Topla i šarmantna priča o otvaranju jedne moderne knjižare u zemlji gde nema nijedne takve. Pripovest o mukama i pobedama Nadije Vasif, osnivačice i direktorke Divana u Kairu. Ulicama Kaira odjekuju pozivi na molitvu, vozači gnevno zasipaju jedni druge uvredama, sirene trube u postojanom fortisimu, ori se vika uličnih prodavaca, sa svakog trotoara trešte televizori i radio-aparati... U zaglušujućoj buci Nadija Vasif je 2002. godine, sa svojom sestrom Hind i prijateljicom Nihal, osnovala Divan, nepokolebljivo nezavisnu knjižaru. Tri mlade žene nisu posedovale nikakvo zvanično obrazovanje u vezi sa tim poslom, niti su imale šta da izgube. U to doba u Egiptu nije postojalo ništa nalik Divanu. Državna uprava zanemarivala je kulturu, a knjiga je predstavljala luksuz. Posle deset godina Divan je prerastao u uspešan knjižarski lanac na deset lokacija, sa sto pedeset zaposlenih i brojnim revnosnim obožavateljima. Iskreni, sveži i veoma duhoviti memoari Nadije Vasif kazuju priču o tom putovanju. Među njihovim šarolikim junacima nalaze se Divanovi redovni posetioci poput napornog doktora Midhata Samira, vozača sa ambicijom da postane izvršni direktor meditativne Nihal ćutljive ali smrtonosne Hind zahtevne diktatorke Nadije, i mnogo ljudi, pretežno muškaraca, koji su tvrdili da Divan nikad neće uspešno poslovati. Letopis jedne knjižarke u Kairu predstavlja portret zemlje koja srlja ka revoluciji, feministički poziv na ujedinjenje i inspirativni kratki kurs o rukovođenju firmom po zakonu entropije. Više od svega, on ukazuje da reč ima moć da nas okrene vlastitioj suštini.

Autor:: Aleksandar Đuričić Žanrovi:: Autobiografije i biografije, Domaći pisci Izdavač:: Vukotić media Godina izdanja:: 2021. Broj strana: 214 Pismo: Ćirilica Povez: Mek Format: 21 cm Kako je živeo, voleo i plakao Nebojša Glogovac? Lobanja, Šone, Šonsi, Glogi, Nebojša, Pančevac – i još mnogo imena i nadimaka imao je čovek koji je glumi, ali i svemu ostalom, dao i karakter i reč. Bio je svoj i neosvojiv. Davao se kome je hteo, a zauzvrat nije tražio ništa. Svedočenja najbližih otkrivaju nepoznate detalje iz života ovog velikana: kako je kao momak radio u prodavnici muzičkih uređaja, šta mu se sve dešavalo dok je stopirao od Pančeva do Beograda, zašto mu se na prijemnom ispitu na Akademiji dramskih umetnosti tresla noga i kako su sve velike uloge i najveći reditelji posle toga tražili i jurili baš njega. Ovde su prvi put objavljene pesme koje je pisao za svoju dušu. U najlepšem maniru sudaraju se ispovesti mladih glumaca, koji su ga doživljavali kao ćaleta, i bardova jugoslovenske scene, koji nikada ne mogu da zaborave trenutke provedene sa njim, i na sceni i u kafani. Sudar generacija, koje je samo Glogi umeo da objedini. Zašto je odbio Anđelinu Džoli, a prihvatio da bude Draža Mihailović, šta mu je značila Crvena zvezda i koje su ga strasti, pored motora, tavli i kuvanja, još opsedale. O inspiraciji i radovanju svakodnevnim trenucima, ali i o momentima kada mu je život dodelio ulogu da se suoči sa smrću, govore njegovi prijatelji. O najvoljenijem srpskom glumcu pripovedaju Vojin Ćetković, Nataša Ninković, Anica Dobra, Žarko Laušević, Rade Šerbedžija, Nikola Đuričko, Vida Ognjenović, Nikola Pejaković, Paolo Mađeli, Jagoš Marković, Aleksandar Popovski, ali i žene s kojima se voleo, kumovi, prijatelji, ljudi koji su bili sa njim kada nije bio na sceni, kada se saplitao o sopstveni talenat i kada mu je trebalo snage da se popne na glumački tron. S kojeg nikada nije sišao. Na ovoj vrtešci reči i emocija, suze smenjuju smeh, a smeh izaziva suze. Nema zaustavljanja, fliper se igra u četiri ruke. Umeo je i da živi, a i da umre. Njegov recept nalazi se među ovim stranicama. c5

