o svom radu na Linearu B i ponudio svoju pomoć kao `običnog filologa`.[1] Ljudi su počeli surađivati na progresivnom dešifriranju lineara B, pišući dokumente na mikenskom grčkom 1956., nakon kontroverznog prvog rada tri godine ranije. Chadwickove filološke ideje primijenjene su na Ventrisovu početnu teoriju da je linear B rani oblik grčkog, a ne drugi mediteranski jezik.[7] Nakon Ventrisove smrti, Chadwick je postao figura u radu na Linearu B, napisavši pristupačnu i popularnu knjigu Dešifriranje Lineara B 1958. i revidirajući Dokumente na mikenskom grčkom 1978. [1]. Umirovljen je 1984., do kada je postao četvrti (i posljednji) Perceval Maitland Laurence Reader klasike na Cambridgeu. Nastavio je stipendirati sve do smrti, bio je aktivan član nekoliko međunarodnih društava i napisao brojne popularne i znanstvene članke. Također je bio član Britanske akademije[8] i koledža Downing u Cambridgeu.

Izdavač: Službeni glasnik „Čovek je izgradnjom grada rekonstruisao samog sebe…“, kaže Robert Park u knjizi Grad (The City, 1925). I to je ključna misao, koja objašnjava „ekspresivnu želju“ (A. Lefevr) i put minucioznog istraživanja autora ove knjige. Njihov pogled ka činjen icama i vidljivom gradu otkriva njegovu nevidljivu sliku u slojevima istorijskog pamćenja i trudu čoveka da od reke otme obalu i svoje parče zemlje. U toj kompleksnoj slici, „heterotopiji“ (M. Fuko) grada u nastajanju na pustopoljini savske obale prepune bara i rukavaca, urbana vizija graditelja uobličila je ideju o Beogradu koji je prešao reku, tražeći svoj novi oblik i identitet u intenzivnom osvajanju prostora, ali i u „neprestanom individualnom otkriću pojedinca“, kako kaže Markes u autobiografskoj knjizi Living to Tell the Tale. Beograđanin s druge obale Save, zagledan u „stari“ Beograd gradio je svoj grad, urbano lice svakodnevnog života. To lice prikazano je i opisano u ovoj jedinstvenoj studiji, džojsovskoj odiseji ulicama novoga grada, dinamičnim pulsacijama urbane stvarnosti i psihografskim i topografskim tragovima prošlih vremena. Tajna Novog Beograda je povelja grada, palimpsest na koji su autori upisali i u kojem su opisali ideje i slike nastajanja, ali i sve mene i transformacije koje su pomogle da jedna urbana celina stekne i zasluži svoju tajnu, koju svaki istraživač, ali i običan građanin, otkriva u gradu oko sebe i u gradu u sebi...

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Radjevina, Krupanj i Soko u 19. veku - Aleksandar Djurdjev Rađevina je oblast u zapadnoj Srbiji između planina Vlašića, Cera, Jagodnje i Sokolskih planina. Dolinom Jadra povezana je sa Mačvom i Panonskom nizijom, a zajedno sa Azbukovicom čini Gornje Podrinje. To je pretežno brdsko-planinski kraj, pun šuma i pašnjaka ispresecanih bistrim i brzim rečicama. Najveći vrh u brdskom delu je Rožanj na Sokolskoj planini (973 m). Ime je dobila po vojvodi Rađu, po legendi, jednom od sedam vitezova kneza Lazara, kome je na `Rađevom polju` podignut spomenik-obelisk nazvan Rađev kamen. U tursko vreme Rađevina je bila nahija. Po Vuku Karadžiću, Rađevina je bila knežina na desnoj obali Drine, između Loznice i Sokola. U prvoj polovini 19. veka, Rađevina je srez sa 34 sela i varošicom Krupnjem kao središtem. Njen najveći deo pripada Opštini Krupanj, koju čine 23 naseljena mesta od kojih su 22 seoska naselja: Banjevac, Bela Crkva, Bogoštica, Brezovice, Brštica, Vrbić, Dvorska, Zavlaka, Kostajnik, Krasava, Kržava, Likodra, Lipenović, Mojković, Planina, Ravnaja, Stave, Tolisavac, Tomanj, Cvetulja,Belotić, Cerova, Šljivova i jedno varoško naselje, Krupanj, koji je privredni, kulturni i politički centar opštine. Krupanj i okolina u ustaničkoj Srbiji 1804. Rađevina je pripadala ustaničkoj Srbiji tokom Prvog srpskog ustanka, potom je pripadala Podrinskoj nahiji koja je 1833. posle Hatišerifa postala deo Kneževine Srbije. Posle Drugog svetskog rata, 1947. godine, sela Bastav, Belotić, Komirić i Konjuša su prešli iz rađevskog u podgorski srez, i kasnije postali deo opštine Osečina. Aleksandar Đurđev (Pariz, 1964) sveštenik, protojerej-stavrofor, paroh dobropotočki ali i istoričar, etnolog, publicista i zadužbinar.