Opis proizvoda Slusalice mogu raditi i na android uredjajima.

KSČ19) SVJETSKI PJESNICI/ Prevod, predgovor, komentari Slobodan BLAGOJEVIĆ, Grafička oprema Bogdan KRŠIĆ, 269 str, 1988. Konstantin Kavafi (grč. Κωνσταντίνος Π. Καβάφης; 29. april 1863 — 29. april 1933) je bio grčki pesnik koji je živeo u Aleksandriji i radio kao novinar i državni službenik. Objavio je 154 pesme; još desetine su ostale nedovršene ili u obliku skice. Svoje najvažnije pesme napisao je posle četrdesetog rođendana. Konstantin Kavafi Constantine Cavafy, ca 1900.jpg Fotografija iz 1900. Datum rođenja 29. april 1863. Mesto rođenja Aleksandrija, Egipat Datum smrti 29. april 1933. (70 god.) Mesto smrti Aleksandrija, Egipat Biografija Uredi Kavafi je rođen 1863. u grčkoj porodici u Aleksandriji, i kršten je u pravoslavnoj crkvi. Otac mu je bio uspešni trgovac koji se bavio uvozom i izvozom robe, a kao mladić je živeo u Engleskoj, zahvaljujući čemu je imao britansko državljanstvo. Nakon očeve smrti 1870, Kavafi je sa porodicom jedno vreme živeo u Liverpulu u Engleskoj. Zbog finansijskih problema koji su bili uzrokovani ekonomskim statusom države, 1877. su se vratili u Aleksandriju. Kada je 1882. Aleksandriju zahvatio talas previranja, porodica Kavafi je bila primorana da se iznova, mada privremeno, preseli, ovoga puta u Carigrad. Upravo te godine u Aleksandriji je, kao najava anglo-egipatskog rata, izbila pobuna protiv anglo-francuske uprave u Egiptu. U bombardovanju Aleksandrije koje je ubrzo usledilo, porodični stan Kavafijevih je izgoreo. Tri godine kasnije, 1885, Kavafi se vratio u Aleksandriju, gde će ostati do kraja svog života. Najpre je radio kao novinar da bi zatim dobio posao u egipatskom Ministarstvu javnih poslova koje je bilo pod britanskim patronatom (Egipat je bio pod britanskim protektoratom sve do 1926. godine). Na tom radnom mestu se zadržao trideset godina. Svoje pesme je objavljivao u periodu od 1891. do 1904, i to samo za bliske prijatelje. Većina pohvala koje je dobijao stizala je od strane pripadnika grčke zajednice koji su živeli u Aleksandriji. Tek 1903. književni krugovi Grčke čuli su za Kavafija zahvaljujući pozitivnoj kritici koji je napisao Gregorios Ksenopulos. Međutim, nije privukao veliku pažnju pošto mu se stil pisanja značajno razlikovao od stila važnih grčkih pesnika tog vremena. Tek pune dve decenije kasnije, nakon grčkog poraza u grčko-turskom ratu, nova generacija skoro nihilističkih pesnika poput Kariotakisa naći će inspiraciju u Kavafijevoj poeziji.

U dorbom stanju! Zadnja korica pocela malo da se odvaja od tabaka, nista strasno, sve ostalo u dobrom i urednom stanju! Dušan Radović - Antologija srpske poezije za decu, Srpska književna zadruga,1984.god. Tvrd povez, 363.strane Dušan „Duško“ Radović (Niš, 29. novembar 1922 — Beograd, 16. avgust 1984) je bio srpski pesnik, pisac, novinar, aforističar i TV urednik. Rođen je u Nišu, otac Uglješa bio je mašinovođa poreklom iz Čačka, a majka Sofija rođena Stefanović bila je iz Niša.[1] Bio je glavni urednik „Pionirskih novina“, urednik Programa za decu Radio Beograda, urednik Programa za decu Televizije Beograd, urednik lista „Poletarac“, novinar „Borbe` i (od 1975. godine) urednik Studija B. Njegova emisija „Beograde dobro jutro” počela je da se emituje jula 1975. godine na Studiju B.[2] Bila je ukinuta 1982. godine, kada su određeni članovi vladajuće partije okarakterisali Duškove aforizme kao `političke poruke sa izraženom moralističkom i demagoškom pozadinom`. U Beogradu se dugi niz godina održava atletska trka `Sećanje na Duška Radovića“. Duškov brat je poznati atletski trener Branimir `Brana` Radović. Umro je 16. avgusta 1984. godine u Beogradu. Njegov sin je Miloš Radović. Najširoj publici je poznat po aforizmima kojima je budio Beograđane na talasima Radija „Studio B“, koji su kasnije objavljeni u tri knjige „Beograde dobro jutro“. Bio je veliki ljubitelj fudbala i navijač FK Partizan.[3] Neke od njegovih pesama su postale hitovi za decu u izvođenju Dečjeg hora `Kolibri“: Mrak Plavi zec Strašan lav Šta je na kraju Pesma o mleku Tatin muzičar Zdravica (Sve što raste htelo bi da raste...) Poznatija dela Kapetan Džon Piplfoks (1953), radio-drama Poštovana deco (1954), pesme Smešne reči (1961), pesme Pričam ti priču (1963), pesme i priče Na slovo, na slovo (1963—1965), televizijska serija Če, tragedija koja traje (1969. sa M. Bećkovićem), poema Vukova azbuka (1971), pesme Zoološki vrt (1972), pesme Beograde, dobro jutro 1 (1977), aforizmi Beograde, dobro jutro 2 (1981), aforizmi Ponedeljak, Utorak, Sreda, Četvrtak (1983), poezija i proza za decu u četiri knjige Dela ovog autora prevođena su na sve značajnije svetske jezike. Radović je dobitnik naših najuglednijih nagrada: Neven, Mlado pokolenje, Nagrade zmajevih dečjih igara, Nagrade sterijinog pozorja, Sedmojulske nagrade, kao i diplome Međunarodne organizacije za dečju književnost Hans Kristijan Andersen. Poznati aforizmi „Roditelji, tucite svoju decu čim vidite da liče na vas.“ „Teško je biti dete i biti dobar.“ „Ako rešite sve probleme svoje dece, oni neće imati drugih problema sem vas.“ „Imati prijatelje, to znači pristati na to da ima lepših, pametnijih i boljih od vas. Ko to ne može da prihvati, nema prijatelja.“ `Lopta je kao udavača. Ne muvaj se oko nje ako nemaš ozbiljne namere. Ako ne misliš da je uzmeš.` `Kad neko nema šta da kaže o tome šta jeste najčešće govori o tome što nije. Nije blesav, nije sisao vesla, nije mačiji kašalj, nije naivan, nije čuvao ovce...`

Stanje: Novo

Naslov: Zezopis od zverinjaka Autor: Miljenko Žuborski Izdavač: - nije navedeno Pismo: ćirilica Br. strana: 46 Format: 16 cm Povez: meki Knjiga je u celosti (korice, listovi, povez) veoma lepo očuvana: listovi su potpuno čisti i ravni, bez tragova pisanja i bez `magarećih ušiju`. Zverinjak ili nastojanje da se prevaziđe vekovni jaz između zverske lepote i tuge dvonožaca O autoru možete da pročitate na Vikipediji: https://sr.wikipedia.org/wiki/Miljenko_%C5%BDuborski Miljenko Popović - Žuborski (Beograd, 1938 — Beograd, 19. mart 2020) bio je srpski književnik. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na odseku za psihologiju. Radio je deset godina kao profesor psihologije u Hemijskoj školi u Beogradu. Bio je član je Udruženja književnika Srbije od 1966. godine, a pisanjem se bavio još od studentskih dana. Objavio je brojne knjige poezije i proze za koje je nebrojeno puta nagrađivan. Za prvu zbirku pesama „Knjiga žalbe“ koju je objavio 1970. godine dobio je Srebrnu sirenu u Budvi na Jugoslovenskom festivalu satire i humora. Ljuba Moljac je zasmejavao tekstovima koje je napisao Miljenko Žuborski. Poznat је po tome što je pisao za humorističko-satirični časopis „Jež“. Periodično je objavljivao tekstove u raznim listovima i časopisima. Od 2003. u dnevnim novinama Blic svake subote objavljivao je po 2 pesme i 10 aforizama. Pored pisanja bavio se i kabaretskim nastupima, komponovanjem muzike za svoje stihove, te bio autor i izvođač svojih pesama na raznim medijima.

Karakteristike Boja proizvoda Crno Funkcije merenja Higrometar za zatvorene prostore, Termometar za zatvorene prostore Prikaz sata Funkcija alarma Vremenska prognoza Opseg merenja vlažnosti (unutra) (H-H) 20 - 95% Opseg merene temperature (unutrašnje) (min. – maks.) 0 - 50 °C Memorija min/maks. temperature Jedinice za merenje temperature F,°C Mesečeve mene Alarm Prikazivanje vremena/datuma Oznaka dana u nedelji Displej Ugrađeni ekrani Tip ekrana Digitalno Menadžment potrošnje Izvor napajanja Baterija Broj baterija (prijemnik) 1 Vrsta baterije LR1130 Težina i dimenzije Širina 57 mm Dubina 50 mm Visina 108 mm Podaci o pakovanju Uključen akumulator Uputstvo Broj uključenih baterija 1 kom. Deklaracija Model Hama TH-100 LCD termometar Naziv i vrsta robe Radio satovi Uvoznik REPRO MARKET DOO BEOGRAD Zemlja porekla Kina Prava potrošača Zagarantovana sva prava kupaca po osnovu zakona o zaštiti potrošača Poslednje pregledani proizvodi (10) Hama TH-100 LCD termometar 1.399 RSD MP cena (0) Corsair 64GB Survivor Stealth (CMFSS3B-64GB) USB flash memorija 4.199 RSD MP cena (0) LDNIO DL-C12 auto punjač sa micro USB kablom beli 999 RSD MP cena (0) Beko (APA01128) 5+1 paket kesa za VC usisivač plave 949 RSD MP cena (0) 3G Camera Army tamno plava zaštitna maska za telefon iPhone 14 Plus 6.7 799 RSD MP cena (0) Netac 128GB U278 (NT03U278N-128G-30PN) USB flash memorija USB 3.0 sivi 1.799 RSD MP cena

