Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! SADRŽAJ: HIMBA JE U SRCIMA ONIH KOJI MISLE ZLO Umjesto predgovora Put u neizvjesnost Rat i mir – Šalom” »Izrael ima atomsku bombu Jedna nova »rasa« Umjesto Britanije - Sjedinjene Američke Države! Onaj tko putuje ptica je Baronova smrt U ime Tareka, ne ratujte, ljudi! ONI KOJI TVRDE KAKO JE NEPRAVDA NEIZBJEŽNA, ZABORAVLJAJU Dugi razgovori s Arafatom Iz razgovora Dare Janeković s predsjednikom Josipom Brozom Titom o situaciji na Srednjem istoku Sutra ću vidjeti kako se Orijent grli Govoreći otvoreno sa Hasaneinom Hejkalom Rizik Anuara el Sadata Razgovor sa Sadatom u Gizi Hafez el Asad: »Mi nismo ekstremisti« JEDAN ČOVJEK MOŽE VRIJEDITI KOLIKO STOTINU LJUDI U iračkom Kurdistanu Mala utvrda Sinovi pustinje Razgovor s Gadafijem Susret u Kartagi Živjeti zajedno! Sadatov kobni izazov PRILOZI Rezolucija UN o podjeli Palestine (29 novembra 1947) Rezolucija br 242 Vijeća sigurnosti UN od 22 novembra 1967 Rezolucija br 338 Vijeća sigurnosti UN od 22 oktobra 1973 Pismo Anuara el Sadata Leonidu Brežnjevu Kronologija (od 18 stoljeća prije nove ere do 6 juna 1982 godine) Palestinaca je 4,5 milijuna Pismo iz Izraela Teritoriji koje je Izrael držao pod okupacijom u septembru 1982 nakon invazije na Libanon Kazalo Bibliografija Bilješka o autorici `Knjiga Dare Janeković » Josuini nasljednici« izvanredno je žurnalističko djelo o dramatičnim događajima što se čitava desetljeća smjenjuju na uzavrelom području Srednjeg istoka. To je potresno svjedočanstvo sukoba što suprotstavlja Izrael i arapski svijet, održava ratno stanje i produžava patnje prognanoga i obespravljenoga palestinskog naroda koji se bori za pravo na život i svoju domovinu. Autorica ove knjige, istaknuta jugoslavenska novinarka Dara Janeković, bila je i sama svjedokom ratnih zbivanja u prvim linijama arapsko-izraelske fronte. Kao vrstan pisac i iskusan foto-reporter riječju je i slikom majstorski prikazala i sa svih strana osvijetlila teške i kompleksne probleme Srednjeg istoka - područja izvanredno bogatog naftom koja čini krvotok industrijske civilizacije U podrobnom prikazu historijskih prilika još od legendarnih vremena Jošue, nasljednika Mojsijevog, sve do današnjih dana, autorica je vještom analizom i zapažanjima ukazala na začetak i uzroke mržnje Židova i Arapa, mržnje koja već četiri tisuće godina potresa »Obećanu zemlju« i izaziva odjeke u cijelom svijetu.` Asad Hafez Baas Barzani Musatafa Bejrut Burgiba Habib Cisjordan Dajan Moše Egipat Fatah Muamar Gaza Golan Hejkal Mohamed Nasanein Irak Iran Jerusalim Kurdi Kuvajt Libija Meir Golda Mejerson Nafta Naser Gamal Abdel Pahlavi Reza Palestinci Palestina Sadat Anuar Sinaj Sirija Tripoli Darinka Dara Janeković (Stepanovićevo, Novi Sad 1. prosinca 1924. – 30. srpnja 2021.[1]) bila je hrvatska novinarka i publicistkinja. Sudionik antifašističke i oslobodilačke borbe 1941-1945. Tada počinje raditi u partizanskim novinama. Na kraju rata ima čin kapetan I. klase. Nakon rata posvetila se novinarstvu i publicistici. Dovršava gimnaziju, studira pravo, uči jezike, stenografiju, daktilografiju… Dvadeset pet godina radila kao inozemni dopisnik za kuću Vjesnik, ponajviše kao specijalni izvjestitelj s raznih međunarodnih događaja, s krznih područja i iz zemalja na svim kontintentima. 