[1] Biografija Rođen je 1964. godine u Parizu, osnovnu i srednju školu završio je u Krupnju, Bogosloviju u Sremskim Karlovcima, a Bogoslovske studije u Beogradu. Po završetku školovanja došao je za paroha crkve Uspenja Presvete Bogorodice u Dobrom Potoku. Uz svakodnevne obaveze bogosluženja, uspeo je da preuredi kompleks i napravi jedinstven crkveni park sa više muzeja, podzemnim kapelama, formira staro domaćinstvo sa pripadajućim pratećim zgradama i uredi staro groblje, jedno od najstarijih u Srbiji. Višegodišnjim istraživanjem, prikupljanjem i klasifikovanjem podataka i predmeta, prota Aleksandar je skupio preko 6.000 eksponata, vezanih za prošlost, istoriju, kulturu i duhovnost Krupnja i Rađevine, koji su prezentovani u više muzejskih postavki u Dobrom Potoku i u Muzeju Krupnja.[2] Pored ovih, autor je stalnih postavki u kripti Spomen crkve u Krupnju i spomen sobe Vladika Nikolaj u manastiru Soko.[3] Rezultate svojih istraživanja i prikupljanja prezentovao je na više izložbi, od kojih se izdvajaju: Narodna nošnja Rađevine, Dom kulture Krupanj Bitka na Mačkovom Kamenu, Muzej Jadra Loznica i Dom kulture Ljubovija Oružje u Rađevini kroz vekove, Dom kulture Krupanj Soko-grad, Dom kulture Krupanj Solunski front, Crkva u Banji Koviljači Crkveno blago Rađevine, Narodni muzej Šabac Peškiri Rađevine, Etnografski muzej Beograd Rađevina-sećanje na Karađorđeviće, Crkva u Krupnju Aleksandar Đurđev je sve skupljeno poklonio kao zadužbinu Eparhiji šabačkoj Srpske pravoslavne crkve, kao i Biblioteku „Sveta Petka Paraskeva” u Krupnju. Takođe, u selu Kostajnik podigao je kapelu posvećenu Svim Svetim, na porodičnom imanju. Obnovio je manifestaciju Petrovdanski sabor u Dobrom Potoku, gde se neguje običaj igranja za dukat. Objavljene knjige Rađevina-običaji, verovanja i narodno stvaralaštvo, Beograd 1988. Bela Crkva, Beograd 1989. Kulturna i sportska društva u Krupnju 1882—1992, Valjevo 1995. Crkve Krupnja, Loznica 1996. Lovstvo u Rađevini, Loznica 1998. Spomenica Mačkov kamen, Loznica 1999. Dobropotočka crkva u Krupnju, Krupanj 2004. Rađevina, Krupanj i Soko u 19. veku, Loznica 2005. U slavu Boga, Krupanj 2009. Srpski domaćin, Loznica 2010. Krupanj 150 godina kroz fotografiju, Krupanj 2012. Svete čudotvorne mošti u srpskim svetinjama, Krupanj 2014.

O Česima i njihovim potomcima u Srbiji južno od Save i Dunava / Vuk Petrović Beograd 2015. Mek povez, ilustrovano, 266 strana. Knjiga je odlično očuvana. V1 Knjiga donosi životne priče više od 100 Čeha, koji su svojim radom doprineli razvoju Beograda i Srbije. `Počeci masovnijeg doseljavanja Čeha u Srbiju južno od Save i Dunava mogu se datirati negde posle 1850. godine. Osnovni motivi doseljavanja Čeha bili su težnja za boljim i slobodnijim životom, što je Srbija toga vremena omogućavala kao jedina slobodna država Slovena, osim Rusije, kojoj su stručni radnici svih struka bili neophodni... Drugi talas doseljavanja Čeha u Srbiju, tada Kraljevinu SHS, bio je oko 1920. godine. U to vreme dolazili su uglavnom stručnjaci iz različitih struka. U Beogradu i ostalim delovima Srbije, otvarana su predstavništva čeških firmi, a češki kapital je u sve većoj meri bio prisutan u srpskoj privredi. Veliki broj Čeha se upravo u ovom periodu doselio u Srbiju. Treći talas su predstavljale izbeglice koje su se doselile u Srbiju, posle 1939. godine i okupacije Čehoslovačke od strane Nemačke. Deo izbeglica je ostao u Srbiji, a veći deo, naročito češki Jevreji, izbegao je dalje u Sjedinjene Američke Države, Veliku Britaniju i druge zemlje. Između 1946. i 1950. godine veliki broj Čeha napušta Srbiju i vraća se u Čehoslovačku, bežeći od komunizma u Jugoslaviji i pod pritiskom čehoslovačkih komunističkih vlasti, posle 1948. godine. Četvrti talas doseljavanja u Srbiju bio je između 1960. i 1980. godine. Radilo se uglavnom o Čehinjama koje su se udavale za Srbe, kako iz ljubavi, tako i da bi pobegle od komunističkih vlasti u Čehoslovačkoj. Peti, i najmanji talas Čeha koji su ostali u Jugoslaviji, bio je 1968. godine, pri upadu snaga Varšavskog pakta u Čehoslovačku. Deo čeških turista, koji se u Jugoslaviji zatekao na letovanju, ostao je u našoj zemlji, neki su ostali u Srbiji, a neki su produžili dalje u Evropu i u Sjedinjene američke države. Od 1990. godine dolazi do obratne situacije, dosta Čeha i njihovih potomaka kao i Srba, prelazi u Čehoslovačku (kasnije Češku i Slovačku) bežeći od krvoprolića u Jugoslaviji i tražeći bolji život i sigurniju perspektivu.