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Zastitni omotac ostecen, sama knjiga u dobrom i urednom stanju! Tomas Sterns Eliot (engl. T. S. Eliot; Sent Luis, 26. septembar 1888 — London, 4. januar 1965), bio je engleski pisac američkog porekla, jedan od najpoznatijih evropskih pesnika 20. veka, dobitnik mnogih nagrada, među njima Nobelove 1948. i Geteove 1954. Nosilac 16 počasnih doktorata. Eliot je rođen u Sent Luisu. Studirao je na Harvardu, Sorboni i na Oksfordu.[1] Do kraja svog života ostao je u Engleskoj. Bio je pesnik, kritičar, izdavač, i više godina urednik vrlo uticajnog književnog časopisa Criterion. Od pojave poeme Pusta zemlja i nekih kritičarskih tekstova Eliot počinje da vrši snažan uticaj na englesku i američku poeziju. Eliot je takođe pisao i drame u stihu. Važnije knjige: Prufrock and Other Observations (1917); Poems (1920); The Waste Land (1922); The Hollow Men (1925); Ash-Wednes-day (1930); Four Quartets (1943). Mladost i obrazovanja Rođen je u istaknutoj porodici u Sent Luisu u Misuriju. Njegov otac, Henri Vejr Eliot bio je uspešan biznismen. Njegova majka, Šarlot Šamp Sterns, je pisala poeziju i radila kao socijalna radnica. Eliot je bio najmlađi od šestoro dece. Ime je dobio po dedi. Porodica i prijatelji su ga zvali Tom. Eliot je od 1898. do 1905. pohađao akademiju Smit, školu za dečake, gde je učio latinski, grčki, francuski i nemački. Od ranog detinjstva pokazivao je izvanrednu nadarenost za pisanje poezije. Prvobitno je pisao pod uticajem Omara Kajama. Nakon završetka akdemije, od 1906. je pohađao univerzitet Harvard i diplomirao nakon tri godine, umesto uobičajenih četiri.[2] Kasnije je radio kao asistent na univerzitetu. Počeo je objavljivati svoje pesme u univerzitetskom časopisu, a kasnije je postao i njegov urednik. U to vreme je počeo da čita o simbolističkom pokretu u književnosti i prvi se put upoznao sa imenima poput Remboa i Verlena. Tokom studija je prijateljevao s Konradom Aikenom. Od 1910. do 1911. je živeo u Parizu i na Sorboni slušao predavanja o filozofiji i jeziku. Između ostalih slušao je predavanja Anrija Bergsona i Alen-Furnijea. 1911. se vratio na Harvard da bi doktorirao filozofiju. Proučavao je budizam, hinduizam i indijsku kulturu. Da bi mogao da čita religijske tekstove, naučio je sanskrit. Godine 1914. je dobio stipendiju za Merton koledž na Oksfordu. Pre toga je posetio nemački grad Marburg, a nakon izbijanja Prvog svetskog rata je otišao u London te se vratio u Oksford. Početkom 1915. je upoznao Vivijen Haj-Vud. Venčali su se 26. juna iste godine.[1] Nakon kratke posete rodbini u SAD vratio se u London gde je počeo raditi kao predavač na Londonskom univerzitetu. Njegov prijatelj, filozof Bertrand Rasel, pokazivao je interesovanje za Vivijen te je moguće da su njih dvoje imali aferu. Nakon što je napustio Merton, Eliot je radio kao učitelj u školi Hajgejt, a kasnije na kraljevskoj gimnaziji u Haj Vikombu. Godine 1917. prihvatio je položaj u Lojdsovoj banci. U avgustu 1920. godine je u Parizu u društvu Vindama Luisa sreo Džejmsa Džojsa s kojim je ubrzo postao dobar prijatelj. 1925. je počeo raditi za izdavačku kuću Faber and Gwyer (kasnije poznatiju kao Faber and Faber), gde je proveo ostatak karijere, stekavši vremenom položaj direktora. Kasniji život u Engleskoj Dana 29. juna 1927. godine je prešao na anglikanizam, a u novembru iste godine postao državljanin Ujedinjenog Kraljevstva. Harvard mu je ponudio posao profesora za akademsku godinu 1932/33. koju je prihvatio i otišao u SAD, ostavivši suprugu samu u Engleskoj. Tada je već bio svestan njenih psihičkih problema. Fizičko stanje joj se takođe pogoršavalo tako da su je mučile glavobolja, nesanica, iscrpljenost i visoka temperatura. Uz sve to, psihička bolest je sve više napredovala, pa je za vreme Eliotovog boravka u Americi morala biti smeštena u bolnici u Nortumerlendu gde je naposletku i umrla 1947. Eliot je nije posećivao, ali su sve vreme zvanično bili u braku. Od 1946. do 1957. godine je živeo s prijateljem Džonom Dejvijem Hajvardom koji je prikupljao i arhivirao njegove radove. Eliotov drugi brak je bio srećan, ali je kratko trajao. 1957. je oženio Esmu Valeri Flečer. Za razliku od prve supruge, Eliot je Valeri dobro poznavao jer mu je od 1949. radila kao sekretarica u izdavačkoj firmi Faber and Faber. Njihov brak je bio tajan, a venčanju su prisustvovali samo roditelji mlade. Valeri je bila 37 godina mlađa od njega. Umro je 4. januara 1965. godine u Londonu od plućnog emfizema...

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Prvo izdanje! Marija Peakić Mikuljan (Drenovci, Županja, 7. svibnja 1943.), hrvatska je kulturna djelatnica, lektorica, urednica i književica. Po struci je diplomirana profesorica književnosti i filozofije. Piše pjesme, prozu (novele, pripovijetke, filmske scenarije, kratke priče), eseje i drame (televizijske drame, radijska drama) te djela za djecu. Životopis Rodila se je 7. svibnja 1943. godine u selu Drenovcima, kod Županje, u katoličkoj obitelji. Djetinjstvo i ranu mladost živi u vrlo teškim prilikama kao dijete dugogodišnjeg političkog zatvorenika. Samo zahvaljujući velikoj majčinoj žrtvi uspijeva dobiti željeno obrazovanje. Osnovnu školu pohađala je u Livnu, a zatim u Derventi gdje na tamošnjoj gimnaziji i maturira. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je književnost i filozofiju. Još za vrijeme studija započinje raditi kao lektor kod prof. Petra Guberine. Kasnije prelazi u izdavačko poduzeće `Mladost` u kojem, kao urednica nekoliko zapaženih biblioteka, radi punih 17 godina. Paralelno s uređivanjem knjiga u prostorijama poznate `Kuglijeve knjižare` vodi iznimno posjećenu i za ono vrijeme vrlo otvorenu književnu tribinu. Početkom 1985. godine izabrana je za predsjednicu Društva hrvatskih književnika kao prva žena u povijesti toga društva. Na toj je dužnosti, u dramatičnim političkim okolnostima (u Beogradu se suprotstavila velikosrpskim snagama oko SANU i Udruženja književnika Srbije, a u Zagrebu komunističkom moćniku Stipi Šuvaru i njegovim satelitima u kulturnim institucijama) izdržala nepuna dva mandata da bi se krajem 1988. godine vratila izdavaštvu prešavši na dužnost direktorice Nakladnog zavoda Matice hrvatske. U to vrijeme isključivo osobnom odlukom bez obzira na ozbiljne prijetnje vlasti, odlučuje se za objavljivanje knjige dr. Franje Tuđmana `Bespuća povijesne zbiljnosti`. Pred sam početak Domovinskog rata odlazi u Ministarstvo iseljeništva RH na mjesto višeg savjetnika, a nakon toga u Središnjicu HDZ gdje je radila u informativnom odjelu, na odnosima stranke s javnosti. 1994. godine napisala je scenarij za dokumentarni film Sudbine – generalova priča. Na HRT dolazi 1995. godine i na početku radi kao pomoćnica direktora za program. No, uskoro se sasvim vraća struci i prelazi na više godina slobodno mjesto urednika Umjetničkog programa, a nakon toga prihvaća ponuđeno mjesto odgovorne urednice Kulturno-umjetničkog programa. Posebno se angažira na formiranju religijskog programa i na razvijanju dokumentarnog i dramskog programa HTV. 1999. godine pobjeđuje na natječaju za glavnu urednicu HTV, no nakon samo dva tjedna daje ostavku ne pristajući na smanjene ovlasti i potpunu degradaciju funkcije glavnog urednika u okviru beskrupulozne političke borbe za vlast i utjecaj na HTV. Udata je i majka dvoje već odrasle djece. Marija Peakić-Mikuljan objavila je devet knjiga: Nemir cvjetanja (pjesme), Doboj, 1962. Tako nastaje sunce (pjesme), Mladost, Zagreb, 1969. Obiteljski album (zbirka novela), Alfa, Zagreb, 1977. Da nas danas (pjesme), biblioteka Razlog, Izdavačko poduzeće Liber, Zagreb, 1974. Tragom kao (pjesme), Tiskarsko-izdavački zavod `Zrinski`, Čakovec, 1978. Tamo gdje me nema (izbor poezije na engl.), The Bridge, Društvo književnika Hrvatske, Zagreb, 1978. Java (pjesme), Biblioteka suvremenih pisaca, Čakavski sabor, Split, 1979. Ptice na prozoru (pjesme), Suvremeni pjesnici, August Cesarec, Zagreb, 1982. Nešto kao herbarij (TV-drame), Sfinga, Koprivnica, 2001. O njezinim knjigama pisali su poznati hrvatski književni kritičari: Branko Bošnjak, Dalibor Cvitan, Igor Mandić, Tomislav Ladan, Luko Paljetak i mnogi drugi. Za svoja pjesnička, prozna, esejistička i dramska ostvarenja više puta je nagrađivana. Među najznačajnije nagrade koje je dobila su: 1. nagrada lista `Telegram` za poeziju i prozu 1. i 3. nagrada `Večernjeg lista` za kratku priču 1. nagrada za dokumentarnu radio dramu Ljuski zrak u konkurenciji 49 zemalja svijeta 1979. godine u Berlinu 1. nagrada sarajevske revije `Odjek` za najbolji esej godine pod naslovom Putovanje u prizor ostatka (tema: utjecaj televizije na ljudski život, društvo i kulturu). Visoka žuta žita 2010. Njezine pjesme i pripovijetke, kao i radio-dramski tekstovi prevođeni su na više stranih jezika (na poljski ju je prevela Łucja Danielewska ), a brojna ostvarenja uvrštena su i u različite dosadašnje antologije. Na Hrvatskom radiju Marija Peakić-Mikuljan realizirala je nekoliko radio drama: Obiteljski album, Radi se o našim psima, To, Ljudski zrak. Na Hrvatskoj televiziji ostvarila je dvije TV drame za djecu – Nemojte me zvati Robi i Marsijanci na Olimpijadi. Za odrasle pak emitirane su njezine TV drame – Obiteljski album, Radi se o našim psima, Doktorova noć i kratki igrani film Ponedjeljak. U dugometražnom igranom filmu okušala se kao pisac dijaloga u filmu Hoću živjeti i kao scenaristica filma Crveni i crni. Posljednjih deset godina često je kao scenaristica potpisivala emisije s tematikom Domovinskog rata, ili one iz poznate serije Sudbine Dokumentarnog programa HTV. Većinu njezinih scenarističkih radova u filmski ili televizijski izraz pretočio je njezin suprug Miroslav Mikuljan, poznati hrvatski filmski i televizijski redatelj. Za svoj umjetnički, kulturni i politički angažman Marija Peakić-Mikuljan primila je za života prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana tri visoka odličja - Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Red hrvatskog trolista i Spomenicu domovinske zahvalnosti. 2006. je godine bila članicom prosudbenog odbora za dodjelu nagrade Zvonimir Golob.,[1] a bila je i u prosudbenom sudu za nagrada Bili smo prvi kad je trebalo. Sudionica je Pjesničkih susreta u Drenovcima. Članica je Hrvatskog kulturnog vijeća, u kojem je članica upravnog odbora.

