Priča se osvrće na tri glavna lika. Jedan od likova je mladi momak brodograditelj kojem se život totalno menja kada se njegov mali grad souči sa najezdom vikinga. Mladi dečko je primoran da napusti svoje ognjište i preseli se u malo selo u kojem nikako ne nalazi zajednički jezik sa žiteljima. Drugi lik je mlada normanska plemikinja koja se udaje za vojnika iz drudge zemlje. Jako je zaljubljena u njega i odlučuje da pođe sa njim i živi u njegovoj otadžbini. Ubrzo shvata da su običaji njegovog narona mnogo drugačiji i da se celo vreme familije bore za prevlast i sukobljavaju između sebe. Treći lik je monah, mlad, čestiti i ambiciozan dečko koji od svoje male crkve želi da napravi centar za učenje novih sveštenika i prepoznatljivu instituciju. Sukobljava se sa koruptivnim biskupom koji je jako bogat ali i pohlepan.

Priča koja je rasplakala i najhrabrije. Dnevnik Ane Frank je sve samo ne obična knjiga. Devojčica koja nije imala pravo na detinjstvo iz svog ugla priča o vremenu pre rata, životu i skrivanju tokom rata. Ona u svom dnevniku vešto opisuje sve likove i situacije koje se dešavaju dok se njena i još jedna porodica skrivaju na tavanu kuće u Holandiji. Ana je brzo sazrela. Morala je da odraste jer joj okolnosti nisu dozvolile da ima ikakvo detinjstvo. Nikada se nije predavala niti posustajala ma koliko okolnosti bile teške u momentima očaja i tuge. Ana je tada bila u najosetljivijim godinama za jednog tinejdžera a pogotovo devojčicu. Priča se dešava između njenih trinaest i petnaest godina. Delo je prvi put ugledalo svetlo dana 1947. Godine u Amsterdamu, Holandija. Delo se na holandskom jeziku zove “HetAchterhuis”. Ovaj naziv na holandskom jeziku znači, soba sa zadnje strane kuće koja gleda na dvorište. Rat je već u punom jeku, svi jevreji su već skoro odvedeni u logore ili ubijeni. Ana i njena porodica se ne predaju. Oni i još jedna porodica odlučili su da se ne predaju i da ostanu skriveni u kući. Ana u dnevniku priča i opisuje sve dane koje je provela u skrivanju. Lepe, teške ali nekada i humoristične momente, opisuje veoma vešto, uzimajući u obzir da je još uvek mala devojčica. Knjiga je bezvremenski klasik i bestseler. Vredna je čitanja i obavezno štivo za sve ljubitelje literature drugog svetskog rata i tematike Holokausta.

Ajzakson majstorski povezuje Maskove lične izazove i poslovne uspehe, pružajući nam portret čoveka koji stoji iza naslova novina. Knjiga nudi duboko razumevanje Maskovog jedinstvenog načina razmišljanja i radne etike, kao i kontroverze koje ga prate. “Ilon Mask: Vizionar Modernog Doba” nije samo biografija; to je istraživanje šta znači biti vizionar u svetu koji se neprestano menja, i kako jedan čovek može uticati na budućnost čovečanstva.

Novogodišnji ukras irvas. Detalj koji će dopuniti i upotpuniti svaku dekoraciju. Visina ukrasa 65cm. Must have dekorativni predmet daće posebnu čar svakom domu.

Škrabac muška majica Bacam fore, standardnog regular fit kroja, sastava 95% pamuk, 5% likra. Štampano tehnikom sito štampe, korišćenjem ekološki prilagođenih vodenih boja. Svaka majica dolazi sa poklon bedžom istog motiva, upakovana u lepu Škrabac poklon kutiju, napravljenu od recikliranog materijala.

Slijedeće je poziranje zakazano tek za dva tjedna. Cornelis je u međuvremenu stalno zauzet poslom, u pokretu kao i uvijek. Mora voditi skladište, smješteno dolje u luci. Svakoga dana u podne otvara burza i Cornelis je redovito posjećuje, gotovo uvijek u žurbi. Amsterdam je prepun kapitala i tu se trgovina obavlja na brzinu, često i u mahnitoj strci, jer se burza zatvara u dva. Osim poslovima, Cornelis mnogo vremena posvećuje i svojim građanskim dužnostima i obvezama, jer ipak je on ugledan građanin i čovjek od utjecaja u ovom gradu, koji se razvija u svakom pogledu. Godina je 1636. i Amsterdam je u punom cvatu. Sjedište vlade je u Haagu, ali u stvarnosti je Amsterdam glavni grad republike. Trgovina bilježi sve veće zarade, umjetnost doživljava svoj vrhunac. Žene i muškarci, odjeveni elegantno i po posljednjoj modi, šetaju ulicama grada, a u kanalima se zrcale obrisi njihovih prekrasnih kuća. Grad je preplavljen ogledalima. U njima se odbijaju zrake hladnog proljetnog sunca. Oblaci boje bakra nepomični leže iznad mostova. Grad se ogledava u vlastitim vodama, poput žene što promatra svoj odraz u zrcalu. Ali, zar se tako prelijepom biću taština ne može i oprostiti? Knjigu potražite OVDE