` Sadržaj: Uvod Alin Jovan i porodica Bajloni Ignjat i porodica Bah Ferdinand Bah František Benda Adolf Benjišek Hilarion Blažek Dragutin Bleha Matija Brodil Josif Brož Miloš Budimski Franja i porodica Burian Franc Ce Josif/Jozef Čermak Jaroslav Černi Jaroslav Češka kolonija Čižek Dragutin Daum Maks Debeljković Dragutin i porodica Doubek Hugo Doubek Božena Dubovi Jan Dusil Jozef Dvoržaček Emil Ekert Miloš i porodica Feliks Ignjat i porodica Frajt Vaclav i porodica Frič A. Fusek Johan i porodica Gabler Vilem Hajek Emil Hajek Ljubica Hajek Jozef Hajek Vitjeslav Holeček Jozef Holub Bohumil Hvoj Josif i porodica Jarolimek Josif i porodica Jeržabek Aleksandar Jireček J Kašper Karel Kolaček Franja i porodica Kruta Vaclav i porodica Kuba Ludvik Kubeš Ferdinand Kučera Jaroslav Lambl Jan Baptista Lanjik Ivan Mehler Ferdinand Matjejka Karlo Martinka Anton Maržinec Hinko Maržinec Ljubica Matjejovski Teodor Mašin Jovan i porodica Milčinski Alojz Minh Samuilo i porodica Miranov Ladislav Nejedli Emanuel Nekvasil Franja Njemeček Franc Nepomuk Karel Novaček Martin Nevole Jan Nigrinova Augusta-Vela Novak Jovan i porodica Njemec Anton Pokorni Dragutin Prohaska Raha (Rajheni) Jozef Raušar Jozef Zdenjek Rendla Vitjeslav Ribnikar Jara Rosulek Bogoljub i porodica . Ružička Jovan Sava Hilandarac (Slavibor Brajer) Stanjek Jozef i Karel Svoboda Josif Svoboda Bohumil Šistek Franja Šistek Vojtjeh Šistek-Đordević Mirjana Škarka Alojz i porodica Šlehta Vladislav Štirski Nikolajević Vladislav Šuster Anton i porodica Titelbah Stojan Titelbah Vladislav Tolinger Robert Topčiderski park Tuna Osvald Anton Urban Jovan Valenta Aleksandar Valožić Velimir i porodica Vedral Vaclav Vinš Jindržih Voves Josif/Jozef Voves Đorđević Antonije Všetečka Franja Zah Franja Zikova Zdenka Živković (Kortusova) Zdenka Literatura Saradnici Fotografije Registar

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! 1942. god Logor Jasenovac, kao sistem logora pod komandom iz logora Jasenovac, je bio najveći koncentracioni i logor smrti na prostoru Kraljevine Jugoslavije za vreme okupacije u Drugom svetskom ratu. Logor je formirala Nezavisna Država Hrvatska, istočno od istoimenog gradića, u avgustu 1941. godine, a uništile su ga ustaše u aprilu 1945. godine da bi sakrili i umanjili zločin koji su počinili. Državna administracija Hrvatske nazvala ga je „Sabirni i radni logor Jasenovac“, ali to je bio logor smrti, mesto za mučenje i ubijanje prvenstveno Srba, Roma i Jevreja (svih uzrasta, polova, starosnih dobi, socijalnih, obrazovnih i drugih profila), a u to mučilište su dovođeni i svi drugi koji su podržavali Srbe, Rome, Jevreje, komuniste, partizane, ili su prosto bili ljudska bića i „nisu odgovarala“ tadašnjim vođama ustaške Hrvatske.[7] Sistem logora Jasenovac je bio zloglasan po varvarskim metodama i velikom broju žrtava.[8] Logor Jasenovac je bio prvi sistematski izgrađivani logorski kompleks na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske, jedini koji je neprekidno delovao sve do kraja njenog postojanja, najveći po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli i po broju žrtava koje su u njemu stradale. U njega su se upućivali ne samo muškarci, nego i žene i deca. Sistem koncentracionih logora Jasenovac je u egzilu osmislio Vjekoslav Luburić, koji je bio i njegov prvi komandant.[9] Prof. dr Gideon Grajf, istoričar specijalizovan za Holokaust, autor izuzetno značajne monografije „Jasenovac – Aušvic Balkana – Ustaška imperija okrutnosti“ kaže: „ Jasenovac je daleko brutalniji od Aušvica. ” [10] Logor je građen od sredine avgusta 1941. do proleća 1944. godine.[11] Veći deo logora se nalazio u mestu Jasenovac, oko 100 km jugoistočno od Zagreba. Logori I i II bili su u selima Bročici i Krapju, ali su brzo rasformirani zbog čestih poplava. Zatvorenici su prebačeni u logor Ciglana (Jasenovac III), koji je bio najveći logor i uključivao je krematorijum. U Donjoj Gradini sa druge strane reke Save vršena su pogubljenja. Logor za decu bio je u Sisku i u Jastrebarskom, a ženski logor u Staroj Gradiški jugoistočno od Jasenovca, mada je žena i dece bilo i u Jasenovcu. U Jasenovcu je Nezavisna Država Hrvatska izvršila genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima. U njemu je stradao i određen broj Hrvata i Muslimana. To su bili antifašisti, komunisti i simpatizeri i pomagači Srbima. Ovaj jedinstveni kompleks logora, uređen po uzoru na koncentracione logore Trećeg rajha, službenog imena „Ustaška odbrana, Zapovjedništvo sabirnih logora Jasenovac“, bio je pod zapovedništvom Ustaške nadzorne službe (UNS) odnosno njenog Ureda III Ustaške odbrane čija je funkcija bila osnivanje i organizacija te uprava i osiguranje logora.