Autor: Konstantin Baljmont Izdavač: `Katarina Bogdanović`, Kragujevac Broj strana: 164 Pismo: Ćirilica Povez: Tvrd Format: 24 cm BALJMONT, Konstantin (Gumnišči (Vladimirska gubernija) 15. VI. 1867) ruski pesnik. Pripadao simbolistima, kultni pjesnik moderne između 1898 (Tišina) i 1903 (Bit ćemo kao sunce – Budem kak solnce); privlačio vitalizmom, »muzikalnošću reči«, impresionizmom stila. Od 1922 živeo kao emigrant u Francuskoj. Čist, nadahnut liričar snažne individualnosti. Melodiozan, slikovit, savršen u tehnici, raznolik u ritmici, rasipan u rečima. Panteist. Voli sunce i lepotu, sličan D’Anunziju i donekle A. K. Tolstoju. Početkom XX-og veka vlada neograničeno ruskim pesništvom. Neumorno prevodio s mnogih jezika, ali svojom individualnošću potpuno zasenjuje ličnost prevedenog pisca. Prvi je prepeveo poemu `Gavran` od Edgara Alana Poa na ruski jezik. Umro je 1942-e godine. Kakav je to život bez teškoća? Nije sloboda raditi ono sto želiš, nego ne raditi ono sto ne želiš. Bogatstvo je u idejama, a ne u stvarima. Šta se događa pod površinom mirnog života bez teškoća?! (Konstantin Baljmont) U ovoj knjizi sakupljene su najznačajnije autorove pesme u prevodu Vladimira Jagličića. Tvrd povez. Ilustrovano. Knjiga je praktično nova.

Autor: Branko Ve Poljanski Izdavač: Dečje novine Broj strana: 113 Pismo: Ćirilica Povez: Tvrd Format: 21 cm Panika pod suncem / Tumbe / Crveni petao Branko Ve Poljanski, pravim imenom Branislav Virgilije Micić (Sošice kraj Jastrebarskog, Žumberak, 22. listopada 1898. - Pariz, 1940.), pesnik i slikar, s bratom Ljubomirom Micićem vođa srpsko-hrvatskog avangardnog (nadrealističkog i antidadaističkog) pokreta zenitizam. Branko Ve Poljanski pseudonim je uzeo po selu Majske Poljane kraj Gline na Baniji, gde je odrastao. U Zagrebu je polazio Učiteljsku školu, ali je nije završio. Radio je u pozorištima u Trstu i Ljubljani. Sav njegov književni opus nastaje od 1921. do 1927. godine u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Pragu. U Ljubljani 1921. pokreće časopis Svetokret, „list za ekspediciju na Severni pol čovekovog duha“, a u Zagrebu filmsku reviju Kinofon (1921–22); 1921. izdaje publikaciju Dada-jok, a 1922. jedan broj Zenit-ekspresa. U Pragu je organizirao umetnički klub „Zenit“, šireći zenitističke ideje, te sudelovao u avangardnom teatru (Revolucionarna scena). Bio je najagilniji suradnik zagrebačko-beogradskog avangardnog časopisa Zenit (Zagreb, 1921. – 23. – Beograd, 1924. – 26.) Ljubomira Micića, gde je objavio najveći deo svojih pesama. Njegov roman 77 samoubica (Zagreb, 1923.) i zbirka pesama Panika pod suncem (Beograd, 1923.) bili su predstavljeni na Izložbi revolucionarne umetnosti Zapada u Moskvi 1926. godine. Godine 1927. raskida s književnom delatnošću, 17. juna u Beogradu gde je na Terazijama razdelio 2000 primeraka svojih knjiga Tumbe i Crveni petao. Od 1927. živeo u Parizu, gde se bavio slikarstvom. Tvrd povez. Knjiga je vrlo dobro očuvana.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! 1961. Dvojezicno izdanje: Madjarski - Srpski Naslovna strana: Misa Nedeljkovic Umetnicki prilozi: Stojan Celic Atila Jožef (mađ. [ˈɒtillɒ ˈjoːʒɛf]; 11. april 1905 — 3. decembar 1937) je bio jedan od najpoznatijih mađarskih pesnika 20. veka.[1] Generalno nepriznat tokom svog života, Jožef je tokom komunističke ere 1950-ih bio slavljen kao veliki mađarski „proleterski pesnik“ i postao je najpoznatiji od modernih mađarskih pesnika u svetu. Atila Jožef je rođen u Ferencvarošu, siromašnom budimpeštanskom okrugu, 1905. godine od Arona Jožefa, radnika fabrike sapuna Sekelija i rumunskog porekla iz Banata, i Borbale Pocze, mađarske seljanke kumanskog porekla;[4] imao je dvoje; sestre, Eta i Jolan. Kada je Jožef imao tri godine, poslat je da živi kod hranitelja nakon što je njegov otac napustio porodicu, a majka se razbolela. U vreme njegovog rođenja, Atila nije bilo dobro poznato ime; zbog toga su ga njegovi hranitelji zvali Pista, nadimak za mađarsku verziju Stefana.[5][6][3] Od sedam do četrnaest godina, Jožef se vratio da živi sa svojom majkom sve dok ona nije umrla od raka 1919. godine, sa samo 43 godine.[6][3] Dok je takođe pohađao školu, radio je mnoge povremene poslove i bio je samoproglašen ulični jež. Nakon smrti njegove majke, o tinejdžeru Jožefu je brinuo njegov zet, Odon Makai, koji je bio relativno bogat i mogao je da plati svoje obrazovanje u dobroj srednjoj školi.[3] Godine 1924. Jožef je upisao Univerzitet Franc Jozef da studira mađarsku i francusku književnost, sa namerom da postane profesor u srednjoj školi. Izbačen je sa univerziteta, smatran je nesposobnim za nastavnika, nakon što je napisao provokativnu i revolucionarnu pesmu Tiszta szivvel („Bistrim srcem“ ili „Svim srcem“). Sa svojim rukopisima 1925. godine putuje u Beč gde je zarađivao za život od prodaje novina i čišćenja spavaonica, a zatim u Pariz naredne dve godine, gde je studirao na Sorboni. Tokom ovog perioda čitao je Hegela i Karla Marksa, čiji poziv na revoluciju mu se dopao, kao i delo Fransoa Vijona, čuvenog pesnika i lopova iz 15. veka. Finansijski, Jožefa je izdržavalo ono malo novca koje je zaradio objavljivanjem svojih pesama, kao i njegov pokrovitelj Lajoš Hatvani. Vratio se u Mađarsku i godinu dana studirao na Peštanskom univerzitetu. Jožef je tada radio za Institut za spoljnu trgovinu kao francuski dopisnik, a kasnije je bio urednik književnog časopisa Szep Szo (Lepa reč)[3]. Pristalica radničke klase, Jožef se pridružio ilegalnoj Komunističkoj partiji Mađarske (KMP) 1930. godine.[6] Njegovo delo iz 1931. Dontsd a toket (Oduvaj blok/kapital) zaplenio je javni tužilac. Jožefov kasniji esej „Književnost i socijalizam“ (Irodalom es szocializmus) doveo je do optužnice. Godine 1936. isključen je iz Mađarske komunističke partije zbog svoje nezavisnosti i interesovanja za Frojda.[3] Počevši od detinjstva, Jožef je počeo da pokazuje znake mentalne bolesti i psihijatri su ga lečili od depresije i šizofrenije. U odraslom dobu, država ga je poslala u sanatorijum i dijagnostikovan mu je „neurastenija gravis“.[3] Savremeni naučnici veruju da je verovatno imao granični poremećaj ličnosti.[7] Nikada se nije ženio i imao je samo mali broj afera, ali se često zaljubljivao u žene koje su ga lečile. Jožef je umro 3. decembra 1937. u 32. godini u Balatonsaršou. U to vreme boravio je u kući svoje sestre i devera. Poginuo je dok je puzao kroz železničku šinu gde ga je zgnječio voz koji je krenuo. Nedaleko od mesta gde je poginuo nalazi mu se spomen obeležje. Najšire prihvaćeno gledište je da je izvršio samoubistvo, što je prethodno pokušao; tog dana napisao je pet oproštajnih pisama...

