Od čega se ona mora odmoriti? Što me dovodi do moje sljedeće stavke. To su ostaci ljudi. Preživjeli. Ne mogu podnijeti pogled na njih, iako još često zakažem. Svjesno tražim boje da mi odvrate misli s njih, ali s vremena na vrijeme vidim one koji su ostavljeni, kako se drobe u trenutku spoznaje, očaja i iznenañenja. Imaju probušena srca. Imaju pluća iz kojih je izbijen dah. To me pak dovodi do teme o kojoj vam pripovijedam večeras, ili danas, ili koji već bili sat i boja. Priča je to o jednoj od onih vječno preživjelih – kojoj uvijek majstorski uspije da je ostave. To je zapravo samo pričica o, izmeñu ostaloga: * jednoj djevojčici * nekoliko riječi * harmonikašu * nekoliko fanatičnih Nijemaca * židovskom šakaču * i poprilično mnogo krañe. Kradljivicu knjiga vidjela sam triput. Iz Knjige: Početak. Kako sam to vaspitana? Mogla bih propisno da se predstavim, ali to nije neophodno. Upoznaćete vi mene vrlo dobro i dovoljno skoro, već u zavisnosti od raznih činilaca. Dovoljno je reći da ću u nekom trenutku stajati iznad vas, najljubaznije moguće. Vaša duša biće u mojim rukama. Na ramenu će mi biti posađena boja. Nežno ću vas odneti. U tom trenutku, vi ćete ležati (retko zateknem ljude kako stoje). Bićete skoreni u sopstvenom telu. Možda ćete shvatiti; vazduhom će se razleći krik. Jedini zvuk koji ću nakon toga čuti biće moje sopstveno disanje, i zvuk mirisa, mojih koraka. Pitanje glasi: koje će boje sve biti kada dođem po vas? Šta će nebo kazivati? Lično, volim nebo boje čokolade. Tamne, tamne čokolade. Ljudi kažu da ide uz mene. Ja, međutim, pokušavam da uživam u svakoj boji koju vidim – u čitavom spektru. U milijardi nijansi, od kojih nijedna nije sasvim ista, i u nebu koje valja lagano sisati, kao bombonu. Ublažava napetost. Pomaže mi da se opustim.

Bila jednom jedna prostitutka po imenu Marija. Kao sve prostitutke, rodila se nPvina i bezazlena i kao devojcica sanjala je da nacfe coveka svog zivota (imucnog, lepog i inteligentnog), da se uda (u beloj vencanici), da ima dvoje dece (koja ce postati slavna kad odrastu) i da zivi u prekrasnoj kuci (s pogledom na more). Otac joj je bio trgovacki putnik, majka krojacica, a u njenom rodnom gradu, a unutrasnjosti Brazila, postojao je samo jedan bioskop, jedna kafana i jedna banka i zato je Marija neprestano iscekivala onaj dan kad ce se njen zacarani princ pojaviti bez najave, zarobit i njeno srce i povesti je a osvajanje sveta. Ali dok se zacarani princ ne pojavi, nije joj preostajalo nista drugo nego da sanjari. Zaljubila se prvi put s jedanaest godina, na putu od kuce do osnovne skole. Vec prvog dana otkrila je da nije sama na tom putu: zajedno s njom isao je a skolu jedan decak iz susedstva koji je imao casove a istoj smeni. Njih dvoje nikad nisu razmenili ni jednu jedinu rec, ali je Marija pocela da uvida da su joj najlepsi delovi dana upravo oni trenuci koje je provodila na ulici punoj prasine, zedi, umora i sunca koje je nemilosrdno przilo, dok je decak brzim koracima grabio prema skoli a ona se uspinjala svim silama da ga sustigne. Taj prizor ponavljao se mesecima. Vlarija, koja nije volela da uci i kojoj je jedina razonoda bila televizija, zarko je zelela da joj dan sto brze prode, cekajuci nestrpljivo svaki odlazak a skolu, a za razliku od ostalih devojcica, njenih vrsnjakinja, subotom i nedeljom se beskrajno dosadivala. Buduci da deci vreme prolazi znatno sporije nego odraslima, Marija je s ilno patila, a dani su joj trajali citavu vecnost, jer su joj pruzali svega desetak minuta ljubavi, i bezbro.j trenutaka koje je posvecivala razmisljanju o voljenom decaku, zamisljajuci kako bi bilo lepo kad bi mogli da se upoznaju. Knjigu potražite OVDE

U pustinji je tako vruće da je pravo čudo što čovjek uopće može disati. Isprva, kada je ušao u ono što Arapi nazivaju Praznim prostorom s namjerom da ucrta nepoznato područje u kartu, doktor Jessop nije očekivao da će preživjeti, no sada ga je obuzela letargija pa je prestao brinuti što bi mu vrućina mogla učiniti. U svakom slučaju, postalo mu je jasno i da je moguće disati i da nema smisla otići iz hlada akacije gdje se malena karavana zaustavila. Uvijek je vruće u pustinji, no lipanj je jedan od najgorih mjeseci. To je jednostavno tako. »Čak i u ovom vražjem hladu možeš ispeći mačku!« prokomentira on suhih usta. On je znanstvenik i liječnik. Najvjerojatnije ima pravo. Poručnik Jones, sa svojom plavom kosom zalijepljenom za oznojenu glavu, jedva da može učiniti nešto više od toga da kimne glavom u znak slaganja. On ne vjeruje da mu široka arapska odjeća kojom je zamijenio uniformu imalo pomaže u ovoj vrućini, no ne može baš riječima prenijeti to Jessopu niti ga pitati slaže li se on s njime. Bilo kako bilo, skinuo je kafiju, pokrivalo za glavu, sa svom teškom užadi jer ih više nije mogao podnijeti — ta je prokletinja teža od cilindra, a tkanina se tako užari na suncu da prži njegovu osjetljivu kožu na stražnjem dijelu vrata. Sada je već prošlo podne, a kad sunce zađe ponovno će se početi kretati. Arapi su pristali putovati isključivo noću kako bi se prilagodili bijelcima. Knjigu potražite OVDE