[12] Uz centralni logor III Ciglana, postupno su tokom 1942. formirani i drugi delovi logora: radna grupa Kožara — osnovana 1942. godine u samom mjestu Jasenovac; logor Stara Gradiška — drugi po veličini logor, smješten unutar objekta bivše kaznionice; te logorske ekonomije Mlaka, Jablanac, Gređani, Bistrica i Feričanci. Tačan broj žrtava u sistemima logora Jasenovac nije nikada utvrđen.[13] Spomen park Jasenovac je do 2012. sastavio nepotpuni poimenični spisak oko 83.000 žrtava,[14][a] dok su istraživači Muzeja žrtava genocida do sada sastavili nepotpuni poimenični spisak od oko 88.000 žrtava.[16] Nasuprot nepotpunim brojevima popisanih ubijenih lica, ranije su pravljene zvanične, ali grube procene o stotinama hiljada ubijenih. Jedna takva procena o oko 700.000 ubijenih na području pod komandom iz logora Jasenovac stoji u Spomen području Donja Gradina (Republika Srpska).[5] Deo ustaške emigracije po završetku rata je sprečen operacijom Gvardijan, u kojoj su neki od zapovednika logora Ljubo Miloš i Ante Vrban, kao i pojedini pripadnici Ustaške vojnice zarobljeni i pogubljeni. Zapovednici Ivica Matković i Miroslav Filipović pogubljeni u drugim procesima nedugo nakon rata, dok je Vjekoslav Luburić ubijen u emigraciji 20 godina kasnije pod nerazjašnjenim okolnostima. Danas, 22. aprila, na dan proboja logoraša iz Jasenovca, Srbija obeležava državni praznik posvećen žrtvama holokausta, genocida i fašizma, dok Hrvatska održava zvaničnu komemoraciju na Spomen-području Jasenovac....

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ova klasična knjiga govori o ponovnom otkriću aleutskog kajaka (morskog kajaka) Georgea Dysona i njegovim dalekosežnim putovanjima svojim čamcima. George Dyson je znanstveni povjesničar, sin Freemana Dysona, brat Esther Dyson i unuk Sir Georgea Dysona. Kad mu je bilo šesnaest godina, otišao je živjeti u Britansku Kolumbiju u Kanadi kako bi se posvetio kajaku i pobjegao od očeve sjene. Dok je tamo živio u kućici na drvetu na visini od 30 metara. Autor je knjiga Projekt Orion: Atomski svemirski brod 1957.-1965. i Darwin među strojevima: Evolucija globalne inteligencije, u kojima je proširio premisu istoimenog članka Samuela Butlera iz 1863. i suvislo sugerirao da je internet živo, osjećajno biće. On je tema knjige Kennetha Browera The Starship and the Canoe. Dyson je bio osnivač Dyson, Baidarka & Company, dizajnera kožnih kajaka u aleutskom stilu, i zaslužan je za oživljavanje baidarka stila kajaka. Baidarka ili aleutski kajak (aleutski: iqyax) je plovilo koje se sastoji od meke kože (umjetne ili prirodne) preko krutog svemirskog okvira. Njegov početni dizajn osmislili su domaći ljudi Aleuti (ili Unangan) s Aleutskih otoka. Narod Aleuta bio je okružen opasnim vodama i bio im je potreban vodeni prijevoz i brod za lov. Zbog geografije i klime Aleutskih otoka, drveća i drva bilo je malo i ljudi su se prvenstveno oslanjali na naplavljeno drvo za izradu okvira kajaka, koji je bio prekriven kožom morskih sisavaca. Stvorene su dvije vrste čamaca, jedan s natkrivenom palubom koji se koristio kao lovački kajak, i drugi koji je bio otvoren i sposoban za prijevoz robe i ljudi s jednog otoka na drugi. Moderne baidarce su brzi sklopivi čamci na vesla, koji se temelje na okviru od aluminijske legure s oblogom od PVC tkanine. Često su plutajuće komore na napuhavanje ugrađene u kožu, što rezultira povećanom sigurnošću i učinkom. Neki dizajni dodatno podržavaju ugradnju opute jedara, kormila i perajne kobilice.[1] Imena Riječ `baidarka` ruski je naziv koji se koristi za kajak u aleutskom stilu. Riječ su skovali rani ruski doseljenici na Aljasci, koji su je stvorili dodavanjem umanjenog sufiksa `-ka` imenu drugog, većeg čamca koji su Aleuti zvali baidara.[potreban citat] Povijest Prije dolaska Rusa, bajdarke s jednom rupom (kajaci) pronađene su u izobilju, uz poneki čamac s dvije rupe. Rusi su kasnije došli loviti životinje koje nose krzno, a ruski utjecaj na dizajn kajaka bio je značajan, što je rezultiralo kajacima s tri rupe. One su vjerojatno bile konfigurirane tako da je čovjek na krmi veslao i vodio plovilo, dok je čovjek s pramcem bio odgovoran za korištenje atlatla (daske za bacanje) u lovu, dok je šef lova u sredini upravljao lovom. Neke karakteristike ovih ranih kajaka opisane su riječima Ivana Veniaminova (Innocenta od Aljaske) koji je pisao s otoka Atka 1840. godine: `...Baidarki današnjih Aleuta više nisu tako savršeni kao oni nekadašnjih Aleutskih jahača. U to vrijeme, u rukama izvrsnih jahača, bili su toliko brzi da ih ptice nisu mogle nadmašiti. Bili su tako uske i oštre kobilice da nisu mogle stajati uspravno u vodi bez jahača, a tako lagane da bi ih lako moglo nositi i sedmogodišnje dijete.