Godina izdanja: 1994 Autor: Domaći Jezik: Srpski Odlično očuvano! Autor - osoba Karanović, Vojislav, 1961- = Karanović, Vojislav, 1961- Naslov Strmi prizori / Vojislav Karanović Vrsta građe poezija Jezik srpski Godina 1994 Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Matica srpska, 1994 (Novi Sad : Ofsetprint) Fizički opis 59 str. ; 21 cm Sadržaj S a d r ž a j: Prilazak (5-7): Kapija (7). - Pogled sa ivice (9-22): Varka (11); Dodir (12); Nepogoda (13); Razdaljina (14); Opiranje (15); Lik (16); Dis (17); Rastvaranje (18); Akt (19); Pomračenje (20); Zima (21); Prozirnost (22). - Otvaranje (23-37): Soba (25); (Ova postelja: maglena) (26); Granica (27); Zavesa (28); Ritam (29-30); Dah stvari (31); Bitno (32); Poređenje (33); Razglednica (34); Otvorenost (35); Zbunjenost (36); Zaklon (37). - Postolje za vrtoglavicu (39-56): Požari koji ovog časa (41); Pad (42); Snimak (43); Pejzaž (44); Imitacija (45); Čudo (46); Pitanje (47); Poezija nastaje (48); Šljiva (49); Smisao za humor (50); Trezor (51); Zapažanje (52); Osećanje (53); Kiša (54); Plamen (55); Odelo (56). Beleška o pesniku (57). ISBN 86-363-0286-2 (Broš.) Napomene Tiraž 500. Beleška o pesniku: str. 57. Vojislav Karanović (1961, Subotica), diplomirao je jugoslovenske i opštu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Piše poeziju i eseje. Radi kao urednik u Radio-televiziji Srbije. Objavio je knjige pesama: Tastatura (1986), Zapisnik sa buđenja (1989), Živa rešetka (1991), Strmi prizori (1994), Sin zemlje (2000), Svetlost u naletu (2003), Dah stvari (izabrane pesme, 2005), Naše nebo (2007), Unutrašnji čovek (2011), Poezija nastaje: izabrane pesme / Poetry Originating: selected poems: bilingual edition (2014), Izbrisani tragovi (2017), kao i knjigu eseja Oslobađanje anđela (2013). Živi u Beogradu. MG47 (K)

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Bagdala Vera Janićijević (Skoplje, 17. juli 1931 — Beograd, 7. januar 2014) bila je srpski predavač, esejista, pisac, prevodilac i slikar. Biografija Rođena je u porodici oca službenika. Završila je gimnaziju u Nišu gde je stekla osnovna znanja o slikanju od vajara Jaroslava Kratine i slikara Vučkovića i Miškovića. U Nišu je pohađala večernju školu slikanja za talentovane srednjoškolce, pri Domu kulture, koju su vodili pomenuti umetnici. Započela je studije na Tehnološko metalurškom fakultetu u Beogradu, koje je posle dve godine prekinula zbog alergije na hemijske preparate i prebacila se na Filozofski fakultet. Završila je filozofiju na Filozofskom fakultetu, a zatim i dramaturgiju na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, sada Fakultet dramskih umetnosti. Profesionalni rad Dostojevski je bio pisac koga je neprekidno proučavala. Magistrirala je sa temom Dramsko u romanu Idiot F. M. Dostojevskog, a doktorirala sa temom Veliki romani Dostojevskog i Kantove antinomije na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radila je kao profesor filozofije u Gimnaziji u Kruševcu, a zatim u VI beogradskoj gimnaziji, do penzije. Sa mnogo bivših učenika je ostala u trajnoj prijateljskoj vezi. Bila je jedan od osnivača Književnog kluba Bagdala iz Kruševca i član Srpskog filozofskog društva, čiji je bila i sekretar, tj. potpredsednik u dva mandata. Prve eseje o Manu, Kamiju, Židu i Dostojevskom je objavila u književnom časopisu Bagdala u Kruševcu. Zahvaljujući profesoru dr Božidaru Ferjančiću, počela je da se bavi Vizantijskom filozofijom i to je postala, pored Dostojevskog, njena druga interesna sfera. Objavila je više radova iz te oblasti. U časopisu Srpskog filozofskog društva Theoria objavljene su joj studije: Dijalektika – logika u periodu Vizantije (br.23, 1992. g) i Platonizam (vizantijskog filosofa) Mihajla Psela (br.3 i 4, 1999. g). U Književnim novinama je objavila tekstove: Studije na Carskom univerzitetu u Carigradu (dvobroj 1093/1094) i Vizantijska učenost i filosofija (višebroj 1074/1075 i 1076/1077). Godine 2012. svi ti radovi su objavljeni kao knjiga Vizantijska učenost i filosofija, zbornik radova, u izdanju Privatna izdanja Dragomira Džambića. Doktorat Veliki romani Dostojevskog i Kantove antinomije objavilo je Srpsko filozofsko društvo 1999. g. u ediciji Filozofske studije. Studiju Šta znamo a šta ne znamo o Bibliji i Leksikon vizantijskih filosofa objavila je izdavačka kuća Alma 2011. g. Aktivno je učestvovala u Simpozijumu Filozofskog društva u Sremskim Karlovcima. Održala je veliki broj predavanja i učestvovala i organizovala veliki broj okruglih stolova, stručnih razgovora i tribina u Domu kulture Studentski grad, Biblioteci Petar Kočić, Biblioteci Milutin Bojić, Pravnom fakultetu, Učiteljskom fakultetu, Filozofskom fakultetu u Nišu, Gradskoj biblioteci u Novom Sadu... Spisateljski i prevodilački rad Pisala je poeziju i prozu. Novelete Sa Crnog puta, koje su sećanje na detinjstvo provedeno u Nišu, za vreme Drugog svetskog rata, su štampane 1963. g. u izdanju Bagdale, a zatim i 2001. u izdanju izdavačke kuće Knjigoteka. Priče o đacima Zapisi jednog profesora, su 1978. g. čitane u okviru obrazovnog programa Radio Beograda, a 1998. g. su objavljene kao zbirka istinitih priča pod nazivom Sa margina jednog profe u izdanju Bagdale. Experimentum hominis, priče, su objavljene 2007. g. u izdanju Privatna izdanja Dragomira Džambića. Objavila je i tri filozofska romana: Platon i tirani, pripovest o Platonovim putovanjima u Sirakuzu, 2004. g. u izdanju izdavačke kuće Pešić i sinovi Miljenici bogova Aristotel i Aleksandar Makedonski, pripovest o Aristotelu i Aleksandru Makedonskom, 2005. g. u izdanju izdavačke kuće Pešić i sinovi Diogen kosmopolita, pripovest o Diogenu, 2009. g. u zajedničkom izdanju izdavačke kuće Pešić i sinovi i Privatnih izdanja Dragomira Džambića. Prevodila je sa Ruskog i Francuskog jezika. Objavljeni su joj prevodi: A. Čekalova i M. Polakovska Život i običaji u Vizantiji, prevod sa ruskog, 2003. g. u izdanju izdavačke kuće Pešić i sinovi S. S. Averincev Vizantijska filosofija, prevod sa ruskog, 2008. g. u izdanju Privatna izdanja Dragomira Džambića U pripremi su prevod sa ruskog knjige: Baron A. E. Vrangel, Sećanja na F. M. Dostojevskog iz Sibira 1854-1856. g. i roman Pariz.

Ima ex libris pečat kao na slici Lepo očuvano Vesna Parun Prijeđi na navigacijuPrijeđi na pretragu Vesna Parun (Zlarin, 10. travnja 1922.- Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.) je bila hrvatska pjesnikinja, koja se smatra jednom od najistaknutijih ličnosti hrvatske poezije i književnosti za djecu u drugoj polovici 20. vijeka. Sadržaj 1 Biografija 1.1 Poezija 1.2 Proza 1.3 Dječja poezija 1.4 Dramska djela (izvedena) 2 Nagrade i priznanja Biografija[uredi | uredi kod] Vesna Parun rođena je 10. april 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 1970-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. Njeno višegodišnja izolacija iz javnog života je prekinuta godine 2007. kada je na izborima podržala Demokratsku stranku žena. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku `Pjesme` (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku `Crna maslina` (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman `Mačak Džingiskan i Miki Trasi` (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka `Zore i vihori` (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije. Poezija[uredi | uredi kod] `Zore i vihori`, 1947., `Pjesme`, 1948., `Crna maslina`, 1955., `Vidrama vjerna`, 1957., `Ropstvo`, 1957., `Pusti da otpočinem`, 1958., `Ti i nikad`, 1959., `Koralj vraćen moru`, 1959., `Konjanik`, 1961., `Jao jutro`, 1963., `Bila sam dječak`, 1963., `Vjetar Trakije`, 1964., `Pjesme`, 1964., `Gong`, 1966., `Otvorena vrata`, 1968., `Ukleti dažd`, 1969., `Tragom Magde Isanos`, 1971., `Sto soneta`, 1972., `I prolazim životom`, 1972., `Stid me je umrijeti`, 1974., `Olovni golub`, 1975., `Apokaliptičke basne`, 1976., `Ljubav bijela kost`, 1978., `Čitač snova`, 1978., `Izabrane pjesme`, 1979., `Mapa Magdica`, 1979., `Šum krila, šum vode`, 1981., `Salto mortale`, 1981., `Izabrana djela`, 1982., `Grad na Durmitoru`, 1988., `Kasfalpirova zemlja`, 1989., `Indigo grad`, 1990., `Sonetni vijenci`, 1991., `Tronožac koji hoda`, 1993., `Začarana čarobnica`, 1993., `Izbor iz djela`, 1995., `Ptica vremena`, 1996., `Smijeh od smrti jači`, 1997., `Pelin basne`, 1998., `Spužvica i spužva`, 1999., `Političko Valentinovo`, 2000., `Grijeh smrti`,2000.. Proza[uredi | uredi kod] `Pod muškim kišobranom`, 1987., `Krv svjedoka`, 1988., `Hrvatska kraljica`, 1999., `Noć za pakost - moj život u 40 vreća`, 2001. Dječja poezija[uredi | uredi kod] `Patka Zlatka`, 1957., `Tuga i radost šume`, 1958., `Zec mudrijan`, 1958., `Kornjačin oklop`, 1958., `Mačak Džingiskan i Miki Trasi`, 1968., `Mačak na mjesecu`, 1969., `Miki Trasi i baka Pim Bako`, 1968., `Miki slavni kapetan`, 1970., `Karneval u Kukljici`, 1974., `Poznanstvo s danima malog Maksima`, 1974., `Igre pred oluju`, 1979., `Dvanaest slikovnica o psima`, 1983., `Hoću ljutić, neću mak`, 1983., `Roda u školi`, 1988., `Pokraj Kupe kad se vrapci skupe`, 1989., `Moj prijatelj šišmiš`, 1990., `Uspavanka za poljubac`, 1995., `Kroz prozorčić zime`, 1995., `Pčela, duga i mlin`, 1997., `Tri morske pustolovke`, 2000., `Morska kočijica`, 2001. Dramska djela (izvedena)[uredi | uredi kod] `Marija i mornar`, `Apsirt`, `Magareći otok, oliti homo homini asinus`, `Škola za skitnice`. Nagrade i priznanja[uredi | uredi kod] Poetum oliveatus na manifestaciji `Croatia rediviva: Ča, Kaj, Što - baštinski dani` 1995. nagrada `Tin Ujević` 2003., za zbirku soneta `Suze putuju` `Nagrada Vladimir Nazor` 1959. godišnja nagrada 1982. za životno djelo

