Nekorisceno

Nekorisceno

Nekorisceno

Arkadije Gajdar PLAVA ŠOLJA I DRUGE PRIČE Matica srpska, 1948. 80 strana, udžbenički format, zaštitni omot. Veoma očuvana. Požutela i zaštitni omot malo iskrzan u gornjem delu. Unutra odlična.

Naslov: Porcelanske šolje Autor: Ruža Drecun Izdavač: Muzej primenjene umetnosti, 1976. Povez: Mek povez Porcelanske šolje iz zbirke muzeja primenjene umetnosti 1730-1850 Znaci na porcelanu Kataloške jedinice Reprodukcije Stanje: vrlo dobro, spoljašnjost kao na slici. Unutrašnjost bez podvlačenja i drugih nedostataka.

SV 1 59533) GLEDANJE U ŠOLJU zabava i razonoda , Zajednica književnih klubova Srbije Beograd 1987 , praktični priučnik, pojmovi i njihova tumačnja propraćena ilustracijama , predgovor : Igra ili nešto više / Miodrag B. Šijaković. ; mek povez, format 12 x 16 cm , ilustrovano, latinica, 48 strana

Kao novo. Bez posvete. Oluja u šolji čaja - Helen Čerski Godina izdanja: 2020 Broj strana: 304 Povez: Mek Fizika u svakodnevnom životu„Izvrsna knjiga. Idealan poklon za sve radoznale osobe željne novih saznanja.“ Wall Street JournalNaš svet je prepun istih modela. Sipajte mleko u čaj, kratko promešajte i pojaviće se vrtlog, dve tečnosti će se kovitlati jedna oko druge pre nego što se potpuno sjedine. Ako gledate Zemlju iz svemira, primetićete slične vrtloge oblaka, koji nastaju kad topao i hladan vazduh zajedno zaplešu valcer. U knjizi Oluja u šolji čaja Helen Čerski povezuje pojave koje su nam svakodnevno pred očima kao što su kokice, mrlja od kafe ili magneti za frižider, kako bi pomoću njih objasnila neke od najvažnijih naučnih i tehnoloških pojava našeg vremena.„Oluja u šolji čaja zaokuplja pažnju i za klasu je bolja od svih naučnopopularnih knjiga. Sitnice koje su nas oduševljavale dok smo bili deca za nju su polazna tačka da objasni kako fizika određuje našu svakodnevicu.“ Irish Times„Autorka demistifikuje fiziku svakodnevnog života, i bez obzira na to da li ste od onih koji razlikuju refrakciju od refleksije ili ne, ovo će vam biti nezamenljiva osnova. Pišući s entuzijazmom i erudicijom, Helen Čerski neprimetno vodi čitaoca do nekih iznenađujuće složenih oblasti.“ Guardian„Uz anegdote iz ličnog i profesionalnog života, Helen Čerski nam dočarava svet na pristupačan, razigran način. U njenoj knjizi je mrlja od kafe fascinantna, rast drveća čaroban, a telekomunikacije su intuitivne.“ Physics World

Potpuno novo, nečitano, kao iz knjižare. Ja bih svuda s tobom - Smriti Hols Godina izdanja: 2022 Broj strana: 40 Povez: Tvrd Meda i veverica su najbolji prijatelji. Gde god da veverica ide, meda je u stopu prati. Ali pošto je meda krupan i trapav, dešavaju se razne nezgode. Kad sednu u kanu, on potone! Kad veverica poželi da se klackaju, meda je katapultira uvis! A kada dođe vreme za čaj, nastrada njena omiljena šolja. Veverici to počinje da smeta, pa saopštava medi da hoće malo da bude sama. Ipak, veoma brzo će uvideti da je mnogo lepše i zabavnije uz najboljeg prijatelja.Izuzetno zabavna i topla priča o tome šta sve prijateljstvo može da bude. Autorka Smriti Hols i ilustrator Stiv Smol na briljantan način su stvorili ovu predivnu knjigu.

Kao novo. Bez posvete. Košmarnik (Кошmарnik) - Miloš Živković Godina izdanja: 2021 Broj strana: 116 Povez: Mek Vreme nije ispalo iz zgloba već se čuje „krckanje iščašenih udova otuđenih od zglobova”; nema „zuba vremena” već su zubi detinja trauma kao „ljigavi polumrtvi rak u usnoj duplji”. Nema sigurnog koračanja kroz procepe i logička ulegnuća Košmarnika, nema fetišizacije smrti, spoznaje ili katarze, samo ritam bezobalnih rečenica koji ne garantuje ništa osim vlastitog nestajanja.Ivan IsailovićNa plafonu dnevnog boravka providi se nebo, rupa sa krova kidiše na kuću i njenu nepokretnost, sneg i sve jača kiša tope joj kosti. Stanem na trenutak, ostavim ranac na pod, počešem se do bola, sa utiskom da će se zidovi svakog trenutka urušiti. Ne možemo da uđemo u pola domaćinstva, znakovi pokušaja provaljivanja, neuspešno sečeni katanci po sobama. Deda je davno previše dobro sakrio ključeve. Nedostupne su spavaće sobe, slike male dece, orasi-čuvari pod krevetima, ostave sa senkama tegli ajvara uvijenih u novinski papir, ve-ce šolja, knjige, prljavština, ožiljci na krevetima. Trudim se da mi glas zvuči ozbiljno kroz plač. Okrećem lice od dobrog komite i dobre učiteljice.

Kao novo. Bez posvete. Čemu služI noša? - Kejt Dejns Godina izdanja: 2020 Broj strana: 12 Povez: Tvrd Čitajući ovu slikovnicu najmlađi čitaoci će naći odgovore na brojna pitanja. Zašto nam je noša uopšte potrebna? Kako se ona koristi? Da li se sa nošom možemo igrati? Kad može da se sa noše pređe na veliku WC šolju?Šarmantne ilustracije, diskretan humor, jednostavan tekst i preklopi sa dodatnim sadržajima iza njih pomoći će najmlađima da iz pelena lako pređu u… gaćice!

Snežne Priče 15.toplih priča za zimske dane *6673*-01-2023 Autor : grupa autora. ISBN:978-86-10-02590-3 Izdavač: Vulkančić Beograd 2020.g Povez tvrd sa sunđerom ,ćirilica, 96.strana,ilustrovana u boji,Veći Format: 26 x 25,5 cm, težina 780.grama stanje : nekorištena Pred vama su divne priče u kojima ćete upoznati čitav svet junaka koji uživaju u zimskim čarolijama i igrama: prave Sneška Belića, klizaju se, sankaju i raduju prvim snežnim pahuljama… Pozovite decu na toplu šolju kakaa i iskoristite vreme za priču

Porodična saga prati živote četiri generacije žena u južnoalbanskoj porodici, u planinskom selu Kaltra, ali pruža i uvid u istoriju Albanije dvadesetog veka, uz rat, krv, ljubav, izdaju, snove i razočaranja. Anilda Ibrahimi piše o ženama koje su oblikovale njen život, stvarajući svojevrstan ženski univerzum. Ona opisuje preobražaj žene, njenog mesta i uloge tokom sto godina, u tipično muškom društvu u kome se žensko dete ne dočekuje sa radošću i u kome je sve podređeno muškarcu, njegovim željama i potrebama. Čisto i jednostavno, poetično i duhovito, Crveno kao nevesta nudi nam pogled na albansku kulturu, istoriju i tradiciju, pogled na koji nismo navikli, koji nije ograničen samo folklorom i koji razbija mnoge predrasude. Mesec dana posle venčanja, moja majka je ostala trudna, čekala je mene. Baba Saba je išla po celom komšiluku da joj gledaju u šolju. Bila je kao ultrazvuk: popila bi kafu, dobro promućkala i prevrnula šoljicu, spustila je, i eto ti... već bi se video pol novorođenčeta, lep i muževan, kao iskupljenje za svu žensku decu koju je baba imala. Sve žene kod kojih je baba išla da joj gledaju u šolju videle su moju pišu još od samog početka. Što je više rastao stomak moje majke, to je iz soca kafe sve više virio moj pol. Šteta što se usput izgubio. Ali baba je devet meseci živela u stanju blaženstva; mama je nosila stomak a ona šoljice kafe. Povez knjige : broširan Strana : 317 Format knjige : 18 cm Pismo : latinica