` Oblikovati Istaknuto obilježje bajdarke je njen rašljasti luk (dvostruki luk). Vrlo lagan i okretan, izrađen je od kože tuljana koju su šivale samo žene Aleuta, preko okvira izrađenog isključivo od drva (budući da na Aleutskim otocima ne raste drveće), kostiju i tetiva. Aleutski muškarci su ga tretirali kao živo biće, a za žene je bilo tabu da ih barataju nakon što su ga dovršili. Ljudi su dizajnirali okvire baidarka da budu lagani, brzi i fleksibilni, povezujući drvene dijelove zamršenim i duhovnim čvorovima ispletenim od žilavih životinjskih tetiva. Žene Unungan pripremale su kože morskih lavova koje su prišivale na okvire koštanim iglama, koristeći vodootporni šav. Dok su bili na moru, muškarci su sa sobom nosili pribor za hitne popravke. Za Unungan, morski kajaci živjeli su kao duhovna bića i bili su ključni za njihov opstanak. Od malih nogu, Unungan dječaci su obučavani u korištenju baidarka. Crteži Iqyaxa - Baidarka dostupni su ovdje. Danas Suvremena baidarka u državnom povijesnom parku Fort Ross 2015 U moderno doba, George Dyson se često pripisuje zaslugama za oživljavanje baidarka, kroz svoju tvrtku Dyson, Baidarka & Company. Dyson i njegovi brodovi bili su tema knjige Kennetha Browera The Starship and the Canoe [2], a sam Dyson je napisao knjigu Baidarka 1986. [3] Dysonove Baidarkas izrađene su od modernih materijala kao što su aluminij za okvir i presvučena poliesterska tkanina za kožu. Još jedan poznati revivalist baidarka je etnograf David Zimmerly, koji je dokumentirao povijest baidarka i ljudi koji su ih koristili. Godine 1983. Zimmerly je objavio dva članka u časopisu `Small Boat Journal` koji su pokazali kako se gradi baidarka.[4][5] Graditelji Iqyaxa koji su u 20. stoljeću održali tradiciju gradnje brodova od kože na kosturu uključuju Sergieja Sovoroffa.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Bivši veleposlanik Sjedinjenih Država u Japanu ispituje, unutar njihovih povijesnih i geografskih okvira, istaknute karakteristike suvremenog japanskog društva, osobnosti, politike i kulture te trenutnu i buduću ulogu Japana kao svjetske sile Edwin Oldfather Reischauer (/ˈraɪʃaʊ.ər/; 15. listopada 1910. - 1. rujna 1990.) bio je američki diplomat, pedagog i profesor na Sveučilištu Harvard. Rođen u Tokiju u obitelji američkih obrazovnih misionara, postao je vodeći stručnjak za povijest i kulturu Japana i istočne Azije. Zajedno s Georgeom M. McCuneom, proučavateljem Koreje, 1939. razvio je McCune–Reischauerovu romanizaciju korejskog jezika. Reischauer se uključio u pomaganje kreiranja američke politike prema istočnoj Aziji tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Predsjednik John F. Kennedy imenovao je Reischauera veleposlanikom Sjedinjenih Država u Japanu, gdje je služio od 1961. do 1966. Reischauer je 1973. osnovao Japanski institut na Sveučilištu Harvard i bio njegov osnivački direktor. Kasnije je dobio ime u njegovu čast. Rani život i obrazovanje Reischauer je rođen u Tokiju, Japan, kao sin Helen Sidwell (Oldfather) i Augusta Karla Reischauera, prezbiterijanskih obrazovnih misionara. Njegov otac pomogao je osnovati Tokyo Woman`s Christian University zajedno s Nitobe Inazo i Yasui Tetsu. Njegova je majka osnovala Japansku oralnu školu za gluhe, prvu takve vrste u Japanu. On i njegov mlađi brat Robert pohađali su Američku školu u Japanu prije nego što su otišli u Sjedinjene Države na koledž. Obojica su radili diplomski rad iz azijskih studija. Edwin je diplomirao AB na Oberlinu 1931. godine.[1] Na svoj 75. rođendan, Reischauer se javno prisjetio da mu je životni cilj nakon diplome 1931. bio privući američku pozornost na Aziju.[2] Reischauer je stekao doktorat na Sveučilištu Harvard 1939. Bio je student rusko-francuskog japanologa Sergea Elisséeffa, koji je bio prvi zapadni diplomant Sveučilišta u Tokiju.[3] Njegova doktorska disertacija bila je `Nittō guhō junrei gyōki: Enninov dnevnik njegovih putovanja u T`ang Kini, 838. – 847.`, studija i prijevod putopisa japanskog redovnika Ennina o njegovim putovanjima u Kini za vrijeme dinastije Tang.