1950-ih i 1960-ih dva puta stalna izvjestiteljica iz Pariza. Prati konferencije o razoružanju u Ženevi, rat u Vijetnamu i Alžiru. Zbog kritičkog pisanja o zločinima francuske vojske te podržavanja alžirske oslobodilačke borbe, ekstremistička organizacija OAS osudila je 1961. na smrt. U kući u kojoj je stanovala eksplodirala je podmetnuta bomba. Od 1962. dopisnica za zemlje sjeverne Afrike sa sjedištem u Alžiru. Odatle putuje u mnoge tek oslobođene zemlje Afrike: Egipat, Sudan, Ugandu, Mali, Keniju, Tanzaniju, Zambiju itd, te piše serije reportaža, feljtona, eseja i fotoreportaža. Izvještavala je i iz Španjolske, Poljske, Kine, Rumunjske, Grčke, SSSR-a, Velike Britanije itd. Izvještavala je sa svjetskih konferencija o razoružanju u Ženevi, konferencija nesvrstanih itd. Za vrijeme izraelsko-arapskog rata 1967. izvještava iz Tel Aviva, a zatim više puta iz Sirije, Jordana, Iraka, Libanona, Egipta, Libije i Kuvajtu. Bila je u iračkom Kurdistanu, s kurdskim borcima za slobodu (1970.) i tada, u šumama blizu iranske granice, razgovarala s njihovim vođom Mustafom el Barzanijem. Više puta obišla je sva ratišta Srednjeg i Bliskog istoka i sve zemlje toga područja. Neko vrijeme provela je s palestinskim borcima. Imala je tri razgovra s vođom PLO-a Jaserom Arafatom. Boravila je i u Panami, Meksiku, Venezueli, više puta u Kini i Južnoj Koreji. Njen razgovor s kineskim premijerom Zhou Enlaiem (1971.) prenijeli su mnogi svjetski listovi i velike agencije: New York Times, Epoca, Europeo, japanski i drugi listovi. Druge njene reportaže, intervjui i feljtoni bili su također prenošeni u raznim zemljama, a također su objavljivani i tekstovi o njoj. Vrlo su zapažena bila njena tri razgovora s Josipom Brozom Titom o zabrinjavajućem stanju u zemlji 1972., 1973. i 1976. Te razgovore zabilježili su i prenijeli mnogi svjetski listovi i agencije. U drugom i trećem razgovoru bila su njena pitanja vrlo oštro intonirana, govoreći o rastućoj krizi u zemlji, i Titovi su odgovori bili podjednako oštri, pa su ih razni birokrati oko Tita ublažavali i cenzurirali. Nastupila je kao gošća u ime Jugoslavije na tribini OUN o temi Informiranje i razvoj (24. listopada 1974.). Kao članica jugoslavenske delegacije nastupala je i sudjelovala na Prvoj konferenciji Mediteranskih zemalja u Alžiru 1964., Svjetskom kongresu žena u Berlinu 1975., Dvanaestoj generalnoj skupštini Svjetske federacije rathin veterana antifašista u Haagu 1967. itd. Uspjela je da se HND-u vrati Novinarski dom. Bila je predsjednica Društva novinara Hrvatske i potpredsjednica Saveza novinara Jugoslavije 1972. – 1978. U tom razdoblju uspjela je da se Društvu vrati Novinarski dom u Zagrebu, nakon što je to spomenula u razgovoru s Josipom Brozom Titom i on dao podršku. Borila se za bolji status novinara i više slobode. Tada je bila pokrenuta inicijativa da se novinarima prizna beneficirani radni staž, na osnovu istraživanja koja su pokazala da je život novinara, nakon rudara, najkraći; to nije bilo odobreno. Za reportažu o podjeljenoj Koreji Zaboravljena trideset i osma paralela dobila je u Pragu Međunarodnu nagradu za reportažu. Dobila je nagradu Zlatno pero 1972., nagradu `Otokar Keršovani` Društva novinara Hrvatske za životno djelo, te nagradu `Moša Pijade` Saveza novinara Jugoslavije, također za životno djelo. Dobitnica niza ordena u doba SFRJ za sudjelovanje u antifašističkoj borbi, za novinarski rad i za širenje prijateljstva i razumijevanja među narodima.