Priča je ispričana iz ugla Bruna, osmogodišnjeg sina nacističkog komandanta, koji je sa porodicom preseljen u Aušvic nakon što je njegov otac dobio unapređenje. Bruno je radoznao i avanturistički dečak i postaje fasciniran čudnim ljudima koje vidi kako rade iza ograde u blizini novog doma. Ovi ljudi, saznaje, su jevrejski zatvorenici, a Bruno počinje da ih tajno posećuje, stvarajući vezu sa dečakom njegovih godina po imenu Šmuel. Kako se prijateljstvo Bruna i Šmuela produbljuje, Bruno počinje da dovodi u pitanje moralnost rada svog oca i zverstava koja su počinjena u logoru. Dečak u prugastoj pidžami je moćna i dirljiva priča o užasima rata i moći prijateljstva.

Objavljena je 2013. Knjiga govori o Malalinom životu, posebno o njenoj borbi za pravo na obrazovanje za devojčice u Pakistanu i njenom iskustvu sa talibanima. Takođe pokriva njen oporavak i njen kontinuirani aktivizam za ljudska prava i obrazovanje za devojčice. Knjiga je bila međunarodni bestseler i nadaleko je hvaljena zbog svoje moćne poruke i Malalinog neustrašivog duha. Knjiga je dobila nekoliko nagrada i prevedena je na više od 40 jezika. Široko su ga čitali i mladi i odrasli i korišćena je kao sredstvo za podsticanje obrazovanja i rodne ravnopravnosti u celome svetu.

Od čega se ona mora odmoriti? Što me dovodi do moje sljedeće stavke. To su ostaci ljudi. Preživjeli. Ne mogu podnijeti pogled na njih, iako još često zakažem. Svjesno tražim boje da mi odvrate misli s njih, ali s vremena na vrijeme vidim one koji su ostavljeni, kako se drobe u trenutku spoznaje, očaja i iznenañenja. Imaju probušena srca. Imaju pluća iz kojih je izbijen dah. To me pak dovodi do teme o kojoj vam pripovijedam večeras, ili danas, ili koji već bili sat i boja. Priča je to o jednoj od onih vječno preživjelih – kojoj uvijek majstorski uspije da je ostave. To je zapravo samo pričica o, izmeñu ostaloga: * jednoj djevojčici * nekoliko riječi * harmonikašu * nekoliko fanatičnih Nijemaca * židovskom šakaču * i poprilično mnogo krañe. Kradljivicu knjiga vidjela sam triput. Iz Knjige: Početak. Kako sam to vaspitana? Mogla bih propisno da se predstavim, ali to nije neophodno. Upoznaćete vi mene vrlo dobro i dovoljno skoro, već u zavisnosti od raznih činilaca. Dovoljno je reći da ću u nekom trenutku stajati iznad vas, najljubaznije moguće. Vaša duša biće u mojim rukama. Na ramenu će mi biti posađena boja. Nežno ću vas odneti. U tom trenutku, vi ćete ležati (retko zateknem ljude kako stoje). Bićete skoreni u sopstvenom telu. Možda ćete shvatiti; vazduhom će se razleći krik. Jedini zvuk koji ću nakon toga čuti biće moje sopstveno disanje, i zvuk mirisa, mojih koraka. Pitanje glasi: koje će boje sve biti kada dođem po vas? Šta će nebo kazivati? Lično, volim nebo boje čokolade. Tamne, tamne čokolade. Ljudi kažu da ide uz mene. Ja, međutim, pokušavam da uživam u svakoj boji koju vidim – u čitavom spektru. U milijardi nijansi, od kojih nijedna nije sasvim ista, i u nebu koje valja lagano sisati, kao bombonu. Ublažava napetost. Pomaže mi da se opustim.

