Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ivan Hetrich (Vinkovci, 25. listopada 1921. – Stubičke Toplice, 5. travnja 1999.) hrvatski i jugoslavenski filmski, kazališni i televizijski redatelj, televizijski voditelj, glumac te jedan od utemeljitelja Televizije Zagreb.[1][2] Životopis U rodnim Vinkovcima je odškolovao pučku školu i tri razreda gimnazije koju je potom završio 1939. godine u Zagrebu. Studirao je i diplomirao kazališnu i filmsku režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Od 1946. bio je spiker i izvjestitelj, adaptirao romane i pripovijetke te režirao oko 80 drama na Radio Zagrebu. Napisao je tekstove za radio igre Konvoj (s Borom Slaninom, 1949.) i Izvan kruga (1951.). Od 1956. radi na Televiziji Zagreb. Pokretač je ili dio autorskih ekipa te voditelj slavnih emisija Televizije Zagreb poput emisije o filmu Ekran na ekranu Nenada Pate, serija TV portreta i razgovorara s poznatim osobama u Srdačno vaši, kvizova 3, 2, 1… kreni!, Kviskoteka te Brojke i slova. Redatelj je oko 80 TV drama i dvije kultne TV serije: Kuda idu divlje svinje[3] i Kapelski kresovi[4] koje su među najpoznatijim ikad snimljenim na Televiziji Zagreb.[5] Režirao je 12-ak kazališnih komada u zagrebačkom, karlovačkom i subotičkom kazalištu, a pet godina je bio dramaturg u Zora filmu. Bio je spiker u oko 100 dokumentarnih filmova, režirao dugometražnimetražni i kratki igrani film za djecu Veliko putovanje (1958.) i više kratkometražnih igranih, dokumentarnih i namjenskih filmova. U Oglašavajućem zavodu Hrvatske (OZEHA) osnovao je filmsko-televizijski odjel, za koji je režirao nekoliko stotina reklama. Zajedno s redateljem Marijem Fanelijem za vrijeme mandata rektora Koste Spaića na ADU predaje televizijsku režiju. Objavio je više knjiga intervjua i putopisa, a pisao je i humoreske, crtice pod pseudonimom Grigorije Fućak te vestern-romane pod pseudonimom John George Jullian. Filmske i televizijske režije Veliko putovanje (1958.), scenarist: Ivan Hetrich, igrani film, 1h 5` Proučavanje, (1959.), scenarist: Ivan Hetrich, dokumentarni film, 7` 34` Posve obična priča (1959.), scenarist: Dredvin Ferber, dokumentarni film, 20` Vučjak (1961.), scenaristi: Miroslav Krleža, Ivo Štivičić, TV drama Iznenađenje, (1962.), scenarist: Mario Hladnik, dokumentarni film, 6` Crne i bijele košulje, (1963.), scenarist: Aleksandar Petrović, TV drama Hiljadu stupova dalekovoda, (1962.), scenaristi: Ivan Hetrich i Branko Knezoci, dokumentarni film, 59` Kuda idu divlje svinje (1971.), scenarij: Ivo Štivičić, TV serija Allegro con brio (1973.), scenarij: Olga Savić, TV drama, 1h 8` Seoba duša (1973.), scenarij Karl Wittlinger, TV drama, 1h 20` Kapelski kresovi (1976.), scenarij: Ivica Ivanec, TV serija Kazališne režije `Volpone`, Ben Jonson, (1952.), Karlovačko kazalište `Gigi`, Sidonie Gabrielle Colette, (1954.), Karlovačko kazalište `Čežnja pod brijestovima`, Eugen O’Neill, 25. ožujka 1955., Narodno pozorište, Subotica `Čarobnjak koji donosi kišu`, R. N. Nash, (1959.), Gradsko kazalište Komedija `Tko je boji Virginije Woolf`, Eduard Albee, (1965.), Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu Filmografija Televizijske uloge `Smogovci` kao pripovjedač #1 (1982.) `U susret zemljama` kao Ivan (1967.) Filmske uloge `Protest` (1967.) `Zagrebački koktel` (1966.) `H-8` kao pripovjedač #1 (sa Stjepanom Jakševac) (1958.) Knjige Intervjui, Zagreb 1982. — nakladnik: OOUR Vjesnikova press agencija Srce u zavičaju, Zagreb 1986. — nakladnik: IROS (putopisi i razgovori s hrvatskim iseljenicima), uvodni tekst Ivan Čizmić, pogovor Branislav Glumac Prodavač smrti (pod pseudonimom John George Jullian), nakladnik: SOUR `Vjesnik`, Zagreb, Laso, Western Roman, pisani roman 1984. Pod maskom (pod pseudonimom John George Jullian), nakladnik: SOUR `Vjesnik`, Zagreb, Laso, Western Roman, pisani roman 1984. Kockar u Gradu (pod pseudonimom John George Jullian), nakladnik: SOUR `Vjesnik`, Zagreb, Laso, Western Roman, pisani roman 1985. Stranac u igri (pod pseudonimom John George Jullian), nakladnik: SOUR `Vjesnik`, Zagreb, Laso, Western Roman, pisani roman 1986. U potrazi za hrvatima: Kroz Australiju, Zagreb 1996. — nakladnik: ITP `Marin Držić` U potrazi za hrvatima: Kroz Južnoafričku Republiku, Zagreb 1996. — nakladnik: ITP `Marin Držić` U potrazi za hrvatima: Kroz Južnu Ameriku, Zagreb 1996. - nakladnik: ITP `Marin Držić` Nagrade Republička nagrada za umjetnost 1950. Nagrada grada Zagreba 1965. Nagrada Zlatni vijenac Studija 1973. Izvori Kratke vijesti (Hrvatska radiotelevizija). 24. rujna 2015. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. rujna 2015. Pristupljeno 2. prosinca 2020. Josip Šarčević. 24. listopada 2010. Ivan Hetrich. Hrvatski povijesni portal (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 10. ožujka 2016. Pristupljeno 2. prosinca 2020. `Kuda idu divlje svinje` Štivičića i Hetricha. Yugopapir. 1971. Pristupljeno 17. siječnja 2021. O seriji u časopisu Nacional govori glavni glumac Ljubo Jelčić, 04.07.2020 Maja Benović. 1988. Ivan Hetrich, životna priča: Bio je prvi spiker i voditelj prvog Dnevnika na jugoslavenskoj televiziji. Studio. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. veljače 2020. Pristupljeno 2. prosinca 2020.

OpisDeklaracijaRecenzije (0) Brend Huawei Tip futrole Futrola sa preklopom Maksimalna veličina ekrana za korišćenje uz ovaj proizvod 15,8 cm (6.21″) Boja proizvoda Crna Vrsta boje površine Monotone Kompatibilni brend Huawei Kompatibilnost P Smart 2019 Džep za kartice Da Broj džepova za kartice 2 Funkcije fizičke zaštite Otporni na prašinu Otporni na grebanje Deklaracija Tip i model HUAWEI C-Potter Flip crna preklopna futrola za telefon Huawei P Smart 2019 Naziv i vrsta robe Oprema za mobilne telefone Uvoznik Nema podataka Zemlja porekla Nema podataka Trenutno radimo na ažuriranju svih deklaracija na sajtu. Ukoliko vas interesuju podaci za ovaj proizvod, molimo ostavite Vašu e-mail adresu i model proizvoda ili SKU a mi ćemo Vam dostaviti tačne podatke u roku od 24h. Pošalji upit Samo ulogovani kupci mogu da ostavljaju recenzije Recenzije Još uvek nema recenzija za ovaj proizvod.

Opis Deklaracija Recenzije (0) Boja Crna Model Uniden CE7203 BK Ostalo Indikator dolaznih poziva Flash taster Montaža na zid Funkcija ponovnog biranja zadnjeg broja Broj melodije zvona: 1 Kontrola jačine zvuka zvona – visoko, srednje i nisko Vrsta biranja: Ton / puls Trajanje flasha: 100 / 300 / 600 ms Podešavanje jačine zvona jako, slabo i isključeno Jednostavna instalacija, jeftino održavanje i privlačan dizajn Pruža veću raznovrsnost i korisnost u setu malih i srednjih preduzeća Tip Žični telefon Deklaracija Tip i model UNIDEN Žični telefon CE7203 BK Crni Naziv i vrsta robe Fiksni telefoni Uvoznik Flutto d.o.o. Zemlja porekla Nema podataka Trenutno radimo na ažuriranju svih deklaracija na sajtu. Ukoliko vas interesuju podaci za ovaj proizvod, molimo ostavite Vašu e-mail adresu i model proizvoda ili SKU a mi ćemo Vam dostaviti tačne podatke u roku od 24h. Pošalji upit Samo ulogovani kupci mogu da ostavljaju recenzije Recenzije Još uvek nema recenzija za ovaj proizvod.

Opis Deklaracija Recenzije (0) Kompatibilnost Kompatibilan sa QC2.0/3.0 protokolom, Apple 2.4A, BC1.2A Samsung AFC, PPS, Huawei FCP/SCP Xiaomi i drugim brzim punjenjem. Bezbedan za upotrebu: Zaštita od prekomerne struje, prenapona, previsoke temperature i kratkog spoja, vatrootporna plastična školjka. Ulaz: AC100-240V 50/60HZ 0.5A Max USB-A izlaz: 5V3A, 9V2A, 12V1.5A (18W) Type C izlaz: 5V3A, 9V2.22A, 12V1.67A (20W) Dimenzije: 43x41x28mm (bez igle) Deklaracija Tip i model XWAVE Dual A+C Bela H130 20W Naziv i vrsta robe Punjači za mobilne telefone Uvoznik NT company Zemlja porekla Nema podataka Trenutno radimo na ažuriranju svih deklaracija na sajtu. Ukoliko vas interesuju podaci za ovaj proizvod, molimo ostavite Vašu e-mail adresu i model proizvoda ili SKU a mi ćemo Vam dostaviti tačne podatke u roku od 24h. Pošalji upit Samo ulogovani kupci mogu da ostavljaju recenzije Recenzije Još uvek nema recenzija za ovaj proizvod.