Praške godine : zapisi 1996-1999 / Danka Nikolić ; Beograd : S. Mašić, 2000 , tvrdi povez, Fizički opis 268 str. : ilustr. ; 18 cm Zbirka Nova ; 158 Tiraž 1.000. Праг -- Културни живот -- 1996-1999 Nikolić, Danka, 1931-2020 = Očuvanost 4. Feliks Pašić : Dok ispisuje hroniku praških kulturnih događaja, radoznala pogleda i otvorenih čula, Danka Nikolić neprestano pokušava da dokuči `duh naroda koji umesto oružja koristi ključeve` (zveckajući njima u slavu `plišane revolucije`). Otkriva ga katkada u nekom naoko uzgrednom detalju, a u svakom slučaju, u onome što je duh češke umetnosti. Da bi razumela Čehe, među koje ju je pre pet godina doveo splet nepredvidivih životnih okolnosti, nekadašnja novinarka Televizije Beograd, specijalizovana za film, ne bira zaobilazne staze: dušu Praga i njegovih ljudi pronalazi u izrazima njihove posebnosti, u `tipično češkom`, bilo da se ovo manifestuje u literaturi, u muzici, na filmu, u pozorištu, u slikarstvu ili u arhitekturi, bilo da se prepoznaje u oblicima ponašanja, u mentalitetu, u odnosu prema istoriji. Kao tipično češka može se, recimo, uzeti afera oko smene glavnog dirigenta Češke filharmonije, koja toliko uzburka javnost da se u slučaj moraju uplesti predsednik vlade i šef države. Ili priča o mladom reditelju koji mišljenje o svom scenariju traži od predsednika Republike da bi, uz njegovu preporuku, snimio film koji se Česima neće dopasti, ali hoće predsedniku. S druge strane, ta ista priča dotiče ranjivu temu savremenog češkog društva: rasizam i ksenofobiju. Danka Nikolić pozabaviće se njome raznim povodima da bi pokazala kako Česi nisu baš ono što bi voleli da o njima drugi misle, dakle `nesvadljivi, neutralni, distancirani, uzdržani`. Iza slikovitog opisa slavlja povodom trijumfa hokejaša na olimpijadi, kad su Česima popustile sve kočnice, sledi vest o sahrani mlade Romkinje koju su pretukli skinhedsi. Jedan pisac će, povodom bezočnih napada na autore filma `Kolja`, a posle Oskara, otvoreno upozoriti na `zavidljivu, zlobnu češku uskogrudost`. Izveštaji koje Danka Nikolić šalje iz Praga od januara 1996, pisani za novine, primer su novinarske jezgrovitosti, ali i široke obaveštenosti, lucidnih opservacija, majstorskog odabira i rasporeda podataka. Sabrani u knjizi, oni ne gube od zanimljivosti i svežine, naprotiv: u njima se još plastičnije uočava napor da se kockice kulturnih zbivanja sklope u živ, raznobojan mozaik, da se u tom mozaiku ogledaju i jedno duhovno podneblje i ljudi koji ga čine, da se slikovito dočara bogatstvo raznolikosti, da se prenese atmosfera događaja koji sustižu jedan drugi, da se sadašnjost i istorija dovedu u skladnu ravnotežu, da se, na kraju krajeva, osvetle i ona blistava i ona zatamnjena lica grada, da se Prag prikaže bez pozlata, u svome prirodnom ramu. Pri tom, Danka Nikolić nije u ulozi sudije niti ravnodušnog posmatrača. Ona dopušta da je ponesu i emocije, ali samo koliko da neki doživljaj podeli sa čitaocem. Čitalac je, uostalom, njeno uporedno, budno oko. Danica Danka Nikolić rođena je u Beogradu 15. maja 1931. godine. Bila je arheolog po obrazovanju, a novinarka po opredeljenju. Završila je i magistrirala arheologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kratko vreme se bavila arheologijom i odlazila na iskopavanja, a onda se zaposlila u Kulturnoj rubrici Televizije Beograd. Skoro 20 godina je bila filmski kritičar i izveštavala sa mnogih svetskih festivala. Dobitnica je jugoslovenske nagrade Zlatno pero da najbolju filmsku kritiku. Autorka je nagrađene televizijske drame “Oglas” koja je emitovana na Prvom programu televizije Beograd sa Batom Stojkovićem i Stevom Žigonom u glavnim ulogama. U Televiziji Beograd radila je do 1993, godine, kada je otpuštena zajedno sa stotinama novinara i televizijskih radnika koji nisu hteli da služe Miloševićevom režimu. Od 1995, godine živela je u Pragu i za beogradske novine izveštavala o kulturnim događajima u Češkoj. Objavila je ratnu prozu „Pisma iz dva Sarajeva“ i knjigu tekstova o kulturnom životu Praga.