Veronika nema ni porodicu ni prijatelje u blizini, barem koliko ona to zna... Ne zna ni kome da ostavi svoje veliko bogatstvo posle smrti. Ali danas... danas će Veronika doneti odluku koja će sve to promeniti. Baka Veronika kreće na putovanje svog života Zabavno, toplo, uverljivo i potpuno originalno. Daily Express Veronika Makridi živi u vili pored mora. Voli da popije šolju indijskog crnog čaja dok gleda dobar dokumentarac o životinjskom svetu. I nikad je nećete videti bez jarkocrvenog karmina. U poslednje vreme Veronika se ne viđa gotovo ni sa kim jer u svojoj osamdeset petoj godini dane provodi uglavnom kod kuće a društvo joj pravi jedino pomoćnica Ajlin. Najčešće šeta obalom i skuplja otpatke („ljude koji bacaju otpatke po prirodi treba streljati“), traži naočare po kući („imaju običaj da nestanu“) ili viče svojoj pomoćnici šta treba da uradi („Ajlin, vrata!“). Nepokolebljiva, tvrdoglava, duhovita osoba koja vas dira u srce, izuzetna heroina, Veronika Makridi, prikrašće vam se i potpuno vas osvojiti. Triša Ešli Srdačna priča o ljudskoj dobroti, neprolaznim vrednostima i zaštiti naše planete. CultureFly

Veliki večiti kalendar sanovnik, horoskop, planetar, roždanik - gatanja o sudbini i događajima izdavač: milan t. Vuković, beograd 1985; mek povez, strana 338, ilustracije, 12×19 cm, ćirilica stanje: vrlo dobro, određeni broj strana je odvojen od poveza, koji nije šiven.Delo je kompletno bez nedostajućih strana. Knjiga veliki večiti kalendar- milan vuković je priređena na osnovu u narodu popularnog večitog kalendara koga je prvi sastavio zaharije orfelin-stefanović, jedan od najprosvećenijih srba 18. Veka, koja je bila naša najčitanija narodna knjiga. &bdqucaron;veliki večiti kalendar&ldqucaron; je knjiga koju je imala gotovo svaka kuća. U njemu su se mogla naći raznorazna tumačenja, od proricanja sudbine, pa do gatalica za plodnu i berićetnu godinu. Ono što skoro već 200 godina privlači pažnju je roždanik, astrološka tumačenja objašnjena prostim, narodnim jezikom, po kom su se horoskopski znaci izjednačavali sa mesecom u kom su rođeni. U pitanju su astrološka tumačenja objašnjena prostim, narodnim jezikom, po kom su se horoskopski znaci izjednačavali sa mesecom u kom su rođeni. Opisana su, između ostalog, i gledanja u šolju, bacanje karata, gatanje iz dlana, iz pasulja, srećni brojevi, predskazivanje događaja...

Kao novo. Bez posvete. Na kraju sveta s pingvinima - Hejzel Prajor Godina izdanja: 2023 Broj strana: 352 Povez: Mek Baka Veronika kreće na putovanje svog života „Zabavno, toplo, uverljivo i potpuno originalno.“ – Daily Express Veronika Makridi živi u vili pored mora. Voli da popije šolju indijskog crnog čaja dok gleda dobar dokumentarac o životinjskom svetu. I nikad je nećete videti bez jarkocrvenog karmina. U poslednje vreme Veronika se ne viđa gotovo ni sa kim jer u svojoj osamdeset petoj godini dane provodi uglavnom kod kuće a društvo joj pravi jedino pomoćnica Ajlin. Najčešće šeta obalom i skuplja otpatke („ljude koji bacaju otpatke po prirodi treba streljati“), traži naočare po kući („imaju običaj da nestanu“) ili viče svojoj pomoćnici šta treba da uradi („Ajlin, vrata!“). Veronika nema ni porodicu ni prijatelje u blizini, barem koliko ona to zna... Ne zna ni kome da ostavi svoje veliko bogatstvo posle smrti. Ali danas... danas će Veronika doneti odluku koja će sve to promeniti. „Nepokolebljiva, tvrdoglava, duhovita osoba koja vas dira u srce, izuzetna heroina, Veronika Makridi, prikrašće vam se i potpuno vas osvojiti.“ – Triša Ešli  „Srdačna priča o ljudskoj dobroti, neprolaznim vrednostima i zaštiti naše planete.“ – CultureFly

Stanje: Kao novo - Nekorišćeno Naslov: Narodni običaji, verovanja i poslovice kod Srba Autor: Milan T. Vuković Izdavač: SAZVEZĐA mek povez, ćirilica, 20 cm, 340str. _____ Narodni običaji i verovanja potuču iz pradavnih vremena, kada je čovek živeo veoma primitivno „okružen mrakom i nečistim silama“, kada ljudska misao nije mogla, niti je smela, da istražuje odakle su sve one pojave koje ga okružuju i ispunjuju njegov život. Narodne običaje i verovanja skoro uvek prate razne tajanstvene i mistične radnje, koje narod čini u raznim prilikama i iz različitih pobuda. Namena narodnih običaja je različita – da se zaštiti zdravlje ukućana, da se sačuva i poveća porod i imovina, da pada kiša i natopi žedna polja, da se suzbiju i razbiju gradonosni oblaci, da se pridobije osoba koja se voli itd. GRATIS: Veliki večiti kalendar,2003god Večiti ili stogodišnji kalendar, Radomir M.Vuković 15. dopunjeno izdanje Povez: broširan Broj strana: 338 Stanje: odlično Sadrži: Sanovnik Horoskop života Planetar Ljubavni susreti Roždanik Trepetnik Gledanje u šolju Bacanje karata Gatanja o sudbini iz dlana, plećke, kobilice, slezine, pasulja... Srećni brojevi i dani Predskazivanje događaja Znameniti istorijski događaji Predskazivanje vremena Narodno lečenje po Vasi Pelagiću Kalendarske tablice

Andrea Skot - četrdesetogodišnjak, samac i nezreo... odjednom mora preuzeti odgovornost i prepustiti se pustolovini "odraslog" života. Život Andree Skota sve je samo ne savršen, naročito kad je u pitanju porodica. Četrdesetogodišnjak i samac koji i dalje uporno istrajava u nezrelosti, Andrea je oduvek više voleo da se drži podalje od rodbine: od oca Libera, nekadašnjeg brodskog kapetana s Pročide, koji se posle ženine smrti s decom preselio u Napulj, i od sestre Marine, majke dvoje dece, anksiozne i opsednute kontrolom. Kad porodične obaveze primoraju Marinu da otputuje i ostavi kod kuće teško bolesnog oca, Andrea je taj koji preuzima kormilo. To je ujedno i početak pustolovnog vikenda tokom kojeg će Marinina zabrana pušenja biti samo jedno od mnogih prekršanih pravila. Dok ga u stopu prati „strašni jazavičar“ koji reži i dok spava, Andrea se, prisiljen da čuva osamdesetogodišnjeg oca koji nema nameru da ga tretiraju kao invalida, iskrcava se na Pročidu, vrativši se posle mnogo godina u mesto svog detinjstva, na plažu sa crnim vulkanskim peskom koja je bila pozadina njegovih prvih ljubavnih radosti i razočaranja, među raznobojne kuće nagrizene solju. U tim suprotnostima, u tom nesavršenom savršenstvu koje izvlači na površinu nezaceljene rane, ali i uspomene na beskrajnu nežnost, uljuljkan povetarcem koji miriše na limun, Andrea će pronaći ravnotežu. Prevod sa italijanskog: Gordana Subotić