LICEM U LICE - Milutin Čolić Milutin Čolić LICEM U LICE Čigoja, 2004. Udžbenički format, 413 strana. Naš najznačajniji filmski kritičar Milutin Čolić, osnivač FESTA, je čovek koji je svedok vremena u kome su radili najveći srpski umetnici. Tokom života on je sa većinom sačinio i intervjue koji su objavljeni u ovoj knjizi. Zastupljeni su: Milan Dedinac, Miroslav Begović, Dušan Matić, Mihailo Lalić, Oto Bihalji Merin, Petar Lubarda, Mihiz, Živojin Pavlović, Aleksandar Đorđević, Draško Ređep, Ljubiša Samardžić, Petar Antonijević, Mića Popović. U posebnom delu su njegovi intervjui sa Ginterom Grasom, Rafaelom Albertijem, Sidni Lumet, Lodom Lelušom, Ošimom, Ričardom Bartonom, Vili Brančom, Štrausom. Tu su: kratki susreti sa Vidmarom, Kalebom, Iredan, potreti Ružice Sokić, Gordana Mihića, Nede Arnerić, Bojana Stupice... Odlicno ocuvana knjiga na 2. strani napisana posveta autora. Sadržaj je na dodatnim slikama. Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Ovo je najjeftiniji primerak na sajtu na dan postavljanja! POGLEDAJTE I OSTALE predmete KOJE PRODAJEM POPUST NA VIŠE KUPLJENIH PREDMETA, PITAJTE! KLIKNITE NA LINK http://www.kupindo.com/Clan/zambezi/SpisakPredmeta ЛИЦЕМ У ЛИЦЕ - Милутин Чолић

Tricontinental, 2002. 20 portreta političkih protagonista vremena tuđmanizma Publicistički klasik jednog od najvećih hrvatskih novinara. Vi možda ne znate za Rexa Stouta. Pa i ako ste ga čitali, možda ste zaboravili na njega. Ja sam ga sasvim smetnuo s uma, sve dok prije neku večer nisam razmišljao o Denisu Kuljišu i nije mi se u jednom času objavilo: tako je, Denis Kuljiš je Nero Wolfe, Stoutov junak, gojazni, dekadentni bonkulović i sakupljač rijetkih orhideja, aristokratskog držanja, prividno trom, a zapravo pronicav privatni dekster što u zamračenoj sobi svog luksuznog apartmana na Manhattanu rješava zajebane kriminalističke zagonetke ok kojih je NYPD već bespomoćno digao ruke. Svijet te proze je, još od rodonačelnika žanra, tatice Hammeta, nemilosrdan, podao i gramziv, lupeži i ubojice uspjevaju, a nevinost je rijetka i slaboumna u svojoj beznadnosti. Na takvoj pozadini Kuljiš slika svoje političke portrete, vješto situira svoje likove u okružje koje će svaki ljubitelj hard boild literature nepogrešivo prepoznati. Zagreb kako ga on opisuje je moralna kaljuža, gadno, okrutno mjesto poput Los Angelesa u romanima Raymonda Chandlera i Jamesa Ellroya. Kuljiš je s jedne strane svjestan društvene patologije, oporo joj se izruguje i ne precijenjuje ničije poštenje, čak ni vlastito, ali negdje u sebi, dopustit ćete, ipak romantično vjeruje u mogućnost pravde. U ovoj knjizi, pogledate li bolje, među portretima hulja i sjecikesa, potkrale su mu se i priče o nekoliko dobrih, neiskvarenih ljudi koje istinski cijeni. Zanos s kojim piše o njihovoj dobroti nije neautentičniji ili manje nadahnut od gađenja s kojim opisuje one prve. Štoviše, kazao bih da je to vrijedniji dio knjige, jer se po tome jasno da vidjeti kako Denis Kuljiš nije sasvim izgubio vjeru u ljudskost. U tom smislu su `Majmuni, gangsteri i heroji` njegovo iskupljenje. (Ante Tomić) Denis Kuljiš rođen je u Splitu 1951. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao opštu lingvistiku i sociologiju. Redovno je pisao u novinama od 1972. godine, zaposlio se 1979. u Poletu i 1980. u Vjesniku. Radio kao urednik i novinar Starta, Danasa i Studija. Godine 1989. osnovao s partnerima poduzeće Media Press, koje je učestvovalo u pokretanju privatnog nezavisnog političkog nedeljnika, Globus. Glavni urednik pet godina, a za to vreme preduzeće je preraslo u Europapress Holding, najveću novinsko-izdavačku kuću u Hrvatskoj. Nikada nije dobio nijednu nagradu, priznanje ili odlikovanje. Objavio: - Majmuni, gangsteri i heroji, novinski tekstovi i feljtoni (Zagreb, 2001; Beograd, 2002). - Dva pamfleta protiv Tuđmana ( Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2005. ) - Majmuni, gangsteri,heroji, geniji, lupeži & papci; satirične biografije poznatih Hrvata; Zagreb 2005. - Ad hominem, 2006.

KO MI JE STAVIO BOMBE NA PROZOR Dejan Anastasijević i drugi odabrani tekstovi NUNS PRESS - 2021. Retko izdanje u vrlo dobrom stanju Dejan Anastasijević rođen je u Beogradu 1962. godine. Radio je za više inostranih medijskih kuća, a na Radiju B92 uređivao je kultnu emisiju „Oblačić u stripu“. Takođe, bio je dugogodišnji novinar beogradskog Vremena i američkog magazina TIME i dopisnik Tanjuga iz Brisela. Izveštavao je sa ratišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i na Kosovu pa se samim tim „kvalifikovao“ da ga bivši ministar informisanja Aleksandar Vučić u „vladi narodnog jedinstva“ prozove u Skupstini Srbije uz opasku da se „takvi neće tolerisati“. U aprilu 1999. Dejan je morao da pobegne u Beč sa porodicom jer su mu pretili i njegov život je bio ugrožen. U Beograd se vratio u avgustu 2002, na vreme da pokriva pad Slobodana Miloševića i njegov odlazak u Tribunal za ratne zločine u Hagu. Oktobra 2002, Dejan je bio prvi srpski novinar koji je svedočio protiv Miloševića. U aprilu 2007. godine preživeo je pokušaj atentata. Tada je na simsu prozora njegovog stana eksplodirala bomba. Druga bomba, koja je takođe bila postavljena, nije eksplodirala. Anastasijević je tada ocenio da „u poslednje vreme svojim tekstovima nije direktno išao na neku ličnost“, već da je bio meta zbog svog celokupnog stava i rada. „Ovo je napad na profesiju i sve ljude koji slično misle“, ocenio je tada Anastasijević i dodao da policija „nije ovo shvatila kao rutinsku stvar, već je celokupnim ponašanjem pokazala da ovo doživljava kao slučaj od najvišeg prioriteta“. Nekoliko godina posle pokušaja atentata, 2010, za list Blic je izjavio da je nakon njegovih tekstove o ratnim zločinima i činjenicu da je bio svedok pred Tribunalom u Hagu, sumnjao da je iza napada na njega stajao Vojisilav Šešelj i Jovica Stanišić. I 2018. godine osvrnuo se na taj pokušaj ubistva. Tada je rekao: „Bio sam besan danima, možda i duže od toga. A sad nisam besan, ali jesam ljut i razočaran u svoju državu zato što za deset godina i tri vlade koje su prošle, tri vlasti, taj slučaj nije rešen“. I tada je tvrdio da nema dilemu da je to bio pokušaj ubistva a ne zastrašivanje jer su mu, kako je tvrdio, tako rekli policijski tehničari koji su vršili uviđaj. „Čerčil je svojevremeno rekao da je novinarstvo najbolji posao na svetu ako ga čovek napusti na vreme. U mom slučaju ja očigledno nisam iskoristio tu priliku i, na kraju krajeva, to je jedino ono što umem da koliko-toliko dobro radim. U svim drugim stvarima u kojima sam se okušao, a okušao sam se u mnogim poslovima u mladosti, svuda je ispadala neka katastrofa. Ovo mi nekako ide i sad nemam izbora“, ispričao je prošle godine Anastasijević. Kao novinar pokrivao je sve konflikte sa područja bivše Jugoslavije. Bio je poznat po svojim tekstovima o bezbednosnim snagama Srbije, kao i o člancima o ratnim zločinima, a tokom 2007. posebno je pisao o slučaju „Škorpiona“ i braće Bitići. Njegovi izveštaji iz 1998. godine o okrutnosti nad etničkim Albancima na Kosovu doveli su ga do kriminalne optužbe od strane Miloševićevog režima za „širenje dezinformacija i pomaganje teroristima“.Anastasijević je bio urednik knjige o srpskoj opoziciji „Out of Time“ (IWPR, London, 2000), koja je bila burno pozdravljena. Za analitički i hrabar pristup novinarstvu, Anastasijević je dobio više novinarskih nagrada, uključujući nagradu NUNS-a, „Dušan Bogavac“ i „Staša Marinković“, kao i 2008. nagradu holandskog Oxfama Novib/PEN za zalaganje za ljudska prava i slobodu izražavanja. Preminuo je 2019. godine.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta! Naslov originala: Nigella Bites / Nigella Lawson Zahvaljujući neodoljivom šarmu i izuzetnom stilu, izvrsnim receptima i popularnim TV-serijalima o kuvanju, Najdžela Loson je za kratko vreme postala poznata širom sveta kao sinonim za sve u vezi s hranom što je zavodljivo i ugodno. U ovom kuvaru Najdžela nam otkriva svoje omiljene recepte za jela koja se lako prave bez obzira na to da li ih spremate posle napornog radnog dana, tokom lenjeg vikenda ili dugog kišnog popodneva. Svi recepti su jednostavni, divni za oko i ukusni, i sve ih objedinjuje Najdželin nekomplikovani, originalni, sveži pristup koji je odlično usklađen sa savremenim načinom života. Bez obzira na to da li sprema Paštu fažol ili Mafine sa pomorandžama, Najdžela zna kako da postigne maksimum s malo truda. Najdžela Loson (engl. Nigella Lawson) je britanska kulinarska voditeljka i novinarka. Radi na televizijama BiBiSi i 24Kitchen. Biografija Najdžela potiče iz jevrejskih porodica i sa očeve i sa majčine strane. [2] Losonova je provela deo svog detinjstva u velškom selu. Morala je da se preseli u školu devet puta u dobi između 9 i 18 godina i zato je školske godine opisala kao teške.