o autoru: `Borko Đorđević čuveni plastični hirurg je rođen u Pirotu, u Srbiji. Biografija Borka Đorđevića je ispunjena zanimljivim podacima, mnogobrojnim usponima, različitim uspesima, ali jednako tako i razočarenjima i ponekim padom. Školovanje je završio u Pirotu, Beogradu, Livingstonu, Montkleru, Filadelfiji, Kolumbusu. Međutim njegova mladost je vezana za Beograd i ovaj grad oseća kao deo svoga bića. Trudi se da najviše vremena provede u njemu koliko mu poslovne aktivnosti po svetu do dozvoljavaju. Živi i radi na potezu Beograd – Igalo – Dubai – Palm Springs (Kalifornija). Medicinski fakultet Univerziteta u Beogradu je završio u roku i kao mlad perspektivan lekar imao veliku želju da specijalizira ginekologiju, međutim nepravde su ga pratile od samog početka. U sasvim uobičajenim okolnostima tog doba, gde se nisu preterano cenile vrline, kao ni umeće, pravo na tu specijalizaciju biva dodeljeno drugoj osobi suprotnog pola. Onaj ko je odlučivao je znao šta mu je bilo potrebno, a to sigurno nije bilo nešto za dobrobit tadašnjeg socijalističkog društva, već radi lične koristi. Kakav ginekolog bi Borko Đorđević bio ostaće zauvek tajna, ali kakav je vrhunski plastični hirurg najbolje ilustruje BBC koji ga svrstava među deset najboljih u svetu ikada. Dela najbolje govore. Nisu slučajno baš od njega tražili da pravi dvojnike Sadamu Huseinu. Osim toga pravio je i dvojnike Elvisa Prislija, kao što su mnoge svetske zvezde poput Larija Kinga, Sir Eltona Džona, Džoan Kolins, sestara Gabor i druge ličnosti iz sveta sporta i javnog života. Revoltiran i razočaran napušta Jugoslaviju, teška srca ostavlja voljeni Beograd sa čvrstim obećanjem da će se vratiti kada za to dođe vreme, i odlazi u Sjedinjene Države. U Americi svako ima svoju šansu, bitno je samo da hoće da radi, da ne kuka i da se ne žali i uspeće. Tako je i Borko Đorđević zasukao rukave i posvetio svoj život pacijentima i nauci. Obrazovanje je ono što ga je kroz čitav život činilo ispunjenim i večito je težio za usavršavanjem. U to vreme na ceni su bili hirurzi i Borko Đorđević je prihvatio izazov. Američki san u bukvalnom smislu reči i ne postoji, postoje samo rad, odricanje i nespavanje. Brzo nostrifikuje diplomu i nastavlja sa stručnom praksom u Livingstonu, savezna država Nju Džersi(New Jersey). Prethodno je u Jugoslaviji obavljao stručnu praksu na Institutu za javno zdravlje, odnosno u JNA kao vojni lekar. Specijalizacija hirurgije biva novo poglavlje u njegovom životu i započinje je u Montkleru, u bolnici Mountainside. Nakon dve godine rada i specijalizacije prelazi u Pensilvaniju, u Filadelfiju gde nastavlja dodatno usavršavanje na ovom polju. Nakon što je postao specijalista opšte hirurgije, želja da što je moguće više pomogne svojim pacijentima odvlači ga na specijalizaciju plastične hirurgije. Kada god je mogao da bira profesor Đorđević je birao najteže i najveće izazove. Tako je bilo i sada, izabrao je rekonstruktivnu plastičnu hirurgiju šake i genitalija i naravno estetsku hirurgiju. Uspešno završava specijalizaciju rekonstruktivne plastične hirurgije i nakon šest godina dodatnog usavršavanja postaje plastični hirurg. Naravno dalju edukaciju nastavlja obilazeći i ostale države Amerike: Mičigen, Masačusets, Floridu, Ilinois, Kaliforniju, Luizijanu, Vošington DC, Teksas, Nju Jork... Nekako su ga ratna zbivanja početkom devedesetih vratila na naše prostore, pre svega kao vrsnog hirurga sa bogatim iskustvom što u lečenju ranjenika iz