Novo, nečitano, nema posvete. Sreća je piti čaj s tobom - Mamen Sančez Godina izdanja: 2022 Broj strana: 296 Povez: Mek „Duhovito, romantično i apsolutno šarmantno.“ – Journey of a Bookseller Atikus Kraftsmen je mladi britanski džentlmen koji sve rešava uz šolju čaja. Radi u izdavačkoj kući koja generacijama pripada njegovoj porodici. Jednog dana otac traži od njega da otputuje u Madrid i ugasi mali časopis u kome radi pet veoma složnih žena, duboko očajnih pri pomisli da će uskoro biti otpuštene. Kada Atikus neobjašnjivo nestane u srcu tame unutrašnjosti Španije, sumnja pada na tih pet dama, spremnih na sve samo da ne ostanu bez radnog mesta. Inspektor Mančego će biti zadužen da rasplete niti događaja u kojima se romantična komedija meša s najdirljivijom dramom, trilerski zaplet se završava vrhunskim književnim otkrićem svih vremena, gde teško postaje lako, a nevolje se utapaju u moru suza... od smeha. UPOZORENJE ČITAOCIMA: Ovaj roman uticaće ozbiljno na vaš pesimistički pogled na stvarnost. Izaziva grohotan smeh i želju da se smejete još više. Njegovi likovi su kao deca: što više posrću to ih više volimo. Čuvajte svoje srce jer se u njega može useliti neukrotiva želja. „Idealna priča za opušteno popodne, prijatna, duhovita, bez ikakvih pretenzija osim da osigura dobar provod.“ – lecturalia.com „Obradujte sebe ovim zabavnim, romantičnim romanom koji će vam vratiti osmeh na lice.“ – planetadelibros.com „Knjiga koja će vas podsetiti da ljubav još uvek postoji.“ – somoslibros.net

Život Andree Skota sve je samo ne savršen, naročito kad je u pitanju porodica. Četrdesetogodišnjak i samac koji i dalje uporno istrajava u nezrelosti, Andrea je oduvek više voleo da se drži podalje od rodbine: od oca Libera, nekadašnjeg brodskog kapetana s Pročide, koji se posle ženine smrti s decom preselio u Napulj, i od sestre Marine, majke dvoje dece, anksiozne i opsednute kontrolom. Kad porodične obaveze primoraju Marinu da otputuje i ostavi kod kuće teško bolesnog oca, Andrea je taj koji preuzima kormilo. To je ujedno i početak pustolovnog vikenda tokom kojeg će Marinina zabrana pušenja biti samo jedno od mnogih prekršanih pravila. Dok ga u stopu prati „strašni jazavičar“ koji reži i dok spava, Andrea se, prisiljen da čuva osamdesetogodišnjeg oca koji nema nameru da ga tretiraju kao invalida, iskrcava se na Pročidu, vrativši se posle mnogo godina u mesto svog detinjstva, na plažu sa crnim vulkanskim peskom koja je bila pozadina njegovih prvih ljubavnih radosti i razočaranja, među raznobojne kuće nagrizene solju. U tim suprotnostima, u tom nesavršenom savršenstvu koje izvlači na površinu nezaceljene rane, ali i uspomene na beskrajnu nežnost, uljuljkan povetarcem koji miriše na limun, Andrea će pronaći ravnotežu. Prevod sa italijanskog: Gordana Subotić Lorenco Marone (1974, Napulj) jedan je od najpopularnijih italijanskih pisaca današnjice. Objavio je deset knjiga, između ostalog i romane Sitnice koje život znače (Dereta, 2016), koji je doživeo 14 izdanja u Italiji, prevod na 17 jezika, filmsku adaptaciju (La tenerezza, 2017), zatim Sutra ću možda ostati (Dereta, 2018) I Običan momak (Dereta, 2019). Živi u Napulju sa suprugom, sinom i jazavičarom po imenu Greta.

Potpuno novo, nečitano, kao iz knjižare. Mladi gospodin Džordži - Beril Bejnbridž Godina izdanja: 2022 Broj strana: 200 Povez: Mek Nagrada The Man Booker „Best of Beryl“. Mladi hirurg i amaterski fotograf Džordž Hardi odlučuje u predvečerje rata 1854. godine da se kao lekar pridruži britanskoj vojsci i ukrcava se na brod za Krim. U njegovoj neobičnoj pratnji su i njegov zet, geolog i erudita dr Poter, kao i nezaobilazna Mirtl, devojka koju su njegovi roditelji nekada prihvatili kao siroče, a koja je tokom vremena postala nerazdvojni deo porodice. Dok se preko Carigrada i Varne zajedno sa vojskom približavaju krimskom ratištu, postepeno nam se otkrivaju tajne njihovih složenih odnosa, nepomirljive strasti, težnje i snovi koji ih istovremeno povezuju i razdvajaju. Na Krimu im se pridružuje zagonetni Pompej, nekadašnja ulična varalica, u ulozi pomoćnika ratnog fotografa. U potresnom romanu poznate engleske spisateljice Beril Bejnbridž rat će se sudbonosno umešati u živote likova, razbijajući njihovu veru u moć razuma i mogućnost upravljanja vlastitim životima. „Svako poglavlje ispreda se oko neke fotografije, i svako zasebnim pripovedačkim glasom, što daje mogućnost spisateljici da ostvari posebnu vrstu uverljive romaneskne opsene. Mirtl nas upoznaje sa porodicom Hardi i obožavanim mladim gospodinom Džordžijem, a poglavlja koja slede upotpunjuju njenu priču i stvaraju prizmu nalik fotografskom sočivu kroz koje se roman postepeno osvetljava.“ – The Guardian „Bejnbridžova stvara oporu sliku sveta u kojoj ljudskim odnosima vlada slučajnost, a čovekovo razumevanje za druge biva bitno narušeno i ograničeno sopstvenom ljudskom prirodom.“ – Kirkus Reviews „Romani Beril Bejnbridž su kao elegantne šolje za čaj koje sadrže jak, taman, možda zastrašujući, ali izvanredan napitak. Uzori sažetosti, oni pokazuju koliko likova, zapleta, sporednih zapleta, psihologije, duhovitosti i dubine može da stane u tananu, varljivo krhku posudu.“ – The New York Times