62200) MILENA PAVLOVIĆ BARILI slikarka svetskog glasa , Vojislava Latković , Beoknjiga Beograd 2009 , Edicija žene koje su stvarale istoriju ,romansirana biografija, Ovaj zanimljivi roman književnice Vojislave Latković, svojom realnošču, sugestivnošću i slikovitošču, na poetski način, dočarava period od početka XX veka do kraja Drgog svetskog rata, period u kome je živela i stvarala Milena Pavlović Barili. Pisac ove vredne knjige, svojom maštom, vešto nas vodi kroz vreme, te nam se čini da i danas, sto godina od rođenja, zajedno sa Milenom Pavlović Barili, obilazimo nove izložbe koje su upriličene u gradovima gde je živela i radila. Tako, ove 2009. godine, građani Beograda, pariza, Londona, Rima i Njujorka, imaju čast i jedinstvenu priliku da se, ponovo dive njenim neobičnim delima. Na taj način, oni će još bolje upoznati slikarku sa oreolom slave svetski poznate umetnice, kosmopolitkinju, kreativku koja je stvorila dela umom prekrasno izmaštanog virtuelnog sveta. Njene prefinjene renesansno realističke likovne kompozicije bile su zapažene i cenjene. tvrd povez, format 14,5 x 20,5 cm , ćirilica, ilustrovano, 294 strane

Dunja Hebrang : Osjetljivi barbar : eseji / Beograd: Gardoš, 1989 Materijalni opis 173 str. ; 20 cm Str. 167-168: Bilješka o piscu. Hrvatska književnost. Eseji Očuvanost 4- ; ima autorkinu posvetu. Dunja Hebrang (Otočac, 11. studenoga 1943. – Zagreb, 13. travnja 2021.) Rođena je u ratnome vihoru, u Otočcu, ličkome gradiću, u kojem su u vrijeme njezina rođenja partizani držali vlast, a na njihovu čelu bio je vrlo krupna, zapravo stožerna figura hrvatskoga partizanskoga pokreta, njezin otac Andrija. Diplomirala je psihologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a poslijediplomski studij završila na Ekonomskom fakultetu (1973.) te radila stanovito vrijeme u propagandi ondašnje RTV Zagreb, a potom je izabrala rizični status samostalne spisateljice. Pisala je pretežito pjesme i oglede i počela ih objavljivati početkom sedamdesetih u brojnim časopisima. Objavila je poetske zbirke: Utočišta; Dnevni glasovi; Kazaljka vremena; Izvan kalendara; Mrak i ruža; Kugla cijele zemlje... Kao pjesnikinja progovara glasom “pesimističnoga lirskog subjekta” koji svijet prikazuje, opisuje i tumači iz “kaveza načinjenoga od samoće”. U njezinu izrazu ima i minijaturizma (zbirka Mrak i ruža, 1989.), također i naturalističke izravnosti i žestine (zbrika Kugla cijele zemlje, 1993.). u njezinim se poetskim sastavcima može prepoznati i “ironijski otklon od stvarnosti te svojevrstan intimni ludizam same autorice” (Helena Sablić-Tomić). Objavila je dvije zbirke ogleda (Gospoda mužjaci, Osjetljivi barbar), u kojima dotiče muško-ženske odnose te pritom iskazuje i zadršku spram dominantnih, radikalnih feminističkih tendencija. Objavila je i autobiografski roman Šum crnih limuzina (1993.), fikcijsko-fakcijski amalgam kojemu “obrađuje” tragičnu sudbinu svoga oca Andrije kojoj je nedvojbeno pečat dao i Josip Broz te “rekonstuira” društvene i političke nevolje “rastrojene obitelji”. Godine 1990. objavila je (u Beogradu) publicističku knjigu Kronika zla i mučnine u kojoj čitamo rečenice: “Kad je 1952. godine objavljena knjiga Slučaj Andrije Hebranga imala sam osam godina, znala sam čitati što je bilo dovoljno da me ljubazni ljudi dovedu do vrata čitaonice na periferiji Zagreba i u izlogu pokažu knjigu: Gledaj, radi se o tvojem ocu. U to vrijeme čitajući školske knjige, nisam shvaćala što je to politički falsifikat (…) Desetak godina kasnije kad sam se domogla privremeno zaboravljene knjige Slučaj Andrije Hebranga, na čijim koricama piše ime policijskog istražitelja: Mile Milatović, s užasom sam otkrila da ima knjiga napisanih zato da lažu. Cijeli sustav škole i znanja rušio se pred mojim očima. (…) Svijet znanja i razuma, povijest i stvarnost neki ljudi htjeli su survati u provaliju tame i pisanim lažima uspostaviti patološku fikciju. U te svrhe mnogi dokumenti o Andriji Hebrangu, iz svih faza njegova života, ništeni su, srećom, ne svi. Stvarnost uvijek nadilazi falsifikate, bogatija je, jača, moćnija.” O knjigama Dunje Hebrang pisali su Milivoj Slaviček, Stijepo Mijović Kočan, Nedjeljko Mihanović, Vladimir Reinhofer, Igor Mandić, Joja Ricov, Giacomo Scotti, Branko Maleš, Krešimir Nemec…