Vijetnamskog rata, tako i u lečenju ranjenika iz redovnih obračuna uličnih bandi i policije sa gradskih ulica. Tako doktorat brani u Beogradu i postaje Doktor medicinskih nauka. Iza toga postaje i vanredni profesor na Univerzitetima u Nišu i Beogradu. Karijeru kao privatnik započinje u Palm Springsu u Kaliforniji odmah nakon sticanja specijalističkog zvanja. U Americi diploma vredi godinu dana, iza toga se broje samo ostvareni rezultati i novac koji je zarađen. Po tome se vrednuju znanje i stručnost. Zarada nikome nije zagarantovana, kao ni posao. Za njih se čovek sam mora izboriti ili ih stvoriti. Profesor dr Borko Đorđević otvara privatnu ordinaciju u Palm Springsu i po svojim rečima pomalo drsko i bezobrazno postavja dvostruko više cene od ostalih. Očekivao je da neće imati mnogo posla kao što je imao prethodnih godina doks e usavršavao, već da će raditi manje, a zaraditi sasvim dovoljno. Međuti kvalitet usluge, kao i direktni marketing od strane njegovih pacijenata čine svoje. Profesorova ordinacija je puna, mnogi pacijenti srećni i zadovoljni, a novac počinje da pristiže. Popularnost srazmerno raste i jednostavno sve dolazi po nekom ustaljenom redosledu. Borko Đorđević kupuje najlepšu vilu u Palm Springsu vrednu 3 miliona dolara. Naravno taj status donosi samo još više pacijenata i posao cveta. Mnoge poznate ličnosti su prošle kroz njegovu ordinaciju, tako i majka sestara Gabor. Ona je izuzetno cenila sosptvenu lepotu i ulagala je u svoj izgled. Iako već u godinama ipak je insistirala na operacijama sa jednim pomalo čudnim zahtevom: ako umre u toku operacije da profesor završi tu operaciju jer ona mora da izgelda lepo i za sopstvenu sahranu. Međutim sve je prošlo u najboljem redu, ćerke bile oduševljene izgledom svoje majke, a Eva ostala zaljubljena u profesora Đorđevića. Tako je počela romansa. O tome možete pročitati ovde. I sama Eva se odlučila na operaciju fejsliftinga, međutim želela je da se to ne sazna u filmskoj industriji u strahu da neće dobijati uloge ili biti popularna koliko je bila. Humanitarni rad je nešto što je u kapitalističkom svetu na visokoj ceni i što pokazuje da ljudi nisu samo proračunate mašine koje samo zanima zgrtanje blaga, već da poseduju i dušu i srce. Borko Đorđević je učestvovao u nebrojenim humanitarnim akcijama i za zalaganje i trud koje je uložio društvo u kome je živeo, grad Palm Springs Stars mu je dodelio humanitarnu zvezdu. Tako je zauvek njegovo delo ostalo ovekovečeno u gradu u kome je živeo i radio. Humanitarna zvezda se nalazi na šetalištu, na pločniku u ovom gradu. Veliko umeće plastičnog hirurga Borka Đorđevića zbližava sa mnogim istaknutim ličnostima kako iz sveta šoubiznisa, sporta i kulture, tako i sa političarima. Nekako prirodno Borko Đorđević sebe pronalazi u Republikanskoj partiji s obzirom da oni polažu na sopstvene vrednosti, rad, trud, odricanja zarad postizanja uspeha za razliku od demokratske opcije koja se bazira na nasleđu. Svojim intelektom brzo izbija u prvi plan i doseže vrh političkog sistema, pa su mu tako poznanici i prijatelji mnogi senatori, kao i predsednici iz tog vremena. Krajem osamdesetih godina prošlog veka, profesor Đorđević nakon što je gotovo ostvario sve svoje želje i snove, odlučuje da svoju sreću i zadovoljstvo postignutim podeli sa ljudima u zemlji u kojoj je rođen. Pre svega mu je osnovni cilj bio da pomogne mladim lekarima na njihovom profesionalnom putu, a zatim i razvoju medicine u tadašnjoj Jugoslaviji. Najpre postiže