[4] Enninovo djelo, Zapis o hodočašću u Kinu u potrazi za zakonom (入唐求法巡礼行記; srednjokineski: Nyip-Dang gjuw-pjop zwin-léi hæng-kì), napisano je na klasičnom kineskom. Reischauerov rad pokazuje visoku razinu sinološke stipendije koju se očekivalo od diplomskog studenta.[3][5] Ratna služba Do listopada 1940. Reischauer je postao svjestan mogućnosti rata s Japanom. Napisao je memorandum za američku mornaricu ističući da je vrlo malo Amerikanaca poznavalo vrstu pisanog japanskog jezika koji se koristio u vojnim situacijama i jedva da je itko mogao čitati japanski koji je bio rukom napisan u žurbi. Njegovo je rješenje bilo stvoriti školu japanskog jezika za obuku lingvista unaprijed. Reischauerovo upozorenje nije ostalo neopaženo. Dospio je na stol poručnika (kasnije zapovjednika) Alberta Hindmarsha iz američke mornarice, i on se složio da je doista bilo malo kompetentnih časnika koji govore japanski. Rezultat je bio stvaranje Škole japanskog jezika američke mornarice, koja je veći dio rata provela u Boulderu, Colorado. U ljeto 1942., na zahtjev Američkog vojnog signalnog korpusa, Reischauer je počeo voditi tajni tečaj u Arlington Hallu u Virginiji. Arlington Hall je bio ženski koledž, ali ga je preuzela obavještajna služba američke vojske u lipnju 1942. i funkcionirao je poput Bletchley Parka u Engleskoj kao tajni centar za kriptoanalizu.[6] Učiteljska karijera Reischauer je imao 40 godina profesorske karijere na Harvardu. On i John King Fairbank razvili su popularno dodiplomsko istraživanje povijesti i kulture istočne Azije. Tečaj, koji je bio poznat kao `Rice Paddies`, bio je osnova za njihove vrlo utjecajne udžbenike, Istočna Azija: Velika tradicija (1958.) i Istočna Azija: Moderna transformacija (1965.). Reischauer je napisao i za kolege znanstvenike i za širu javnost, uključujući Japan: Story of a Nation, koji je objavljen u nekoliko izdanja. Bio je direktor Instituta Harvard–Yenching i predsjednik Odjela za dalekoistočne jezike. Za njegovo oproštajno predavanje na Institutu Yenching 1981. studenti su se morali natjecati za mjesta s kolegama s fakulteta, sveučilišnim dužnosnicima i televizijskom ekipom iz Japana. U toj prepunoj sceni rekao je: `Koliko se sjećam, bila su samo dva diplomirana studenta zainteresirana za istočnoazijske studije kad sam prvi put došao ovamo: ja i moj brat.` [7] Veleposlanik u Japanu Reischauera je američki veleposlanik u Japanu imenovao predsjednik John F. Kennedy u proljeće 1961., u vrijeme kada su američko-japanski odnosi bili na niskoj točki nakon masovnih prosvjeda 1960. u Japanu protiv američko-japanskog sigurnosnog sporazuma.[8] Neposredno nakon prosvjeda, Reischauer je otputovao u Japan i razgovarao s raznim japanskim prijateljima i suradnicima kako bi dobio japansko gledište o prosvjedima.[9] Nakon povratka u Sjedinjene Države, Reischauer je privukao pozornost Kennedyjeva tranzicijskog tima kada je napisao članak o prosvjedima u istaknutom političkom časopisu Foreign Affairs pod nazivom `Prekinuti dijalog s Japanom`. U ovom članku Reischauer je odbacio ideju, stavio forth od strane Eisenhowerove administracije, da su prosvjedi bili komunistička zavjera. Umjesto toga, tvrdio je da prosvjedi odražavaju stvarne pritužbe Japanaca u odnosu na SAD, te da su pogoršani neuspjehom američkih vođa da dopru do japanskih vođa javnog mnijenja i pokušaju razumjeti zabrinutost Japanaca. Reischauer je odlučno tvrdio da samo vješta i nijansirana diplomacija može popraviti ovaj `prekinuti dijalog`.[9] Na savjet svojih savjetnika, Kennedy je odlučio da bi sam Reischauer bio najbolji kandidat za taj posao, te je Reischauera nominirao za svog prvog (i jedinog) veleposlanika u Japanu. Ovo je bio prekid s presedanom, jer su prethodni veleposlanici u Japanu bili karijerni dužnosnici State Departmenta koji nisu imali posebne veze s Japanom.[8] Zapravo, dužnosnici State Departmenta sumnjičavo su gledali na jake veze sa zemljom domaćinom veleposlanika i usprotivili su se Reischauerovoj nominaciji na tim osnovama.[8] Međutim, Kennedy je pobijedio i Reischauer je postao prvi američki veleposlanik u Japanu koji je zapravo znao lokalni jezik. Kao veleposlanik, Reischauer je radio na popravljanju nedavnog rascjepa u američko-japanskim odnosima. Reischauer je `ravnopravno partnerstvo` učinio ključnom riječi svog vremena dok je bio veleposlanik, te je neprestano gurao ravnopravniji tretman Japana.