Konektor: Jack Mono Male 6.35mm Kabl: 5m Osetljivost: -72 ±3 dB(A) Frekventni opseg: 80 - 12.000 Hz Tip mikrofona: Unidirectional, Cardioid Materijal plastika/aluminijum RECENZIJA: Kabl se sa mikrofonom spaja posebnim 3-pinskim konektorom, i treba ga sacuvati da ne bi morao da se traži neki rezervni, pošto ipak nije u pitanju tako cest interfejs. Inace, sa dužinom od 5m, ovaj mikrofon je kao stvoren za Karaoke, pošto ce moci sasvim slobodno da se šeta okolo. Ovaj mikrofon spada u dinamicke modele, takozvane unidirekcione, sa Cardioid pattern-om hvatanja zvuka. U prevodu, ovo znaci da ce najviše hvatati zvuk neposredno ispred sebe, malo iza i zanemarljivo sa strane, što i odgovara upotrebi prosecnog korisnika. Jasno je da ce oni koji se bave nekom amaterskom produkcijom potražiti model veceg opsega i malo boljih performansi, no vecini ce ovako nešto raditi posao sjajno, i u startu dosta bolje od vecine onoga što se može kupiti na tržištu. Konektor: Jack Mono Male 6.35mm Kabl: 5m Osetljivost: -72 ±3 dB(A) Frekventni opseg: 80 - 12.000 Hz Tip mikrofona: Unidirectional, Cardioid Materijal plastika/aluminijum RECENZIJA: Kabl se sa mikrofonom spaja posebnim 3-pinskim konektorom, i treba ga sacuvati da ne bi morao da se traži neki rezervni, pošto ipak nije u pitanju tako cest interfejs. Inace, sa dužinom od 5m, ovaj mikrofon je kao stvoren za Karaoke, pošto ce moci sasvim slobodno da se šeta okolo. Ovaj mikrofon spada u dinamicke modele, takozvane unidirekcione, sa Cardioid pattern-om hvatanja zvuka. U prevodu, ovo znaci da ce najviše hvatati zvuk neposredno ispred sebe, malo iza i zanemarljivo sa strane, što i odgovara upotrebi prosecnog korisnika. Jasno je da ce oni koji se bave nekom amaterskom produkcijom potražiti model veceg opsega i malo boljih performansi, no vecini ce ovako nešto raditi posao sjajno, i u startu dosta bolje od vecine onoga što se može kupiti na tržištu.

Kao na slikama Bagdala Slovenačka poezija Janez Menart (izgovor ikone audio zvučnika (pomoć·info)) (29. rujna 1929. – 22. siječnja 2004.) bio je slovenski pjesnik, najpoznatiji po svojoj intimističkoj poeziji. Preveo je niz klasičnih francuskih i engleskih pjesničkih i dramskih djela na slovenski, uključujući Shakespeareove sonete. Menart je rođen u Mariboru. Majka mu je bila kazališna glumica. Ubrzo se razboljela pa se obitelj vratila u Ljubljanu. Njegov otac je radio kao hitni medicinski tehničar i počinio je samoubojstvo kada je Janez imao sedam godina. Majka mu je umrla osam godina kasnije. Zbog loših društvenih prilika Janez i njegova starija sestra živjeli su gotovo od početka školovanja u internatima. Janez je mogao upisati gimnaziju samo zato što je 1940. godine dobio jednu od četiri stipendije Dravske banovine. Završivši je pohađao je Filozofski fakultet Sveučilišta u Ljubljani gdje je diplomirao slovensku filologiju i komparativnu književnost. Nakon odsluženja vojnog roka najprije je bio čitatelj nakladnika, zatim redatelj i na kraju ravnatelj lutkarske sekcije Triglav filma. U to vrijeme se i oženio i dobio kćer. Od 1963. godine, kada je napustio film, zarađivao je pisanjem i prevođenjem. Potom se zaposlio kao urednik dramskog uredništva na RTV Ljubljana. Slijedom političkih okolnosti kasnije je degradiran u redatelja, a posljednje tri godine radio je kao prevoditelj za aktualne potrebe. Godine 1979. odlučio je napustiti posao i zaposliti se kao voditelj programa knjižarskog kluba Svet knjige pri Mladinskoj knjizi. Tu je ostao do umirovljenja 1990. godine. Preminuo je u Ljubljani od bolničke infekcije. Raditi Janez Menart bio je jedan od najpopularnijih slovenskih pjesnika u drugoj polovici 20. stoljeća. Preko četiri stotine njegovih pojedinačnih pjesama prevedeno je na oko 25 stranih jezika, a više od polovice tih prijevoda objavljeno je u samostalnim izdanjima. Više od stotinu njegovih pjesama i tekstova šansone uglazbljeno je, a neke od njih snimljene su i na kazetama i diskovima. Menart je počeo ozbiljno pisati pjesme kada je imao 15 godina, a prve je objavio u posljednje dvije godine gimnazije. Postupno ih je objavljivao u sve većem broju književnih časopisa i putem radija. Njegova karijera istaknutog književnika započela je 1953. godine kada je u suradnji s Kajetanom Kovičem, Tonetom Pavčekom i Cirilom Zlobcem objavio zbirku Pjesme četvorice (Pesmi četirih). Poezija mu je tradicionalno ispovjedna, pripovijedanje realistično i satirično, a forma počiva na tradicionalnom metru s romantičnim slikama i svakodnevnom stvarnošću. Poznati su i njegovi epigrami. Menart je izvornu poeziju nadopunio prevođenjem književnosti na stranom jeziku. Slovenci mu moraju zahvaliti, među ostalim, i na izvrsnim prijevodima Shakespeareovih soneta, Byronove, Burnsove i Prévertove poezije te Villonovih Sabranih djela. Također je prevodio engleske renesansne drame kao što su Volpone Jonsona i Doctor Faustus Christophera Marlowea. Iako uglavnom poznat kao pjesnik i prevoditelj, Menart je napisao i scenarije za lutkarske i dokumentarne filmove te televizijske predstave. Ujedno je i prvi u Sloveniji objavio CD audioknjigu, a pjesme je u velikoj mjeri interpretirao sam. U glazbi Godine 1975. njegova pjesma `Domovina` (slovenski: Domovina) u prijevodu hrvatskog pjesnika Zvonimira Goloba korištena je kao tekst za pjesmu `Domovina` koju je otpjevao hrvatski rock i folk glazbenik Drago Mlinarec.... Janez Menart (pronunciation (help·info)) (29 September 1929 – 22 January 2004) was a Slovene poet, best known for his Intimist poetry. He translated a number of classic French and English poetry and drama works into Slovene, including Shakespeare`s sonnets. Janez Menart Janez Menart.jpg Born September 29, 1929 Maribor, Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes Died January 22, 2004 (aged 74) Ljubljana, Slovenia Occupation poet, translator Period first post-war generation Genre lyrical, narrative, and satirical poetry Literary movement Intimism Notable works Poems of the Four, First Autumn, Newspaper Verse, White Fairytale, Traffic Lights of the Youth, Under the Plague Spot, Medieval Ballads, translations of classical French and English poetry and plays Notable awards Award of the City of Ljubljana 1965 Translation of Shakespeare`s sonnets Sovre Award 1975 Reworkings of poems by Robert Burns and Lord Byron Župančič Award 1978 collection of poems Under the Plague Spot Prešeren Award 1979 (declined) collections and translations of poetry Sovre Award 1988 Collected works of François Villon Spouse Tonka Menart Children one daughter: Barbara Menart Senica Biography Edit Menart was born in Maribor. His mother was a theatre actress. She soon fell ill, so the family moved back to Ljubljana. His father worked as an emergency medical technician and committed suicide when Janez was seven years old. His mother died eight years later. Due to poor social circumstances Janez and his older sister lived almost from the beginning of schooling in the boarding schools. Janez was able to enter grammar school only because he won one of the four scholarships offered by Drava Banovina in 1940. Having finished it he attended the Faculty of Philosophy at the University of Ljubljana where he graduated in Slovene philology and in comparative literature studies. After compulsory military service he was at first a publisher`s reader, then a stage director and finally a director of puppet section at Triglav film. In that time he also married and got a daughter. Since 1963, when he left film, he earned his money by writing and translation. Then he employed himself as the editor of drama editorial board at RTV Ljubljana. Due to political circumstances he was later degraded to a stage director and in the final three years he worked as a translator for current needs. In 1979 he decided to leave his job and employ himself as a programme leader of the book sales club Svet knjige at Mladinska knjiga. He stayed there till his retirement in 1990. He died in Ljubljana due to a hospital infection. Work Edit Janez Menart was one of the most popular Slovene poets in the second half of the 20th century. Over four hundred of his individuals poems have been translated to about 25 foreign languages and over half of these translations were published in independent editions. Over one hundred of his poems and chanson lyrics have been set to music, some of them have also been recorded on cassettes and discs. Menart began seriously writing songs when he was 15 and had first of them published in the last two years of attending grammar school. He gradually published them in a continuously larger number of literary journals and by radio. His career of a prominent literate began in 1953 when he published the collection Poems of the Four (Pesmi štirih) in collaboration with Kajetan Kovič, Tone Pavček and Ciril Zlobec. His poetry is traditionally confessional, the narration realistic and satirical while the form rests on traditional meter with romantic images and everyday reality. Also well known are his epigrams. Menart complemented original poetry by translating foreign language literature. Slovenes have to thank him for, among others, the excellent translations of Shakespeare`s Sonnets, Byron`s, Burns`s and Prévert`s poetry and Villon`s Collected Works. He also translated English Renaissance plays such as Volpone by Jonson and Doctor Faustus by Christopher Marlowe. Although mainly known as a poet and translator, Menart also wrote scripts for puppet and documentary films and television plays. He was also the first in Slovenia to publish a CD audiobook, with his poems largely interpreted by him himself.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Gabrijela Mistral (šp. Gabriela Mistral; Vikunja, 7. april 1889 — Njujork, 10. januar 1957), je pseudonim koji je koristila Lucila de María del Perpetuo Socorro Godoy Alcayaga, čileanska pesnikinja, prosvetitelj, diplomata i feministkinja. Bila je prva Latinoamerikanka kojoj je dodeljena Nobelova nagrada i to 1945.[1] Neke od osnovnih tema njene poezije su: priroda, izdajstvo, ljubav, majčinska ljubav, tuga, putovanja, i proces obrazovanja latinoameričkog identiteta kao mešavine indijanskih i evropskih uticaja. Biografija Rođena je u Vikunji u Čileu, gde je završila osnovnu i srednju školu. Otac, Huan Viljanueva, napušta porodicu kada joj je bilo tri godine. Već u četrnaestoj počinje da izdržava i sebe i majku radeći kao učiteljeva pomoćnica. Njena majka, Petronila Alkajaga, umire 1929. Godine 1904. objavljuje prve pesme u lokalnim novinama koristeći razne pseudonime. Dok je radila kao učiteljica 1906. upoznaje Romea Uretu, radnika na železnici. On se ubija 1909. Iako su elementi smrti već prožimali njena dela, ovo samoubistvo još jače utiče na njen budući rad. Strastvene veze koje je vodila sa nekolicinom muškaraca i žena ostavile su dubok trag u njenom stvaralaštvu. Prvo zvanično priznanje dobila je 1914. godine kada joj je uručena prva nagrada nacionalnog književnog konkursa u Santijagu, za delo „Soneti o smrti“. Ministar obrazovanja Meksika je poziva u posetu 1922. u okviru reforme škola i biblioteka, sa zadatkom da započne stvaranje nacionalnog sistema obrazovanja. Međunarodna slava koju stiče omogućava joj brojna putovanja po Evropi i Americi. Tokom 1925. obilazi Brazil, Urugvaj i Argentinu. Između 1925. i 1934. živela je u Francuskoj i Italiji. Tih godina je radila pri Ligi Naroda i predavala na nekoliko univerziteta u svetu. Od 1932. do svoje smrti, kao što je čest slučaj sa čileanskim umetnicima i intelektualcima, služila je i kao konzul u Napulju, Madridu, Petropolisu, Nici, Lisabonu, Los Anđelesu, Santa Barbari, Verakruzu, Meksiku i Njujorku. Na mestu konzula u Madridu često je imala profesionalnih kontakata sa jednim drugim čileanskim nobelovcem i konzulom u Madridu, Pablo Nerudom. Njen sedamnaestogodišnji nećak, Huan Migel, izvršio je samoubistvo 1943. Žal za njegovom smrću i hladnoratovske tenzije u Evropi obeležiće njeno stvaralaštvo do same smrti. Pred smrt se nastanila u Njujorku, gde je i umrla od raka 1957. god.