Sadržaj: 1. Čudesni svetac koji melje žito – Poštovanje – Priča o filozofskom značenju mlevenja žita 2. Cilj pisanja ove knjige – Nesposobnost i hrabrost u preduzimanju ovog poduhvata – Uzavreli razgovori – Dobijanje značajnog i proročkog naziva „Hemadpant” – Potreba za guruom 3. Sai Babino odobrenje i obećanje – Dodeljivanje zadataka poklonicima – Babine priče kao svetionik – Njegova majčinska ljubav – Rohilina priča – Njegove reči slatke kao nektar 4. Misija svetaca – Sveto mesto Širdi – Ličnost Sai Babe – Izjava Golibua – Pojavljivanje Vitala – Kirsagarova priča – Das Ganuovo kupanje u Prajagu – Bezgrešno začeće Sai Babe i Njegov prvi dolazak u Širdi – Tri rezidencije (vade) 5. Babin povratak sa Čand Patilovom svadbenom povorkom – Pozdravljen i oslovljen kao Sai – Kontakt sa drugim svecima – Njegova nošnja i dnevna rutina – Priča o padukama – Rvanje sa Mohidinom i promena načina života – Pretvaranje vode u ulje – Lažni guru Đavhar Ali 6. Efikasnost dodira guruove ruke – Ram Navami festival – Poreklo, transformacija itd. Popravke na džamiji 7. Predivna inkarnacija – Ponašanje Sai Babe – Njegova jogijska praksa – Njegova sveprisutnost i milost – Služenje gubavog poklonika – Slučaj sa kugom g. Kaparda Odlazak u Pandarpur 8. Važnost ljudskog rađanja – Sai Baba prosi hranu – Služenje Baiđabai – Sai Babina spavaonica – Njegova naklonost prema Kušalčandu 9. Efekti povinovanja i nepovinovanja Babinim uputstvima pred nečiji odlazak – Nekoliko primera – Prosjačenje i njegova neophodnost – Iskustva poklonika iz Tarkad porodice – Kako je Baba obilno nahranjen 10. Sai Babin stil života – Njegova daska za spavanje – Njegov boravak u Širdiju – Njegova učenja – Njegova poniznost – Nanavali, najlakša staza 11. Sai kao Sagun Brama – Dr Panditovo bogosluženje – Hađi Sidik Falke – Kontrola nad elementima 12. Saijeve lile – Iskustva (1) Kaka Mahađani, (2) Dumal Pleader, (3) gđa Nimonkar, (4) Mule Šastri, (5) Doktor 13. Još Saijevih lila – Isceljenje bolesti kod (1) Bimađi Patil, (2) Bala Šimpi, (3) Bapusahib Buti, (4) Alandi Svami, (5) Kaka Mahađani, (6) Datopand iz grada Harda 14. Ratanđi Vadia iz grada Nanded – Sveti Mulisahib – Dakšina 15. Naradija kirtan padati – G. Čolkarov nezašećereni čaj – Dva guštera 16-17. Brzi Brama-džnan 18-19. Kako je Hemadpant primljen i blagoslovljen – Priče g. Sate i gđe Desmuk – Ohrabrivanje dobrih misli da se ostvare – Raznovrsnosti u upadešu – Učenja u vezi sa klevetanjem i nadoknadom za rad 20. Kako je Das Ganuov problem rešila Kakaova služavka 21. Priče o (1) V.H. Takuru, (2) Anantrao Patankaru, i (3) pravobraniocu iz Pandarpura 22. Spašavanje od ujeda zmije (1) Balasahib Mirikara, (2) Bapusahib Butija, (3) Amir Šakara, (4) Hemadpanta – Babino mišljenje u vezi ubijanja zmija 23. Joga i luk – Izlečenje Šame od ujeda zmije – Uredbe u vezi kolere su prekršene – Teška iskušenja posvećenosti učitelju 24. Babina duhovitost i humor – Čudo sa leblebijama – (1) Hemadpant, (2) Sudama, (3) Ana Činčanikar protiv ujne (maušibai) 25. Damu Ana Kasar iz Ahmednagara (1) Špekulacije, (2) Amra lila 26. Priče o (1) Bakta Pant, (2) Hariščandra Pitale, (3) Gopal Ambadekar 27. Milost prikazana kroz davanje Bagvata i Višnu sahasranama – Diksitova vizija boga Vitala – Gita Rahasja – Gospodin i gđa Kapard 28. Vrapci koje je privukao Širdi (1) Lakšmičand, (2) dama iz Burhanpora, (3) Mega 29. Priče o (1) Bađan grupi iz Čenaja, (2) Tendulkarovi (otac i sin), (3) Kapetan Hate, (4) Vaman Narvekar 30. Privučeni u Širdi (1) Kakađi Vaidja iz Vanija, (2) Ramlal Punđabi iz Bombaja 31. Umiranje u Babinom prisustvu (1) Sanjasi Viđajanand, (2) Balaram Mankar, (3) Nulkar, (4) Mega, (5) tigar 32. U potrazi za guruom i Bogom – Post koji nije odobren 33. Veličanstvenost svetog pepela (udi) – Kako su izlečeni ubod škorpiona i slučaj kuge – Čudo u Đamneru – Bolest Narajana Raoa – Balabua Sutar – Apasahib Kulkarni – Haribau Karnik 34. Veličanstvenost svetog pepela udi (nastavak) - Doktorov nećak – Dr Pilej – Šamina svastika – Devojka Iranka – Gospodin iz Harda – Dama iz Bombaja 35. Testiran i potvrđen – Kaka Mahađanijev prijatelj i gazda – Bandrin slučaj insomnije – Bala Patil Nevaskar 36. Čudesne priče o (1) dva džentlmena iz Goe, (2) gospođi Aurangabadkar 37. Čavadi povorka 38. Babin handi – Nepoštovanje svetilišta – Šolja neobranog mleka 39. Babino znanje sanskrita – Njegova interpretacija stiha iz Gite – Izgradnja Samadi mandira 40. Priče o Babi: (1) Prisustvovanje Udjapan ceremoniji gđe Dev u formi sanjasina uz pratnju još dvoje, (2) Poseta Hemadpantovoj kući u formi Njegove slike 41. Priča o slici – Krađa starih krpa i čitanje Dnjanešvari 42. Babina smrt – Prethodne naznake – Sprečavanje smrti Ramčandra Dada Patila i Tatja Kote Patila – Milosrđe prema Lakšmibai Šinde – Poslednji trenutak 43-44. Babina smrt (nastavak) – Pripreme – Samadi mandir – Lomljenje cigle – Sedamdeset dvosatni samadi – Đogova sanjasa – Babine reči kao nektar 45. Kakasahibova sumnja i Anandraova vizija – Drvena daska – Babino postolje kreveta, a ne poklonikovo 46. Babin put u Gaju – Priča o dve koze 47. Babina prisećanja – Priča o Virbadrapi i Čenbasapi (zmija i žaba) 48. Suzbijanje nesreće kod poklonika – Priče o (1) g. Ševade, (2) Sapatnekar 49. Priče o (1) Hari Kanoba, (2) Somadev Svami, (3) Nanasahib Čandorkar 50. Priče o (1) Kakasahib Diksit, (2) Šri Tembe Svami, (3) Balaram Durandar EPILOG ARATI