[10] Zagovarao je i pomogao organizirati sastanak na vrhu između Kennedyja i novog japanskog premijera Hayata Ikede u Washingtonu, D.C., u ljeto 1961. Povjesničar Nick Kapur tvrdio je da je ovaj samit bio uspješan i da je doveo do značajnog prestrojavanja američko-japanskog odnosa savez u smjeru veće uzajamnosti.[11] Reischauer se nadao da će mu uzvratiti uslugu time što će Kennedy postati prvi američki predsjednik koji će posjetiti Japan. Kennedy je bio složan i početne pripreme su napravljene, ali Kennedyjev je ubijen prije nego što je stigao u posjet, a državni tajnik Dean Rusk otišao je na njegovo mjesto početkom 1964. [12]. Reischauer je također krenuo na nacionalnu turneju slušanja u Japanu; iako nije postigao svoj cilj da posjeti svih 47 prefektura do kraja svog mandata, uspio je posjetiti njih 39.[13] Reischauerovi veliki napori da šarmira Japance dobili su šaljiv nadimak `Reischauerova ofenziva` (Raishawā rosen) od strane japanskog tiska (ponekad alternativno, `Kennedy-Reischauer ofenziva`).[13] Vrijeme koje je Reischauer proveo kao veleposlanik smatralo se uspješnim, a na toj je ulozi ostao do 1966., nastavivši raditi pod upravom Lyndona B. Johnsona. Međutim, njegovo vrijeme kao veleposlanik završilo je s dvije note tragedije. Pred kraj svog veleposlaničkog mandata, Reischauer je sve više morao braniti američki rat u Vijetnamu, i sve se više osjećao nelagodno radeći to, što je naposljetku dovelo do njegove ostavke.[14] Osim toga, Reischauer je hospitaliziran u ožujku 1964. nakon što ga je Shiotani Norikazu, japanski mladić, izbo nožem u navodnom pokušaju ubojstva. Japanski mladić je imao povijest mentalnih bolesti i imao je Ménièreovu bolest, poremećaj unutarnjeg uha. Smatrao je da ga američka okupacija nije ispravno tretirala i želio je skrenuti pozornost na taj cilj ubojstvom Reischauera. Napadač je očito djelovao sam i nije bio povezan ni s jednom skupinom. Nakon nasilja, japanski ministar javne sigurnosti bio je prisiljen podnijeti ostavku.[15] Reischauer je primio transfuziju krvi i oporavio se od svoje rane, ali transfuzija koju je primio u bolnici bila je zaražena virusom hepatitisa C, što će dovesti do raznih bolesti za Reischauera u narednim godinama, i na kraju doprinijeti njegovoj smrti 26 godina kasnije. [16] Osobni život Reischauer je oženio (Elinor) Adrienne Danton u Tokiju 5. srpnja 1935. Zajedno su imali troje djece. Umrla je 1955. od srčane bolesti.[17] Pisac James A. Michener predstavio je udovca Haru Matsukati u Klubu stranih dopisnika u Tokiju 1955. godine.[18] Vjenčali su se 16. siječnja 1956.[19] Saznali su da su kao tinejdžeri pohađali istu tokijsku srednju školu. Haru je priznala da je bila potajno zaljubljena u njega. Zajedno su postali sjajan tim.[20] Zajednički su dizajnirali svoju kuću u Belmontu, Massachusetts. Danas se njime upravlja i koristi kao Memorijalna kuća Edwina O. Reischauera. Kasniji život Godine 1973. Reischauer je bio osnivački direktor Japanskog instituta na Sveučilištu Harvard. Preimenovan je u Edwin O. Reischauer Institut za japanske studije u njegovu čast kada je napunio 75 godina, 1985. godine.[21] Reischaueru je također odana počast 1985. otvaranjem Edwin O. Reischauer centra za istočnoazijske studije na Paul H. Nitze School of Advanced International Studies (SAIS), dijelu Sveučilišta Johns Hopkins. Govoreći na ceremoniji posvećenja u Baltimoreu, senator Jay Rockefeller, jedan od Reischauerovih bivših učenika, opisao je Reischauera kao `ono što učitelj treba biti, onoga koji može promijeniti život svojih učenika`. Na istom događaju, japanski veleposlanik Nabuo Matsunaga pročitao je osobnu poruku premijera Yasuhira Nakasona e: `Ne znam nijednog drugog čovjeka koji je tako temeljito razumio Japan.` [2] Bolest i smrt U posljednjem desetljeću svog života, Reischauer je bio pogođen raznim bolestima povezanim s infekcijom hepatitisom koju je dobio od zaražene krvi nakon pokušaja njegova života dok je služio kao američki veleposlanik u Japanu. Zbog tih bolesti Reischauer se morao povući iz aktivnog poučavanja i predavanja. Konačno, 1990. Reischauer je podlegao komplikacijama hepatitisa C.[22] Utjecaj na vanjsku politiku SAD-a Reischauer je promovirao američku vanjsku politiku u javnosti iu vladi prema Japanu i ostatku Azije nakon Drugog svjetskog rata i tijekom Vijetnamskog rata. svjetskog rata i poslije Dana 14. rujna 1942., tri godine prije kraja Drugog svjetskog rata, Reischauer, tada predavač dalekoistočnih jezika na Sveučilištu Harvard, napisao je `Memorandum o politici prema Japanu`. Izložio je plan o tome kako SAD mogu postići svoj poslijeratni cilj `osvajanja mira` u Aziji.