[3] Pohađala je mnogo privatnih srednjih škola a kasnije radila u nekoliko prodavnica u Londonu. [4] Diplomirala je na Univerzitetu u Oksfordu dobivši diplomu srednjovekovnih i modernih jezika. Kasnije je živela u Italiji, Firenci neko vreme. [5] Karijera Radila je kao novinarka i lektorka do 1985. kada je počela da radi kao restoranski kritičar i degutastor. [3] Deset godina kasnije je počela da piše kolumnu o hrani u magazinu Vog. [6] Losonova je još od detinjstva imala osećaj za kuvanje, jer je imala majku koja je isto tako uživala u kuvanju. [7] Izdala je knjigu pod nazivom How to Eat (Kako jesti) 1998. godine i prodala je preko 300 000 kopija u Ujedinjenom Kraljevstvu. [8] Britanski magazin The Sunday Telegraph je knjigu proglasio za `najvredniji kulinarski vodič objavljen ove decenije.` [9] Dve godine kasnije je izdala knjigu How to be a Domestic Goddess (Kako biti domaća boginja). [5] Od 1999. godine pa sve do 2001. je imala svoju kulinarsku emisiju Najdželini zalogaji koja se emitovala na kanalu Channel 4. [10] Prva sezone emisije je imala oko 2 miliona gledalaca. [11] Emisija je dala prateću knjigu recepata, koja se takođe naziva Najdželini zalogaji i koja je bila druga najprodavanija knjiga u SAD 2002. godine. [12] [13] Sledeća emisija koju je radila za isti kanal je bila Zauvek leto sa Najdželom. [14] Godine 2002. je počela da piše članke o kulinarstvu za The New York Times te je time njena popularnost i znanje počelo da raste čineći `njenu vrednost` već od 2 miliona funti 2003. godine. [15] [16] Najdžela sa promocije njene knjige 2004. godine Izdala je knjigu pod nazivom Gozba: Hrana koja slavi život 2004. godine. [17] Na kanalu ITV1 2005. godine, je počela da vodi emisiju Najdžela u kojoj je dovodila poznate ličnosti kao goste. [18] Emisija je naišla na uglavnom negativnu kritiku i nakon što je u prvoj sedmici izgubila 40% gledalaca, emisija je otkazana. [19] [20] Godine 2006. je potpisala ugovore sa kanalima Food Network i BBC Two. Na kanalu BBC Two je vodila emisiju Najdželina božićna kuhinja a gledanost samo prve epizode je bila od 3,5 miliona gledalaca. [21] Njen uticaj kao komentator hrane pokazao se i krajem 2006. godine, kada je nakon što je pohvalila gusku kao izvor masti za glavni sastojak Božića, prodaja proizvoda u Velikoj Britaniji je bila značajno povećana. [22] Sledeća emisija koju je vodila je bila Najdžela Ekspres. Emisija je postavila uspeh u gledanosti i jedna od najboljih emisija kanala BBC Two svake nedelje. Prva epizoda debitovala je sa 2,85 miliona gledalaca, što je visoko iznad proseka za kanal. Podaci o gledanosti druge epizode pokazuju da je gledalo 3,3 miliona a sezona je dostigla 3,4 miliona 22. oktobra 2007.[21] [23] Popratna knjiga pod istim nazivom kao i emisija, objavljena je u Velikoj Britaniji u septembru 2007, SAD u novembru 2007, a u Australiji 2008. [24] Losonova se našla pod kritikom kada su se gledaoci žalili da je dobila na težini od prve debitantske epizode. Gardijan je, međutim, primetio da `hrana odgovara njenom izgledu - besprekornoj, sjajnoj i seksi`. [25] [26] Knjigu Kuhinja: Recepti iz srca kuće je izdala 2010. godine. Emisiju Najdželisima: Instant italijanska inspiracija je snimala tokom 2012. godine takođe za BiBiSi. U emisiji je kuvala italijanske recepte koje je naučila tokom pauze između srednje škole i studija. [27] Najdžela u Londonu 2012. godine U jesen 2015. je počela sa emitovanjem emisija Jednostavno Najdžela gde je kuvala, kako ona to naziva, `utešnu i jednostavnu hranu`. [28] Pojava i stil Iako je Losonova uživala u uspešnoj karijeri u kuvanju, ona nije školovani kuvar i ne voli da je nazivaju `slavnom kuvarom`. [29]Ona sebe ne smatra kuvaricom ili stručnjakom u svojoj oblasti. Kroz njene televizijske programe, ona naglašava da kuha za svoje zadovoljstvo, za uživanje, i da je kuvanje terapija.[30] Kad odlučuje koji će recept biti prikazan u njenim knjigama, ona zauzima stav navodeći: „Ako je to nešto što ne želim da nastavim da jedem nakon što sam sita, onda ne želim recept .. . Moram da osećam da želim ponovo da skuvam stvar `. [5] Losonova je usvojila ležeran pristup kuvanju, rekavši: `Mislim da kuvanje treba da bude zabavno i porodično. ... Mislim da je moj pristup kuvanju zaista opušten i nije krut. Nema pravila u mojoj kuhinji. ` Jedna urednica, naglašavajući tehničku jednostavnost Najdželinih recepata, primetila je da` njena jela ne zahtevaju nijednu detaljnu pripremu na koju se poziva većina TV kuvara `. [31] Najdžela je postala poznata po svom intimnom načinu predstavljanja jela, iako tvrdi da `To nije značilo da želim da bude tako ... Nemam talenta da osvojim drugu osobu. To je intimno, a ne flert`. Prepoznata po seksualnosti prezentacije i kuvanja, dovela je do toga da Losonovu nazivaju `kraljicom porno hrane`.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! ,,Ispovest Josipa Broza Tita, zabeležio je istoričar Vjenceslav Cenčić iz razgovora koje je vodio sa Josipom Kopiničem, koga su mnogi smatrali najznačajnijim jugoslovenskim obaveštajcem svih vremena Istoričar Vjenceslav Cenčić objavio je knjigu “Titova poslednja ispovest”, dvadeset godina posle smrti Josipa Broza Tita, neku vrstu Titovog političkog testamenta koji baca sasvim novu sliku na lik i delo političara koji je ostavio neizbrisiv trag na političkoj sceni druge Jugoslavije. Knjiga je sastavljena od stenogramskih beležaka čuvenog Brozovog govora u Karađorđevu u decembru 1979. godine i razgovora koje je vodio sa Josipom Kopiničem, koga su mnogi smatrali najznačajnijim jugoslovenskim obaveštajcem svih vremena. Po osporavanju autentičnosti ova uzbudljiva knjiga i sama na neki način deli sudbinu glavnog svedoka i aktera, hvaljenog, a onda i neumereno osporavanog – Josipa Broza. `Bio sam protiv ustava iz 1974! Bio sam protiv davanja državnosti pokrajinama i delovima Ustava koji omogućuju republikama izdvajanje iz federacije bez dogovora sa ostalim republikama, odnosno referendumom cele zemlje. I tada, a i sada vam ponavljam da će to “zlo” od ovih ustavnih prava pokrajina razbiti Jugoslaviju. Znao sam da je bezbednosno stanje na Kosovu loše, ali nisam znao da su i odnosi naših republika pali na tako niske grane. Drugovi, moram reći, kad je u pitanju Kosovo da svi koji su glasali za Ustav 1974. godine biti će krivi za sudbinu Jugoslavije! Razmišljao sam i onako sam u sebi rekao: “Pa, stari, i ti bi trebalo sebi da odrediš naslednika”. Razmišljao sam i stavio na papir nekoliko mlađih, već iskusnih rukovodilaca i odlučio sam se na njih dvoje: Miku Tripala i Ratu Dugonjića. Pišući prisetio sam se i na Ivu Lolu Ribara, jer sam uvek u šali govorio, a mislim da sam to rekao i Kopiniču, da će on biti moj naslednik. Ta informacija “procurila” je za vreme rata, pa se Hebrang našao pogođen i odlučio se na osvetu i organizirao je likvidacuju Lole. O mom nasledniku nikom nisam govorio osim Jovanki, a ona je to, kako mi je tvrdila, iz šale, rekla Stevi. Taj podatak odmah je “procurio” do Vlade i Bevca. Ni praunuci neće oprostiti zaduživanje! Nakon donošenja novog Ustava, republike su se uz saglasnost Federacije za zadnjih godinu i par meseci zadužile preko 10 milijardi dolara, to je zlo i neoprostivo za zemlju – rekao je Tito. Ja sam, kao predsednik države, odbio da potpišem odobrenje o zaduženju zemlje, a Bakarić je kao moj zamenik to potpisao. Mene optužuju da sam zabranio da se ide na oslobađanje logoraša koje je tada čuvalo stotinak ustaša – drugovi, taj Vickov predlog nije došao do mene i ja se sada pitam gde je završio. Sam sebe optužujem zašto do sada nisam bio u tom logoru smrti i poklonio se senama ubijenih. Sada sam se prisetio i podatka da su i Hebrang (Andrija) i Krajačić (Stevo) bili protiv obeležavanja Jasenovca. Pa istup Stevin prilikom otkrivanja spomenika u Jasenovcu. Nije kao predsednik Sabora došao na otvaranje, došao je u Lipik, pijan, u lovačkoj uniformi i delegaciju Srbije izvređao, vičući im: “Malo smo Vas potamanili”. O tom skandalu poruku sam dobio od Pucara (Đuro). Bio sam, ne ljut, nego obezglavljen ovim Stevinim ispadom. Puno puta se pitam zašto ne rasvetlimo ove Stevine nebuloze i rasipništvo. Imam utisak da ga se u Hrvatskoj boje. Kad bih hteo da reagujem, branila ga je Jovanka. Goli otok je stvorio Kardelj, predloživši da se svi koji su se izjasnili za Rezoluciju izoluju na jedno ostrvo. Pomoć u tome dali su mu Augustinčić i Stevo (Krajačić) koji su mu pričali o Golom otoku i dobrom kamenu s kojim se služi Augustinčić pri izradi skulptura. I tako je na sastanku Politbiroa, kad se raspravlja o izolaciji uhapšenih, Kardelj predložio Goli otok kao najbolje rešenje. S jedne i druge strane tog puta dočekivali bi ih već uhapšeni i tukli remenjem i toljagama, a ovi “Slovenci” odgovorili bi im i vikali: “Ne bijte nas čoveče”. Nisu to bili Slovenci, već Bosanci i Ličani koji su radili u Sloveniji. Svoje su ibeovce proglasili ludim, posebno ako se radilo o školovanom kadru. Tako je Edo “branio” Jugoslaviju i Partiju u Sloveniji. Zbog Golog otoka nisam dobio ni Nobelovu nagradu za mir, iako je više od stotinu državnika sveta to predlagalo.`