Opis proizvoda • UNIVERZALNA VELIČINA: Maska oko struka Romix RH01 prilagođava se svim oblicima tela zahvaljujući svojoj univerzalnoj veličini. Idealna je za svakodnevno nošenje i neće te ograničavati tokom tvojih aktivnosti. • SPORTSKA UPOTREBA: Ova maska je odličan izbor za sve tvoje sportske aktivnosti, bilo da treniraš napolju ili u teretani. Pruža ti slobodu pokreta i podršku koja ti je potrebna dok se baviš omiljenim sportom. • JEDNOSTAVNOST UPOTREBE: Veoma je lako staviti i skinuti masku oko struka Romix RH01, što je čini praktičnom za svakodnevnu upotrebu. Njena jednostavnost osigurava da možeš brzo nastaviti sa svojim aktivnostima bez komplikacija. • KOMFOR I PODRŠKA: Dizajnirana da pruži maksimalan komfor i podršku, ova maska oko struka će postati neizostavan deo tvoje sportske opreme. Osećaj se udobno i sigurno dok postižeš svoje fitnes ciljeve. • STILSKI DIZAJN: Crna boja daje maski oko struka elegantan i stilski izgled, što znači da ćeš izgledati dobro dok radiš na svom zdravlju i formi. Osim funkcionalnosti, Romix RH01 donosi i estetski užitak. Maska oko struka Romix RH01 je dizajnirana da ti pruži udobnost i podršku tokom svih tvojih sportskih izazova. Sa univerzalnom veličinom koja odgovara svima, ova maska je idealna za nošenje u različitim situacijama, bilo da se radi o trčanju, vežbanju u teretani ili bilo kojoj drugoj fizičkoj aktivnosti. Njena jednostavnost upotrebe omogućava ti da se brzo prilagodiš i nastaviš sa svojim treningom bez prekida. Osim što je praktična, maska oko struka Romix RH01 je i veoma stilski dizajnirana. Crna boja joj daje moderan izgled koji se lako uklapa u tvoj sportski ormar. Bilo da si na trčanju ili u teretani, ova maska će se istaknuti svojim izgledom i funkcionalnošću. Za one koji traže kombinaciju stila, komfora i funkcionalnosti, maska oko struka Romix RH01 je odličan izbor. Ne dozvoli da ti bilo šta stane na put ka ostvarenju tvojih fitnes ciljeva. Opremi se ovom maskom i uživaj u svakom trenutku dok radiš na sebi. Ne čekaj više, dodaj masku oko struka Romix RH01 u svoju sportsku kolekciju i osiguraj sebi partnera koji će pratiti tvoj ritam. Budi spreman za sve izazove i postavi nove granice sa ovom neophodnom sportskom opremom. Vidi još informacija

Opis proizvoda • UNIVERZALNA VELIČINA: Maska oko struka Romix RH01 prilagođava se svim oblicima tela zahvaljujući svojoj univerzalnoj veličini. Idealna je za svakodnevno nošenje i neće te ograničavati tokom tvojih aktivnosti. • SPORTSKA UPOTREBA: Ova maska je odličan izbor za sve tvoje sportske aktivnosti, bilo da treniraš napolju ili u teretani. Pruža ti slobodu pokreta i podršku koja ti je potrebna dok se baviš omiljenim sportom. • JEDNOSTAVNOST UPOTREBE: Veoma je lako staviti i skinuti masku oko struka Romix RH01, što je čini praktičnom za svakodnevnu upotrebu. Njena jednostavnost osigurava da možeš brzo nastaviti sa svojim aktivnostima bez komplikacija. • KOMFOR I PODRŠKA: Dizajnirana da pruži maksimalan komfor i podršku, ova maska oko struka će postati neizostavan deo tvoje sportske opreme. Osećaj se udobno i sigurno dok postižeš svoje fitnes ciljeve. • STILSKI DIZAJN: Crna boja daje maski oko struka elegantan i stilski izgled, što znači da ćeš izgledati dobro dok radiš na svom zdravlju i formi. Osim funkcionalnosti, Romix RH01 donosi i estetski užitak. Maska oko struka Romix RH01 je dizajnirana da ti pruži udobnost i podršku tokom svih tvojih sportskih izazova. Sa univerzalnom veličinom koja odgovara svima, ova maska je idealna za nošenje u različitim situacijama, bilo da se radi o trčanju, vežbanju u teretani ili bilo kojoj drugoj fizičkoj aktivnosti. Njena jednostavnost upotrebe omogućava ti da se brzo prilagodiš i nastaviš sa svojim treningom bez prekida. Osim što je praktična, maska oko struka Romix RH01 je i veoma stilski dizajnirana. Crna boja joj daje moderan izgled koji se lako uklapa u tvoj sportski ormar. Bilo da si na trčanju ili u teretani, ova maska će se istaknuti svojim izgledom i funkcionalnošću. Za one koji traže kombinaciju stila, komfora i funkcionalnosti, maska oko struka Romix RH01 je odličan izbor. Ne dozvoli da ti bilo šta stane na put ka ostvarenju tvojih fitnes ciljeva. Opremi se ovom maskom i uživaj u svakom trenutku dok radiš na sebi. Ne čekaj više, dodaj masku oko struka Romix RH01 u svoju sportsku kolekciju i osiguraj sebi partnera koji će pratiti tvoj ritam. Budi spreman za sve izazove i postavi nove granice sa ovom neophodnom sportskom opremom.