dogovor sa institutom „Simo Milošević“ u Igalu u Crnoj Gori. I tada otpočinje projekat Mediteranskog hirurškog centra koji i danas živi, radi, raste i razvija se i dalje pod vođstvom profesora dr Borka Đorđevića. Međutim već početkom devdesetih počinju nemiri u Jugoslaviji, zatim i rat koji se u najkrvavijem obliku javlja u Bosni i Hercegovini. Borko Đorđević na sve načine pokušava da pomogne svom narodu ne samo kao lekar već i svojim političkim uticajem. Iskoristio je svoju poziciju u okviru republikanske partije i na sve načine pokušavao da izdejstvuje što je više pomoći moguće za svoj narod. Tako i postaje na predlog gospodina Kartera i ambasador njegovog centra za humanitarnu pomoć. Ujedno zajedničkim snagama pokušavaju da svojim znanjem i uticajem nekako ubede zaraćene strane na mirno rešenje sukoba. O svim događajima iz tog perioda možete pročitati u knjizi profesora dr Borka Đorđevića Stakleni mir: Džimi Karter i opasni Srbi. U tom periodu profesor Đorđević je pre svega gledao da pomogne najmlađima i izvršio je preko hiljadu operacija dece koja su stradala u ratu. Prilikom dodele zvezde u Palm Springsu organizatori su dali poseban osvrt na to veliko humanitarno delo. Početkom 21. veka otvara i ordinaciju rekonstruktivne plastične hirurgije Timeless Beauty u Beogradu. Nastavlja da obučava mlade lekare za njihov budući humani poziv. U radu sa studentima ističe da mu je to zadovoljstvo zbog emotivne veze sa svojom otadžbinom. Profesor Borko Đorđević kaže da je u Americi naučio da čovek vredi onoliko koliko zna i ume, da nije bitno odakle ko dolazi, niti kako se krsti. Čovek vredi onoliko koliko mu je veliko znanje, koliki rad je spreman da uloži i koliko teži za usavršavanjem. Profesor neprekidno studentima želi upravo da usadi ove vrline. Ordinacija raste i širi se iz dana u dan i trenutno se završava nova operaciona sala koja će sadržati poslednja tehnološka dostignuća na polju medicine. Otvorena je svakim radnim danom i subotom za sve sadašnje i buduće pacijente iz ovog dela sveta. Godine 2010. stiže još jedno veliko priznanje za celokupni rad ptofesora Đorđevića: Medalja časti (Ellis island Medal of Honor). Ovu nagradu svake godine dobija 100 najistaknutijih ljudi u svetu u svom profesionalnom i humanitarnom radu.` BROJ STRANA: 252 IMA 12 STRANA DOKUMENATA. PISMO: LATINICA POVEZ: MEK

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Basil Risbridger Davidson MC (9. studenog 1914. - 9. srpnja 2010.) bio je britanski novinar i povjesničar koji je napisao više od 30 knjiga o afričkoj povijesti i politici. Prema dvojici modernih pisaca, `Davidson, novinar koji je vodio kampanju čija se prva od mnogih knjiga o afričkoj povijesti i politici pojavila 1956., ostaje možda najučinkovitiji širitelj novog polja popularnoj međunarodnoj publici`. Biografija Rani život Basil Davidson rođen je u Bristolu, Ujedinjeno Kraljevstvo, 9. studenoga 1914., a napustio je školu sa 16 godina i preselio se u London. Godine 1938. zaposlio se u pariškom dopisništvu The Economista, a kasnije i kao diplomatski dopisnik The Stara. Mnogo je putovao Italijom i srednjom Europom 1930-ih. Ratna služba Davidsona su regrutirali Tajna obavještajna služba (SIS) i MI6, odjel D. Kao dio svoje misije, poslan je u Budimpeštu u Mađarskoj u prosincu 1939. pod krinkom uspostavljanja novinske službe. U travnju 1941., s nacističkom invazijom, bježi u Beograd, Jugoslavija. U svibnju su ga zarobile talijanske snage i kasnije je pušten