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Hedrick Smith je učinio ono što bismo svi željeli da možemo: otišao je u Rusiju i obratio se ljudima. Nad samovarima koji se paraju, u skučenim stanovima i na zemljanim podovima, razgovarao je sa seljacima i birokratima, umjetnicima i službenicima. Proučavao je njihove običaje i njihove vlade te s nama dijeli svoje fascinantne uvide i svježe perspektive. Hedrick Smith bivši je novinar New York Timesa, dobitnik Pulitzerove nagrade i producent i dopisnik, dobitnik nagrade Emmy.[1] Nakon što je 26 godina radio u The New York Timesu od 1962. do 1988. kao dopisnik, urednik i šef ureda u Moskvi i Washingtonu, Smith je 1989. prešao na televiziju, izvještavajući i producirajući više od 50 sati dugotrajnih dokumentaraca za PBS tijekom sljedećeg razdoblja. 25 godina o temama od unutarnje priče o teroristima koji su organizirali napade 11. rujna i Gorbačovljevu perestrojku do Wall Streeta, Walmarta i Democracy Rebellion građanskih reformskih pokreta. Smith je autor pet najprodavanijih knjiga uključujući Ruse, The Power Game: How Washington Works, and Who Stole the American Dream?, te koautor nekoliko drugih knjiga, uključujući The Pentagon Papers [2] i Reagan: The Man, the predsjednik[3]. Smith je trenutno izvršni urednik web stranice ReclaimTheAmericanDream.org i YouTube kanala The People vs. The Politicians. Rani život i obrazovanje Smith je rođen 9. srpnja 1933. u Kilmacolmu u Škotskoj. Školovao se u The Choate School (sada Choate Rosemary Hall) u Wallingfordu, Connecticut i na Williams Collegeu, gdje je stekao diplomu B.A. Doktorirao je američku povijest i književnost 1955. Od 1955. do 1956. Smith je radio diplomski rad iz PPE (Politika, filozofija i ekonomija) kao Fulbrightov stipendist na Sveučilištu Oxford. Služio je u američkim zračnim snagama od 1956. do 1959. Godine 1969. osvojio je Niemanovu stipendiju za studij na Sveučilištu Harvard, koncentrirajući se na ruske studije. Novinska karijera Smithova karijera u tiskanom novinarstvu započela je 1950-ih, s ljetnim poslovima mladog izvjestitelja za The Greenville (S.C.) News. Nakon koledža i tri godine služenja u Zračnim snagama SAD-a, Smith se pridružio United Press Internationalu 1959., služeći u uredima u Memphisu, Nashvilleu i Atlanti. Početkom 1960-ih Smith je započeo svoj dugi mandat u The New York Timesu pokrivajući Martina Luthera Kinga Jr., Johna Lewisa i borbu za građanska prava, uključujući žarišta poput Birminghama, desegregaciju Ole Miss i Marš na Washington. [4] Kao strani dopisnik, Smith je izvještavao o Vijetnamskom ratu u Saigonu (1963.-64.), o regiji Bliskog istoka sa sjedištem u Kairu (1964.-66.) i o hladnom ratu iz Washingtona (1967.-70.) i Moskve (1971.). -74). Smith je 1974. dobio Pulitzerovu nagradu za međunarodno izvještavanje iz Rusije i istočne Europe. Godine 1971. Smith i kolega novinar New York Timesa Neil Sheehan bili su članovi tima dobitnika Pulitzerove nagrade koji je producirao seriju Pentagonovih dokumenata, temeljenu na strogo tajnoj povijesti ministra obrane Roberta McNamare o Vijetnamskom ratu pod četiri američka predsjednika. Prije objavljivanja, Smith i Sheehan proveli su više od tri mjeseca proučavajući 7000 stranica povjerljivih dokumenata i povijesti, skrivajući se od vlade u njujorškom hotelu 6th Avenue Hilton pod lažnim imenom. Prisjećajući se svog rada sa Sheehanom na Pentagonovim dokumentima, Smith je rekao: `Ono što je Neil Sheehan učinio jest da je javnosti donio obračun s istinom. Bilo mi je pravo zadovoljstvo i prava čast što sam se zabavio i imao uspjeha u dijeljenju iskustvo s Neilom Sheehanom.”[5] Godine 1975. Smith je postao zamjenik nacionalnog urednika Timesa, a zatim je postao šef ureda u Washingtonu (1976.-79.) i glavni dopisnik iz Washingtona (1979.-88.). Tijekom svojih turneja po Washingtonu pokrivao je pet američkih predsjednika i njihove administracije. knjige Smithova knjiga Rusi (1976.), temeljena na godinama koje je proveo kao šef moskovskog ureda New York Timesa od 1971. do 1974., bila je američki bestseler broj 1. Preveden je na 16 jezika i naširoko se koristi u sveučilišnim tečajevima. Njegova sljedeća knjiga, The Power Game: How Washington Works (1988.), bila je još jedan veliki bestseler. U video obilasku Bijele kuće, C-SPAN je snimio knjigu kako stoji na noćnom stoliću predsjednika Clintona. Postala je politička biblija za mnoge novoizabrane članove Kongresa i njihovo osoblje. Gotovo tri desetljeća nakon svoje prve moskovske turneje, Smith se vratio u Rusiju kako bi svjedočio raspadu sovjetskog komunizma i raspadu starog Sovjetskog Saveza. U Novim Rusima (1991.) Smith je iz prve ruke opisao dramatične političke i ekonomske reforme Mihaila Gorbačova poznate kao perestrojka. Tijekom proteklih 25 godina, Smith se usredotočio na američku domaću scenu, produciravši dvije knjige – Rethinking America (1995.) i Who Stole the American Dream? (2012.) koji pružaju proširena izvješća i analize o uzrocima naglog porasta ekonomske nejednakosti u Sjedinjenim Državama i njihovom sve disfunkcionalnijem političkom sustavu, kao i naporima da se vrati veća pravednost, transparentnost i uključenost u američko gospodarstvo i američku politiku. Televizijske produkcije 1989.-1990., Smith je pretvorio svoju najprodavaniju knjigu The Power Game u četverosatnu dokumentarnu seriju koja daje njegovu unutarnju analizu o tome kako politika moći funkcionira - ili ne funkcionira - u Washingtonu i pokrenuo je 25-godišnju televizijsku produkciju karijere koja je generirala 26 specijala u udarnom terminu i mini-serija za PBS. Smith je uslijedio s pionirskom PBS-ovom četverosatnom dokumentarnom serijom Unutar Gorbačovljevog SSSR-a, iskorištavajući svoje poznavanje ruske povijesti i sposobnost vođenja TV intervjua na ruskom kako bi dobio prvi široki pogled američke televizije iznutra na Gorbačovljevu reformsku kampanju perestrojke Ta je serija osvojila prestižnu Columbiju - Dupont Gold Baton, ili glavna nagrada, za najbolji program javnih pitanja na američkoj televiziji 1991. Smith je osvojio sve glavne televizijske nagrade s drugim PBS programima. Dobio je nacionalne Emmyje za The Wall Street Fix (2003.) i Can You Afford to Retire? (2006.) koju je kreirao za PBS Frontline. Još su dva njegova programa osvojila nominacije za Emmyja - Kritično stanje (2000.), trosatno ispitivanje američkog zdravstvenog sustava, i Oporezuj me ako možeš (2004.), jednosatno istraživanje poreznih izbjegavanja korporacija i bogati. Godine 2002. Smith je podijelio prestižnu zlatnu palicu duPont-Columbia za Inside the Terror Network, njegov detaljan prikaz bombaša Al Qaide koji organiziraju, obučavaju i pripremaju svoj napad na SAD 11. rujna 2001. Zajedno s Frontline istraživačkim razotkrivanjima kao što je Bigger Than Enron (2002), Je li Wal-Mart dobar za Ameriku? (2004.) Spiying on the Home Front (2007.) i Poisoned Waters (2009.), jedna karakteristična značajka Smithovog televizijskog izvještavanja je njegov fokus ne samo na ispitivanje problema, već iu Seeking Solutions (1999.), njegovoj mini-seriji o nasilju među tinejdžerima i zločin iz mržnje, koji koristi Ministarstvo pravosuđa i kongresni odbori; Making Schools Work (2005), dvosatni specijal o učinkovitim obrazovnim programima koji pospješuju uspjeh učenika; i Surviving the Bottom Line (1998.) četverosatni izvještaj koji uspoređuje pravednost američkog gospodarstva s Njemačkom, Japanom i Kinom. Ti su programi donijeli Smithu i njegovom produkcijskom timu nagrade za javnu službu od Zaklade Sidney Hillman i od Sigma Delta Chi, nacionalnog počasnog društva novinara. Njegov najnoviji dokumentarac PBS-a The Democracy Rebellion (2020.) pokazuje kako su građanski pokreti na najnižem nivou izazvali ukorijenjene političare i moćne mešetare da dobiju reforme izbornog zakona protiv mračnog novca, falsifikata ili potiskivanja glasova te da slomljenu američku demokraciju učine pravednijom, otvorenijom i inkluzivnijom . Sada se prikazuje 24/7 na Smithovom YouTube kanalu, `The People vs the Politicians.` Tijekom 25 godina, gledatelji PBS-a također su upoznali Hedricka Smitha kao redovitog panelista na Washington Week in Review i kao posebnog dopisnika za The NewsHour s Jimom Lehrerom. Nagrade, počasti i organizacije Smith je dobio Fulbrightovu stipendiju za studij politike, filozofije i ekonomije (PPE) na Sveučilištu Oxford 1955. Godine 1969. osvojio je stipendiju Nieman za studij na Sveučilištu Harvard, koncentrirajući se na ruske studije. Godine 1971. bio je član tima koji je osvojio Pulitzerovu nagradu za svoj rad na Pentagonovim dokumentima.[6] Dobitnik je Pulitzerove nagrade za međunarodno izvještavanje 1974. za priče iz Rusije i istočne Europe. Smith je također osvojio mnoge televizijske nagrade. Njegove emisije Frontline, The Wall Street Fix i Can You Afford to Retire? osvojio je Emmyja i dvije druge nagrade, a njegove serije Frontline, Critical Condition i Tax Me If You Can bile su nominirane. Dvaput je osvojio ili podijelio zlatnu palicu Columbia-Dupont za najbolji ovogodišnji program o odnosima s javnošću na američkoj televiziji. Također je osvojio nagrade George Polk, George Peabody i Hillman za svoju izvrsnost u izvještavanju, zajedno s dvjema nacionalnim nagradama za javnu službu.[6] Smith je član Phi Beta Kappa i Gridiron Cluba.