Miodrag Pavlović Biografija Rođen je 1928. u Novom Sadu. Osnovnu i srednju školu je završio u Beogradu, kao i Medicinski fakultet koji je studirao u periodu 1947-1954. On je pesnik, pripovedač, esejista, dramski pisac, prevodilac i antologičar.[1] 1952. je objavio svoju prvu zbirku pesama pod nazivom „87 pesama”. Ova zbirka pesama se smatra prekretnicom u novijoj srpskoj poeziji i ona je u potpunosti opredelila dalji životni put Miodraga Pavlovića. Nakon njegove znamenite knjige „87 pesama”, koja je, nasuprot socrealizmu, proklamovala neonadrealistički protest, Pavlović je, onda kada je to bila ideološko-politička jeres, posegao za revalorizacijom naše nepravedno zapostavljene pesničke prošlosti. Miodrag Pavlović je u duhovnom sazvučju balkanske tradicije i živog preplitanja mitskih i istorijskih nanosa ustanovio nov tip srpskog pesništva. Miodrag Pavlović i Peter Urban bili su dugogodišnji prijatelji Imao je vodeće mesto u modernoj srpskoj poeziji počev od već kultne knjige „87 pesma” čije je objavljivanje 1952. označilo definitivni raskid njega i njegove generacije sa nametnutim dogmama, estetskim i ideološkim, u stvaralaštvu. Izvanredan znalac srpske i evropske poezije, sjajan esejista. Jedan od najuticajnijih pesnika posleratne srpske književnosti. Njegova poezija i eseji su objavljeni na svim evropskim jezicima i nekoliko orijentalnih jezika. Njegova dela su naročito prevođena na nemački jezik i vrlo visoko ocenjivana u najuglednijim nemačkim listovima, čemu je znatno doprineo nemački prevodilac Peter Urban, Pavlovićev dugogodišnji prijatelj. Zastupljen je u prvoj antologiji moderne srpske poezije na nemačkom jeziku koja je izašla 2004. godine. Ova antologija se zove „Pesma pomera brda” prema jednom stihu Miodraga Pavlovića, antologija sadrži 260 pesama od 82 pesnika. 1960. je postao dramaturg u Narodnom pozorištu u Beogradu. Radio je 12 godina kao urednik u izdavačkom preduzeću „Prosveta”. Bio je jedan od akademika koji su potpisali Apel protiv rata, ovaj apel je objavljen 18. novembra 1991. Bio je i jedan od izvršilaca poslednje volje Isidore Sekulić. Umro je u Tutlingenu 17. avgusta 2014. godine, gde je živeo sa suprugom Marlenom, sa kojom je imao ćerke Kristinu i Jasminu.[2] Među najznačajnija njegova dela spadaju zbirke poezije „87 pesama” (1952), „Stub sećanja” (1953), „Hododarje” (1971), „Ulazak u Kremonu” (1989), „Kosmologija profanata” (1990), „S Hristom netremice” (2001), romani „Drugi dolazak” (2000), „Afroditina uvala” itd. Napisao je više knjiga eseja. Sastavio je nekoliko antologija poezije, među njima se posebno ističe „Antologija srpskog pesništva od XIII do XX veka” (1964, a potom veliki broj izdanja). Ova antologija je ponovo vratila na poetsku scenu neke zaboravljene pisce kao što je na primer Milica Stojadinović Srpkinja. odlično očuvana kao nova LaRa.8

Knjiga je dobro očuvana.Ima natpis na prvoj beloj strani. ,,„Ukoliko ste se pitali kako svakodnevicu doživljava psiholog, toplo vam preporučujem da čitate izuzetno suptilne kratke psihološko-poetske zapise objedinjene naslovom: „Ženska sreća i druge priče”. Tako je jednostavno pisano, a tako moćne uvide donosi! Kroz priče iz svakodnevice, saznaćete kako u praksi izgleda: voleti sebe, zauzimati se za sebe, živeti svoju istinu, negovati lepe odnose sa ljudima, radovati se životu…. ukratko- istinski živeti. Iz priče u priču, nežno i strpljivo će vas podsećati da budete dobri prema sebi. Da je u redu da Vi budete baš Vi. Da ste važni. Daće vam inspiraciju i konkretne smernice kako da volite sebe. Ideje kako da odnose sa drugima učinite lakšim i lepšim. I mnoštvo primera kako da životnu radost utkate u svoju svakodnevicu.Ova knjiga je namenjena svim nežnim, ranjivim dušama, koje čeznu za više topline, hrabrosti i razigranosti u svojoj svakodnevici. Tragaocima za smislom i životnom radošću. Vitezovima i viteškinjama kada posustanu i zbune se na putu svoje istine. Kada im zatreba da ih pomiluju reči poput: vrediš to što osećaš je normalno to što radiš je dovoljno nisi sam “

1949 Kao na slikama Retko u ponudi Ilustrovao akademski slikar Spasoje Jaraković MOMČILO D. TEŠIĆ (Glumač, 29.12.1911 — Glumač, 25.02.1992) M. Tešić od najboljih je izdanaka seoske književnosti. Baveći se celog života zemljoradnjom i poezijom, objavio je veći broj knjiga stihova za decu. Tešić je pesnik sela i života u njemu. Čistota rustikalne idile i život deteta u njoj; kiša, nebo, mirisi zavičaja, žeteoci, divlje i domaće životinje, ptičji svet i ostali sitnež što graji po travi, prisan su i neiscrpan pesnikov motivsko-tematski okvir. Oskudica obrazovanja i seoska izopštenost, nisu se odrazili kao deficit na njegovom pesničkom delu. Domaće životinje i divlje zveri, pesnik prihvata kao lepši deo prirode. Stihovi u kojima se doživljava bruj četvoronožnih ili pernatih stvorova, idu u red bisera dečje literature. U antologijskim pesmama `Prvi koraci`, `Pada kiša`, `Puž`, `Mali trubač`, `Đačka torba` — opevana je lepota života i čitalac zasmejan blagim humorom. Edukacija i didaktiziranje susvedeni na najmanju meru. Jezik vukovske čistote, prirodna i netražena rima — uzdižu autora zbirke `Žeteoci` kao stvaraoca visokog reda. Pesničko delo autora nenadmašnih stihova pesme `Žeteoci, dobar dan`, uzima se kao ostvarenje pred kojim se zastaje sa dužnom pažnjom i estetskim poštovanjem. Izdvojivši se od pokreta kome pripada poetskom inspiracijom visokog reda, vlastitim lirskim biserom od prekohiljadu pesama, Tešić s pravom nosi zaslugu jednog od utemeljivača nove srpske dečje književnosti. [Autor teksta nepoznat] * * * Momčilo Tešić (1911) počeo je da piše između dva rata. Rođen je u Glumču kod Požege. Posle četvrtog razreda gimnazije prekinuo je školovanje i živeo na selu. Posle drugog svetskog rata radio je kao knjižničar i upravnik Gradske biblioteke u Požezi. Član Udruženja seljaka književnika postao je 1938. godine. Jedan je od osnivača Družine pesnika sa sela `Suncokret` (1968) i časopisa `Raskovnik`. Dobitnik je Vukove nagrade. Od 1949. do 1985. godine Tešić je objavio dvadesetak knjiga pesama, bajki i pesama za decu: `Traktorista peva` (1949), `Tri pionira` (1951), `Čime se ko brani` (1951), `Gde ko zimuje` (1952), `Dečja radost` (1953), `Od kuće do škole` (1953), `Mače` (1957), `Poštareva torba` (1964), `Kako su deda i baba postali đaci prvaci` (1965), `Seje baka brašno` (1970), `Otkucaji` (1970), `Dobro jutro, dobar dan, dobro veče` (1973), `Cvetnik detinjstva` (1975), `Šareni igrači` (1977), `Kladenac` (1977), `Žeteoci, dobar dan` (1978), `Miris zavičaja` (1980) i `Šeretska posla` (1983), `Pesme jednog seljaka` (na italijanskom jeziku, 1983), `Šta ko želi to i sanja` (1986), `Male priče` (1985), `Narodni život i običaji požeškog kraja` (1988). Tešićeve pesme su objavljivane u mnogim listovima i časopisima, prevodene na strane jezike i zastupljene u mnogim antologijama. Poezija Mimčila Tešića je neraskidivim nitima vezana za rodno tlo i prirodu, za život i rad seljaka, njihove radosti i strahovanja. I u Tešićevim bajkama i pesmama za decu najznačajnije mesto zauzima rad. U njima živi svet satkan od mašte i snova, želja i radosti. Umro je 1992. godine. [Grad Užice]