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Englesko Arapski, Arapsko Engleski recnik Arapski (arapski عَرَبِيّ [ʕaraˈbijː] odn. العَرَبِيَّة [ʔalʕaraˈbijːah]), jezik koji zajedno sa aramejskim, hebrejskim, ugaritskim i feničanskim jezikom čini semitsku grupu jezika. Arapskim jezikom se govori od 6. veka nove ere, kada se uspostavljanjem islama na teritoriji Arabijskog poluostrva, sprovela njegova standardizacija. Književni jezik se zove savremenim standradni arapski ili književni arapski jezik. Danas je to jedini zvanični oblik, koji se koristi u pisanju zvaničnih dokumenata i u formalnim prilikama poput nastavnih predavanja ili emisija vesti i on je jedini pisani oblik arapskog jezika koji se nije menjao od 7. veka nove ere, od kada je njime zapisana sveta knjiga islama, Kuran. Standardni arapski jezik je konzervativniji i očuvaniji oblik od ostalih varijeteta koji se koriste u govornoj komunikaciji, te je jezička raslojenost - diglosija izuzetno rasprostranjena u arapskom govornom području. Neki od ovih govornih varijeteta su međusobno nerazumljivi, a svi dijalekti zajedno predstavljaju skup sociolingvističkih varijeteta, što znači da se lingvistički oni mogu smatrati zasebnim jezicima, ali se obično grupišu zajedno kao jedinstveni jezik iz verskih i političkih razloga.[2] Ako bi se posmatrali kao zasebni jezici, bilo bi teško utvrditi o koliko je jezika reč, iz razloga što se jezičke i dijalekatske granice ne mogu jasno povući. Ako bi se posmatrao kao jedinstveni arapski jezik, njime danas govori oko 442 miliona stanovnika[3] (kojima je on maternji jezik), a ako bi se posmatrali dijalekti, egipatski varijetet arapskog jezika broji oko 90 miliona govornika, što je veći broj govornika od bilo kog drugog semitskog jezika. [4] Arapski jezik je 11. najkorišćeniji jezik u Sjedinjenim Američkim Državama.[5] Savremeni pisani jezik potiče od jezika Kurana, poznatiji još kao klasični arapski ili kuranski arapski jezik. Široko je korišćen u školama, na univerzitetima, koristi se na radnim mestima, u vladama i medijima - ovaj varijetet se koristi kao zvanični jezik u 26 zemalja i zvanican je jezik islama. Sva gramatička pravila su izvedena upravo iz svete knjige islama, međutim, određene gramatičke konstrukcije su izašle iz svakodnevne govorne upotrebe i zamenjene su novim, modernijim, koje se polako uvode u pisani jezik. Arapski jezik je uticao i na druge jezike koji su prihvatili islam, poput persijskog, turskog, bengali, somali, svahili, bosanski, kazahstanski, bengalski, hindi, urdu, malajski i hausa. Tokom srednjeg veka, književni arapski jezik je bio glavni nosilac kulture u Evropi, a posebno u oblasti nauke, matematike i filozofije. Kao rezultat toga, mnogi evropski jezici u sebi sadrže veliki broj pozajmljenica iz arapskog jezika. Njegov uticaj, u domenu gramatike i leksikologije je vidljiv u mnogim romanskim jezicima, posebno u španskom, portugalskom, sicilijanskom i katalonskom jeziku, zahvaljujući blizini arapske i hrišćanske civilizacije i njihovih međusobnih dodira, kao i 900. godina arapske kulture na Iberijskom poluostrvu, koje je u arapskom jeziku nazvano Al-Andaluz. U arapskom jeziku postoje i reči drugih jezika, poput hebrejskog, grčkog, persijskog, kao i sirijačkog jezika u ranom periodu, u srednjem veku, osetan je uticaj turskog jezika, i kratkotrajni uticaj evropskih jezika, francuskog i engleskog u modernom periodu. Uticaj arapskog jezika je bio najvidljiviji i najbitniji u islamskim zemljama. Najviše je uticao na jezike u domenu vokabulara. Takođe, mnoge reči u drugim jezicima vuku poreklo iz arapskog jezika poput: Beluči, Bengali, Berberski, Bosanski, Katalonski, Engleski, Francuski, Nemački, Hausa, Hinduistanski, Italijanski, Indonežanski, Kirgiski, Kurdski, Kazaški, Kutči, Malajski, Malajamski, Malteški, Pašto, Persijski, Portugalski, Pendžabi, Saraiki, Sindhi, Somalijski, Španski, Svahili, Tagalog, Turski, Urdu, Uzbečki, Volof, kao i svi drugi jezici koji su na neki način došli u dodir sa arapskom jezikom ili sa nekim od jezika koji je bio u kontaktu sa njim. Sam engleski jezik, sadrži u sebi veliki broj arapskih pozajmljenica, neke koje su diretno, a neke preko drugih mediteranskih jezika dospele u engleski jezik. Neke od tih reči su: admiral, adobe, alchemy, alcohol, algebra, algorithm, alkaline, almanac, amber, arsenal, assassin, candy, carat, cipher, coffee, cotton, ghoul, hazard, jar, kismet, lemon, loofah, magazine, mattress, sherbet, sofa, sumac, tariff. Dok drugi jezici puput malteškog i kinubili reči vuku poreklo direktno iz arapskog jezika ali su određenom jezičkom derivacijom se uklopile u taj jezik, umesto uvođenja velikog broja pozajmljenica i gramatičkih pravila.[9] Takođe, arapski jezik je prisutan u mnogim jezicima kroz razne društvene sfere npr. religijska terminologija - berberske reči za molitvu taẓallit `molitva` < salat) (صلاة ṣalāh) je preuzeta i arapskog jezika i koristi se u svakodnevnom govornom berberskom jeziku, kao i akademski termin u ugaritskom jeziku (مَنْطِقٌ mantiq `logika`). Može se videti da je arapski jezik dospeo u druge jezike kao posledica jezičke derivacije, tako je veznik u jednom od indijskih jezika (,,lekin“- ako) preuzeta iz arapskog jezika i koristi se svakodnevno kao deo tog jezika. Arapski jezik je prisutan u nekim rečima koje se svakodnevno javljaju u španskom jeziku (taza „ šolja“), u portugalskom jeziku (,,até“, dok), kao i neki izrazi kao u katalonskom jeziku (,,a betzef“ u izobilju, količini). Mnogi berberski varijeteti kao i Svahili su pozajmili iz arapskog jezika sistem brojeva, dok su sve islamske zemlje direktno preuzele svu versku terminologiju iz arapskog jezika, poput termina salat – molitva i imam – predvodnik molitve. U jezicima koji nisu u direktnom kontaktu sa arapskim svetom, pozajmljenice su dospele putem kontaktnih jezika, kao hinduistanskom jeziku koji je arapske pozajmljenice preuzeo iz persijskog jezika, iako persijski jezik sam pripada Indo-iranskoj porodici jezika, preuzeo je veliki broj arapskih reči. Sam arapski jezik sadrži i veliki broj persijskih reči, iz razloga što je vekovima ranije, persijski jezik uživao uticaj koji je kasnije arapski jezik preuzeo. Neke reči u engleskom jeziku su preuzete iz arapskog jezika derivacijom, preko italijanskog i španskog kao kontaktnog jezika. Među njima su i često korišćene reči poput `coffee` (qahwah), `cotton` (quṭn) and `magazine` (makhāzin), dok reči koje su prepoznatljivog arapskog porekla u engleskom jeziku su: `algebra`, `alcohol`, `alchemy`, `alkali`, `zenith`, i `nadir`. Pojedine reči poput `intention` i `information` su u stvari arapski kalkovi iz filozofske termionologije. Arapske reči su putem islamskih osvajanja dospele i u jezike severne Afrike. Varijante arapskih reči poput reči kitāb (knjiga) su se proširile kroz jezičke grupe Saharske Afrike koje nisu bile na karavanskim putevima..[10] Arapski jezik zauzima u islamskom svetu isti položaj koji latinski jezik ima u Evropi, mnogi arapski pojmovi na polju nauke, filozofije i trgovine iskovane su od arapskog korena od strane nearapskih izvornih govornika posebno od strane aramejskih i persijskih prevodilaca i te reči danas imaju svoje mesto u jeziku. Ovaj proces korišćenja arapskih korena posebno u turskom i persijskom jeziku koji se koristi za prevođenje stranih reči je bio zastupljen sve do 18. i početka 19.veka kada su prostori naseljeni arabljanima potpale pod osmansku vlast...