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Autor: Miroslav Vislavski Pismo: latinica Jezik: srpski Broj strana: 216 Dimenzije: 24 x 16 cm Meke korice Opis: U jugoslovenskom, srpskom i vojvođanskom sportu Miroslav Vislavski ostavio je dubok trag. O tome svedoče rezultati fudbalskog i, pre svega, odbojkaškog kluba Vojvodina. Ostvarenja u novinarstvu zabeležena su u brojnim televizijskim emisijama koje je uređivao i vodio, kao i u novinskim tekstovima. Poslednju seriju tekstova, objavljenih u magazinu „Tabloid“ sabrao je u knjigu „Kontranapad njima i njihovim“. Miroslav Vislavski je rođen 5. augusta 1952 u Vrbasu, u porodici Jakima Vislavskog i Amalije (rođene Arvaji) kao njihov četvrti sin nakon Joakima, Mihajla i Vladimira. U Vrbasu pohađa osnovnu školu i Školu učenika u privredi (elektroinstalater). Radna karijera je započela u fabrici šećera „Bačka“ (1970 – 1973), a u međuvremenu je bio u JNA (1971/72) u Nišu. Kao angažovani omladinski aktivista, biva izabran na profesionalni rad u Sekretarijat Predsedništva Pokrajinske konferencije SSOV (1973 – 1974), potom je bio član Sekretarijata Predsedništva PKSSRNV (1974 – 1979). Od 1979 – 1986 bio je sekretar SIZ za učenički i studentski standard Vojvodine. Usledio mandatni period od 1986 na funkciji predsednika Opštinske konferencije SSRNV Stari Grad u Novom Sadu, koji je prekinut decembra 1988 u vreme antibirokratske revolucije (Jogurt revolucije), sa žrtvama Miloševiće nacionalističke politike. Prekid političke karijere je nastavljen radom u komercijali Osiguranja „Croatia“ Rijeka (1989 – 1991). Građanski rat i raspad Jugoslavije su prekinuli ovaj period karijere. U novim okolnostima se zaposlio u Odbojkaškom klubu Vojvodina i ubrzo je imenovan za generalnog direktora (1992 – 2001). Za vreme njegovih mandata i pod njegovim vođstvom, klub je ostvario najveće uspehe. OK Vojvodina je bio devet puta prvak države, šest puta pobednik nacionalnog Kupa, treći u Evropi i pet godina za redom među deset najboljih evropskih klubova. U tom periodu, u sumornoj deceniji opšteg propadanja i sunovrata svih vrednosti, ratnom okruženju, međunarodnoj izolaciji, Vojvodina je bila lider jugoslovenske odbojke i predvodnik svih procesa u stvaranju fenomena odbojke. Državnu reprezentaciju koja je osvoila dve Olimpijske medalje (bronza i zlato), srebrnu medalju na Svetskom prvenstvu i četiri medalje sa Evropskog prvenstva (dve bronze, srebro i zlato), činili su 90 % kadrovi iz Vojvodine (igrači i treneri). OK Vojvodina je u celom tom periodu bila zvanično najpopularniji klub u Novom Sadu i jedan od najpopularnijih u Jugoslovenskom sportu. Za vreme rada u OK Vojvodina, obavljao je funkcije predsednika Odbojkaškog saveza Srbije 1996 – 2000. Bio je predsednik Udruženja odbojkaških klubova prve i druge lige (40 najboljih klubova) od 1993 – 2001. Krajem 2000 godine prelazi sporazumom iz OK u Fudbalski klub Vojvodina. U kome ostaje godinu dana kada biva smenjen u sukobu sa predsednikom kluba Miodragom Kostićem. Iako je dobio sudsku presudu zbog nezakonite smene, napušta klub 2003. Još za vreme sudskog spora, počinje karijeru novinara. Radio je na televizijama Jesenjin i Kanal 9, kasnije i na tv Panonija i tv KTV (Zrenjanin) preko 1500 emisija o sportu (Kontranapad i Sport iz drugog ugla), političkog sadržaja (Vruća stolica i Bez cenzure), o sindikalnim temama (OSAA) i na druge društvene teme (Aktuelnosti i Periskop). Bio je autor, scenarista i režiser nekoliko dokumentarnih filmova i serija. Od serija su realizovane: „Bogovi Olimpa“ (18 epizoda 2012 god), „Fenomen odbojke“ (13 epizoda – 2014 god) Vojvodina naša radost (8 epizoda 2017 god), Legende u legendi (4 epizode – 2016 god). U 1918 započeo serijal „Na putu druge krune“ Od 2006 do 2017 je objavljivao stalnu kolumnu „Kontranapad“ u magazinu Tabloid gde je ujedno bio urednik sportske rubrike od 2009 godine. Pisao je i za druge listove o sportskim temama (Sport, Dnevnik). Objavio je knjige: Velika zabuna (2001), Kontranapad (2011), Novi kontranapad (2016), Kontranapad njima i njihovim (2018). Objavljivao je priloge i recenzije u nekoliko drugih knjiga. Za uspešan rad u učeničkom i studentskom standardu 1979 Predsedništvo SFRJ ga je odlikovalo Ordenom rada sa srebrnim vencem. U Ok Vojvodina je dobitnik „Zlatne plakete“ (1996) i proglašen je Velikanom kluba kao nosilac najvišeg priznanja „Statua velikana“ (2001). Nosilac je plakete Odbojkaškog saveza Vojvodine (2011). Za novinarski rad, dobio je Priznanje „Jaša Tomić“ Društva novinara Vojvodine (2007), Priznanje za izdavački poduhvat godine (2011) i Priznanje za životno delo (2014) Udruženja sportskih novinara Srbije. Oženjen je Milijanom rođenom Milović (od 1973), sa kojom je podigao dve ćerke, Miroslavu i Mariju. Živi u Novom Sadu od 1974 godine. U penziji je od 2012.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Dejan Lučić je istraživač koji se prihvatio skoro nemoguće misije – otkrivanja globalne zavere, ali i njenog segmenta uperenog protiv Srba. Zašto smo toliko važni, a što nismo učili u školama? Zato što smo čuvari Kapije sveta! Porušili smo tursko i austrougarsko carstvo, a to se ne prašta! Spasli smo Moskvu zadržavši Hitlera nekoliko nedelja! Ni to se ne prašta! „Pred čitaocima je uzbudljivo ispričana istorija, u formi dokumentarnog trilera, koja otkriva veze između na prvi pogled nepovezanih aktera – papa, austrougarski car, britanska tajna sluzba, Vinston Čerčil, Staljin, šef sovjetske tajne službe Berija, Aleksandar Ranković, Krcun, Dolanc, Tapi, Franjo Tuđman, šef ’Obraza’ Nebojša Krstić i naravno agenti smrti koji dolaze iz Evropske unije. Tanka nit koja sve ovo povezuje je Josip Broz Tito... Špijunaža ima samo jedan cilj: nametanje svoje vlasti drugima. Ovo je pravi vodič za diktatore, ali i za borbu protiv njih! Titova kletva je knjiga o manipulaciji umom uz pomoć ideologije i terora koji za cilj imaju naše uništenje. Iz Titovog šinjela izlaze političari koji nastavljaju njegovu misiju. Samo su promenjene fraze. Nekada je to bila mantra o komunizmu, sada je o demokratiji i o Evropskoj uniji...“ (Jovan Pejin, istoričar) Dejan Lučić (Beograd, 15. novembar 1950)[1] je srpski publicista, geopolitičar i teoretičar zavere. Detinjstvo i mladost Dejan Lučić završio je žurnalistiku[1] na Fakultetu političkih nauka, zajedno sa bivšim načelnikom državne bezbednosti Jovicom Stanišićem, i komandantom specijalnih jedinica državne bezbednosti Frankom Simatovićem Frenkijem, sa kojima je ostao dugogodišnji prijatelj. Lučić o svom poreklu Dejan Lučić navodi da je potomak Jelene-Ilke Marković, koja je 11. oktobra 1882. godine u Sabornoj crkvi u Beogradu pucala na kralja Milana Obrenovića. Ovaj događaj je poznat kao Ilkin atentat. Lučić tvrdi i da je potomak vojvode Milenka Stojkovića iz Prvog srpskog ustanka. Takođe navodi da je njegov deda bio učesnik demonstracija u Beogradu 27. marta 1941.[traži se izvor] Književni rad Tematika Dejan Lučić se u svojim knjigama bavi tematikom teorijama zavere poput masonerije, tajnih društava, Rimokatoličke crkve i sl. koje predstavlja u svojim špijunsko-obaveštajnim romanima. Promocije Dejan Lučić je promocije svojih knjiga održavao u Studentskom kulturnom centru u Beogradu. Prva promocija je bila 1999. godine, kada je predstavio knjigu Islamska Republika Nemačka. Na toj promociji je pored autora, govorio i beli mag Lav Geršman. Druga promocija je takođe bila u Studentskom kulturnom centru u Beogradu, kada je predstavljena knjiga Kineska osveta. Promocije u dijaspori Dejan Lučić je održavao promocije svojih knjiga i u dijaspori. On je u srpskoj emigraciji u Nemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama držao promocije svojih knjiga, prvenstveno knjige Tajne albanske mafije. Politički rad Dejan Lučić je devedesetih godina bio jedan od osnivača Srpskog pokreta obnove,[traži se izvor], i bio je predsednik gradskog odbora istog, ali je ubrzo izbačen iz partije. Vuk Drašković, predsednik stranke, u svojoj knjizi Meta, okarakterisao ga je kao člana Službe državne bezbednosti. Dejan Lučić je dugo prekinuo rad u politici, sve do 2011. godine, kada se u politiku vratio kao osnivač Srpske demokratske stranke osnovane u martu 2011. godine. Kao dugogodišnji prijatelj Jovice Stanišića i Franka Simatovića, pojavio se kao svedok na njihovom suđenju u Haškom tribunalu 2011. godine, gde je potvrdio da poznaje optužene, i da nikada nije radio za Službu državne bezbednosti. Dela Islamska Republika Nemačka, 1. deo, Ekopres, ISBN 978-86-83003-02-0 Islamska Republika Nemačka, 2. deo, Ekopres, ISBN 978-86-83003-03-7 Варварство у име Христово, 1. део, Екопрес, ISBN 978-86-83003-05-1 Варварство у име Христово, 2. део, Екопрес, ISBN 978-86-83003-07-5 Pavelićev testament, 1. deo, Ekopres, ISBN 978-86-83003-16-7 Pavelićev testament, 2. deo, Ekopres, ISBN 978-86-83003-17-4 Краљевство Хазара, 1. део, Екопрес, ISBN 978-86-83003-19-8 Краљевство Хазара, 2. део, Екопрес. ISBN 978-86-83003-20-4. Тајне албанске мафије, Екопрес, ISBN 978-86-83003-04-4 Тајне лоповског заната, Екопрес, ISBN 978-86-83003-08-2 Владари из сенке, Екопрес, ISBN 978-86-83003-01-3 Теорија завере, Екопрес, ISBN 978-86-83003-23-5. Kineska osveta, 2011, Laguna