u sklopu razmjene zarobljenika. Od kraja 1942. do sredine 1943. bio je šef jugoslavenskog odjela Izvršnog odjela za specijalne operacije (SOE) u Kairu, Egipat, gdje je bio nadzornik Jamesa Klugmanna. Spustio se padobranom u Bosnu 16. kolovoza 1943. i proveo sljedeće mjesece služeći kao veza s partizanima, kako će opisati u svojoj knjizi Partizanska slika iz 1946. godine. Davidson se preselio na istok u Srem i Frušku goru u Jugoslaviji. Nekoliko puta je zamalo zarobljen ili ubijen. SOE ga je poslao u mađarsku okupiranu Bačku kako bi ondje pokušao organizirati pobunjenički pokret, ali Davidson je uvidio da su uvjeti neprikladni i prešao je natrag preko Dunava u Frušku goru. Nijemci su u lipnju 1944. opkolili Frušku goru u posljednjem pokušaju likvidacije tamošnjih partizana, ali su Davidson i ostali za dlaku uspjeli pobjeći. Nakon što su sovjetske snage ušle u Jugoslaviju, Davidson je helikopterom prebačen. Davidson je iznimno cijenio partizane i komunističkog vođu Josipa Broza Tita.[potreban citat] Od siječnja 1945. Davidson je bio časnik za vezu s partizanima u Liguriji i Genovi, Italija. Bio je prisutan prilikom predaje njemačkih snaga u Genovi 26. i 27. travnja 1945.Rat je završio u činu potpukovnika i odlikovan je Vojnim križem te se u dva navrata spominje u depešama. Afrika i spisateljska karijera Davidson se nakon rata vratio novinarstvu. U početku je bio zaposlen u The Timesu u Parizu, ali se naširoko smatralo da gaji komunističke simpatije nakon njegove ratne uloge kada je počeo Hladni rat. Otišao je 1949. i postao tajnik grupe za pritisak, Union of Democratic Control (UDC) i počeo raditi za lijevo orijentirani New Statesman. Međutim, Hladni rat ga je spriječio da se vrati u Srednju Europu i umjesto toga Davidson se zainteresirao za Afriku nakon što su ga u Južnu Afriku pozvali sindikalisti koji se protive apartheidu. Objavio je nekoliko članaka i knjiga koji su kritizirali vladavinu bijelaca u Južnoj Africi i kolonijalnu vladavinu u Africi, prešavši u Daily Herald (1954–57) i Daily Mirror (1959–62). Započeo je karijeru popularnog pisca. Objavio je pet romana i 30 drugih knjiga, uglavnom o afričkoj povijesti i politici. To je učvrstilo njegovu reputaciju jednog od vodećih autoriteta za Afriku u doba neovisnosti. Od 1969. Davidson je bio uključen u Pokret protiv apartheida i na kraju je postao potpredsjednik pokreta. Bio je snažan pristaša panafrikanizma, posebno od 1980-ih, i bio je kritičan prema vladi bjelačke manjine u Rodeziji i prema Nacionalnoj uniji za potpunu neovisnost Angole (UNITA) u Angoli koju podržava Amerika.[5] Dugo je boravio u Angoli i Eritreji tijekom njezine borbe za neovisnost od Etiopije. Godine 1984. Davidson je producirao osmodijelnu dokumentarnu seriju za Channel 4 pod naslovom Afrika. Iako nije bio akademik, Davidson je stekao reputaciju stručnjaka za afrička pitanja te je dobio niz počasnih položaja na sveučilištima, uključujući Školu za orijentalne i afričke studije. Davidson je također stekao počasne diplome sa sveučilišta u Europi i Africi, kao i brojna građanska odlikovanja. Godine 1976. osvojio je medalju Amílcar Cabral. Dobio je počasne diplome Otvorenog sveučilišta Velike Britanije 1980. i Sveučilišta u Edinburghu 1981. Za svoj filmski serijal Afrika osvojio je zlatnu nagradu Međunarodnog filmskog i televizijskog festivala u New Yorku 1984. Godine 2002. portugalski predsjednik Jorge Sampaio odlikovao ga je kao Grande Oficial da Ordem do Infante D. Henrique.