Retko Robert Tili je rođen 1959. u Subotici. Studirao je filozofiju u Beogradu. Bavi se književnošću od 1977, a muzikom od 1979. godine. Prevodi sa engleskog i mađarskog jezika (Ezra Paund, Imamu Amiri Baraka, Gil-Skot Heron, Peter Esterhazi, Džejms Džojs, Dilan Tomas, Lorens Ferlingeti, Kenet Reksrot, Adrijan Mičel, Karl Sandberg, Lengston Hjuz, Li-Taj-Po i Jožef Atila). Bio je član sarajevske grupe „Teška Industrija“. Objavio je 19 nosača zvuka (albuma, audio i video kaseta, CD-ova i DVD-jeva), na prostoru bivše Jugoslavije i u Mađarskoj. Njegov album s mladim sastavom psychodelic-indie-americana orijentacije „Wooden Ambulance“, naslovljen „Northern Sadness“, uvršten je u pet najznačajnijih albuma amerikane na svetu u 2015. godini. Sve pesme su autorsko delo R. Tilija. Pesme i priče objavljivao je u časopisima s teritorije bivše Jugoslavije, Mađarske, Holandije i SAD. Dobitnik je književne nagrade „Miroslav Dereta” za roman „Izdah iz staklenika”, 2012. godine, i nagradu „Pro Urbe“ grada Subotice, 2013.godine. Pisao je muziku za pozorište i film („Evropa preko plota“ Želimira Žilnika). Glumio je u dokumentarnim i igranim filmovima, u avangardnim pozorišnim predstavama i predstavama za decu. Igrao je glavnu mušku ulogu u srpsko-mađarskom filmu „Čudna šuma/Minotaur“, reditelja Sabolča Tolnaija. Imao je sedam samostalnih izložbi i učestvovao u nekolicini kolektivnih u zemlji i inostranstvu. Sarađivao je sa svim članovima najznačajnije umetničke avangardne likovne grupe sa ovih prostora „Bosch&Bosch“, najviše s pokojnim Slavkom Matkovićem, Balintom Sombatijem, pokojnim Antom Vukovim i Katalin Ladik. Godine 1994. Karolj Viček snimio je o njemu dokumentarni film „Trubadur“. Dobitnik je nagrade „Dr Ferenc Bodrogvari“ 1999. godine za knjigu irskih bajki, koju je sam ilustrovao.Vodio je i uređivao samostalne emisije na subotičkim TV stanicama K 23,YU Eco i Super TV. Honorarno je uređivao i vodio muzičke i književne autorske emisije na Radio Subotici, za uredništva na srpskom i hrvatskom jeziku. Živeo je na tri kontinenta: Severnoj Americi, Africi (Maroko,Tunis), Evropi (Holandija, Švedska, Nemačka, Austrija, Mađarska, Slovenija). Autor je romana Izdah iz staklenika (2012), knjige eseja Woodstock generacija, Herojsko doba roka (2011) i knjiga poezije: Trubadur (1982), Kralj ribara (2003), Pomoćni (bez)izlaz (2004), Zen-pijandura (trojezično izdanje, 2011), Budućnost mrtvaca (2015). Priredio je enciklopedije: Veliki stilisti bluza (1991), Veliki stilisti džeza (2000), Savremeni džez (2011), a i ilustrovao Antologiju rok-poezije: električna snoviđenja (2008) i Antologij(ic)u rok-poezije: stihovi na struju (2011). Preveo je i ilustrovao veliki broj naslova. Živi u Subotici. Bluz je vokalni i instrumentalni oblik muzike,[1] koji svoje korene ima u američkoj muzici 19. veka. Prvih decenija prošlog veka izlazi iz anonimnosti i prodire u šire krugove američke i kasnije svetske kulture Bluz istorija bluza dzeza ... bluesa blues jazz avangarda Slavko matkovic katalin ladik bosch+bosch balint sombati neoavangarda subotica

Knjiga iznutra odlično očuvana G2 Grafika: Edo Murtic Juraj „Jure“ Kaštelan (Zakučac, 18. decembar 1919 — Zagreb, 24. februar 1990) bio je hrvatski pesnik. Ratnih godina 1941 — 1945. bio je pripadnik Narodnooslobodilačkog pokreta. Do 1980. godine je bio predavač Katedre za teoriju književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a neko vreme i lektor na Sorboni. U početku nastavlja tradicionalni izraz hrvatske poezije koji zatim proširuje evropskim vidicima (najveći uticaj na njegovo stvaralaštvo je izvršio Federiko Garsija Lorka). Jedan je od utemeljivača modernog hrvatskog pesničkog izraza. Objavljivao je i članke, prozu, eseje i drame u kojima je prisutna mitska koncepcija. Prevodio je sa ruskog i italijanskog jezika. Zbirke „Crveni konj“, „Pijetao na krovu“, „Biti ili ne“, „Malo kamena i puno snova“, „Divlje oko“, „Čudo i smrt“. Kaštelan, Jure, hrvatski književnik (Zakučac kraj Omiša, 18. XII. 1919 – Zagreb, 24. II. 1990). Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu slavistiku diplomirao 1949., a 1956. doktorirao tezom o pjesništvu A. G. Matoša. Od 1942. bio je u partizanima, a nakon rata radio u novinskim i izdavačkim redakcijama. Godine 1950–80. bio je profesor teorije književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Redoviti član JAZU bio je od 1979., a od 1985. do kraja života bio je voditelj njezina Zavoda za književnost i teatrologiju. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1984). Prvom zbirkom pjesama Crveni konj (1940) iskazao je svoj ideološki angažman i zacrtao većinu pjesničkih preokupacija i osobina svojega pjesništva. To je lirika grada u ozračju predratnoga vremena i sa slutnjom rata. Baštineći stih hrvatske usmene književnosti i dotadašnjega pjesništva, stvorio je pjesme moderne, nadrealističke strukture s neobičnom metaforikom i neočekivanim značenjima, često povezanima s mitološkim i magijskim simbolima, a isprepletanjem različitih tipova govora, ritmički je dinamizirao stih. U zbirci Pijetao na krovu (1950) evocirao je ratno iskustvo te je među prvima u poraću unio apstraktna ontološka pitanja u pjesništvo. U njoj se nalazi i poema Tifusari, s fabularnom kompozicijskom okosnicom hodanja umirućega tifusara u koloni po snijegu, a sastavnice njegova somnambulnoga monologa bitne su egzistencijalne odrednice: užas postojanja, smrt, sloboda i duhovni život. Podudarno s promjenama sadržaja tifusarove svijesti izmjenjuju se različite vrste iskaza s različitim ritmovima i različitom slikovnošću. Biti ili ne (1955) i Malo kamena i puno snova (1957) zbirke su pune stvaralačke zrelosti, u kojima je spoj stvarnosti, metafizike i sna pjesnički ostvaren isprepletanjem nekoliko stilova. Zbirku Divlje oko (1978) zasniva na pjevanju o vječnim suprotnostima te unosi mitsku i mitološku transcendenciju. Kaštelanovo je pjesništvo od početka usmjereno ostvarivanju sklada sadržaja i izraza, objedinjujući u sebi ukupnost pjesničkih postupaka suvremene hrvatske poezije te dosežući njezine vrhunce. U zbirku proza Čudo i smrt (1961) unio je obilježja antiproze, s prevladavajućim postupcima oneobičavanja običnoga, a u dramske tekstove Pijesak i pjena (1958) i Prazor (1972) obilježja antidrame. Napisao je studije o Matošu i A. B. Šimiću, više eseja, članaka, recenzija, predgovora, osvrta na kazališne predstave i izložbe te uredio više izdanja hrvatskih pjesnika. Prevodio je s talijanskoga, francuskoga, španjolskog i češkog jezika.

Odlično očuvano Retko u ponudi 1972 Primeri vizuelne poezije Alfabet Predmeti Slova Fenomenološka poezija Neoavangarda Miroljub Todorovic - Poklon paket RETKO signalizam, neoavangarda, fenomenoloska poezija, konkretna poezija Miroljub Todorović (rođen 1940. godine) je osnivač i teoretičar srpskog (jugoslovenskog) neoavangardnog stvaralačkog pokreta signalizam. Rođen je 5. marta 1940. godine u Skoplju. Ratne godine je proveo kao izbeglica sa majkom, učiteljicom, i sestrom u mestima oko Velike Morave, gde je završio osmogodišnju školu. Godine 1954. sa porodicom prelazi u Niš, gde završava gimnaziju. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1963. godine. Jedno vreme je studirao na trećem stepenu istog fakulteta Međunarodno javno pravo. Kao član redakcije studentskog lista za kulturu Vidici učestvovao je u studentskoj pobuni 1968. Tada je njegova pesma „Koračnica crvenog univerziteta“ umnožena u više hiljada primeraka i aklamacijom na studentskom zboru u zgradi Filozofskog fakulteta prihvaćena kao himna Beogradskog univerziteta. Godine 1969. je osnovao neoavangardni književno-umetnički pokret signalizam, a sledeće godine je pokrenuo Internacionalnu reviju Signal. Radio je kao novinar, profesor u srednjoj školi, sekretar redakcije, urednik časopisa i savetnik za međurepubličku i međunarodnu kulturnu saradnju u Ministarstvu kulture Republike Srbije. Godine 1982. je otišao u penziju i u potpunosti se posvetio književnom i umetničkom radu. Poezija, eseji i intermedijalni radovi Miroljuba Todorovića objavljivani su na više jezika u antologijama, zbornicima, katalozima, listovima i časopisima u Evropi, Severnoj i Južnoj Americi, Australiji, Južnoj Koreji i Japanu. Kao umetnik, imao je dvanaest samostalnih izložbi i izlagao je na preko šest stotina kolektivnih međunarodnih izložbi crteža, kolaža, vizuelne poezije, mejl-arta i konceptualne umetnosti. Zastupljen je u biografskom leksikonu Srbi koji su obeležili XX vek (pet stotina ličnosti), Serbs who marked the 20th Century (five hundred persons), Beograd, 2006. O radu Miroljuba Todorovića i signalizmu, pokretu koji je on osnovao, odbranjene su tri doktorske disertacije (dr Julijan Kornhauzer, Jagjelonski Univerzitet u Krakovu, Poljska, 1980; dr Živan Živković, Filološki fakultet u Beogradu, 1991; dr Milivoje Pavlović, Filozofski fakultet u Kosovskoj Mitrovici, 2002) i objavljeno dvadesetak monografskih publikacija. U fondu Biblioteke Srpske akademije nauka i umetnosti postoji Posebna biblioteka Miroljuba Todorovića [1], a u Istorijskom arhivu Beograda Legat Miroljuba Todorovića.[2] Nagrade Pavle Marković Adamov 1995. godine, za poetski opus i životno delo; Oskar Davičo, za najbolju knjigu objavljenu u 1998. godini (Zvezdana mistrija); Todor Manojlović 1999. godine, za moderni umetnički senzibilitet; Vukova nagrada 2005. godine, za izuzetan doprinos razvoju kulture u Srbiji i na svesrpskom kulturnom prostoru; Nagrada Vukove zadužbine 2007. godine, za umetnost, za zbirku poezije Plavi vetar; Nagrada Zlatno slovo 2008. godine, za knjigu Šatro priče u izdanju Srpske književne zadruge, kao najbolja knjiga kratke proze objavljene u 2007. godini; Priznanje „Krleža“ za životno delo, 2010; Priznanje za životno delo Udruženja književnika Srbije, 2010. Zlatni beočug Kulturno-prosvetne zajednice Beograda, za trajni doprinos kulturi grada, 2011. Algol Textum Kiberno casopis signal, Marina Abramovic Vladan Radovanovic Vujica Resin Tucic Slavko Matkovic casopis signal signalizam neoavangarda avangarda serbian avant-garde yugoslavian neo-avant-garde art visual concrete poetry