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Tajne albanske mafije su istiniti zapis o vremenu zla, koje traje do danas. Knjiga se pojavila 1988. godine i bila je šok za jugoslovensku javnost, uljuljkanu komunističkim bajkama o bratstvu i jedinstvu. Njome sam lupio šamar komunističkoj eliti, dokazavši da postoji zavera čiji je cilj secesija Kosova i Metohije. CIA, MI-6, turska tajna služba, albanski Sigurimi i turski Sivi vukovi dali su bazu za stvaranje albanske mafije, koja je kao kancer prodrla među Albance na Kosovu i Metohiji. Zavera se proširila na sve srbofobe u Jugoslaviji – tajne službe Hrvatske i Slovenije uključile su se u šverc droge i tako finansirale emigrantske političke grupacije. Hilmija Hasanagić, bivši komunistički rukovodilac, pomogao mi je da krenem u opasnu potragu za Muratom Bajrakom, „kumom“ Sivih vukova: svaki kontakt sa „izvorom“ mogao je da bude zamka i – moj kraj! Tragajući za njim, dospeo sam do Dauta Kadriovskog i Sadika Tezdogana, organizatora krijumčarenja heroina. Obaveštajac Gojko Medenica, bivši pomoćnik Aleksandra Rankovića, povezao me je s ljudima koji su mi dali dragocene podatke – tako sam sastavio listu tajnih agenata Sigurimija i krijumčara širom sveta. Zli jezici su širili trač da te informacije potiču od mog kolege s fakulteta Jovice Stanišića, šefa tajne službe Srbije, pa sam dobio epitet „tajni agent“ RDB-a. Urbanu legendu nemoguće je uništiti. Rešio sam da je iskoristim i postao sam pisac špijunskih romana. Mit da sam operativac Službe otvarao mi je vrata u inostranstvu, pa sam imao kontakte sa templarima u Americi, masonima u Nemačkoj, sufistima u Iranu, bivšim pripadnicima KGB-a u Azerbejdžanu… Tajne albanske mafije su temelj moje karijere. Razlika između špijuna i novinara je što jednom istraživanje završi u fioci, a drugom postane knjiga koju držite u ruci! Vaš Dejan Lučić Dejan Lučić (Beograd, 15. novembar 1950)[1] je srpski publicista, geopolitičar i teoretičar zavere. Detinjstvo i mladost Dejan Lučić završio je žurnalistiku[1] na Fakultetu političkih nauka, zajedno sa bivšim načelnikom državne bezbednosti Jovicom Stanišićem, i komandantom specijalnih jedinica državne bezbednosti Frankom Simatovićem Frenkijem, sa kojima je ostao dugogodišnji prijatelj. Lučić o svom poreklu Dejan Lučić navodi da je potomak Jelene-Ilke Marković, koja je 11. oktobra 1882. godine u Sabornoj crkvi u Beogradu pucala na kralja Milana Obrenovića. Ovaj događaj je poznat kao Ilkin atentat. Lučić tvrdi i da je potomak vojvode Milenka Stojkovića iz Prvog srpskog ustanka. Takođe navodi da je njegov deda bio učesnik demonstracija u Beogradu 27. marta 1941.[traži se izvor] Književni rad Tematika Dejan Lučić se u svojim knjigama bavi tematikom teorijama zavere poput masonerije, tajnih društava, Rimokatoličke crkve i sl. koje predstavlja u svojim špijunsko-obaveštajnim romanima. Promocije Dejan Lučić je promocije svojih knjiga održavao u Studentskom kulturnom centru u Beogradu. Prva promocija je bila 1999. godine, kada je predstavio knjigu Islamska Republika Nemačka. Na toj promociji je pored autora, govorio i beli mag Lav Geršman. Druga promocija je takođe bila u Studentskom kulturnom centru u Beogradu, kada je predstavljena knjiga Kineska osveta. Promocije u dijaspori Dejan Lučić je održavao promocije svojih knjiga i u dijaspori. On je u srpskoj emigraciji u Nemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama držao promocije svojih knjiga, prvenstveno knjige Tajne albanske mafije. Politički rad Dejan Lučić je devedesetih godina bio jedan od osnivača Srpskog pokreta obnove,[traži se izvor], i bio je predsednik gradskog odbora istog, ali je ubrzo izbačen iz partije. Vuk Drašković, predsednik stranke, u svojoj knjizi Meta, okarakterisao ga je kao člana Službe državne bezbednosti. Dejan Lučić je dugo prekinuo rad u politici, sve do 2011. godine, kada se u politiku vratio kao osnivač Srpske demokratske stranke osnovane u martu 2011. godine. Kao dugogodišnji prijatelj Jovice Stanišića i Franka Simatovića, pojavio se kao svedok na njihovom suđenju u Haškom tribunalu 2011. godine, gde je potvrdio da poznaje optužene, i da nikada nije radio za Službu državne bezbednosti. Dela Islamska Republika Nemačka, 1. deo, Ekopres, ISBN 978-86-83003-02-0 Islamska Republika Nemačka, 2. deo, Ekopres, ISBN 978-86-83003-03-7 Варварство у име Христово, 1. део, Екопрес, ISBN 978-86-83003-05-1 Варварство у име Христово, 2. део, Екопрес, ISBN 978-86-83003-07-5 Pavelićev testament, 1. deo, Ekopres, ISBN 978-86-83003-16-7 Pavelićev testament, 2. deo, Ekopres, ISBN 978-86-83003-17-4 Краљевство Хазара, 1. део, Екопрес, ISBN 978-86-83003-19-8 Краљевство Хазара, 2. део, Екопрес. ISBN 978-86-83003-20-4. Тајне албанске мафије, Екопрес, ISBN 978-86-83003-04-4 Тајне лоповског заната, Екопрес, ISBN 978-86-83003-08-2 Владари из сенке, Екопрес, ISBN 978-86-83003-01-3 Теорија завере, Екопрес, ISBN 978-86-83003-23-5. Kineska osveta, 2011, Laguna

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Bob Vudvord - Plan napada (napad Amerike na Irak) Plan of Attack / Bob Woodward [s engleskog preveli Marina Marković, Slavica Ivanović i Nenad Bajić] Izdavač: Samizdat B92, 2004, Beograd Štampa: Standard 2, Beograd 421 strana, mek povez, latinica, ↕22cm x ↔13cm x 2,3cm biblioteka: Edicija Samizdat ; knjiga 41 PLAN NAPADA je svojevrsni dokument o prelomnom trenutku u istoriji SAD u kome je, daleko od očiju javnosti, predsednik SAD Džordž Buš odlučio da započne napad na Irak. Bazirana na 75 intervjua, brojnim analizama i poverljivim informacijama od kojih neke po prvi put izlaze u javnost, ova knjiga otkriva kako je rat pripreman više od dve godine, i ukazuje na moguće konsekvence najkontroverznijeg sukoba od rata u Vijetnamu. Vudvord u najnovijem bestseleru na detaljan i precizan način daje portrete Američkog Predsednika Buša, Potpredsednika Dika Čejnija, Državnog sekretara Kolina Pauela, Sekretara za odbranu Donalda Ramsfelda Direktora CIA-e Džordža Teneta, i otkriva kakvu su ulogu u odluci o ratu u Iraku imali britanski premijer Toni Bler i ruski predsednik Vladimir Putin.REKLI SU O KNJIZI: `Najbolja i najubedljivija Vudvordova knjiga do sad!` – Mičiko Kakutani, The New York Times `Atmosfera i odnosi unutar Bele kuće danas u mnogome podsećaju na dvor Luja XIV, te se Bob Vudvord u tom smislu može porediti sa Vojvodom od Sen-Simona, autorom antologijskih `Memoara`. Niko ne poznaje politički aspekt javnog života SAD bolje od Vudvorda – on je briljantni hroničar fascinantnih zbivanja i savremenih spletki na republikanskom dvoru.` – Valter Rasel Mid, The Washington Post Robert Apšer Vudvord (rođen 26. mart 1943) američki je investigative journalist. Radio je za Vašington Post od 1971. godine kao novinar, a trenutno je pridruženi urednik.[1] Dok je bio mladi reporter u Vašington Postu 1972. godine, Vudvord se udružio s Karlom Bernstajnom; njih dvoje su proizveli znatan deo originalnih vesti o skandalu sa Votergejtom. Taj skandal je doveo do brojnih vladinih istraga i konačne ostavke predsednika Ričarda Niksona. Rad Vudvorda i Bernstajna je dugogodišnji novinar Džin Roberts nazvao je „verovatno najvećim pojedinačnim izveštačkim naporom svih vremena”.[2] Vudvord je nastavio da radi za Vašington Post nakon svog izveštavanja o Votergejtu. Od tada je napisao 19 knjiga o američkoj politici, od kojih je 13 na vrhu liste najprodavanijih. Rani životi i karijera Vudvord je rođen u Dženivi u Ilinoisu, kao sin Džejn (devojački Apšer) i Alfreda Ena Vudvorda II, advokata koji je kasnije postao glavni sudija u sudu 18. Sudskog kruga. On je odgajan u obližnjem Vitonu u državi Ilinois. Njegovi roditelji su se razveli kada mu je bilo dvanaest godina, a njega i njetgovog brata i sestru odgajao je otac, koji se kasnije ponovo oženio.[3] Vudvord se upisao na Jejl koledž sa stipendijom za mornaričke rezervne oficire (NROTC), i studirao je istoriju i englesku književnost. Dok je bio na Jejlu, Vudvord se pridružio bratstvu Faj Gama Delta i bio je član prestižnog tajnog društva Knjiga i zmija.[4][5] On je diplomirao 1965. godine i započeo petogodišnju službenu dužnost u Mornarici Sjedinjenih Država.[6] Tokom svoje mornaričke službe Vudvord je služio u brodu USS Rajt i bio je jedan od dva oficira koji su dodeljeni za pomeranje ili rukovanje nuklearnim lansirnim kodovima koje je Rajt nosio u svojstvu plovećeg štaba za hitne situacije (NECPA).[7] U jednom trenutku, bio je blizak admiralu Robertu O. Velanderu, kao službenik za komunikacije na USS Foksu pod Velanderovom komandom.[8] Nakon što je u avgustu 1970. okončao vojni rok kao poručnik, Vudvord je primljen na Pravni fakultet na Harvardu, ali je odlučio da ne pohađa nastavu. Umesto toga, konkurisao je za posao reportera u Vašington Postu, dok je pohađao postdiplomske studije o Šekspiru i međunarodnim odnosima na Univerzitetu Džordž Vašington. Hari M. Rozenfeld, glavni metropolitenski urednik Posta, primio ga je na dvonedeljnu probu, ali ga nije zaposlio zbog nedostatka novinarskog iskustva. Nakon godinu dana u Montgomeri Sentinelu, nedeljniku u predgrađu Vašingtona, Vudvord se 1971. godine zaposlio kao reporter Posta.[9] Career recognition and awards Iako nije primalac, Vudvord je dao presudni doprinos dvema Pulicerovim nagradama koje je osvojio Vašington Post. Prvo, on i Bernstajn su bili glavni izveštači o Votergejtu, a Post je osvojio Pulicerovu nagradu za javnu službu 1973.