Jedne večeri u proljeće 1936., kad sam bio dječak od četrnaest godina, otac me odveo na neku plesnu predstavu u Kvotu. Sjećam se samo dviju stvari. Prva je da smo otac i ja bili jedini zapadnjaci u publici; tek smo nekoliko tjedana prije toga bili doselili iz Nizozemske, tako da se još nisam bio privikao na kulturnu izolaciju i još uvijek sam je jako osjećao. Druga je da mi je bilo drago što sam, nakon mjeseci intenzivnog učenja japanskog jezika, otkrio kako mogu razumjeti odlomke razgovora što su mi dopirali do ušiju. Što se pak tiče mladih Japanki koje su plesale na pozornici ispred mene, ne sjećam se ničeg osim neodređene slike šarenili kimona. U svakom slučaju, nisam mogao ni slutiti da će u jednom tako dalekom vremenu i mjestu kao što je New York pedeset godina kasnije, jedna od njih postati mojom dobrom prijateljicom i diktirati mi svoja neobična sjećanja. Kao povjesničar uvijek sam na memoare gledao kao na izvor podataka. Memoari ne pružaju toliko podataka o piscu, koliko o njegovom svijetu. Oni se moraju razlikovati od životopisa po tome što pisac memoara nikad ne može postići perspektivu koju pisac životopisa posjeduje kao nešto samo po sebi razumljivo. Što se pak tiče autobiografije, ako tako nešto doista postoji, to je kao da pitamo zeca kako je to skakati kroz travu na livadi. Kako bi on to mogao znati? No, s druge strane, ako želimo čuti nešto o livadi, nitko nije u boljoj poziciji da nam to kaže – ukoliko pritom stalno držimo na umu kako nam nedostaju sve one stvari koje zec nije bio u stanju uočiti.

Nije bilo teško zakazati prijem kod cara Ahava. Mnogo pokoljenja unazad, još otkako je kralj Samuilo stupio na presto, proroci su zauzimali značajno mesto u trgovini i upravljanju zemljom. Mogli su da se žene, da rađaju decu, ali su stalno morali biti na raspolaganju Gospodu kako upravljači nikada ne bi skrenuli s pravog puta.

Knjiga je objavljena 2018. godine i detaljno opisuje njenu životnu priču i iskustva, od njenog detinjstva na južnoj strani Čikaga do vremena kada je bila prva dama, i njenog rada kao zagovornika žena i devojčica, obrazovanja i javnog zdravlja. Knjiga pruža intiman pogled na Mišelino lično putovanje, uključujući njen brak sa bivšim predsednikom Barakom Obamom i izazove sa kojima su se suočili kao par, njenu ravnotežu između posla i privatnog života i njenu borbu sa sumnjom u sebe. Takođe pruža pogled iznutra u Belu kuću i društvena i politička pitanja kojima se bavila Obamina administracija. Knjiga je dobila široko priznanje kritike i postala je bestseler. Pohvaljen je zbog svoje iskrene, poštene i bliske prirode, kao i zbog Mišeline sposobnosti da inspiriše, osnaži i obrazuje čitaoce.

Iako se može reći da je ovo ljubavna priča, ona je mnogo više od toga. U njoj su prisutne želje i patnje s kojima se svi mi dobro poznajemo, ali za koje nemamo odgovarajući izraz. U svakom slučaju, to nije samo ljubav. Priča koristi starinske priče kao način da se objasne stvari koje nemaju adekvatan naziv. Svaka priča ima svoju muziku, a ova priča ima “belu muziku”. Bela muzika je neobična, ponekad uznemirujuća. Ona svira polako, dok se ples odvija lagano. Kada je dobro izvedena, čini se kao da čujete odjek tišine, a oni koji plešu uz nju izgledaju nepomično. Bela muzika je prokleto teška. Nema puno više toga što se može dodati. Važno je napomenuti da se ova priča odvija u devetnaestom veku kako biste znali da ne trebate očekivati moderne elemente poput aviona, veš-mašina ili psihoanalitičara. Oni jednostavno nisu prisutni u ovoj priči. Možda će biti neki drugi put.

Ova informativna knjiga nudi mnoštvo saveta, zabavnih ali naučno utemeljenih, koji mogu značajno poboljšati vaš život, bez obzira na vaše preferencije u ishrani. Život može biti transformisan kroz upravljanje nivoom glukoze u krvi. Saveti u knjizi obuhvataju širok spektar aspekata zdravlja, uključujući kvalitet sna, kontrolu žudnje za hranom, poboljšanje raspoloženja, povećanje energije, očuvanje zdrave kože, regulaciju telesne težine i čak usporavanje procesa starenja. Glukoza, ili šećer u krvi, igra ključnu ulogu u našem zdravlju, a njen nivo može biti odlučujući faktor za mnoge zdravstvene probleme. Autorica ističe da većina ljudi pati od visokog nivoa glukoze u krvi, često nesvesno, a knjiga pruža alate i strategije za efikasno upravljanje ovim ključnim elementom zdravlja. “Kontrola glukoze” je neizostavno štivo za svakoga ko želi da razume važnost ravnoteže šećera u krvi i da primeni praktične korake ka unapređenju svog zdravlja.