Bila jednom jedna prostitutka po imenu Marija. Kao sve prostitutke, rodila se nPvina i bezazlena i kao devojcica sanjala je da nacfe coveka svog zivota (imucnog, lepog i inteligentnog), da se uda (u beloj vencanici), da ima dvoje dece (koja ce postati slavna kad odrastu) i da zivi u prekrasnoj kuci (s pogledom na more). Otac joj je bio trgovacki putnik, majka krojacica, a u njenom rodnom gradu, a unutrasnjosti Brazila, postojao je samo jedan bioskop, jedna kafana i jedna banka i zato je Marija neprestano iscekivala onaj dan kad ce se njen zacarani princ pojaviti bez najave, zarobit i njeno srce i povesti je a osvajanje sveta. Ali dok se zacarani princ ne pojavi, nije joj preostajalo nista drugo nego da sanjari. Zaljubila se prvi put s jedanaest godina, na putu od kuce do osnovne skole. Vec prvog dana otkrila je da nije sama na tom putu: zajedno s njom isao je a skolu jedan decak iz susedstva koji je imao casove a istoj smeni. Njih dvoje nikad nisu razmenili ni jednu jedinu rec, ali je Marija pocela da uvida da su joj najlepsi delovi dana upravo oni trenuci koje je provodila na ulici punoj prasine, zedi, umora i sunca koje je nemilosrdno przilo, dok je decak brzim koracima grabio prema skoli a ona se uspinjala svim silama da ga sustigne. Taj prizor ponavljao se mesecima. Vlarija, koja nije volela da uci i kojoj je jedina razonoda bila televizija, zarko je zelela da joj dan sto brze prode, cekajuci nestrpljivo svaki odlazak a skolu, a za razliku od ostalih devojcica, njenih vrsnjakinja, subotom i nedeljom se beskrajno dosadivala. Buduci da deci vreme prolazi znatno sporije nego odraslima, Marija je s ilno patila, a dani su joj trajali citavu vecnost, jer su joj pruzali svega desetak minuta ljubavi, i bezbro.j trenutaka koje je posvecivala razmisljanju o voljenom decaku, zamisljajuci kako bi bilo lepo kad bi mogli da se upoznaju. Knjigu potražite OVDE

U pustinji je tako vruće da je pravo čudo što čovjek uopće može disati. Isprva, kada je ušao u ono što Arapi nazivaju Praznim prostorom s namjerom da ucrta nepoznato područje u kartu, doktor Jessop nije očekivao da će preživjeti, no sada ga je obuzela letargija pa je prestao brinuti što bi mu vrućina mogla učiniti. U svakom slučaju, postalo mu je jasno i da je moguće disati i da nema smisla otići iz hlada akacije gdje se malena karavana zaustavila. Uvijek je vruće u pustinji, no lipanj je jedan od najgorih mjeseci. To je jednostavno tako. »Čak i u ovom vražjem hladu možeš ispeći mačku!« prokomentira on suhih usta. On je znanstvenik i liječnik. Najvjerojatnije ima pravo. Poručnik Jones, sa svojom plavom kosom zalijepljenom za oznojenu glavu, jedva da može učiniti nešto više od toga da kimne glavom u znak slaganja. On ne vjeruje da mu široka arapska odjeća kojom je zamijenio uniformu imalo pomaže u ovoj vrućini, no ne može baš riječima prenijeti to Jessopu niti ga pitati slaže li se on s njime. Bilo kako bilo, skinuo je kafiju, pokrivalo za glavu, sa svom teškom užadi jer ih više nije mogao podnijeti — ta je prokletinja teža od cilindra, a tkanina se tako užari na suncu da prži njegovu osjetljivu kožu na stražnjem dijelu vrata. Sada je već prošlo podne, a kad sunce zađe ponovno će se početi kretati. Arapi su pristali putovati isključivo noću kako bi se prilagodili bijelcima. Knjigu potražite OVDE

Jedne večeri u proljeće 1936., kad sam bio dječak od četrnaest godina, otac me odveo na neku plesnu predstavu u Kvotu. Sjećam se samo dviju stvari. Prva je da smo otac i ja bili jedini zapadnjaci u publici; tek smo nekoliko tjedana prije toga bili doselili iz Nizozemske, tako da se još nisam bio privikao na kulturnu izolaciju i još uvijek sam je jako osjećao. Druga je da mi je bilo drago što sam, nakon mjeseci intenzivnog učenja japanskog jezika, otkrio kako mogu razumjeti odlomke razgovora što su mi dopirali do ušiju. Što se pak tiče mladih Japanki koje su plesale na pozornici ispred mene, ne sjećam se ničeg osim neodređene slike šarenili kimona. U svakom slučaju, nisam mogao ni slutiti da će u jednom tako dalekom vremenu i mjestu kao što je New York pedeset godina kasnije, jedna od njih postati mojom dobrom prijateljicom i diktirati mi svoja neobična sjećanja. Kao povjesničar uvijek sam na memoare gledao kao na izvor podataka. Memoari ne pružaju toliko podataka o piscu, koliko o njegovom svijetu. Oni se moraju razlikovati od životopisa po tome što pisac memoara nikad ne može postići perspektivu koju pisac životopisa posjeduje kao nešto samo po sebi razumljivo. Što se pak tiče autobiografije, ako tako nešto doista postoji, to je kao da pitamo zeca kako je to skakati kroz travu na livadi. Kako bi on to mogao znati? No, s druge strane, ako želimo čuti nešto o livadi, nitko nije u boljoj poziciji da nam to kaže – ukoliko pritom stalno držimo na umu kako nam nedostaju sve one stvari koje zec nije bio u stanju uočiti.

Nije bilo teško zakazati prijem kod cara Ahava. Mnogo pokoljenja unazad, još otkako je kralj Samuilo stupio na presto, proroci su zauzimali značajno mesto u trgovini i upravljanju zemljom. Mogli su da se žene, da rađaju decu, ali su stalno morali biti na raspolaganju Gospodu kako upravljači nikada ne bi skrenuli s pravog puta.