[10] Takođe je bio glavni izveštač za Postovog pokrića o napadima 11. septembra 2001. Post je dobio Pulicerovu nagradu za nacionalno izveštavanje 2002. za 10 svojih priča na tu temu.[11] Vudvord u Nacionalnom novinarskom klubu 2002. godine Sam Vudvord je dobitnik je gotovo svake velike američke nagrade za novinarstvo, uključujući nagradu Hejvud Braun (1972), Vort Bingam nagradu za istraživačko novinarstvo (1972 i 1986), nagradu Sigma Delta Hi (1973), nagradu Džordž Polk (1972), Vilijam Alen Vajt medalju (2000) i nagradu Džerald R. Ford za izveštavanje o predsedništvu (2002). Kolbijev koledž je 2012. godine uručio Vudvordu nagradu Elajdža Pariš Lavdžoj za hrabro novinarstvo, kao i počasni doktorat.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! SADRŽAJ: HIMBA JE U SRCIMA ONIH KOJI MISLE ZLO Umjesto predgovora Put u neizvjesnost Rat i mir – Šalom” »Izrael ima atomsku bombu Jedna nova »rasa« Umjesto Britanije - Sjedinjene Američke Države! Onaj tko putuje ptica je Baronova smrt U ime Tareka, ne ratujte, ljudi! ONI KOJI TVRDE KAKO JE NEPRAVDA NEIZBJEŽNA, ZABORAVLJAJU Dugi razgovori s Arafatom Iz razgovora Dare Janeković s predsjednikom Josipom Brozom Titom o situaciji na Srednjem istoku Sutra ću vidjeti kako se Orijent grli Govoreći otvoreno sa Hasaneinom Hejkalom Rizik Anuara el Sadata Razgovor sa Sadatom u Gizi Hafez el Asad: »Mi nismo ekstremisti« JEDAN ČOVJEK MOŽE VRIJEDITI KOLIKO STOTINU LJUDI U iračkom Kurdistanu Mala utvrda Sinovi pustinje Razgovor s Gadafijem Susret u Kartagi Živjeti zajedno! Sadatov kobni izazov PRILOZI Rezolucija UN o podjeli Palestine (29 novembra 1947) Rezolucija br 242 Vijeća sigurnosti UN od 22 novembra 1967 Rezolucija br 338 Vijeća sigurnosti UN od 22 oktobra 1973 Pismo Anuara el Sadata Leonidu Brežnjevu Kronologija (od 18 stoljeća prije nove ere do 6 juna 1982 godine) Palestinaca je 4,5 milijuna Pismo iz Izraela Teritoriji koje je Izrael držao pod okupacijom u septembru 1982 nakon invazije na Libanon Kazalo Bibliografija Bilješka o autorici `Knjiga Dare Janeković » Josuini nasljednici« izvanredno je žurnalističko djelo o dramatičnim događajima što se čitava desetljeća smjenjuju na uzavrelom području Srednjeg istoka. To je potresno svjedočanstvo sukoba što suprotstavlja Izrael i arapski svijet, održava ratno stanje i produžava patnje prognanoga i obespravljenoga palestinskog naroda koji se bori za pravo na život i svoju domovinu. Autorica ove knjige, istaknuta jugoslavenska novinarka Dara Janeković, bila je i sama svjedokom ratnih zbivanja u prvim linijama arapsko-izraelske fronte. Kao vrstan pisac i iskusan foto-reporter riječju je i slikom majstorski prikazala i sa svih strana osvijetlila teške i kompleksne probleme Srednjeg istoka - područja izvanredno bogatog naftom koja čini krvotok industrijske civilizacije U podrobnom prikazu historijskih prilika još od legendarnih vremena Jošue, nasljednika Mojsijevog, sve do današnjih dana, autorica je vještom analizom i zapažanjima ukazala na začetak i uzroke mržnje Židova i Arapa, mržnje koja već četiri tisuće godina potresa »Obećanu zemlju« i izaziva odjeke u cijelom svijetu.` Asad Hafez Baas Barzani Musatafa Bejrut Burgiba Habib Cisjordan Dajan Moše Egipat Fatah Muamar Gaza Golan Hejkal Mohamed Nasanein Irak Iran Jerusalim Kurdi Kuvajt Libija Meir Golda Mejerson Nafta Naser Gamal Abdel Pahlavi Reza Palestinci Palestina Sadat Anuar Sinaj Sirija Tripoli Darinka Dara Janeković (Stepanovićevo, Novi Sad 1. prosinca 1924. – 30. srpnja 2021.[1]) bila je hrvatska novinarka i publicistkinja. Sudionik antifašističke i oslobodilačke borbe 1941-1945. Tada počinje raditi u partizanskim novinama. Na kraju rata ima čin kapetan I. klase. Nakon rata posvetila se novinarstvu i publicistici. Dovršava gimnaziju, studira pravo, uči jezike, stenografiju, daktilografiju… Dvadeset pet godina radila kao inozemni dopisnik za kuću Vjesnik, ponajviše kao specijalni izvjestitelj s raznih međunarodnih događaja, s krznih područja i iz zemalja na svim kontintentima. 1950-ih i 1960-ih dva puta stalna izvjestiteljica iz Pariza. Prati konferencije o razoružanju u Ženevi, rat u Vijetnamu i Alžiru. Zbog kritičkog pisanja o zločinima francuske vojske te podržavanja alžirske oslobodilačke borbe, ekstremistička organizacija OAS osudila je 1961. na smrt. U kući u kojoj je stanovala eksplodirala je podmetnuta bomba. Od 1962. dopisnica za zemlje sjeverne Afrike sa sjedištem u Alžiru. Odatle putuje u mnoge tek oslobođene zemlje Afrike: Egipat, Sudan, Ugandu, Mali, Keniju, Tanzaniju, Zambiju itd, te piše serije reportaža, feljtona, eseja i fotoreportaža. Izvještavala je i iz Španjolske, Poljske, Kine, Rumunjske, Grčke, SSSR-a, Velike Britanije itd. Izvještavala je sa svjetskih konferencija o razoružanju u Ženevi, konferencija nesvrstanih itd. Za vrijeme izraelsko-arapskog rata 1967. izvještava iz Tel Aviva, a zatim više puta iz Sirije, Jordana, Iraka, Libanona, Egipta, Libije i Kuvajtu. Bila je u iračkom Kurdistanu, s kurdskim borcima za slobodu (1970.) i tada, u šumama blizu iranske granice, razgovarala s njihovim vođom Mustafom el Barzanijem. Više puta obišla je sva ratišta Srednjeg i Bliskog istoka i sve zemlje toga područja. Neko vrijeme provela je s palestinskim borcima. Imala je tri razgovra s vođom PLO-a Jaserom Arafatom. Boravila je i u Panami, Meksiku, Venezueli, više puta u Kini i Južnoj Koreji. Njen razgovor s kineskim premijerom Zhou Enlaiem (1971.) prenijeli su mnogi svjetski listovi i velike agencije: New York Times, Epoca, Europeo, japanski i drugi listovi. Druge njene reportaže, intervjui i feljtoni bili su također prenošeni u raznim zemljama, a također su objavljivani i tekstovi o njoj. Vrlo su zapažena bila njena tri razgovora s Josipom Brozom Titom o zabrinjavajućem stanju u zemlji 1972., 1973. i 1976. Te razgovore zabilježili su i prenijeli mnogi svjetski listovi i agencije. U drugom i trećem razgovoru bila su njena pitanja vrlo oštro intonirana, govoreći o rastućoj krizi u zemlji, i Titovi su odgovori bili podjednako oštri, pa su ih razni birokrati oko Tita ublažavali i cenzurirali. Nastupila je kao gošća u ime Jugoslavije na tribini OUN o temi Informiranje i razvoj (24. listopada 1974.). Kao članica jugoslavenske delegacije nastupala je i sudjelovala na Prvoj konferenciji Mediteranskih zemalja u Alžiru 1964., Svjetskom kongresu žena u Berlinu 1975., Dvanaestoj generalnoj skupštini Svjetske federacije rathin veterana antifašista u Haagu 1967. itd. Uspjela je da se HND-u vrati Novinarski dom. Bila je predsjednica Društva novinara Hrvatske i potpredsjednica Saveza novinara Jugoslavije 1972. – 1978. U tom razdoblju uspjela je da se Društvu vrati Novinarski dom u Zagrebu, nakon što je to spomenula u razgovoru s Josipom Brozom Titom i on dao podršku. Borila se za bolji status novinara i više slobode. Tada je bila pokrenuta inicijativa da se novinarima prizna beneficirani radni staž, na osnovu istraživanja koja su pokazala da je život novinara, nakon rudara, najkraći; to nije bilo odobreno. Za reportažu o podjeljenoj Koreji Zaboravljena trideset i osma paralela dobila je u Pragu Međunarodnu nagradu za reportažu. Dobila je nagradu Zlatno pero 1972., nagradu `Otokar Keršovani` Društva novinara Hrvatske za životno djelo, te nagradu `Moša Pijade` Saveza novinara Jugoslavije, također za životno djelo. Dobitnica niza ordena u doba SFRJ za sudjelovanje u antifašističkoj borbi, za novinarski rad i za širenje prijateljstva i razumijevanja među narodima.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Retko !!! Vladan Desnica : Djelo nastaje dalje od pisaćeg stola (razgovori sa Vladanom Desnicom) - priredio Jovan Radulović Vladan Desnica (Zadar, 17. septembar 1905 — Zagreb, 4. mart 1967) je bio srpski i jugoslovenski književnik. Vladan Desnica rođen je u Zadru u srpskoj porodici Desnica, pravoslavne veroispovesti.[1] Njegov otac je Uroš Desnica, a majka Fani Desnica, rođ. Luković. Vladan Desnica je po majčinoj liniji Stojana Mitrovića Jankovića[2] (oko 1635—1687), u srpskoj narodnoj pesmi poznatog kao Janković Stojan, vođe srpskih kotarskih uskoka u XVII veku, serdara Kotara, kavaljera sv. Marka, konjičkog kapetana, zapovednika tvrđave Ostrovice.[3] Desnice su srpska porodica poreklom iz Srba u Lici, odakle je pradeda Vladana Desnice, Danilo Desnica, trgovac i posednik, došao u Obrovac gde mu se rodio sin Vladimir Desnica (1850—1922) koji je sa Olgom Janković, kćerkom grofa (conte veneto) Ilije Dede-Jankovića (1818—1874), potomkom Stojana Jankovića, poznatim slovenofilom, pesnikom, prvakom srpskog naroda u Dalmaciji, imao sina Uroša Desnicu, pravnika i člana Srpske stranke. Pošto je konte Ilija Dede-Janković bio poslednji muški izdanak svoje porodice, Jankoviće su po njegovoj kćerki Olgi, nasledile Desnice, celokupnu imovinu u Islamu Grčkom, uključujući dvore Jankovića, porodičnu crkvu, zemljišne posede i dr.[4] Uroš Desnica se oženio sa Fani Luković, kćerkom pomorskog kapetana Đure Lukovića iz Prčnja u Crnoj Gori.[5] Uroš Desnica je sa Fani Desnica, rođ. Luković imao sina Vladana Desnicu i kćerke Olgu i Natašu. U hrvatskim kulturnim krugovima postoje nastojanja da se Desnica predstavi kao primarno hrvatski pisac. Sam Desnica je u pismu predsedniku UKS D. Jeremiću naveo da duhovno pripada srpskoj kulturi.