[23][24] Prema japanskom povjesničaru s kraja 20. stoljeća Takashiju Fujitaniju, dopis je otkrio `snishodljivost prema japanskom narodu` i `čisto instrumentalistički i manipulativni stav.`[25] U sažetku njegovog članka, `The Reischauer Memo: Mr. Moto, Hirohito i japanski američki vojnici`, napisao je Fujitani: Već na ovom ranom datumu rata, Reischauer je predložio zadržavanje japanskog cara kao šefa poslijeratnog `marionetskog režima` koji bi služio interesima SAD-a u istočnoj Aziji. Također je tvrdio da su Amerikanci japanskog porekla do tada bili `čista odgovornost` i da bi ih Sjedinjene Države mogle pretvoriti u `imovinu` tako što bi ih uključile u američku vojsku. Rezonirao je da bi japansko-američki vojnici bili korisni u propagandne svrhe – to jest, da pokažu svijetu, a posebno “žutim i smeđim narodima” da Sjedinjene Države nisu rasistička nacija.[26] Mit o spašavanju Kyota Tijekom rata, Reischauer je služio kao stručnjak za Japan za Obavještajnu službu američke vojske. Nakon rata razvio se mit da je on spriječio SAD u nuklearnom bombardiranju Kyota.[27] Robert Jungk, u svojim memoarima o ratu i atomskim znanstvenicima, tvrdio je da je Reischauer uvjerio svog šefa da uvjeri ministra rata Henryja L. Stimsona da ne bombardira Kyoto i da ga precrta s crne liste potencijalnih lokacija.[28] Reischauer je izričito zanijekao taj popularni mit: Vjerojatno bih to učinio da sam ikad imao priliku, ali u tome nema ni riječi istine. Kao što je dovoljno dokazao moj prijatelj Otis Cary iz Doshishe u Kyotu, jedina osoba zaslužna za spašavanje Kyota od uništenja je Henry L. Stimson, ministar rata u to vrijeme, koji je poznavao Kyoto i divio mu se još od svog medenog mjeseca tamo nekoliko desetljeća ranije.[29] Američke baze na Okinawi Tajni memorandum, s kojeg je skinuta oznaka tajnosti 1996., detaljno opisuje razgovor između najviših američkih vojnih i civilnih dužnosnika 16. srpnja 1965. u Tokiju. Reischauer, koji je tada služio kao veleposlanik SAD-a u Japanu, predložio je plan koji bi omogućio SAD-u da zadrži svoje vojne baze i ubaci nuklearno oružje na Okinawu nakon vraćanja otoka koje su SAD okupirale pod japanski suverenitet. Reischauer je svoju strategiju temeljio na simboličnoj političkoj važnosti povratka za japansku konzervativnu vladajuću stranku, ali je tvrdio da SAD ne mora `dati Japanu nikakvu stvarnu riječ u korištenju naših baza.`[30] Rekao je da `ako bi Japan prihvatio nuklearno oružje na japanskom tlu, uključujući Okinawu, i ako bi nam pružio jamstva koja jamče našim vojnim zapovjednicima učinkovitu kontrolu nad otocima u vrijeme vojne krize, tada bismo mogli zadržati svoje baze na otoke, iako je `puni suverenitet` vraćen Japanu.` [30] To su `postali ključni elementi [Sporazuma o vraćanju Okinawe između SAD-a i Japana` iz 1969., čime je `američka vojna prisutnost manje-više trajna i zadržala mogućnost uvođenja nuklearnog oružja.` [25] U članku iz 1981., Time je izvijestio: ` Bivši američki veleposlanik u Japanu Edwin O. Reischauer otkrio je da su ...brodovi američke mornarice s nuklearnim oružjem redovito posjećivali japanske luke—uz prešutno odobrenje Tokija.` [31] Tajni memorandum također je otkrio Reischauerove predložene protumjere za suzbijanje `nacionalističke reakcije` na nastavak američke vojne prisutnosti na Okinawi. U svom članku iz 2010., ``Secret` 1965 Memo Reveals Plans to Keep U.S. Bases and Nuclear Weapons Options in Okinawa After Reversion`, Steve Rabson, autor i predavač okinavljanske književnosti, povijesti i kulture, napisao je: Kako bi se smanjio rizik od `nemira` na Okinawi, Reischauer je predložio povećanje američke pomoći, reviziju Zakona o cijenama kako bi se povećala naknada vlasnicima zemljišta koje su SAD zaplijenile za izgradnju baze, te ublažavanje zabrane isticanja japanske zastave . Teško je točno izmjeriti njegov utjecaj u to vrijeme, ali sve tri preporuke postale su politika SAD-a.[25] Romanizacija korejskog S Georgeom M. McCuneom, Reischauer je 1939. str objavio je McCune-Reischauerov sustav za romanizaciju korejskog jezika, koji je postao najrašireniji sustav dugi niz godina.[32] Reischauer je nazvao hangul, korejsku abecedu, `možda najznanstvenijim sustavom pisma u općoj upotrebi u bilo kojem jeziku`.