ILIJA M. KOLARAC - DOBROTVOR SRPSKE PROSVETE Istovetan reprint originalnog izdanja iz 1896. godine objavljen 1998. godine povodom 120 godina Zdužbine Ilije M. Kolarca u izdanju Zdužbine Ilije M. Kolarca i NIS Jugopetrol. Autor: M. Đ. Milićević Izdavač: Državna štamparija Kraljevine Srbije, Beograd Godina izdanja: 1896. Broj strana: 143 Pismo: ćirilica Povez: tvrd, zlatotisak Format: 24x17 Stanje kao na slici. Odlično očuvana za ovu starost. Izuzetna knjiga, retko i vredno izdanje. Istovetan reprint objavljen 1998. Sadržaj: I Biografija Ilije M. Kolaraca II Ilija M. Kolarac i Streljačko Društvo III Ilija M. Kolarac i oni koji su pali za Otadžbinu IV Ilija M. Kolarac i književnost, prosveta V Ilija M. Kolarac i njegova supruga Sinđelija VI Ilija M. Kolarac i upravni odbor njegove zadužbine VII Ilija M. Kolarac i njegova Zadužbina 1. oktobra 1985. Ilija Milosavljević Kolarac (Kolari, 1800 — Beograd, 6/18. oktobar 1878) je bio srpski trgovac i zadužbinar. Rođen je oko 1800. godine u selu Kolari nadomak Smedereva, po kome je i dobio nadimak Kolarac, a umro je 6. oktobra 1878. u Beogradu. Otac Milosav bio je abadžija, a majka se zvala Jovanka. Kao dete je ranjen u Prvom ustanku. Po njegovoj propasti, Ilijina porodica prebegla je preko Dunava, ali se Ilija brzo našao u Beogradu, sa 30 para. Radio je kao trgovački momak za druge trgovce, a 1827. godine oženio se ćerkom jednog od njih Milutina Radovanovića, Sinđelijom Radovanović, rođenom 1809. godine. Otvorio je sopstvenu radnju, boltu. Nedugo zatim, preselio se u Pančevo, zbog straha od kneza Miloša. Naime, postoji priča da kada je Ilija boravio u Beogradu, počnu neki mlađi beograđani nositi neke kape, sa zlatnim širitima. Knez Miloš, mrzeći na rasipanje i luksuz, i držeći da mu valja Srbe od tog palila sklanjati, makar kakvim merama, zapovedi te se nekoliko Beograđana, s tim zlatali kapama, obale i istuku batinama. Ilija se, od te mere, toliko uplaši, da je odmah ostavio Beograd, i preselio se u Pančevo. Međutim, sam Kolarac će napisati da je u Pančevo došao zbog trgovine i sigurne zarade u carsko-kraljevskoj austrijskoj državi, 1828. godine. Tamo je razvio veliku trgovinu i sa Srbijom i unutar Austrougarske, prvenstveno sa hranom, ali i sa stokom, i veoma se obogatio. Izvozio je pšenicu, ječam, ovas, suražicu, proso i kukuruz. Imao je svoje brodove, koji su se zvali Nemanja i Sveti Đorđe. Takođe, bavio se i uzgojem i prodajom svinja. Kolarac je napustio Pančevo 1856. godine. Ilija je žitar trgovac u Pančevu sredinom 1855. godine, koji prilaže 10 f. za spomenik pesniku Lukijanu Mušickom u Karlovcu. Sinđelija, koju je vrlo voleo, umrla je 1855. godine u Pešti, a sahranjena je u Beogradu, gde se i sam preselio sledeće godine. Tu se bavio trgovinom solju i šalitrom, a ulagao je i u rudnike. Dugo je pomagao stvaraoce u književnosti, a 1861. je osnovao Književni fond Ilije Milosavljevića Kolarca uz pomoć Koste Cukića. Do Prvog svetskog rata fond je izdao 120 knjiga. Kolarac je donirao i hiljadu forinti za osnivanje pravne Akademije u Novom Sadu. Krajem 1877. godine zamalo je stradao. Vlada ga je optužila za veleizdaju zbog navodnog učešća u Topolskoj buni, zajedno sa Jevremom Markovićem i Aćimom Čumićem, a preki vojni sud osudio na tamnicu. Knez Milan ga je ubrzo pomilovao, ali je zatvor narušio Kolarčevo zdravlje i ubrzo je umro. Testamentom je ostavio svoje imanje (oko milion tadašnjih dinara) fondu za stvaranje beogradskog univerziteta, što je bila velika Kolarčeva želja, i fondu za pomaganje književnosti. Po smrti Kolarca, dve sinovice, žene Velizara Karapešića i profesora Dimitrija Nešića, povele su sudski spor za obaranje testamenta, podržane od tadašnjih vlasti. Tek je Kasacioni sud osnažio Kolarčev testament. Draginja Petrović je potraživala iz zaostavštine nakit svoje sestre, Kolarčeve žene. Spada u velike zadužbinare Srbije. Njegova najpoznatija zadužbina je Kolarčev univerzitet. Osnovna škola u rodnim Kolarima nosi njegovo ime.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Dubrovnik (latinski: Ragusa — Raguza) je grad smješten na Jadranskom moru, u južnoj Hrvatskoj. Ime je dobio po hrastovoj šumi, dubravi. Ubraja se u jedan od najznačajnijih kulturnih i turističkih centara u cijeloj Jugoistočnoj Evropi. Poznat je po svojoj staroj gradskoj jezgri sa brojnim kulturnim i sakralnim spomenicima. Grad je 1991. godine imao 49.728 stanovnika, a prema popisu iz 2011. godine 42.615. Smješten je na 42°39′N, 18°04′E. Popularni naziv za Grad pod brdom Srđ je i `biser Jadrana`. Dubrovnik je i upravni centar Dubrovačko-neretvanske županije. Grad Dubrovnik osnovan je na pomorskoj trgovini i trgovini sa Osmanskim Carstvom i svim drugim zemljama svijeta od Amerika do Indije tokom ranog srednjeg vijeka i dosta vremena bio je jedini protivnik Mletačke republike Venecije na istočnom dijelu Jadranu. Zbog bogatstva i vještih diplomatskih odnosa, grad Dubrovnik se znatno razvio posebice u XV. i XVI vijeku. Dubrovnik je bio centar razvoja hrvatskog jezika i hrvatske književnosti, te rodni grad mnogih značajnih pjesnika, pisaca, filologa, slikara, matematičara i fizičara. Počeci grada Pretpostavlja se da je Dubrovnik nastao u VII vijeku, ali prema nekim novim nalazima i spoznajama čak i znatno ranije. Te nove spoznaje baziraju se na pronalasku ostataka ruševina katedrale koja se je nalazila na mjestu današnje katedrale. Stari osnivači Dubrovnika su, bježeći pred Avarima iz razorenog Epidaurusa (današnji Cavtat) dosli na otočnu hrid Laus podno brda Srđ i tu su se odlučili nastaniti. Vremenom su otočnu hrid povezali sa kopnenim dijelom današnjeg Dubrovnika, u to vrijeme pod imenom Dubrava. Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznaje vlast Bizanta. Prvi se put u historijskim dokumentima spominje 850. Opsada Saracena 866. zaustavljena je zahvaljujući pomoći Bizanta. Oko 992. g. spalio ga je makedonski car Samuilo. Krajem 10. st. osniva se dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje crkveno nezavisan od Splita. Od 1205. g. priznaje vlast Venecije, što traje do 1358. g. U vrijeme mletačke vlasti Dubrovčani dižu tri bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačkog gospodstva. Razvoj buduće republike Iako je priznavao vlast Venecije, Dubrovnik je uspio sačuvati autonomiju, jer je birao Malo i Veliko vijeće, Senat, te ostale organe gradske samouprave. Grad je 1272. g. dobio statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem i to ponajprije s Bosnom u doba Kulina bana. U vrijeme uspona Raške Dubrovnik se uspješno branio od njenih napadaja. U 13. st. vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. g. u sastavu Dubrovačke Republike je i Stonski rat sa Stonom. 1345. g. i Mljet ulazi u sastav Republike. Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća rijeke Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona Dubrovačka Republika je osigurala kada je krajem 14. st. od Bosne kupila Konavle. Tada su utvrđene granice Republike, koju od kraja 14. st. priznaju svi dubrovački susjedi. Zadarskim mirom 1358. g. posjedi Venecije na našoj obali pripali su hrvatsko-ugarskoj državi, pa je Dubrovnik kao dio Dalmacije došao pod vlast vladara. Dubrovnik je prihvatio kraljevo vrhovništvo (Ludovik I) i plaćao danak od 500 dukata, čime se osigurao i od nasrtaja Venecije. Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i nezavisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I 1380. g. razvija se u samostalnu državu. Procvat Dubrovačke Republike U Dubrovačkoj Republici, koja je bila organizirana kao patricijska republika, vlast je imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću. Veliko vijeće je biralo gradsko činovništvo - Vijeće umoljenih (vlada), koje se još zvala i Malo vijeće. Knez se birao na mjesec dana. Dubrovnik nije imao stalnu vojsku, već samo redare i stražu, a ako je bilo potrebno, uzimao je plaćenike. U 15. st. imao je oko 40.000 stanovnika. Dubrovnik doživljava svoj procvat u 16. st., kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Osmanlijama, kojima plaćaju danak u novcu i robi. Istovremeno zadržavaju slobodu, nezavisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanskog carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu sa Portom, ali i Italijom i Španskom. Trguje se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U 16. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu, sa oko 180 brodova. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Mediterana i stizali sve do Engleske. Temelj privrednog razvoja Dubrovnika činili su pomorstvo i trgovina sa okolnim područjima (pogotovo srednjovjekovnom Bosnom), ali i zanat. U 15. st. organiziraju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i gospodarske ustanove. U 16. st. zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna financijska sredstva. Osnivaju se jača trgovačka i pomorska poduzeća, ali se produbljuju socijalne razlike između pučana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Grad Dubrovnik se izgrađuje prihodima od obrta i trgovine. U Dubrovniku je najviše na cijeni bila sloboda. Republika je imala svoju zastavu, grb i vojsku. Uspostavila je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava u mnogim evropskim zemljama. Njihove interese na dvorovima evropskih vladara zastupaju poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca širom civiliziranog svijeta. Važan zaštitnik dubrovačke slobode bila je Španija, a najveći neprijatelj njenoj nezavisnosti i slobodi vječiti konkurent - Venecija. U drugoj polovini 16. st. opada moć Dubrovnika. Uzroci su u velikim geografskim otkrićima i revoluciji cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje ulažu u brodarstvo i obrt, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i holandskih pomoraca je sve veća. Opadanje Grada i Republike Godine 1667. Dubrovnik je uništio snažan potres, u kojem je stradao velik broj Dubrovčana, dok je mnogo zgrada porušeno. Potres 1667. nije bio jedini događaj koji je uzrokovao opadanje moći Dubrovačke Republike. Naime otkrićem Amerike trgovački su se putevi premjestili na Atlantik, izgradnja splitske skele od strane Mlečana, te činjenica da više nisu imali monopol na trgovinu s Osmanlijama neki su od glavnih uzročnika. Potres, a nedugo zatim i požar, samo su kruna svih nedaća koje su u to doba zadesile Dubrovnik. Nakon višestoljetnog uspješnog balansiranja između dviju velesila u svom okružju - Mletačke republike i Osmanskog carstva, opća evropska ofenziva protiv Osmanlija (poraz pod Bečom 1683., kod Mohača 1687.) odrazila se i na Dubrovnik, jer su Mlečani iskoristili slabost Osmanlija i uzimanjem trebinjskog kotara posve odrezali Dubrovnik od Osmanskog carstva i bosanskog zaleđa, te grad doveli u vrlo tešku situaciju. Međutim, mirom u Sremskim Karlovcima 1699. morala se Venecija povući iz Popova polja i vratiti ga u osmanske ruke, a tom je prilikom provedeno i prvo sistematsko razgraničenje Osmanskog carstva i Venecije u Dalmaciji. Dubrovčani su se još jednom, ponajprije vještom diplomacijom, oslobodili opasnosti, da ih Venecija okruži i odvoji od zaleđa....