[6] Biografija Kuća Desnica u Zadru bila je mjesto okupljanja gradskih inteletkualaca i umjetnika Vladan Desnica studirao je prava i filozofiju u Zagrebu i Parizu, diplomirao na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1930. Radio je kao advokat, a zatim je prešao u državnu službu.[7] 1934. pokrenuo je književno-istorijski godišnjak „Magazin sjeverne Dalmacije“, koji je uređivao dve godine i štampao ćirilicom u Splitu. U njemu je, između ostalog, objavio dva sopstvena eseja „Jedan pogled na ličnost Dositejevu” (1933/34) i „Mirko Korolija i njegov kraj” (1935). U periodu između 1935 i 1940. napisao je zbirku pripovedaka, koju je poslao beogradskom izdavaču Geci Konu. Zbirka zbog početka Drugog svetskog rata nije štampana, a sam rukopis je izgubljen.[8] Roman „Zimsko ljetovanje“ objavio je 1950. U romanu se pripoveda o sukobu i nerazumevanju između seoskog stanovništva i građana izbeglica iz Zadra, koji su se u seosku sredinu sklonili bežeći od bombardovanja njihovog grada. Književna kritika je negativno dočekala „Zimsko ljetovanje”, jer su ton i vizija sveta u njemu bili u suprotnosti sa vladajućom komunističkom ideologijom i nezvaničnim pravilima na koji način se pisalo o Drugom svetskom ratu. Branivši se od kritika, Desnica je napisao tekst „O jednom gradu i jednoj knjizi“.[9]. Potom izlaze zbirke pripovedaka „Olupine na suncu” (Zagreb, 1952), „Proleće u Badrovcu” (1955), zbirka pesama „Slijepac na žalu” (Zagreb, 1955) i zbirka pripovedaka „Tu odmah pored nas” (Beograd, 1956). Paralelno radi na svom romanu Proljeća Ivana Galeba. Kad je delo završeno, u autoru se javio strah da ga niko neće hteti objaviti, jer je po svemu odudaralo od ondašnje književne produkcije.[10] Izdavačka kuća „Svjetlost” objavljuje roman u Sarajevu 1957. Naredne godine delo osvaja Zmajevu nagradu. Glavni junak Ivan Galeb je pedesetogodišnji propali violinista, koji se nalazi u bolnici, gde se budi iz postoperacione narkoze. On se u danima koji slede seća sopstvenog života i refleksivno meditira o različitim idejama (lepoti, umetnosti, vlasti, smrti, vremenu, itd). Neke od njegovih pripovedaka imaju antologijsku vrednost: Posjeta, Priča o fratru sa zelenom bradom, Florjanović, Konac dana, Bunarevac, Solilokviji gospodina Pinka. U značajnija dela ubraja se zbirka pesama „Slijepac na žalu“ i drama „Ljestve Jakovljeve“. Bavio se i filmom, napisao je scenario za film „Koncert“ 1954. jednan od najznačajnijih filmova jugoslovenske kinematografije. Po njegovom scenariju je snimljen i film „Prvada“ 1962, a posle njegove smrti „Pred zoru“ 1974. na osnovu istoimene novele, koja je realistička analiza gradsko-seoskih odnosa u okviru ratnih dešavanja. 1974. po noveli „Florijanović“ snimljena je istoimena TV drama. Pravoslavna crkva Svetog Đorđa, Janković-crkva, u Islamu Grčkom, izgrađena 1675, u kojoj je sahranjen Vladan Desnica. Vladan Desnica je sahranjen u srpskoj pravoslavnoj crkvici Svetog Georgija pored dvora Janković Stojana u Islamu Grčkom. Crkvu u kojoj je sahranjen su uništile hrvatske snage tokom operacije Maslenica u januaru 1993. godine.[11] Desničina „Sabrana djela” u četiri knjige izlaze u Zagrebu u izdanju „Prosvjete” 1974. i 1975. Tada su objavljena i neka dela koja su ostala u rukopisu, kao na primer, njegov nezavršeni roman „Pronalazak Athanatika”.[10][12] Desnica je govorio pet jezika i bio je svestrano obrazovan. Prevodio je sa italijanskog, francuskog i ruskog.[13] On i supruga Ksenija Carić imali su četvoro djece.[14] Nasljeđe Smatra se nastavljačem Sime Matavulja odnosno dalmatinske proze.[15] Povodom stogodišnjice Desničinog rođenja u Biblioteci grada Beograda je 2005. organizovana izložba o njegovom stvaralaštvu i životu.[16] Od 2016. u Srbiji se organizuje trodnevna manifestacija Desničini susreti.[17] Djela Selektivna bibliografija Vladana Desnice obuhvata 202 bibliografske jedinice.[18] Zimsko ljetovanje, Zagreb, 1950.[19] Olupine na suncu, Zagreb, 1952.[20] Koncert, scenario za film, 1954.[21] Proljeće u Badrovcu, Beograd, 1955.[22] Slijepac na žalu, zbirka pjesama, Zagreb, 1956.[23] Tu, odmah pored nas, Beograd, 1956.[24] Proljeća Ivana Galeba, Zagreb i Sarajevo, 1957.[25] Fratar sa zelenom bradom, zbirka pripovjetki, Zagreb, 1959.[26] Ljestve Jakovljeve, psihološka drama, 1961.[27] Sabrana djela I-IV, Zagreb, 1975. Pronalazak Athanatika [Brajevo pismo]: nedovršeni roman, 1979.[28] Progutane polemike, Beograd, 2001.[29] Hotimičino iskustvo: diskurzivna proza Vladana Desnice I, Zagreb, 2005.[30] Hotimičino iskustvo: diskurzivna proza Vladana Desnice II, Zagreb, 2006...

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Basil Risbridger Davidson MC (9. studenog 1914. - 9. srpnja 2010.) bio je britanski novinar i povjesničar koji je napisao više od 30 knjiga o afričkoj povijesti i politici. Prema dvojici modernih pisaca, `Davidson, novinar koji je vodio kampanju čija se prva od mnogih knjiga o afričkoj povijesti i politici pojavila 1956., ostaje možda najučinkovitiji širitelj novog polja popularnoj međunarodnoj publici`. Biografija Rani život Basil Davidson rođen je u Bristolu, Ujedinjeno Kraljevstvo, 9. studenoga 1914., a napustio je školu sa 16 godina i preselio se u London. Godine 1938. zaposlio se u pariškom dopisništvu The Economista, a kasnije i kao diplomatski dopisnik The Stara. Mnogo je putovao Italijom i srednjom Europom 1930-ih. Ratna služba Davidsona su regrutirali Tajna obavještajna služba (SIS) i MI6, odjel D. Kao dio svoje misije, poslan je u Budimpeštu u Mađarskoj u prosincu 1939. pod krinkom uspostavljanja novinske službe. U travnju 1941., s nacističkom invazijom, bježi u Beograd, Jugoslavija. U svibnju su ga zarobile talijanske snage i kasnije je pušten u sklopu razmjene zarobljenika. Od kraja 1942. do sredine 1943. bio je šef jugoslavenskog odjela Izvršnog odjela za specijalne operacije (SOE) u Kairu, Egipat, gdje je bio nadzornik Jamesa Klugmanna. Spustio se padobranom u Bosnu 16. kolovoza 1943. i proveo sljedeće mjesece služeći kao veza s partizanima, kako će opisati u svojoj knjizi Partizanska slika iz 1946. godine. Davidson se preselio na istok u Srem i Frušku goru u Jugoslaviji. Nekoliko puta je zamalo zarobljen ili ubijen. SOE ga je poslao u mađarsku okupiranu Bačku kako bi ondje pokušao organizirati pobunjenički pokret, ali Davidson je uvidio da su uvjeti neprikladni i prešao je natrag preko Dunava u Frušku goru. Nijemci su u lipnju 1944. opkolili Frušku goru u posljednjem pokušaju likvidacije tamošnjih partizana, ali su Davidson i ostali za dlaku uspjeli pobjeći. Nakon što su sovjetske snage ušle u Jugoslaviju, Davidson je helikopterom prebačen. Davidson je iznimno cijenio partizane i komunističkog vođu Josipa Broza Tita.[potreban citat] Od siječnja 1945. Davidson je bio časnik za vezu s partizanima u Liguriji i Genovi, Italija. Bio je prisutan prilikom predaje njemačkih snaga u Genovi 26. i 27. travnja 1945.Rat je završio u činu potpukovnika i odlikovan je Vojnim križem te se u dva navrata spominje u depešama. Afrika i spisateljska karijera Davidson se nakon rata vratio novinarstvu. U početku je bio zaposlen u The Timesu u Parizu, ali se naširoko smatralo da gaji komunističke simpatije nakon njegove ratne uloge kada je počeo Hladni rat. Otišao je 1949. i postao tajnik grupe za pritisak, Union of Democratic Control (UDC) i počeo raditi za lijevo orijentirani New Statesman. Međutim, Hladni rat ga je spriječio da se vrati u Srednju Europu i umjesto toga Davidson se zainteresirao za Afriku nakon što su ga u Južnu Afriku pozvali sindikalisti koji se protive apartheidu. Objavio je nekoliko članaka i knjiga koji su kritizirali vladavinu bijelaca u Južnoj Africi i kolonijalnu vladavinu u Africi, prešavši u Daily Herald (1954–57) i Daily Mirror (1959–62). Započeo je karijeru popularnog pisca. Objavio je pet romana i 30 drugih knjiga, uglavnom o afričkoj povijesti i politici. To je učvrstilo njegovu reputaciju jednog od vodećih autoriteta za Afriku u doba neovisnosti. Od 1969. Davidson je bio uključen u Pokret protiv apartheida i na kraju je postao potpredsjednik pokreta. Bio je snažan pristaša panafrikanizma, posebno od 1980-ih, i bio je kritičan prema vladi bjelačke manjine u Rodeziji i prema Nacionalnoj uniji za potpunu neovisnost Angole (UNITA) u Angoli koju podržava Amerika.[5] Dugo je boravio u Angoli i Eritreji tijekom njezine borbe za neovisnost od Etiopije. Godine 1984. Davidson je producirao osmodijelnu dokumentarnu seriju za Channel 4 pod naslovom Afrika. Iako nije bio akademik, Davidson je stekao reputaciju stručnjaka za afrička pitanja te je dobio niz počasnih položaja na sveučilištima, uključujući Školu za orijentalne i afričke studije. Davidson je također stekao počasne diplome sa sveučilišta u Europi i Africi, kao i brojna građanska odlikovanja. Godine 1976. osvojio je medalju Amílcar Cabral. Dobio je počasne diplome Otvorenog sveučilišta Velike Britanije 1980. i Sveučilišta u Edinburghu 1981. Za svoj filmski serijal Afrika osvojio je zlatnu nagradu Međunarodnog filmskog i televizijskog festivala u New Yorku 1984. Godine 2002. portugalski predsjednik Jorge Sampaio odlikovao ga je kao Grande Oficial da Ordem do Infante D. Henrique.