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Beritić, Lukša, hrvatski konzervator (Sustjepan u Rijeci dubrovačkoj, 20. II. 1889 – Dubrovnik, 24. III. 1969). Od 1946–60. bio je povjerenik Konzervatorskoga zavoda Dalmacije za Dubrovnik. Izveo mnogobrojne konzervatorske radove u Dubrovniku (gradske zidine, Knežev dvor, Revelin, Gvardija) i na ostalome području nekadašnje Dubrovačke Republike (Ston, Lopud). Proučavao povijest razvoja urbane strukture naselja, gradnju obrambenih sustava i oblike graditeljstva na području dubrovačke okolice. Osnovao Društvo prijatelja dubrovačke starine 1952. Djela: Utvrđenja grada Dubrovnika (1955), Stonske utvrde (1958). Arhitektura (lat. architektura, od starogrčke reči arkitekton, ὰρχιτεκτονική, od ὰρχι — glavni i Τεκτονική — graditelj) u užem smislu je nauka i umetnost projektovanja i oblikovanja zgrada, odnosno unutrašnjeg i spoljašnjeg arhitektonskog prostora: enterijera i eksterijera. Povijest arhitekture Najstariji tekst o toj grani ljudske djelatnosti jest De Architectura latinskog autora Vitruvija, koji kaže da se arhitektura zasniva na skladu i ravnoteži tri načela: Ljepote (Venustas), Čvrstoće (Firmitas) i Korisnosti (Utilitas). Područija koje arhitektura dodiruje Arhitektura dodiruje mnoga područja - matematiku, razne umjetnosti, tehnologiju, zanate, društvene znanosti, politiku itd. Filozofija je posebno popularna - dapače, često se spominje `filozofija` arhitekta kad se govori o njegovim metodama. Racionalizam, empirizam, strukturalizam, poststrukturalizam i fenomenologija neke su filozofske škole koje su utjecale na arhitekturu. Razlika između arhitekture i građevinarstva Razlika između arhitekture i građevinarstva često je bila predmet kontroverze. Nikolaus Pevsner, europski povjesničar iz prve polovice 20. stoljeća, rekao je: `Garaža za bicikle je građevina, katedrala u Lincolnu je arhitektonsko djelo`. Danas je razlika prilično nejasna. Bernard Rudofsky je u slavnom djelu `Arhitektura bez arhitekata` svrstao u arhitekturu čitav niz građevina koje dizajniraju amateri. Što se više vraćamo u prošlost, to je veće slaganje oko onoga što spada u arhitekturu, s obzirom da vrijeme izoštri razlike. Ako poput Vitruvija smatramo da je arhitektura sva dobra izgradnja, znači li to da loša arhitektura ne postoji? Kako bi se problem riješio, pogotovo s obzirom na golem broj građevina u današnjem svijetu, možemo definirati arhitekturu kao ono što rade arhitekti. Tako bi se naglasak stavio na razvitak arhitekture i arhitekata.... Počeci grada Pretpostavlja se da je Dubrovnik nastao u VII vijeku, ali prema nekim novim nalazima i spoznajama čak i znatno ranije. Te nove spoznaje baziraju se na pronalasku ostataka ruševina katedrale koja se je nalazila na mjestu današnje katedrale. Stari osnivači Dubrovnika su, bježeći pred Avarima iz razorenog Epidaurusa (današnji Cavtat) dosli na otočnu hrid Laus podno brda Srđ i tu su se odlučili nastaniti. Vremenom su otočnu hrid povezali sa kopnenim dijelom današnjeg Dubrovnika, u to vrijeme pod imenom Dubrava, koji su podigli srpska plemena Zahumljani, Travunjani i Konavljani i to nasipanjem kanala na kojem se danas nalazi najpoznatija dubrovačka ulica Placa (Stradun). Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznaje vlast Bizanta. Prvi se put u historijskim dokumentima spominje 850. Opsada Saracena 866. zaustavljena je zahvaljujući pomoći Bizanta. Oko 992. g. spalio ga je makedonski car Samuilo. Krajem 10. st. osniva se dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje crkveno nezavisan od Splita. Od 1205. g. priznaje vlast Venecije, što traje do 1358. g. U vrijeme mletačke vlasti Dubrovčani dižu tri bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačkog gospodstva. Razvoj buduće republike Iako je priznavao vlast Venecije, Dubrovnik je uspio sačuvati autonomiju, jer je birao Malo i Veliko vijeće, Senat, te ostale organe gradske samouprave. Grad je 1272. g. dobio statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem i to ponajprije s Bosnom u doba Kulina bana. U vrijeme uspona Raške Dubrovnik se uspješno branio od njenih napadaja. U 13. st. vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. g. u sastavu Dubrovačke Republike je i Stonski rat sa Stonom. 1345. g. i Mljet ulazi u sastav Republike. Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća rijeke Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona Dubrovačka Republika je osigurala kada je krajem 14. st. od Bosne kupila Konavle. Tada su utvrđene granice Republike, koju od kraja 14. st. priznaju svi dubrovački susjedi. Zadarskim mirom 1358. g. posjedi Venecije na našoj obali pripali su hrvatsko-ugarskoj državi, pa je Dubrovnik kao dio Dalmacije došao pod vlast vladara. Dubrovnik je prihvatio kraljevo vrhovništvo (Ludovik I) i plaćao danak od 500 dukata, čime se osigurao i od nasrtaja Venecije. Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i nezavisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I 1380. g. razvija se u samostalnu državu. Procvat Dubrovačke Republike U Dubrovačkoj Republici, koja je bila organizirana kao patricijska republika, vlast je imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću. Veliko vijeće je biralo gradsko činovništvo - Vijeće umoljenih (vlada), koje se još zvala i Malo vijeće. Knez se birao na mjesec dana. Dubrovnik nije imao stalnu vojsku, već samo redare i stražu, a ako je bilo potrebno, uzimao je plaćenike. U 15. st. imao je oko 40.000 stanovnika. Dubrovnik doživljava svoj procvat u 16. st., kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Osmanlijama, kojima plaćaju danak u novcu i robi. Istovremeno zadržavaju slobodu, nezavisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanskog carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu sa Portom, ali i Italijom i Španskom. Trguje se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U 16. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu, sa oko 180 brodova. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Mediterana i stizali sve do Engleske. Temelj privrednog razvoja Dubrovnika činili su pomorstvo i trgovina sa okolnim područjima (pogotovo srednjovjekovnom Bosnom), ali i zanat. U 15. st. organiziraju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i gospodarske ustanove. U 16. st. zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna financijska sredstva. Osnivaju se jača trgovačka i pomorska poduzeća, ali se produbljuju socijalne razlike između pučana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Grad Dubrovnik se izgrađuje prihodima od obrta i trgovine. U Dubrovniku je najviše na cijeni bila sloboda. Republika je imala svoju zastavu, grb i vojsku. Uspostavila je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava u mnogim evropskim zemljama. Njihove interese na dvorovima evropskih vladara zastupaju poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca širom civiliziranog svijeta. Važan zaštitnik dubrovačke slobode bila je Španija, a najveći neprijatelj njenoj nezavisnosti i slobodi vječiti konkurent - Venecija. U drugoj polovini 16. st. opada moć Dubrovnika. Uzroci su u velikim geografskim otkrićima i revoluciji cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje ulažu u brodarstvo i obrt, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i holandskih pomoraca je sve veća. Opadanje Grada i Republike Godine 1667. Dubrovnik je uništio snažan potres, u kojem je stradao velik broj Dubrovčana, dok je mnogo zgrada porušeno. Potres 1667. nije bio jedini događaj koji je uzrokovao opadanje moći Dubrovačke Republike. Naime otkrićem Amerike trgovački su se putevi premjestili na Atlantik, izgradnja splitske skele od strane Mlečana, te činjenica da više nisu imali monopol na trgovinu s Osmanlijama neki su od glavnih uzročnika. Potres, a nedugo zatim i požar, samo su kruna svih nedaća koje su u to doba zadesile Dubrovnik. Nakon višestoljetnog uspješnog balansiranja između dviju velesila u svom okružju - Mletačke republike i Osmanskog carstva, opća evropska ofenziva protiv Osmanlija (poraz pod Bečom 1683., kod Mohača 1687.) odrazila se i na Dubrovnik, jer su Mlečani iskoristili slabost Osmanlija i uzimanjem trebinjskog kotara posve odrezali Dubrovnik od Osmanskog carstva i bosanskog zaleđa, te grad doveli u vrlo tešku situaciju. Međutim, mirom u Sremskim Karlovcima 1699. morala se Venecija povući iz Popova polja i vratiti ga u osmanske ruke, a tom je prilikom provedeno i prvo sistematsko razgraničenje Osmanskog carstva i Venecije u Dalmaciji. Dubrovčani su se još jednom, ponajprije vještom diplomacijom, oslobodili opasnosti, da ih Venecija okruži i odvoji od zaleđa. Pad Dubrovačke Republike Mapa Dubrovačke republike do 1808. Mirom u Požarevcu 1718. napravljen je koridor između Neuma i Kleka, koji je ostao Bosni i Hercegovini. Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjeda u Dalmaciji. Tokom ratovanja s Osmanlijama (1683-1699.) Dubrovčani su se odlučili vratiti pod ugarsko-hrvatsku krunu i obnavljaju ugovor iz 1358. g. U 18. st. ponovno jača dubrovačku privredu i Dubrovnik izgrađuje jaku mornaricu. Orijentaciju velikih evropskih pomorskih sila na Atlantik Dubrovnik koristi za tranzit na Sredozemnom moru, ali su njegovi brodovi plovili i preko Atlantika do Amerike. U 18. st. Dubrovnik ima više od 85 konzulata. Najjači gospodarski činitelj bila je hrvatska vlastela kojoj je pripadalo skoro cijela plovidba s 750.000 tona i skoro cijela zemlja. Dubrovačka Republika je nedugo nakon proglašenja nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država, zainteresirana za razvoj ekonomskih odnosa s tom velikom osamostaljenom državom, jednim svojim aktom uspostavila dijalog s vladom u Washingtonu, što se tumači kao de facto priznanje nezavisnosti i uspostava diplomatskih odnosa sa SAD. Dana 26. svibnja 1806. vojska francuskog generala Lauristona nedopušteno je ušla na teritorij neutralne Dubrovačke Republike, a sljedećeg dana je na prijevaru ušla u Grad, tražeći da se samo odmori i okrijepi na putu za tadašnje francuske posjede u Boki kotorskoj. Umjesto toga, odmah je okupirala Grad u ime Napoleona.[1] Vrlo brzo nakon početka francuske okupacije, ruska i crnogorska vojska ušla je na dubrovački teritorij i počela se boriti s francuskom vojskom, pljačkajući i paleći sve na putu. To je kulminiralo opsadom okupiranog Grada (u kojoj je na njega palo 3000 topovskih kugla).[2] 31. siječnja 1808. maršal Auguste Frederic Louis Viesse de Marmont izdao je proglas da ukida Dubrovačku Republiku, unatoč protivljenju vlasti Republike, i da pripaja dubrovački teritorij Kraljevstvu Italiji (marionetskoj državi Francuskog Carstva), iz kojega je naknadno izdvojen te zajedno s Istrom, Dalmacijom te slovenskim zemljama udružen u Napoleonove Ilirske provincije. Marmontu je Napoleon dao novostvorenu titulu `vojvoda dubrovački` (Duc de Raguse). Nakon sedam godina francuske okupacije, ohrabreni dezertiranjem francuskih trupa nakon propale invazije na Rusiju i ponovnog ulaska Austrije u rat, sve dubrovačke društvene klase, pod vodstvom vlastele, ustale su na opći ustanak protiv okupacije.[3] 18. lipnja 1813. zajedno s britanskim saveznicima natjerali su na predaju francuski garnizon na otoku Šipanu, zatim i u Stonu te na Lopudu, nakon čega se ustanak proširio kopnom Republike, počevši s Konavlima.[4]. Tada su počeli opsadu Grada, uz pomoć Britanske mornarice s brodovima HMS Bacchante i HMS Saracen, pod zapovjedništvom kapetana Williama Hostea, a ubrzo se ustanku pridružilo i stanovništvo unutar opkoljenog Grada.[5] Austrijsko Carstvo je poslalo svoje trupe pod zapovjedništvom generala Todora Milutinovića pod izlikom da su došli pomoći svojim dubrovačkim saveznicima, međutim, kao što se ubrzo pokazalo, zapravo su htjeli francusku okupaciju Dubrovnika zamijeniti vlastitom.[6] Zaveli su jednog od privremenih guvernera Republike, Vlaha (sina Brnje) Kabogu, obećanjima moći i vlasti (koje nije dugo uživao, nego je umro u sramoti, od naroda otad zvan `Traditur` - izdajica), te su ga uspjeli uvjeriti da vrata s istočne strane ostanu zatvorena dubrovačkim ustanicima koji su se tamo okupili, a da kroz vrata na zapadu uđu austrijske snage (bez dubrovačkih vojnika) kako bi okupirale Grad, nakon što se predao francuski garnizon od 500 vojnika pod zapovjedništvom generala Montricharda.[7] Nakon toga, barjak svetoga Vlaha vijorio se uz austrijsku i britansku zastavu, ali samo dva dana, jer je 30. siječnja general Milutinović naredio gradonačelniku Sabu Giorgi da ga spusti. U patriotskom zanosu Giorgi, koji je bio zadnji knez Republike prije francuske okupacije, odbio je skinuti barjak, `jer ga je pripeo (podigao) narod`, i nijedan Dubrovčanin to nije htio učiniti, čak ni nakon što su im zaprijetili oružjem, nego su barjak skinuli austrijski vojnici.[8] Iako vlada Dubrovačke Republike nikad nije potpisala kapitulaciju niti se odrekla suvereniteta, što je po pravilima Klemensa von Metternicha koje je Austrija usvojila za Bečki kongres značilo da je trebala biti obnovljena, Austrijsko Carstvo je uspjelo uvjeriti druge saveznike da mu dopuste da zadrži teritorij Dubrovačke Republike[9] Dok su mnogi manji i manje važni gradovi i bivše države bili primljeni na Kongres, to pravo je odbijeno predstavniku Dubrovačke Republike.[10] Sve to je bilo u potpunoj suprotnosti sa svečanim ugovorima koje su austrijski carevi potpisali s Republikom: prvi potpisan 20. kolovoza 1684., u kojem car Leopold I. Republici obećava i jamči nepovredivu slobodu (`inviolatam libertatem`), te drugi iz 1772., u kojem carica Marija Terezija obećava zaštitu i poštovanje nepovredivosti teritorija i slobode Dubrovačke Republike.